Mjesec: ožujak 2020.

Znate zašto smo žalosni i ludi?

u Margareta, objavljeno u Švedska

 

Pročitala sam danas na Svt kako su Švedskoj “napokon počeli više testirati ljude” i “kako se napokon počelo događati ono što se trebalo prije nekoliko tjedana”.
Joj kad će doći jutro kada neću prvo okretati Svt, nego prognozu? Vidjet koliko je sati? Pitati se jesam li se naspavala i što je sve mali izvodio po noći? Čitam i kako u Švedskoj nemaju dovoljno opreme i liječnici se bune. Zar je moguće da je jedna mala Hrvatska ipak malo bolje primijetila što će se dogoditi? Da, ljudi diljem Lijepe Naše na vrijeme su shvatili da nam je lijepo i da to lijepo treba sačuvati.
Koliko god neki mislili kako nam se ispire mozak, a ne samo ruke, i kako je sve politička igra, možda i je, ali ona se ipak događa. Stvarna i odurna. I ljudi umiru. Počela su i djeca. Mnogi blogeri i blogerice raspisali su se o vezama u samoizolacijama i vezama na daljinu u kojima su partneri ostali zarobljeni gdje koji. Mislim da ću za koji dan imati iz prve ruke puno toga imati za reći. Na temu braka, braka u dvije zemlje, u dva potpuno suprotna sistema, udaljena 2 tisuće kilometara, te o izolacijama ovakvim ili onakvim.

Nego, otfurala sam nakon tri dana “biti doma” napokon malog s cikićem malo van. Činio mi se tako odrastao, veliki, miran, spontan. Nije radio probleme. Pitao je svako malo kamo idemo… Malo se jedino bojao pesa, što inače nije slučaj kod njega.
U nekoliko dana shvatila sam da nam se život okrenuo naglavačke. I inače je naglavačke okrenut, a sada smo u full spidu. Mogu si samo misliti što proživljavaju djeca.
Vozili smo se poslije autom po gradu kako bi shvatio da dućani još ne rade i ne možemo otići po traktora s platformom (što god to značilo). Osjetila sam kako nam je život lijep. I svi koji luduju, ovako ili onako, normalno je. Jer smo svi shvatili da nam je život bio lijep! Da je otići na kavu bez problema bilo toliko lijepo. Vidjeti svoje starce bez problema toliko dobro i korisno. Planirat mora, putovanja, imat probleme na poslu, ne imat probleme na poslu, svađat se u braku na mrtvo ime, imat love, ne imat love, sve je to toliko lijepo. Nije lijep način za shvatiti, ali smo shvatili. Dobro nas je netko lupio po glavi, nema što. Gledam s malim neki crtić ujutro, svi se grle i pozdravljaju. Meni čudno, sve me boli. Mislim si ops… totalno nas je mentalno razvalilo. Ali, da shvaćamo polako. I oni koji kažu kako nećemo iz svega ovoga izaći pametniji i bolji ljudi, jer ljudi su uvijek nekako isti, ja mislim da svatko dobro zna u sebi što je prošao i što prolazi.
Teško je. Nikad teže. Ne biti samo izoliran. Ne ne moći izaći na igralište ili u kino. Teško se nosit s pojavom da sutra možeš izgubiti sve što voliš najviše. Svoje bližnje. Da oni mogu izgubit tebe. To je strašna pomisao s kojom se svi borimo. I odvratna je. Ali prošle su je mnoge generacije. Naše bake i djedovi, naši preci. Mislimo nikad neće, ali došlo je.
Mislim na jutra kada je neispavanost bila moj jedini problem. Dobro, ne jedini, ali prvi u danu. Želim ih opet. A ne Svt. I njihovih 4 tisuće i nešto zaraženih i 146 mrtvih.
Neću završit time.
Sutra je prvi travnja.
Moram se pripremiti za neki lijepi tekstić dok čekam ugledati plavi Talisman karavan švedske registracije u kojem 13 sati i kusur sjedi jedan heroj.

Uz “Moju domovinu” pljeskali su i Varaždinci

u Margareta, objavljeno u Švedska

U nedjelju u 20 sati, u znak potpore ponajprije zdravstvenim djelatnicima i svima onima koji su u borbi s COVID-om 19, a potom i jedni drugima u znak podrške, zaorila se s nečijeg balkona “Moja domovina” po Đureku. Pjevalo se, a potom je uslijedio pljesak. Pa nek smo živi i zdravi.

Još kad bi mama koja uspavljuje sina snimila video kak spada….

