Zanimljivo je koliko ogoljele švedske šume zimi izgledaju prozračno i osunčano, kada kroz njih probije prvo veljačko sunce koje se ipak uvelike razlikuje od prosinačkog i siječanjskog. Budi nadu u bar neko proljeće, kojeg ovdje nema kao na jugu. Ne, ni blizu.
Da, dani su se produljili, ranije je dan, kasnije je noć, ali hladnoća još ne popušta. Minusi grizu za svih strana, noći su posebno hladne i vjetrovite. Pa dok lovite kroz šetnju malo zubatoga sunca razmišljate o tome koliko zapravo niste genetski posloženi za ovakve zimske uvjete. Na njih treba posebna dugogodišnja prilagodba. Zapravo, prilagodba od rođenja. Često me šetnje šumom bacaju u razmišljanje u davnu povijest, odnosno sama odlutam u njih jer me neobično privlače ti trenuci mira i još veći nestvarni mir, pa priželjkujem uz sebe pokoji fenjer. Ako padne mrak – pokoju kolibu spasa u daljini za prolaznike dobronamjernike. Zamišljam kako su se djeca nekad igrala po ovim šumarcima koji su danas dio grada i kako su bili svakodnevno dio te prirode koja ih je oblikovala. Gledam u daljini drvene kuće koje su napuštene i zamišljam kako je živjeti bilo u njima. A od takvih misli prenu me klinci koji se spuštaju po guzici niz brdo sve do ceste. I pomislim, ipak još ima starine u nama. Želje za igrama u šumi žive i živjet će. Želja za slobodom, za spuštanje niz brijeg samo u ski odijelu. Hvala švedsko sunce na obasjanom danu. Hvala na dubokim tragovima u snijegu po kojima se danas rijetko gdje može hodati. Rekli bi mnogi dok se spremaju za još jedan ponedjeljak. I novi povratak u stvarnost.
