Mjesec: ožujak 2020.

Karantena i bez karantene

u Margareta, objavljeno u Švedska

Najrađe bi vam pisala o tome kako i zašto Šveđani vole roštilj, fotkala pravu švedsku zimu u kojoj snijeg ne prolazi (a ove godine ga baš ko’ za inat nema, kao da zna da mora i on pobjeći), zašto vole brodove, zašto su tihi …
I trebala bi.
Najrađe bi se pripremala dušom i tijelom za odlazak na Visby koji planiram već dugo, a s kojeg bih vam slala fotkice drevne Švedske i tekstove o tadašnjoj Švedskoj. Švedskoj o kojoj sam sanjala i prije nego sam stigla tamo. Samo nisam znala da je to – to.
Budem.
Samo dok me pusti. Sve ovo.
Ovo što me tjera da pišem o tome da se i ovdje kupuje hrana na veliko, da se spominje karantena, da je ovdje više od 400 zaraženih, da se bolesti širi autohtono i da još uvijek rade i vrtići i škole. Jesu li i ovdje sve oči uprte u nebo, ne znam. Jer je kišovito i uglavnom oblačno. A i svi šute. Kao i uvijek.
Iskreno, mnogi kao i ja sigurno misle kako se ovakvo nešto nikad nije trebalo, niti moglo dogoditi. Kako se nikada neće dogoditi, a dogodilo se.
Razgovaram više nego ikad samo telefonom, svi su u strahu. Svaki u svojoj vrsti straha. U tom strahu šire se svakakve informacije, ljudi se boje. Oni koji se kao ne boje, u stvari boje se najviše, tako bar psihologija kaže.

Na igralištu svaki dan samo moj mali i ja – na ljuljački. Mali razgovara sam sa sobom, uglavnom priče iz crtića i o tome kako nam tata mora doći.
Svi koji žive kao mi, na dva mjesta, sada znaju koliko je to teško i koliko komplikacija nosi sa sobom. Ne želim niti misliti, jer moram biti sabrana.
Moje dijete voli otvarati ormare.
Jučer navečer otvorio je sve ormare u hodniku koje imamo u jednom trenutku. I tada sam, baš kao nikad prije, u jednom trenutku i na jednom mjestu sa sofe na kojoj sam sjedila, vidjela sav svoj život. Svu odjeću, staru i novu, sve jakne, zimske i ljetne, sve šalove i kape, sav božićni nakit u kutijama visoko gore, sve cipele i patike, štikle koje sam ponekad nosila dok sam još radila, njegove sandalice, one male i sadašnje, suprugove patike i papuče… Sve mi je proletjelo kroz glavu.
Kao nikad prije na život gledamo drugačije.
Kao nikad prije proljeće je lijepo i rano. Lijepo kao i uvijek, ali nikad ovako tužno i drugačije.
Ne dajmo se.

-Sve je to lutrija – veli moja frendica. Ne, ne puštam život lutriji, nikad nisam. Uostalom nemam sreće s lutrijom. Samo s hrabrosti. To sam naučila dosad.
Treba moći reći mami – Donesi sve van. Stavi mi sve u gepek i ne otvaraj vrata od auta. Treba moći objasniti malome zašto ne “recikliramo kante kod bake na dvorištu”. Zašto tate dugo nema i zašto brišemo rukice nakon dućana odmah u autu. Svi smo stavljeni u psihičku karantenu i bez karantene.
I dok svi gledaju kako će ekonomija otići vragu i sezona i posao i izvoz i uvoz, ja mislim kako nas je Kina ipak natjerala da mislimo.
Na početku smo. Možda i na početku neke nove civilizacije i drugog doba. Htjeli mi to priznati ili ne.
Ajde, počela je neka sapunjara. Ona odmah iza dnevnika, u podne. Ne gledam ju. Ali ima divnu španjolsku glazbu na špici koja poručuje mozgu kako je sve lijepo i isto.
Idem malo vjerovati.
I otplesati s Lukom.
Drž’te se. Svatko za što može i zna.