Ide to….k’o da je smak svijeta. Ali ne dam na naš Stožer!

u Margareta, objavljeno u Švedska

E. Danas u Šveskoj – 3.045 zaraženih u podne i 92 mrtva.
Najviše ih je oboljelih u Stockholmu – 1311 i 60 mrtvih. U Švedskoj nikako da se dogovore vlasti i regionalni uredi za zdravstvo, školstvo ili ne znam tko sve ima kakve moći što da se čini, ali, eto, jučer su uveli novinu – da se ne dozvoljavaju okupljanja više od 50 ljudi!
Dakle, djeca i dalje idu u školu i vrtiće, roditelji rade od doma, testiranja na virus nema već dugo, osim ako nemate ozbiljne simptome i dođe hitna po vas. A svi sa slabim simptomima su doma. I rade od doma, tko može. Ja ne mogu vjerovati da u jeku ove pandemije (ukoliko je uopće stvarna, tješim se ponekad da je sve san ili barem laž) i ovog totalnog kaosa i cirkusa, moj muž je imao posla u petak do 6 navečer. Radio je, radio je, od doma. I radio. Dok nisam poludjela do kraja.
Ne znam i ne shvaćam. Pitam se jel’ postoji neka druga vrsta ljudskosti i ljudi u ovome svijetu? Očito ima onih koji ne vide stvarnost? Ili ju mi ostali ne vidimo? Tko zna.
Liječnici u Švedskoj apeliraju kako hitni prijem puca po šavovima, kako mole za svu moguću opremu i pomoć. Stigao je i Crveni križ i vatrogasci, svi bez posla pomažu… Naime, Švedska proizvodi sama svoje respiratore (koliko sam čitala) i ne uvozi lijekove. Možda im je to sada postao malo veći problem nego inače, jer fali dijelova. Kažem, oni su svijet koji ima tako dobre ideje i zamisli, kao iz bajke, ali, da li će on funkcionirati i u doba velikih nevolja, u doba kada snovi postanu surova stvarnost i kada se treba doslovno preživjeti?Kad sam stigla tamo stalno sam mislila da sam u velikoj nevolji, jer sam stranac ( što je i normalan osjećaj, jer se čovjek makne iz svoje zone komfora) i da kod mene jednostavno neće takav idealizam funkcionirati, jer sam stigla iz zemlje u kojoj ništa samo po sebi nije savršeno. U kojoj je ili “ovako” ili “onako”.  I još se uvijek borim s tim mislima, jer smo zaista dva svijeta.
Zlo mi je kad vidim te krivulje rasta oboljelih kako se naglo penju i drži me jedino pomisao da ćemo se za Staru godinu (ako ne i prije, kada i ako sve završi, možda ćemo imati i cijepivo) dobro oblijati za sve što smo prošli. I preživjeli.
Užasno mi je bilo ujutro čitati o djevojčici (16) koja je umrla u Francuskoj od COVID-a. Kašljala je danima, nisu mislili da je tako ozbiljno.
Ljudi, vodite djecu na vrijeme u bolnicu! Makar i samo malo kašljali. Vodite sebe na vrijeme, ako osjetite da nekaj ne valja.
Nikad neću zaboraviti kad sam bila prvi puta s malim na hitnoj u Švedskoj. Bojala sam se da nije nešto u redu s njegovim disanjem – no imao je samo pun nos suhih šmrklji, pa smo radili na ovlaživanju sjevernjačkog zraka u stanu i tako. Noć i dan. Te je noći na hitnoj jedan tata, također stranac, hodao uokolo u čekaonici s velikim djetetom, možda čak i 8. razred, koji je urlao do zla Boga, a svi smo vidjeli da mu nije bilo tako zlo, jer je povremeno i šutio i čisto normalno gledao oko sebe i hodao i funkcionirao. A ona bi opet počeo urlat. Ali on je urlao tako dugo dok ga nisu primili unutra.
Ne želim vam reći da lažete, nego da se borite kako znate. Vodite klince na hitnu.
Vremena su gadna i bojimo se odlaska u bolnicu, ali nije vrijeme za odlaganja. Nije. Borite se za sebe. Ako ne sada, kada?
Ništa, idem probat nabavit’ zajce za Uskrs i čokoladna jaja, telefonski, bilo kako. Možda me stave u bolju volju. Mene i maloga koji inače jako dobro trpi sav ovaj užas.

I još nešto. Pročitala sam jedan dan kolumnu objavljenu u jednom lokalnom tjedniku ovdje u Varaždinu. Tuklo se uglavnom po hrvatskom stožeru bez veze i to žestoko. Molim vas, kao netko tko je radio u Hrvatskoj i tko je probao iseljeništvo i zdravstvo u tuđini, uz bolest i uz stalne kontrole gdje se na testove čeka i 4 tjedna ( u Hrvatskoj imate nalaze isti dan)!!! ,a u akutnoj ste upalnoj bolesti, (pitajte druge iseljenike, a probali su mnogi), da nikad, ali nikad ne kudite jedine konje s kojima idete u rat i koji su vam u prvoj liniji fronte!! Hrabrite ih.

Naročito argumentima s kakvima se ovdje išlo u tom tekstu. Svaki sustav ima svoje probleme. Ali vjerujte, nigdje nećete dobiti to što imate u Hrvatskoj. Nigdje. Osim toga, stvarno je dosta napada i osuda na osobnim razinama ili na razinama – sviđa mi se netko ili ne. Izdignite iz toga. Nije situacija. Stvarno nije. Ići tekstom u kojem ćete “čepiti usta” nekom tko se bori da preživite – i vi i vaše dijete! 

