Švedska se okitila. Bez obriza na sve. I sjaji se sve oko nas. Kroz šetnju vraćam se u djetinjstvo i svoj kvart. Nije teško to danas. Mreže vrve slikama nekadašnjih Božića i jelki, kao nikad prije. Više to nisu slike koje govore kako je nekad bilo, već kako smo se osjećali. Kao da se svi masovno žele vratiti u mir, koji je postojao. U šetnji s malim kojeg oduševljavaju ogromne okićene jelke po trgovima i lampice na golim granama drveća, vrtim u mislima svoje djetinjstvo. Prolazim kroz ulice od kojih me svaka vraća na neki dio u godini.
Naš prvi stan u Đureku gdje je jedan kamin na drva grijao sve četri sobe u stanu, a bor s mahovinom u podnožju, stajao je na stoliću za kojim se pila kava. Sjećam se ukrasa, sjećam se glazbe s radija, sjećam se mirisa. Ugođaja. Velikog snijega zbog kojeg me baka morala pratiti do škole, jer nisam vidjela kamo idem. Prošla je zima, ubrzo se sve zazelenilo, kod obližnje Glazbene škole procvalo posađeno cvijeće, stigla je nova roba u robnu kuću, mirisi su se osjećali jače, prve peludne alergije. Nije trajalo dugo, radovali smo se završetku škole i planovima za ljeto. Ljetovanje sa starcima prohujalo je u dahu. Još je ostalo dosta vremena u dva mjeseca za varaždinski, legendarni varaždinski bazen na koji smo masovno odlazili svi iz kvarta. Rijeke mladih i dečurlije odlazile su na kupanje na veliki olimpski bazen. Ne pamtim dal’ se ikad nekom nešto dogodilo. Osim pokoja sraćka. Tjedan, dva, tri ludila i dobre muzike iz 80-ih koja se vrtjela s popularnog mariborskog tada jedinog internacionalnog radija u Jugi na razglas. I već su se kupovale knjige u knjižarama za novu školsku godinu. Također masovno. Za to se dobivao dan godišnjeg. Bili smo veći, pametniji, stariji kada smo naljepnice s imenima lijepili nove knjige. Počela je još jedna školska godina, kupovale su se nove stvari i već smo u školi radili nove božićne ukrase i spremali novu predstavu. I dok šetam sa svojim malim kroz jesensko lišće razmišljam kako moje djetinjstvo nema veze s njegovim. On ima tablet, crtić koji got i bilo kad poželi, igračku koja je sa slike dostupna u stan u roku od para dana, dok sam je svoje doslovno rezala iz kataloga (stranih) i lijepila u album.
I tako ih samo gledala. Djedu Mrazu se ne veseli kao ja. Ali se veseli Božiću. I drago mi je zbog toga. Tom posebnom ugođaju u godini koji nas sve okuplja. Svaki put na sve načine. Naši mališani naučit će zapravo puno više, jer su rođeni s našim iskustvom, i s pandemijom ili ne, njima je svijet otvoren na način na koji nama nije bio. Stvari gledaju na drugačiji način, brže zaključuju, brže razmišljaju , brže traže i zahtijevaju, ne srame se….Nadam se da će imati barem ovakva sjećanja….Ili barem približno takva. Koja se bude uz radost svjetlosti koju donosi kraj godine. Negdje sam pročitala lijepu rečenicu neki dan. Glasila je ovako nekako. – “Baš kao odrastemo do kraja, i počnemo Božić pripremati našoj djeci, shvaćamo da je sva čarolija Božića zapravo čista majčina ljubavi prema djeci….” Da. Tako nekako.
Vraćam se mislima natrag, u šetalište okupano svjetlima. Svjetlima velegrada koje prkosi pandemiji i svime što nam donosi, makar je i Švedsku uhvatio opet i nanovo strah od svega što je oko nas i donosi neke mjere. Prije dvije godine mislili smo da ćemo se riješiti svega na neki normalniji, lakši način. Čini se sve više da – nećemo. Nažalost. Ali djeci trebamo čuvati duh Božića bez obzira na sve. To je ono što ostaje. Što vrijedi. Na što smo ponosni i što ne smijemo nikada dati da se zaboravi. Iščekivanje, slatko iščekivanje…. Iz dana u dan. I čisto, čisto veselje u te dane godišta…. Bez obzira što je oko nas. Trdimo se. Jer vrijedi.
Izvrtjela sam jednu godinu u minuti. Očito mi je trebalo. Mali povratak u prošlost, za bolju budućnost.
