Mjesec: prosinac 2022.

Old lang syne

u Margareta, objavljeno u Švedska



Mogla bih Vam samo napisati sretan Božić i poželjeti Vam sretnu Novu. Ali dogodilo se toliko toga svima nama… I naša razmišljanja su ovih dana u svim tim danima. U još jednoj nepredivivoj godini koju smo izgurali, obavili, odradili, u kojoj smo i uživali, radovali, se tugovali, opraštali se. Još jednom dižemo čaše da ju pozdravimo, jer ju više nikad nećemo doživjeti. Kao klinki to mi je bio tako mistični događaj, taj odlazak godine za čiji party su se svi spremali oko mene malene. Ali prije toga, dolazi nam Božić koji poručuje da sve što smo napravili – jesmo i da tako trebamo ostaviti. Božić koji donosi mir i nadu, kako u dječjim nasmiješenim obraščićima tako i u nama i u onim pored nas.
Kroz godinu koju ostavljamo plovila sam u divnim stvarima, zaljubila sam se u jedan grad, dijete mi je krenulo u kolektiv (što mi je definitivno predstavljalo najveći stres), a vjeru i samopouzdanje debelo mi je porušila smrt prijateljice, mame dviju divnih djevojčica. Koju još nisam otpratila kako treba, iako sam sve bliže tome. Godina je bila zbilja turbulentna, ali poučna. Naučila me pobrinuti se za sebe, jer sam shvatila da sam tako najkorisnija onima koje volim.
Ponosna sam na to.
I na svoju jelkicu za koju mi dijete kaže da je mala, a posebno na svoje jaslice koje sam uspjela brojčano spojiti nakon 30 godina, a stare su sigurno oko 50-ak. Jer sam ih davno naslijedila.
I dok su mi frendice na kavi za Badnjak, ja brišem nos sebi i sinu, jer smo pokupili neki vrtićki virus. Ali veselimo se ipak još jednom Badnjaku.
Volim vas puno i želim Vam sve najbolje. Uživajte u sretnim trenucima i neka Vam potraju. Nek Vam bajka potraje, neka Vam padne snijeg koji se neće odmah pretvoriti u kišu, kako kaže meni najdraža božićna ljubavna pjesma Old lang syne Dana Fogelberga kojom je ispričao jedan od najemotivnijih doživljaja na Badnjak, tako vjerno, iskreno, duboko i jednostavno.
Upravo takvi budite i ostanite.
Pa nek ‘sreća prati nas…
Čaše u zrak.

Nema slike.Stvorite ih sami u ovim danima.I ostvarite ih.

Swedish winter cold

u Margareta, objavljeno u Švedska

Jeste li ikad imali ovakve pahuljice na prozoru ujutro? Ne, nije montaža. Neki od Vas na Mediteranu ovakvih se zima sjećaju samo iz djetinjstva i to onog ranog. Opasno je i zahladilo ovih dana i gotovo su svakodnevni dobri minusi u južnoj Švedskoj. Nadaju se mnogi i bijelom Božiću, no meteorolozi nisu ostavili puno prostora za nadu, jer se najavljuje toplija fronta tih dana. No, ovih par slika sigurno Vam može dočarati ciču zimu i plavo hladno nebo. Nebo koje je najčišće i najplavije kada je hladno. Kada je vjetar blag, ali prodoran do kosti od hladnoće na kojoj je teško stajati vani. Ali vi se i dalje radujete Božiću, usprkos. Možda i više nego prije. Jer, evo još tjedan – dva i još smo jednu tešku godinu uspjeli ostaviti iza sebe. Mašite joj dragi moji. Baš kao što dijete maše snijegu.

Ovo je prva kuća koju sam kupila u Švedskoj. Naravno da je crvena…

Zima u šumi posebni je doživljaj.