Hrvatski stožer postao je po svojoj uspješnosti i mirnoći, ne dizanju panike i držanju stvari pod kontrolom, poznat po cijelom svijetu. Ministar Vili se javnosti obraća dva puta dnevno!!! I uz sve što radi, reorganizacije bolnica po čitavoj državi i ostalo, pronalazi vremena i za to. Stoga, molim vas. Nije ni vrijeme ni mjesto. Trava nije zelenija drugdje! A zdravstvo kakvo je u Hrvatskoj – postoji samo u Hrvatskoj. To ponavljam i uvijek ću ponavljati. Za lovu koju dajemo, dobivamo jako puno!! Ako vam ne paše, široko vam polje! Probajte ga drugdje. Gdje ćete do liječnika dolaziti doslovno mjesecima. S temperaturom ili bez.

Budite doma. Gdje god bili.

Evo par slika iz svijeta i vremena kada smo vjerovali da je sve bajka koje nikad neće nestati….

Dignimo se malo – uz vafle

u Margareta, objavljeno u Švedska

Aj’mo se malo dići na kratko? S nečim finim?
U jeci sveg ovog užasa, nisam zaboravila da vas vratim u život Švedske u ono normalno, uobičajeno vrijeme koje ove godine prolazi malo mimo nas.  I taman kad sam mislila početi vam pisati o tome što sve prethodi Uskrsu u Švedskoj i proljeću koje se ondje naziva peta sezona  i kakvo sve značenje ima to godišnje doba – dogodio se potres u Hrvatskoj.

Inače sam svoj prvi Uskrs s djetetom provela upravo u Švedskoj i ostao mi je u lijepom sijećanju. Došla mi je sestra s nećakinjom prvi put tada u posjet  i prvi puta sam tada osjetila da imam potrebu okititi kuću koja je bila moj novi dom u stranoj zemlji sa stranim običajima. To je bilo vrijeme kada sam se zaljubila u Hovas, dio grada u kojem sada živimo, To je bilo vrijeme kada sam kupila prve mini mandarine za stan, pojela prvi ručak u Ikea-i i vidjela  stariju ženu u cvjećanici u Hovåsu kad smo razgledavali kvart. Imala je super dugi crni kaput i patike u svim bojama ovoga svijeta. Punđu, sijedu kosu i došla je kupiti buketić cvijeća. Mislim da je ispunila i nekakvu čestitku. jer je išla očito nekom u posjet, Osjetila sam, to nedjeljno poslijepodne, toplinu kakvu dotad nisam u Švedskoj i taj kvart kupio me zauvijek. Pustimo Uskrs i Hovås. O tome nešto kasnije.
No, s danom – dva zakašnjenja ipak ću vam ispričati priču o vaflima.
Dakle, 25. ožujka u Švedskoj se tradicionalno obilježava Dan vafla.
Naime, dan koji je donio proljeće u te sjeverne krajeve Šveđani, naročito oni u južnoj Švedskoj, nazvali su Our Lady’s Day. Na švedskom je to zvučalo Varfrudaggen kojeg su kasnije švedi preveli sebi u Vafferdagen, koji je kasnije postao Vaffeldaggen ili Dan Vafla. Pretpostavlja se da je to njihov način obilježavanja dana kada je anđeo Gabrijel navijestio Mariji da će roditi Isusa za devet mjeseci. Otuda Lady….
Tako su i prvi dani proljeća dobili svoju slasticu.
Dolazak proljeća nekad se u selima Švedske označavao činjenicom da djeca prilikom šetnje nisu “uspjela” zagaziti u bljuzgu. Ondje je sve bilo uvjetovano klimatskim uvjetima i promjenama. Gotovo sav život, način života pa tako i prehana i sami običaji.
Vafli su omiljena slatica u Švedskoj. Masovno su se počeli tvornički poizvoditi 1940- ih godina prošlog stoljeća. Danas ih Šveđani jedu s bobicama i drugim voćem, zašećerene, slane slatke, s lososom, raznim umacima. Ima vafli od banana, špinata…   Izrađeni su raznim oblicima – djeteline s 4 lista i srca.
Šveđani su inače pravi znalci kako iz obilčih sastojaka napraviti slasticu. Naši bi rekli – obično, to je samo vafl.
Ali Šveđani su, evo, vaflima posvetili i svoj dan. Zasigurno dane koji nose toplinu sunca i dulje dane.

Vafli sa bananama, pa vafli od lisnatog tijesta ili od špinata sa lososom ili od batata…
(Posuđeno iz “Buffet”, novine lanca ICA, broj za Ožujak 2020)

Igra u doba korone

u Margareta, objavljeno u Švedska
Vidite li i vi pesa u mojoj kavi? Pitam se kaj to znači?

Jučer popodne su me doslovo bombardirali s porukama i video zapisima s brdo humora na temu korone. I sva sreća da jesu, jer sam se napokon dobro i od srca nasmijala, Dobro je da imamo (još) uvijek humora u sebi. No dok pokušavamo voziti slalom, uz sve oko nas, naročito oni koji rade od doma uz djecu koja od doma idu u školu i one najmanje kojima treba posebna pažnja, zasuli su me i slikama dječice kako troše svoje vrijeme u doba korone, u kratkim pauzama od svega.

