Ljeto nikad drugačije. Čudnije….

Nije me bilo… Znam. Bila sam kod zubara. Ubio me doslovno psihički stres više od onog što se radilo. Dva zuba odjednom. Tjedan dana prije razmišljala sam doslovno svakih 5 minuta o tome da li da uopće odem, jer ako ću morati u izolaciju nema mi tko čuvati dijete, jer mi je muž po dolasku iz Švedske bio u izolaciji svojevoljno. Ali strah od jeseni ipak me ohrabrio da obavim sada. Išla sam i na sistematski s malim. I tu me dotukao strah od zaraze s obzirom da je pobrisao sav pod kod pedijatrice. Mali moj živi dečko. Imao je i rođkas u svom tom ludilu.

U jeku pandemije ipak smo našli načina za odlazak na more.
U malom mjestašcu na srednjem Jadranu našli smo divan smještaj. Jedan od onih u koje poželite doći i na Božić, još bolje gazde i malo susjeda. U kojem je na modernoj polici klasik Heidi na njemačkom jeziku, a u blizini kamin. U mjestu u kojem ima puno modernih i novoizgrađenih apartmana koji s punim bazenima zjape poluprazni, plaže koje se čudom malo popune tek navečer. Ribare kod kojih možete četiri brancina dobiti za cijenu od tri te kilu škampa – sve skupa za 110 kuna.

Mali dučančić u kojem se navodno već netko zarazio, pa su mjestani drugi dan rekli da se lagalo. Naše sugrađane, susjede do nas iz Hrvatske, koji doslovno glavu okreću od nas jer imamo švedsku registraciju. I nikad slanije more.
Avioni su nam postali osmo svjetsko čudo na nebu. Divimo im se kao oni prije 50 godina, a danas smo ugledali i kruzer koji je dopremio sjevernjake na naše more.

Situacija nije dobra, nažalost. Po otocima se naprosto moli pred restoranima goste da uđu unutra. Strašno mi je žao da je Hrvatska uspjela onako dobru situaciju pokvariti za malo novca. Uopće, za ikakve novce. Trebalo je ipak malo više strogoče i malo više struke u svemu tome. Je li rok do sezone bio prekratak ili je bio prekratak novčanik nekome, nije više važno. No, kažu da se od sezone živi. Tražili ste gledajte sistem, nažalost. Sjećate se onog ciklus programa iz 80-ih? Tako se rado sjetim onih dana općenito 80-ih i bezbrižnog života u kojem su se rađale revolucije s pozitivom. U kojima sam odrastala. I to sretno. U kojem su tajice na točke bile modni hit i kad ste ih kupili u nekom butiku bili ste presretni jer ste imali svijet na dlanu. I mislim kako moje dijete raste i gleda maske i ne smije se brčkati u plićaku s drugom djecom koja su starija pa bježe od njega jer su upoznati sa situacijom, koja je njemu strana. Bubanci su postali dio našeg života i to po drugi put. Nakon što smo ih prvi put uspješno izbrisali ! Ne, ne mislimo na tajice ovih dana. Ne više, ni uopće. Ali Pokušavamo si dati najbolje od mora. Najbolje od nas. S najmanje moguće brige i zabrinutosti. I puno smijeha, zbog naših najmlađih.
Čudno kako ljudi ne žele prihvatiti novo normalno. I instinktivno se ponašaju kao da se ništa ne događa. Obzirom da je tek ljeto, rujan mi se čini zastrašujućim. I mislim da nas iz svega jedino može izvući buđenje iz ružnog sna ili kraj odvratnog apokaliptičnog filma u kojem se ipak našlo neko sigurno utočište.

S nimalo apokaliptičnim slikama s predivnog i mirnog Jadrana lijepo vas pozdravljam. Od ponedjeljka masku na lice. Svi.
Odoh slušati stare dobre Banglesice. I ipak misliti na mali jeftini butik u kojem sam kupila tajice na točke tada, davno, prisjećajući se kako sam trčala veselo doma s vrečicom u rukama. A pomisao da sam napokon Madonna bila je tako stvarna. Bila je sve.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.