Digitalno nebo

u Margareta, objavljeno u Švedska

Ne znam bi li vam pisala o Danu žena koji tradicionalno u Švedskoj ne postoji (postoji samo Majčin dan u svibnju) ili o tome kako se Šveđani snalaze zbog virusa. Mislim da je u Švedskoj svaki dan – dan žena, ali i dan muškaraca, ali dug je bio put u povijesti do toga.
Sanjala sam digitalno nebo. Dakle, nebo puno ikona, kao na vašem ekranu kompjutora, a svako malo neka je ikonica odvukla gore nekog s ulice. Kao dok pospremate u “smeće” sa zaslona ono što vam više ne treba. Glupo da ne može biti gluplje. Nikad, ali baš nikad nisam sanjala računala ni računalnu opremu, jer ih ne podnosim. Ali utjecaj je jasno vidljiv. Bojim ih se kao i virusa. Možda sam nekom dala i dovoljnu glupu ideju za film. No previše sam na telefonu i na vijestima i moram se posvetiti opet više kuhanju. Mali ionako kuži da sam izvan sebe pa si je složio šator u sobi i ne šljivi nikog. Šator od madraca sa kreveta i brdo deka. Govori da je u avionu i da leti i zuri u kutiju od puzzli dok vozi.
Nema veze. Sanjala sam ovaj tjedan i skakavce. Ni to nije dobro. Znam da je moja baka govorila da su skakavci kataklizma.
Moj muž nije ništa rekao na to što sam sanjala.
U Švedskoj trenutno malo više od 160 zaraženih virusom (podaci sa švedske državne televizije (svt) od jutra). Preko sto zaraženih samo je u Stockholmu i najviše je onih koji su doputovali iz Italije, jer su prije dva tjedna bili u Švedskoj školski praznici. Uglavnom su slike bolesti o.k.
Ne obaziru se Šveđani puno, ali su dovoljno pripremljeni. Dakle, oni koji su boravili i Italiji ili Iranu ili Kini ili Koreji ne smiju na posao dva tjedna. Puno ih je u samoizolacijama (i rade od doma, ako mogu) i već su po medijima i pričaju kako im je. Više od 2 tisuće ljudi se testiralo. Moj muž veli da su se svi počeli sprdati iz svega. No ja mislim da ipak nije situacija za to. Talijani su se danas do kraja zatvorili. Dakle, ništa ne radi. Negdje do početka travnja, ako sam dobro razumijela. Zbog njih samih i zbog ostatka svijeta. I to me baš dotuklo.
SAS, skandinavska aviokompanija, ukinula je letove prema Italiji. Neki eventi, konferencije, velesajmovi itd po Göteborgu su odgođeni, kao i svi poslovni eventi koji bi imali više od 500 ljudi. Ukoliko se moraju organizirati, čak i obični sastanci, mora se gledati na jako puno faktora – od klimatizacije u prostoru na dalje.

No, idemo se još malo posvetiti Danu žena, jer me baš svi ubijaju s porukama kako je danas Dan žena i kako treba piti i slaviti i dobiti cvijeće. Ne, danas je službeno Italija stavljena u karantenu, ljudi moji. I to ne znam koliko pokrajina. I nisam spavala, jer je mali pao s kreveta u noći, pa sam ostatak noći vrtjela u glavi pjesmu s crtića “Juhu i prijatelji” da ne razmišljam o skakavcima. Mislim da ja zapravo imam svoj dan svaki dan, kao samomama.

No, ipak nekoliko zanimljivosti za one koji misle kako su Skandinavci najprije dali pravo glasa ženama. Nisu. Uopće što je pravo glasa? Pravo na izbor političke stranke? Pravo za reći nešto javno? Ajde molim vas. Kaj nam to sve danas vrijedi, kad digitalna neba napadaju.

Prva zemlja koja je dala pravo glasa ženskom spolu je Novi Zeland – 1893. godine.

U Švedskoj su žene pravo glasa dobile 1919. godine.
A prije nje, pravo glasa ženama dala je Finska 1906., Norveška 1913., Danska 1915., i Island 1915., pa čak i Austrija 1918. te Kanada 1917. dale su pravo glasa prije. Njemačka 1918. godine kao i Kirgistan i Poljska i Velika Britanija. Švicarska je pravo glasa ženama dozvolila tek 1971. godine, a najkasnije od svih zemalja to je dopustio Lihtenštajn – 1984. godine.

Hrvatska – 1945. godine.