Klincima je posebno teško ovih dana. Onim najmanjima, koji još ništa ne kuže, osim da se SVE promijenilo i nije ništa kako je bilo, i koje treba stalno okupirati. Moja mali danas je počeo saugati, sam od sebe. Posaugao je čitav stan bolje od mene. I dok sam govorila neka prestane, misleći kako će mi socijalni rad pokucati na vrata zbog toga što maloljetnik radi po kući, on se nije dao smesti. Moralo je dijete izbaciti energiju van. Kad je bio gotov, zvao me da isključim usisavač.

E to se zove izolacija s trgodišnjim djetetom

Istina je, ima mamu domaćicu koje pere, čisti i kuha i piše “bjog”. U dućanima već i sam zna gdje što stoji. Poznaju ga tete na kasama, sam stavlja u košaricu što nam sve treba. On je više – domaći čovjek. Ali i zna si naći kreativnu igru kad mu dosade svi kamioni i šleperi i svi ajetoovci i štrumpfovi i fit klinci na Kockici. Kockica- spas u ovo doba!

Imam nekoliko lijepih fotki koje bi htjela podijeliti s vama, a koje su mi bile poslane.

Mirta i Filka napravile su minijaturne snjegoviće na trampolinu u svojem dvorištu
I rastrčale se po ožujskom snijegu

Pjevam si u glavi trenutno najpopularniju verziju hita “I will survive”.

…And so we are here,

stuck in this room,

I dont know where we’re getting out,

but no better place to face this doom!…

Jesmo li spremni za novi početak?

u Margareta, objavljeno u Švedska

Jutros je u Varaždinu lagano padao snijeg. Jako je puhao vjetar, pa je sve izgledalo bajkovito.
Nimalo.
I dok je na licu mojeg sina bilo pitanje kako sada snijeg, a već smo se spremali na more i bližilo se vrijeme omiljelih mu lubenica (što mu govorim svaki dan), ja sam imala samo jednu sliku pred očima. Onu iz serije o černobilskoj katastrofi. Kada su opustjele ulice i mrkla tišina živima činile samo bijele čestice černobilskog otrovnoga praha nuklearne eksplozije koje su lebdjele laganim vjetrom po zraku, a neki su pojedinci čak i uživali u tome jer, eto, izgledalo je lijepo. Valjda su mislili da je pelud.
Da, tako mi je izgledao moj kvart ovdje danas ujutro. Nikad nisam mislila da će mi tišina tako teško padati, naočito ona u kojoj čuješ pticu tamo s početka druge ulice ili kvarta.
Auti ispred zgrada – bijeli i mrtvi. A pored njih – rascvjetale krošnje drveća.
Sve je popizdilo do kraja.
Došli su smetlari, i probudili me u mislima kako ipak nije sve stalo.
I mislim kako više nema povratka na staro. Prvi puta suvremeni je svijet stavljen u zatvor. Preko noći. Sve je jasnije kako je lako nestati u trenu.
Dopuštam ove dane malome da se igra svime čime hoće. Stan mi izgleda kao bomba. Glavno da pojedemo, poigramo se, i dam mu do znanja da je sve isto kao i prije i da neko vrijeme ne smijemo van jer su vani stričeki s maskama. Dok zaspi, bacam se na čišćenje, malo u suze i očaj, malo u chat s mužem.
Sami smo. I ovaj put mislim kako je čovjek nekako u najtežim trenucima uvijek sam. Tako je nekako i bolje. Bolje se vjerojatno pomirit sa situacijom i svima što se događa. Ne mogu više slušati o mrtvima, ne mogu više slušati ni stožer za koji mislim daj najbolji na svijetu .
Čak mi dijete govori – Mama, stozej je. Nebus gedaja? Ja smijem sad govojiti?
Jadan.
Da, imat ćemo svi PTSP. Rekla je stručnjakinja na tv. Drago mi je da imam frendice koje se ne nerviraju toliko kao ja i stalno govore kako će sve biti ok. Tužna sam kad vidim da su neke druge totalno ubijene i samo razmišljaju o tome kako ćemo se svi zaraziti i poumirati.
Mislim da nam svijet želi reći da krenemo novim putem. I jedino tim putem ćemo i morati. Ostat ćemo promijenjeni zauvijek. Jesmo li spremni za njega? Što će nam ostati, a što će se očekivati od nas? To je jedino pitanje koje si postavljam ovih dana, gledajući kako se učiteljice lijepo trude voditi on-line nastavu na tv-u za klince. Svaka čast kako je profunkcioniralo.
Trebat će još puno više truda od toga. Djeca moraju naprijed i lijepo su se prilagodila. Ugledajmo se na njih.

