Karantena i bez karantene

Najrađe bi vam pisala o tome kako i zašto Šveđani vole roštilj, fotkala pravu švedsku zimu u kojoj snijeg ne prolazi (a ove godine ga baš ko’ za inat nema, kao da zna da mora i on pobjeći), zašto vole brodove, zašto su tihi …
I trebala bi.
Najrađe bi se pripremala dušom i tijelom za odlazak na Visby koji planiram već dugo, a s kojeg bih vam slala fotkice drevne Švedske i tekstove o tadašnjoj Švedskoj. Švedskoj o kojoj sam sanjala i prije nego sam stigla tamo. Samo nisam znala da je to – to.
Budem.
Samo dok me pusti. Sve ovo.
Ovo što me tjera da pišem o tome da se i ovdje kupuje hrana na veliko, da se spominje karantena, da je ovdje više od 400 zaraženih, da se bolesti širi autohtono i da još uvijek rade i vrtići i škole. Jesu li i ovdje sve oči uprte u nebo, ne znam. Jer je kišovito i uglavnom oblačno. A i svi šute. Kao i uvijek.
Iskreno, mnogi kao i ja sigurno misle kako se ovakvo nešto nikad nije trebalo, niti moglo dogoditi. Kako se nikada neće dogoditi, a dogodilo se.
Razgovaram više nego ikad samo telefonom, svi su u strahu. Svaki u svojoj vrsti straha. U tom strahu šire se svakakve informacije, ljudi se boje. Oni koji se kao ne boje, u stvari boje se najviše, tako bar psihologija kaže.

Na igralištu svaki dan samo moj mali i ja – na ljuljački. Mali razgovara sam sa sobom, uglavnom priče iz crtića i o tome kako nam tata mora doći.
Svi koji žive kao mi, na dva mjesta, sada znaju koliko je to teško i koliko komplikacija nosi sa sobom. Ne želim niti misliti, jer moram biti sabrana.
Moje dijete voli otvarati ormare.
Jučer navečer otvorio je sve ormare u hodniku koje imamo u jednom trenutku. I tada sam, baš kao nikad prije, u jednom trenutku i na jednom mjestu sa sofe na kojoj sam sjedila, vidjela sav svoj život. Svu odjeću, staru i novu, sve jakne, zimske i ljetne, sve šalove i kape, sav božićni nakit u kutijama visoko gore, sve cipele i patike, štikle koje sam ponekad nosila dok sam još radila, njegove sandalice, one male i sadašnje, suprugove patike i papuče… Sve mi je proletjelo kroz glavu.
Kao nikad prije na život gledamo drugačije.
Kao nikad prije proljeće je lijepo i rano. Lijepo kao i uvijek, ali nikad ovako tužno i drugačije.
Ne dajmo se.

-Sve je to lutrija – veli moja frendica. Ne, ne puštam život lutriji, nikad nisam. Uostalom nemam sreće s lutrijom. Samo s hrabrosti. To sam naučila dosad.
Treba moći reći mami – Donesi sve van. Stavi mi sve u gepek i ne otvaraj vrata od auta. Treba moći objasniti malome zašto ne “recikliramo kante kod bake na dvorištu”. Zašto tate dugo nema i zašto brišemo rukice nakon dućana odmah u autu. Svi smo stavljeni u psihičku karantenu i bez karantene.
I dok svi gledaju kako će ekonomija otići vragu i sezona i posao i izvoz i uvoz, ja mislim kako nas je Kina ipak natjerala da mislimo.
Na početku smo. Možda i na početku neke nove civilizacije i drugog doba. Htjeli mi to priznati ili ne.
Ajde, počela je neka sapunjara. Ona odmah iza dnevnika, u podne. Ne gledam ju. Ali ima divnu španjolsku glazbu na špici koja poručuje mozgu kako je sve lijepo i isto.
Idem malo vjerovati.
I otplesati s Lukom.
Drž’te se. Svatko za što može i zna.