Imate li onaj osjećaj?

u Margareta, objavljeno u Švedska

Koji dosad niste imali?
Kako je odjednom brdo problema koje ste do jučer imali zapravo netragom nestalo? Evo, recimo, mene ovih dana više uopće ne živcira što je i kako mali pojeo i kako mi je štitnjača. (Za one koji ne znaju, ja sam samo mama i non stop mama, a nama samomamama djeca su sav svijet). A barem jednom u danu bacao me totalno u očaj zbog toga i zbog toga mi je štitnjača poludjela. I zbog puno toga drugoga. No nema veze. I znate što? Mali jede. Vjerojatno jer se ja žderem oko drugih stvari.
Kuži.
A sad kužim i ja.
I da ste htjeli u potpunosti se posvetiti stvarima koje vas trebaju i koje trebate napraviti, ne možete. Zašto? Jer vam je konstantno servirano ono u čemu trenutno moramo živjeti. Iz dana u dan. I čekamo kako će se sve završiti i kada. Puno toga ne želimo vjerovati, puno toga nije onako kako nam se predstavlja, puno toga je možda i gore nego nam se predstavlja, no jedno je sigurno – da u ovim trenucima imate samo sebe i svoj razum. Nikog drugog. Da, to je taj trenutak. Makar i bila samo gripa koja će proći, kako kaže naša baka Ana od 8 i kusur banki koja ne ide iz kuće van i podgrijava si sarmu. Ali taj trenutak netko je ili izmislio ili želio da ga prođemo ili ga sami prolazimo jer tako želimo. Ali je tu. Izgleda stravično. Naročito u Italiji. Od koje sam trenutno odaljena oko 300 km. I nikada nisam mislila da će moja prelijepa Italija (ja sam nekim davnim rodom Talijanka) tako patiti i tako izgledati.
I ako ste dosad imali puuuno trenutaka u kojima ste rekli bude nekako i niste uključivali taj zdrav razum na sto posto, čekajući da se stvari jednostavno dogode ili odgode ili nestanu same od sebe, sada je vrijeme za imati uključen zdrav razum sto na sat.
I to je ono što nas iscrpljuje. Što nas plaši. Ovo sada, ne znam kako bih mu ime dala, ili njoj, ili tome, iznad je svih tjeskoba koje sam iskusila. I još uvijek nekako uspijem zaspat navečer i probuditi se. I normalno nekako izdržati dan sa djetetom. Svaki dan pomalo obavit nabavku hrane. Dok moj muž, kako kaže, skypeom “tješi svoje kolege na poslu kao team lead”. Malo sam bila pissed-off na to jučer što sam čula – da postoji netko u Švedskoj koga se treba trenutno tješiti i hrabriti na poslu u ovom trenutku, a uspio se zaposlit i ima iznad 30 godina !!! (Pa bar na poslu ne pokazujemo toliku slabost. Barem mi u Hrvatskoj nikada nismo. Ili sam ja propustila nekaj.) I to u trenutku u kojem se mora nekako i što brže posao obavljat, jer ne znaš kako će sutra izgledati. Da, malo paničarim, možda i puno, i malo me sve to pere, ali evo moram podijelit svoje osjećaje.
Da bi mogla zaspat.
Ne, ne razgovaraju više ni frendice, ni braća, ni sestre, a i starci su tu po zgradi nekako bijesni, onako starački proviruju kroz poluotvorene prozore van da vide nosi li tko masku i idu li djeca normalno u vrtić. Svi su se nekako udaljili, svi govore kako o ničem nemaju pojma, kako se treba nabavit brdo hrane i tu situacija stane. Da, stali smo i mi.
Jer su nas preplašili? Možda. Mnoge jesu. Jer smo dosad živjeli lagodno uz lijekove? Da. Jer nikad nismo ni pomislili kako je to ako dućan ne bude radio? Ili zubar? Da.
Jer nismo iskusili kako je ne imat pomoć i izlaz u vezi neke bolesti? Da. Sve to mnogi nismo iskusili, a sada jesmo.
Broj zaraženih raste i u Švedskoj. Mislim da je negdje 60 zaraženih bilo danas ujutro. Glupo mi je pisat brojke kad se stalno mijanjaju i objavljuju ih službe nadležne za to. Zanimljivo je da se jako puno ljudi javlja po savjete medijima i da mediji jako puno pišu o stvarima o kojima nisu prije. Primerice, danas pišu, kako je od 2014. do 2018. godine u okolici Stockholma čak 40 posto više djece “koja su mentalno, odnosno, psihički bolesna ili imaju neki problem zlostavljanja”. Što me ozbiljno zaprepastilo za ovu zemlju.
Jako mi je drago da u meni još uvijek postoji osjećaj nade na kraju dana. Još uvijek bih pogledala film i popila vino, a ujutro skuhala dobar ručak malome i sebi. I stignemo čak i na ljuljačku kad nema puno djece. Tjeram samu sebe u normalu. Makar imam onaj čudan osjećaj kao i svi. I dok ga ljuljam, najradije bih uzela telefon u ruke i gledala što ima novog. Ali neću. Govorim samoj sebi: – Gledaj u sunce i pjevaj Tata kupi mi auto!
Jučer nam je frend nakon posla krenuo u Stockholmu na trening. Još nisam stigla ni pokazat zaprepaštenje njegovom odlukom koju sam čula, već se sam suočio s činjenicom da nema žive duše u centru. Okrenuo se i otišao doma.
Bio je nadobudan.