Jako puno se trenutno traži od nas.
Da, skijaši na vas mislim prvenstveno, jer, evo, mreže i mediji bruje nažalost samo o vama. Na one koji su u tijeku pandemije skijali po inozemstvu i došli doma i radili partije. Da, i na one koji su namjerno izlazili iz samoizolacije i hodali po ljekarnama gdje su stari ljudi i kronični bolesnici. Fuj! Na one koji nisu zatvorili kafiće usprkos naredbi Vlade.
Mislim da svijet koji dolazi jako puno traži od nas koji smo i zdravi doma zatvoreni s malom djecom, kao i od vas kojih se čitava situacija očito ne tiče.
Svijet koji dolazi tražit će uzajamno pomaganje, prestanak vladavine materijalističkog svijeta što god on predstavljao i kakve god dobrobiti bile od njega. Makar nam on sada donese i lijek, mada sumnjam. Lijek će ipak izmisliti nečiji staložen mozak u svoj ovoj zbrci. Ne nisam Buda i ne mislim živjeti od meditiranja. Ali zaboravili smo na našu unutarnju snagu. Svijet koji dolazi tražit će ulaganje u lijekove i medicinu, vatrogasce, vojsku i sve ono što nam sada treba najviše.
Svijet koji će nas vratiti u normalnu komunikaciju, makar sada komunicirali preko mreža više nego ikad. Što je dobro. Svijet u kojem se nećemo smijati nekima, a onda od njih tražiti pomoć.
Svijet u kojem ćemo se sjećati da je svako, ali baš svako gospodarstvo na svijetu lako poljuljati kao dječju ljuljačku, a ljudske živote i zdravlje još lakše i izgubiti.

Svijet u kojem će nam špageti s umakom od paradajza biti večera u kojoj ćemo istinski uživati s prijateljima.
Kao nekad. I ništa nam nije falilo.
Pripremimo se svi za život poslije. Nek nas održe lijepi planovi.

Vratit ćemo sve. Ljudi smo!

u Margareta, objavljeno u Švedska

Ne mogu da se ne javim. Moram se ispucati nekako.
Hrvatsku, posebno Zagreb, jutros je probudio snažan potres. Preko 5 po Richteru. Centar Zagreba je razrušen, ljudi su na ulicama.  Ne bi trebali biti, ali je tako. Ljudi iz bolnica stoje na ulicama s maskama na licu. Sve snage na terenu….Dalje ne moram.
Jedno zlo ne ide samo, govorila je moja baka. Nikad nisam mislila da ću to doživjeti. U Hrvatskoj se tako i pokazalo. Čak je i pao križ sa zagrebačke katedrale!
Frižider mi se toliko tresao u stanu da je skoro pao od ljuljanja. Sva sreća da sam na vrijeme maknula dijete iz kuhinje ugledavši lustere kako luduju.
Ne nismo u panici. Pišem samo da se smirim. Razmišljala sam kuda i kamo, k starcima, u vikendice prijatelja. Sad više ne razmišljam ništa, jer je svagdje isto. Čekam. Kažu stručnjaci da ne znaju hoće li biti još potresa i kada će biti ili je već bio glavni.
Za Varaždin nemam trenutno informacije kolika je i gdje je šteta, ali u Zagrebu ima i povrijeđenih.
Dragi iseljenici, svi koji ste negdje po svijetu, molite za svoju Hrvatsku. Posebno pozdravljam Talijane koji su snimili predivan spot s temom Ostani doma uz pjesmu Moja domovina.
U uzlaznoj smo putanji pandemije. Trebali bi biti smireni i čekati u svojim kućama, ostati pribrani, čuvati živce. Očito nam netko ili nešto neda. Netko ili nešto želi nešto reći. – Ne samo da ćete oboljeti i ne možete se čuvati kako ste naumili , nego svi marš van na ulice, jer vam, se , eto, kuće ruše!

Dosta je sada!

Tješimo se svi time da ćemo iz svega izaći jači i bolji ljudi. Jer jedino to nam je i put. Treba izdržati.
Nadam se da, ako dosad nije, onda je sad polako svima jasno da smo se bavili nebitnim stvarima. Stvarima koje nam ovoga trena nisu važne. Uz zdravlje, koje je vidimo da je najkrhkije, sada vidimo da je i materija krhka. Stvari su samo stvari.
I floskule su to što sad nabrajam, ne znam što bi drugo.
Švedski mediji brzo su, gotovo u sat vremena, objavili da nas je zadesio potres. Vidiš, vidiš. A jučer sam ih kudila kako o sebi ne izvještavaju dovoljno. No kad su drugi u pitanju… Baš lijepo.
Pitam se hoće li i tko i kako pomoći s obzirom da smo jedina zemlja koja se bori sa pandemijom i zemljotresom u isto vrijeme? Naočito oni koji zbrajaju dnevno koliko im love ide u vjetar zbog “prehladice koja hara”.
Vidjet ćemo.
Priroda svoje govori, nema šta. Ali sada je ipak malo pretjerala. Čak su mi pali na pamet i svi oni borci, mali i veliki, za klimu, kao da su prizvali sav taj užas. Pa se sada stvarno nitko nikuda više ne vozi, ne lete avioni, ne rade dućani, proizvodnja je stala, neće dolaziti ni hrana ni lijekovi uskoro, ne daj Bože. Djeca ne idu u školu. A rad i ekonomija održavaju se isključivo i zahvaljujući internetu koji itekako škodi prirodi. Ali je, glej čuda, zrak čist! A svi prizvođači e i bio tehnologije trljaju ruke.
Vrijeme je da joj odgovorimo. Onko kako znamo i čime možemo. Razumom, dušom, hrabrošću, jedinstvom i srcem. To je ono što ona nema. Neka se ne ljute svi klimatoljupci, ali ovaj potres me dotukao. A umalo i moje dijete.
A u tim se trenucima se iz žene pretvaram u lava.
Ne mogu vam više reći ni ostanite u kućama. Jer ih možda nemate.
Ostanite u sebi i pribrani. Vratit ćemo sve natrag. Sve. Prošli smo izgnanstva s vrečicama u rukama.
Ljudi smo. Ipak smo najpametnija vrsta na zemaljskoj kugli. Koliko god ona bila čista ili ne. Ali, vrijeme je da nas čuje. Ovako ili onako.

