Mnogi će od ove pandemije najviše pamtiti to što su im bila uskraćena putovanja. Oni koji su ipak morali otputovati, pamtit će silne izolacije i testove te ispunjavanje formulara, zapakiranu svu moguću hranu, od peciva, sendviča do voća, ako se uopće negdje i mogla kupiti na transferima te rijetke, rijetke letove. Da ne govorim o mirisu dezinfekcije.
Ovih dana čitala sam kako su Berlinčani odabrali mjesto za cijepljenje građana upravo berlinski aerodrom. Ondje će na ulazu pisati “Dobro došli”, a namjeravaju cijepiti oko 4 tisuće ljudi dnevno. Mnogi će tako uz “certifikat” da su cijepljeni moći i odmah otputovati. Redale su mi se slike u glavi i pomislila sam kako će fotke masovnih cijepljenja, koja će, nadam se, riješiti ovu groznu pandemiju, biti jednog dana u udžbenicima.
Kako će djeca učiti o tome kako nismo smjeli van, kako se teško umiralo i kako se sve riješilo. I kako je čovječanstvo pobjedonosno stvorilo vakcinu. Možda će i neke druge zemlje biti inspirirane aerodromima kao mjestima spasenja i masovnog oslobođenja, mjestima gdje će svojim građanima priuštiti buđenje iz noćne more te odmah potom i priliku za let koji su namjeravali obaviti cijeli život.
Aerodromi su idealna mjesta gdje može doći veliki broj ljudi, gdje će se držati distanca, ako će biti potrebna, gdje će se moći dopremiti i cijepivo i i te posebne ledenice koje ovom protuotrovu pružaju dovoljan minus da preživi. Kako bi mi preživjeli, potom.
Ne ulazim u odabir ljudi i njihove odluke o cijepljenju. Ulazim u onaj dan kada ćemo se, svaki na svoj način, riješiti svega ovog od ljetos. U trenutak kada ćemo se koliko toliko osjetiti sigurnima. U trenutak kada ćemo moći reći i to je to. Hoćemo li opet živjeti život koji je postao tako odurno nedostupan?
Mnogi mi kažu kako nikad više neće biti isto. Kako će mlađarija sve zaboraviti, ali će im sve ostati u jednom ružnom mlagovitom sjećanju. Baš kao što je meni ostao rat u Varaždinu i onih nekoliko dana i noći u podrumu. I ne znam imam li kakvih posljedica, ali se sjećam straha. Prvenstveno te atmosfere i nenormalnog života. Srećom brzo je prošlo, to u podrumu. Ne sjećam se dana kada je rat završio u Hrvatskoj. Ali, znam da su moji bili jako sretni. Ali ono što znam je da su se ljudi nakon rata jako promijenili. Nestalo je spontanosti, prijateljstva od prije, susjedstva, počela su prebrojavanja koliko tko ima i kakvih automobila u dvorištu, tko je i kako upisao fakultet… Svijet se oko mene promijenio. To je ono čega se sjećam ja. Rekli bi stariji, svijet je otišao kvragu.
Se jedva čekate probuditi negdje u travnju? U sunčanom travnju 2021. kada ćete moći u javni prijevoz bez maske? Kada ćete moći zagrliti nekoga koga dugo niste vidjeli? Hoćemo li? Svi u mislima imamo neki budući život. Nešto – nakon. Nismo zamišljali na lanjsko Silvestrovo da ćemo ga ovako zamišljati na ovo.
Brojke u Švedskoj i dalje rastu, kažu da će kulminirati sredinom prosinca. Ne savjetuju se putovanja, testiraju se djeca po školama. Svagdje uglavnom ista priča.
Čini se polako sve kao veliki eksperiment? Da, tako nekako. Test čovječnosti prije svega. Po ne znam koji put. Tko pobijeđuje?Napisat će povijest. I udžbenici.
Ništa. Držite se gdje god da jeste.