Bio je živ.

Nije htio vjerovat da je tako strašno.

Samo je, ipak, podijelio fotkicu s nama.

I jedna koja “baca” u djetinjstvo

u Margareta, objavljeno u Švedska

Nakon hrvatskih frižidera punih hrvatskih mesnih delicija od pršuta, špeka, baranjskih kobasica, kulena i ostalog, koji su se pojavili unatrag godinu i nešto više u nekim švedskim trgovinskim lanicima, ovih dana osvanuo je i jedan slatki drveni ormar!

Iako u dućanu ni žive duše…

Iako u dućanu rano ujutro skoro nije bilo žive duše, osmijeh je na lice potjerao ormar – Životinjskog carstva!

…šareni ormar podsjetio me da se život može okrenuti nabolje u trenutku

I dok u prvi mah ne povjeruješ svojim očima i misliš da ti se miješa od sveg ovog stresa, odjednom preplavljuje pozitiva i topli osjećaj iz djetinjstva koji, shvatiš, ipak i dalje živi. Osjećaj sigurnosti koji je tako dobro došao u ovim danima.
Živi u svima nama. Lijepo da ovakve stvari koje bi hrvatska privreda trebala još više “pogurati” imaju priliku živjeti i u našoj djeci i na drugom kraju svijeta, u potpunoj drugoj kulturi.

Čokoladice se mogu kupiti uz album kako bi se lijepile i sličice koje su u čokoladici, a na ormariću ponosno stoji natpis – Kraš.
Prodaju se 4 čokoladice za 10 kruna. Super cijena za Švedsku i za 4 čokoladice.
I dok sam u autu razmišljala kako svijet ipak nije stao, pomislila sam kako su možda za to zaslužne šarene boje hrvatskog ormara.

U švedskim trgovinama sve je više naših i onih nekadašnjih “naših” proizvoda

Uz hitove dobrog starog “Heart-a” moje omiljene vještice anđeoskog glasa vratila sam se u dobra stara vremena. U potpunosti i sva.

Počela testiranja za Koronavirus i kod kuće

u Margareta, objavljeno u Švedska

 

I u Švedskoj, točnije u Stockholmu, počela su se provoditi testiranja kod kuće onih za koje se sumnja da su se možda zarazili Koronavirusom.
Po uzoru na Veliku Britanju posebno obučeni zdravstveni radnici, u slučajevima za koje infektivni liječnik smatra prikladnim, potraže potencijalno zaražene osobe u njihovim domovima i obavljaju testiranja.
Ovakva vrsta testiranja dobra je jer potencijalno zaražene osobe se ne dovode u institucije, već se testiranje obavlja kod njihove kuće, a u slučaju pozitivnog testa, odlaze u bolnicu.
Ovakva praksa odnosi se na osobe koje ne trebaju posebnu bolničku njegu, odnosno one koji imaju blage simptome bolesti.
U ovom trenutku Švedska je, prema objavama nadležnih, na 13 zaraženih.

Također, u regiji Stockholm sutra se u školske klupe vraćaju tisuće učenika nakon zimskih školskih praznika, pa su roditelji malo u brizi za njihovo zdravlje. No zdravstveni djelatnici ističu kako su najmlađi zapravo u najmanjoj opasnosti za zaraziti se te prenositi zarazu dalje.