Šveđani se ne daju smetati?

u Margareta, objavljeno u Švedska

U Švedskoj je trenutno oko 1700 zaraženih slučajeva koronavirusom i 20 mrtvih. Polovica onih na intenzivnoj njezi su oni iznad 65 godina. Obično se na intenzivnoj završava nakon 8,5 dana od početka bolesti. Počela su testiranja cijepiva na ljudima.
To je sve važno što sam mogla pročitati ovih dana u vezi ove situacije na portalu švedske državne televizije, koja je inače relativno brz, realan i jako šarolik medij, što mi se sviđa. Jer ima svega. Samo su malo škrti na info. No, to je i obilježje ovog društva ovdje. Za naše pojmove škrti, za njihove “dovoljni”.
Svaki dan prva vijest je sve drugo samo ne koronavirus.(!!??)
Primjerice, jučerašnja prva vijest (analiza) ujutro bila je hoće li internet izdržati svu silinu napona ne kojem trenutno sjede svi oni koji rade od doma, jer doma je, za neke internet puno slabije jačine, nego po tvrtkama. A takvih je jako puno sada. Gotovo svi. Ozmeđu ostalog, izvještavaju kako je Volvo zatvorio svoju tvornicu i preko 20 tisuća radnika poslao doma na “slobodno”. Izvještavaju kako se ne može na Kubu jer je zatvorila granice, pa ne mogu turisti iz Kube natrag u svoje zemlje. I koliko SAS (skandinavska zrakoplovna kompanija) pati ovih dana…
Obavezno je među prvim vijestima nešto o tome koliko će korona kriza utjecati na ekonomiju, plaće i radna mjesta. Obavezno. Krivulje, burze i lova sve posvud.
Neki dan je i prva vijest bila kako se Eurosong neće održati. Doslovno – prva vijest.
Tu i tamo daje se riječ pokojem stručnjaku koji objašanjava o virusu i kako djeluje. I kako je sve započelo u Kini.
To nismo znali.
Još nisu poduzete nikakve mjere u vezi slobodnog kretanja ljudi, osim što se savjetuje da se radi od doma. Osnovnoškolci i vrtićarci dalje idu u institucije, kako oni to ovdje zovu, jer, ističe premijer, tamo nema zaraze. A nema više ni nastavničkog osoblja, koje je bolesno (naravno, ne od corone, jer ovdje istovremeno vladaju i prehlada i gripa), pa su danas rekli kako će prioritetnim zanimanjima (npr. zdravstveno osoblje, vatrogasci, radnici u trgovinama, vojska, financijske službe, security, radnici u prehrambenoj industriji, itd.) i dalje osigurati skrb djece, dok roditelji rade. Srednje škole i fakulteti te škole za odrasle se održavaju on-line.

U dućane se i dalje može kako, kada i gdje se hoće

U sve trgovine možete ići kada hoćete, svega ima, jedino su za penziće ostavili satnicu kroz dan kada su oni na redu za nabavku, kako ne bi bili u trgovini s ostalom, mlađom, populacijom. Mada je i ovdje vlada(la) panika i ljudi jesu pohrlili u trgovine i boje se. Itekako.

Iz najpoznatijih trgovačkih lanaca ističu kako se svaki dan za hranu potroši kao u danim pred Božić! Svaki dan! A na dostavu hrane i ostalih potrepština u Švedskoj ovih dana čekaju oko 6 dana.
U ljekarne ne smiju ići bolesni, već samo kontaktirati svoje liječnike. Kao i svi oni koji imaju nekakve simptome nekakvih bolesti. Kao i inače. Testiranja na koronu ne vrše se već dugo, tako da ova brojka o oboljelima, ističu na svt, nije realna.
Ionako veliki broj ljudi nema simptome, i mnogi koji imaju, ostaju doma u “samoizolaciji”. Rečeno je svima koji imaju lakše simptome ili onu običnu prehladu da ostaju doma, ne izlaze među ljude, da moraju biti bez ikakvih simptoma 48 sati prije nego krenu “natrag u normalu”.
Bila je i vijest o tome kako djeca sve više zovu dječji telefon za samopomoć u vezi korona virusa jer se brinu. Jel’ možda roditelji ne znaju dovoljno?
Šveđani se (ne) brinu? Kao i inače.
Što će se pokazati točnim, i hoće li uopće i ikada se išta pokazati, vidjet ćemo.
Čuvam živce.
Budite doma. Budite dobro.