Je li ukrasno ili pravo?
Lijepo je i tiho u Švedskoj. Najljepše u hladnim zimskim danima koji ne ostavljaju mjesta sunčevim zrakama, ali fale ljudi na cesti…
Malo atmosfere s aerodroma u Stockholmu koja ležerno podsjeća da ispraćamo još jednu godinu…
Švedske bobice pred zgradom netko je okitio žaruljicama
Kad se prozori zalede, Djed Mraz je ovdje…

Oh that christmas card…

u Margareta, objavljeno u Švedska

Ljeto, odnosno godišnji odmor, vrijeme je kad najviše primjećujem detalje. Točnije, ne ljeto, ni godišnji, možda više odlasci u neke druge krajeve… tuđe kuće i apartmane. U njima čovjek na svašta naleti. Na stare knjige, na romane koje je oduvijek htio pročitati, a nije imao vremena, na slike koje ga se jako dojme, koje su skupe i uz koje spavajau 10-ak dana, na kamine koje su oduvijek htjeli, ali ih nemaju, kao i na stare stvari koje su zadnji puta vidjeli kod svojih baka. Kao što su stare lampe, ili neki drugi ukrasi, naročito ako ste smješteni u nekoj staroj kući gdje, iako vlasnici nisu stari i kuća je obnovljena, oni su ipak ostavili u njima neke uspomene, radi fore. Tako sam ovog ljeta naletila u jednoj staklenoj vitrini na čestitku koja je svirala. Jel’ se sjećate tih čestitki? Vjerujem da oni koji su odrastali u 80-ima znaju o čemu govorim. Bile su to čestitke koje su svirale ukoliko su bile božićne – razne božićne pjesme, a ako su bile rođendanske – onda pjesme u tu svrhu. Ja na neke druge vrste čestitki koje su svirale nisam naletjela. Ali znam, dok bi ih moji znali dobivati od rodbine iz inozemstva, da smo ih čuvali sve i jednu u regalu. Otvarala bi ih često i gledala koji vrag ipak u njima tako svira. Ali nikad dovoljno nisu bile čuvane, da prežive, evo gotovo 40 godina, koliko je stara – ove čestitka.

Ona više ne svira. Naravno. Ali meni je u ušima odzvanjao Tannenbaum dok sam ju otvorila.

Ljudi, pišete li čestitke ikome? Biste li ih pisali da to opet postanu trend ili Vam je to totalno nezamislivo? Danas su se čestitanja svela na zakazane datume u našim rasporedima i kalendarima u mobitelima. Uglavnom, mobiteli ih šalju i sami. Čestitke za blagdane dobivamo svi iste. Svake godine pet istih čestitki kola uokolo i to je to. Dok se datum ne izliže do kraja. I hvala dragom Bogu što je dan završio i što smo se svi lijepo svih sjetili. Ide li vam to pomalo na živce? Kako bi bilo da dobijete papirnatu čestitku od nekog ili onu koja svira?

Mojim roditeljima neki prijatelji i dan danas šalju čestitke za važne dane. To su jedno te isti ljudi. Oni kojima je ta navika ostala uvriježena i koji iako imaju mobitele, još uvijek kupuju i pišu čestitke i ne odriču se te divne tradicije, iako su proputovali svijeta. Danas je to jedna velika i topla gesta, znak stalnog i ponovnog sjećanja, susreta na jednoj drugoj razini, osobnoj, ispisanoj rukom, penkalom, lijepim flomasterom… Jako bih željela dobiti čestitku. Razmišljam, kad bih je dobila kakvo bi to posebno značenje bilo? Da mi netko pošalje čestitku. Koliko bi ona zapravo bila osobna. O njoj nitko nikad ne bi trebao znati ništa. Ona ne bi bila zabilježena ni u jednom digitalnom prostoru, ni u jednom mailu, u nijednom mobitelu, ni na jednoj komunikacijskoj platformi. Čak se ne bi nikada saznao pošiljatelj/ica, ukoliko bi potpis bio recimo samo inicijal ili nadimak poznat samo meni. Je li Vam sad jasno koliko je čestitka nevjerojatna stvar u ovom 21. stoljeću u kojem je sva komunikacija negdje ostavljena i zabilježena? Jer eto tako smo htjeli i mislili smo da će biti lakše. Koliko je čestitka javna i otvorena zapravo svakom tko je primi u ruku, toliko nosi svoju poruku, težinu, osjećaje, sjećanja… I poprilično zna biti tajanstvena.

Zato, glasam za čestitke. Ali ja sam ionako jedna tradicijski orijentirana bloggerica, pa se drugo od mene niti ne očekuje. Uživajte. Ukoliko vidite koju zgodnu čestitku, ispišite je i pošaljite onom koga se najrađe sjećate u životu. Bit ćete ništa drugo, nego sretni.