Šveđani se uvelike pripremaju i za Uskrs, pa ih na vratima dućana čekaju šareni ukrasi

Ugovori i preživljavanje

u Margareta, objavljeno u Švedska

Kako ste? Jeste li se vratili doma ili ste u inozemstvu? Kako su vas prihvatili u vašem kraju? Radite li od doma? Ne znam koja bi vam pitanja sve postavila. Malo sam konfuzna ovih dana. Mali mi je nemogući, ne mogu mu ništa (makar sam probala na onako dječji način) objasniti da su vani bubanci i ne smije se puno van. Nakupovali smo novih igračaka, ali mislim da nije to-to. Naravno da nije. Djeca osjećaju naš nemir. Ovo je vrijeme za nadljudske napore. Za razvijat psihu koja je spavala negdje u nama dosad. Da se posvetimo jedni drugima kako spada i istovremeno preživimo u drugačijim, u puno težim uvjetima.
Teško je onima koji su razdvojeni. Ja još uvijek čekam da mi se muž probije iz Švedske do nas.

Najradije bi kritizirala one zdravstvene sustave koji puštaju neka sve ide svojom tokom i ljude uspoređuju doslovno sa krdom te puštaju da virus divlja među ljudima. Niti su ljudi krdo, niti trenutno imamo posla s običnim virusom na kojeg se dobro prukužit malo. Kroz povijest, kažu naši stručnjaci, ovakve stvari riješavale su se samo oštrim karantenama ili cijepivom kojeg trenutno nemamo. Vrijeme kataklizma i ratova uvijek je p(r)okazalo prava lica ljudi. I istinske jačine pojedinih nacija i naroda, kao i njihove slabosti, njihov način razmišljanja kako prema sustavu tako prema pojedincu. Vrijeme je, nažalost, za ne misliti na to kako ćemo izgubiti stanove i jahte (oni koji ih imaju) jer ako nam netko oboli ništa nam to neće značiti. NIŠTA!
Ima i još jedna stvar koju moram prokomentirati. Ljudi s djecom razbježali su se sada po šumama i gorama. Sve ok. Zanimljive su mi situacije na igralištima gdje se neke mame i roditelji ponašaju kao u vrijeme najljepših proljetnih bezbrižnih dana pokazujući time kako se ne boje?? Kako njima neće biti ništa? Kako djeca nisu prenosioci? Smijale su se onima koje su koristile maramice i brisale ruke i mobitele. Ne nije vrijeme za junačenje, Sjetite se Nele Sršen koja je rekla “kako je Italija pogriješila jedino u tom što su im govorili kako je to samo jaka gripa”. Nije. ljudi umiru i to jako i to svakodnevno. Ali neću više o tome. Čuvam sebe i svoje Živce. I velikim Ž. Jer mi trebaju da bacim smeće s malim kraj kojeg je igralište. I da sačuvam snagu da ga odvratim od druženja, da pojedemo u miru, izdržimo dan unutra i odemo spavati. Eto za to mi trebaju živci. Kao i za pozitivne misle koje prizivam svaku večer kako bih zaspala. To su sjećanja, to su planovi koje imam i planiram ih ostvariti.

Pokušavam se sjetiti što smo radili u ratu. Ja znam da sam izlazila ko luda i išla u srednju školu. A da su lijekovi dolazili u nekim čudnim kutijama iz Amerike, jer ih nismo imali.
Mojem mužu u Švedskoj još uvijek govore “kako se mora raditi jer je to jedini način opstanka”. I kako “djeca moraju ići u školu”, ona najmanja. Onoj većoj su zabranili sad neki dan. Živi bili pa vidjeli. Djeca ondje ionako nemaju kamo osim u školu, kažu oni. Jer roditelji moraju raditi. Eto. A dvotjedni život djece (rastavljenih) Švedjana ovih će dana spasti na ozbiljnu kušnju (ukoliko netko, ili oboje roditelja završi u bolnici, a bake i djedovi tamo su rijetkost, jer većina penzića živi u toplijim krajevima, a svi ostali ukućani, novi partneri i slično spadnu na samoizolaciju). Doći će na kušnju i sve migracije koje u se dogodile unatrag nekoliko godina. Zato još uvijek mislim kako dijete mora imat jedan STALAN dom. Bez obzira na sve – i broj roditelja ili skrbnika.
Sada se u najgorem mogućem obliku suprotstvalja ono što dugo kuha u ljudima, u svijetu. Želja za vlasti, moći, za novcem, za dominacijom, naspram pukog preživljavnja i borbe za životom. Došao je trenutak da se sve spoji u jedno. Hoćemo li? Ili neki namjeravaju sklopiti ugovor s virusom i napravit neki novi svijet? Da. Nagledala se raja filmova pa brije.
Možda. Neki još uvijek drže fige u džepu. Još uvijek.
Činjenica je da je svijet stao na trenutak ili malo dulje, vidjet ćemo. Priroda vodi glavnu riječ. Da. Ali i naš razum. Ne morajte to zaboraviti. Komunicirajmo više nego ikad putem mreža. Evo, neko dobro barem od nih.
Bodrimo se.
Budimo tu jedni za druge. Jako mi je drago što su se u preseljenju hrvatskih bolnica uključili građani, navijači, svi koji su mogli zasukat rukave. Drago mi je što je Crveni križ opet na svojoj uspješnoj trasi pomaganja svima koji su sami i bespomoćni, stari i bolesni. I onima kojima treba psihička pomoć. Kao novinar puno sam pratila njihov rad. Svaka čast ljudi!
Svaka čast našem hrvatskom stožeru koji još uvijek stvar drži pod kontrolom. Ipak smo zemlja koja je prošla rat i to se vidi. To se osjeća.
Da sve ne bude tako crno šaljem vam fotke lijepog proljetnog švedskog dana. Tamo je sada prelazak na proljeće. To je posebno vrijeme kada se sve budi, ima više sunca, ali je još uvijek jako hladno.

“Nije ni vrag tak črni kak zgledi!”

u Margareta, objavljeno u Švedska

 

Udobrovoljila me danas moja Ivča, Međimurka, rano ujutro porukom. Nakon što smo ustanovili da smo i u Hrvatskoj počeli zbrajati oboljele. No, mislim da smo još jako dobro! I svaka čast nadležnim službama.
Ja sam uvijek tamo gdi broj zaraženih raste. Čudno kako je u Švedskoj nekako stao rasti broj zaraženih, iako su prešli 800 slučajeva u 10 dana i imaju dva mrtva. I dalje sve normalno radi i nitko ne paničari, kaže moj muž. Ne znam. Meni sve to ne ide u glavu. Kao ni to, da netko još uvijek ima muda pričat o lovi i ekonomiji! Koja će, gle čuda, opet “sama od sebe” doći k sebi. A tisuće ljudi ovoga puta – neće.
No, kad su jučer objavili da nema škole u Hrvatskoj, nekako smo osjetili da će sve stati i – stalo je. Objavili su i da se svim gastarbajterima (kojima je i inače život predivan) i ostalim putnicima koji dolaze doma za vikend određuje i samoizolacija od 14 dana. Tako da se čitava konstrukcija svega čini se počela lagano urušavat.
Gledali smo mali i ja kroz prozor kako su u 15 sati zadnji busevi puni školske djece otišli iz grada kroz Đurek, vozeći kao i svaki dan. Što radnike, a što djecu. Razvozio ih je bus doma po okolici Varaždina i to je to. Do kad – ne znamo. Otišli smo potom u dućan, prepun ovoga puta. Čudno, puštali su me s djetetom svi napred. A tako mi je, iskreno, bilo svejedno.
Nego, jeste li vidjeli u medijima zagrebački aerodrom jučer? Jeste li se odlučili doći doma ili ste ostali tamo, iseljenici moji, gdje god bili? Jel’ vas strah tamo gdje ste? Zanimljivo pitanje za sve nas iseljenike. Pitanje o kojem je trebalo jako naglo i brzo, ali i jako pametno razmisliti unaprijed. Ovdje su stotine putnika dočekali papiri o 14-dnevnoj samoizolaciji. Tako da su mnogima možda došla i radna mjesta u pitanje, ako ne mogu raditi on-line, ali i zdravlje s obzirom na samo putovanje i načekavanje po aerodromu.
Školske i studentske godine ionako su već došle u pitanje. Vrtićarci, nek su što više doma, moje mišljenje.
l mnogi su usprkos svega ipak odlučili doći i biti doma. No mnogi su odlučili i ostati u zemljama u kojima rade, jer se eto tamo osjećaju sigurno. Ja i moje dijete nismo od tih. 
Što će biti od svega? Što će biti sutra i kako će sutra izgledati? Ne znamo. Nadamo se da će što prije sve proći. A da bi se to dogodilo, mora se najprije dogoditi ono najgore, vrhunac epidemije, pa da vrag ode i krepa. Morat ćemo kroz vatru.
Dok mu ne izmislimo otrov za lakše krepavanje.
Tiješilo me moje dijete ujutro. Zanimljivo kako djeca osjete sve. Zanimljivo je kako se lijepo sam igra i kako me nasmijava.
Fali mi pivo koje se zove Krampus. I koje sam nedavno otkrila. Želim Krampusa uz sebe da me štiti sad. On je jedini dovoljno crni i strašni.
Ništa. Idem s malim u Međimurje u šetnju. Dok je još sunca i mojeg igrališta iz djetinjstva. Na kojem sam maštala i letila. A kad me uhvatio strah, otrčala k baki u kuću. Možda ondje uspijem stvorit Krampusa s kojim su ga plašit…
Sretno svima, gdje god bili!