It’s beginning to look a lot like Christmas….

u Margareta, objavljeno u Švedska



…toys in every store…
Vjerujem da svi znate prijevod stihova ove velike božićne pjesme koju su obradili mnogi autori i koja je ovih dana jako slušana. Od svih stihova odabrala sam baš te. S razlogom.
Vjerujem da većina Vas kupuje djeci poklone za Božić i da Vas upravo ta kupnja jednako baca u radost kako i u prazan novčanik. Jer, tek kada njima namirimo želju, nama nekako može početi Božić. Tako je barem kod mene. Božić je vrijeme kada ispunjavam sve želje. Vjerujem da je tako i onima koji djecu nemaju. Kupuju svojim voljenima. Ne pišem sada o samoj kupnji, potrošnji i konzumerizmu blagdana, već o onom drugome. Učiniti nekoga radosnim. A to barem mali darak uvijek može.
Upravo zato želim ispričati svoju božićnu priču. Onu kad sam bila mala.
Odrastala sam u ranim osamdesetima, hvala Bogu, mislim da bolje vrijeme nisam mogla izabrati. To je bilo vrijeme u kojem nije bilo luksuza kod nas u istočnoj Europi i nisu svi mogli otići u inozemstvo samo tako, po neke lijepe stvarčice. Ali, beskrajno sam zahvalna mojim susjedima iz zgrade s prvoga kata koji su Božić činili nama djeci iz ulaza posebno čarobnim. Njima je za blagdane bilo posebno veselo i kuća prepuna ljudi. Dolazila rodbina iz Austrije, a jedan njihov kofer bio je uvijek pun dječjih igračaka. Uvijek. I dok bi moja prva prijateljica dobivala barbi kuće s bazenom i liftom, Barbiku, Kena i sve lutkice koje su se tada furale, prelijepe haljinice i štiklice za obući, beskrajno fine Milka čokolade, a njena mama sve potrepštine za kolače i pudinge koji bi pripremala, ja sam se radovala zajedno s njom samo zbog toga što sam sve to gledala. Iz kofera čekala sam svoju čokoladu ili Djeda Mraza od čokolade. Ili bi pak gledala na njihovom boru donešenom iz šume (doslovno je bio velik kao dvije trećine sobe) sve prelijepe ukrase iz prelijepog Beča. Ja bih uživala u gledanju. I ne samo u tome. U koferu su uvijek bili i katalozi s najnovijim igračkama kako bi se mogla napraviti i narudžba za drugi dolazak rodbine. Katalozi bi uglavnom bili moji. S njima bih otrčala na 4. kat, u naš stan, i sva zadihana kretala u kreiranje svojeg svijeta igračaka. Iz kataloga bih izrezivala sve što mi se svidjelo i lijepila u svoju bilježnicu stvarajući tako svoj svijet. Svoje igračke. I ne, nisam živjela i siromaštvu. Samo nisam imala rodbinu iz Austrije. Ja sam uvijek dobila od mojih što sam željela, ali to je uglavnom bilo nešto iz VAMA-e. Zato su katalozi bili moj prozor u svijet, oni su pokretali moju maštu, a ja sam u svojoj bilježnici imala sve igračke iz kataloga. Sa svim raznobojnim naslovima na stranom jeziku, u predivnim bojama koje se kod nas nisu tada još ni štampale. Pitam se, možda sam i bolje prošla ljepivši tako sve što sam htjela i imajući sve na papiru? Možda su moje papirnate igračke imale veću moć od njenih pravih? Razmislite o tome kod slijedeće kupnje. Koliko nam je zaista dovoljno i što želimo kupnjom “nahraniti”.
Da. Sve ovih dana sve više izgleda kao Božić. Iščekivanje je najljepše razdoblje svega u životu, tako se kaže. Pa tako i ono božićno. I izlozi su puni igračaka. Igračaka koje su svakom roditelju sto puta važnije nego li samoj djeci, koja ih, priznali ili ne, zaborave uglavnom za mjesec dva, jer dođe neka nova fora. Pjesma kaže kako sve izgleda kao Božić. Ja mislim da je Božić sve ono što se tih dana rodi u nama. Nadam se da Vam je ova priča rekla nešto. I ušla u srce. Kupujte sa srcem. Pišite, čitajte, pričajte priče, pecite kolače, ljepite papiriće u bilježnice, pjevajte, kreirajte svoju sreću.

Drago mi je što se moj sin ovih dana najbolje zabavlja grijanjem na kamin kod djeda i kroz zatvorena vratašca uživa u moći vatre i broji Tintiliniće. On misli da su pravi. I opet, sve sve oko nas izgleda kao Božić..


Kad toplina spoji generacije…