Nakon nekoliko kišnih dana, snijeg je barem na 10-ak minuta obradovao mnoga natmurena lica
U Goteborgu je danas popodne pao prvi ovogodišnji snijeg. Nakon nekoliko teških kišovitih dana uz to i poprilično vjetrovitih, prve pahulje naslutile su da je zima definitivno tu.
Kao što to i obično bude, ovakvi naleti snijega uz kišu obično traju kratko i snijeg se ne zadržava na tlu. Pravi veliki snijeg, i debeli minusi, do minus 20 stupnjeva, ovdje na jugu Švedske obično budu u veljači.
Ovdje u Švedskoj je također sve opasnije po pitanju pandemije i donose se mjere i preporuke. Jedna od posljednjih mjera je ne točenje alkoholnih pića nakon 22 sata što je posebno razočaralo Šveđane. No, ipak, za razliku od drugih, Šveđani se brzo pomire za situacijom jer vjeruju svojoj vlasti. Oni se drže preporuka, umjereni su, nemaju izolacije i uglavnom žive normalno uz oprez. Mislim da su okupljanja dozvoljena maksimalno do 8 ljudi.
A ja sam si odmah stavila uz kamin svog Tomtara i fenjer. Pa, nek doma blagdani počnu …
Kad ulice grada “osjete” prvi snijeg prije prosinca, sve poprimi blagdanski duh
Goteborg je ovih dana krenuo s božićnim ukrašavanjem ulica i zgrada. Sve u svemu, sve je isto. Ali ništa nije isto. Kao i svagdje, uostalom. Dolaze reklame za svašta božićnog polako, nemam volje nekako. Jednostavno ne znam kakvih ćemo osjećaja biti svi u te dane. Malo je reći drugačijih, malo je reći tužnijih. Bolje reći umornijih. Ustrašenijih.
Dvoje mojih prijatelja bračni par ovih dana preboljelo je COVID-19. Kažu kako nikad nisu bili tako umorni u životu. I depresivni. I dok se ja trudim objasniti im da trebaju biti najsretniji ljudi na svijetu jer su dobro i jer su najpoželjnije društvo svima za blagdane, za uzvrat dobijem nekoliko fotki kako su pred kraj bolesti ipak malo okitili si stan. Malom umjetnom stolnom jelkicom i pokojim božićnim stolnjakom. A u vrijeme izolacije, stigla im je i kutija božićnih keksa od nekog tko im je skoknuo u dućan. I to su mi fotkali. Da, definitivno je to ono što su prošli. Okitili su stan jer im je bolje, jer žele blagdansko raspoloženje, jer će im pomoći da se vrate u život bar malo, da se nagrade za sve što su prošli, a to znaju samo oni. Keksi od prijatelja – nešto je što je postalo važno, važno za fotkati. I važno je upravo to. Netko je mislio, netko je pomagao. Netko je poklonio božićne kekse i rekao – računam na vas i Božić koji dolazi i vama.
Što više mogu oni poželjeti za Božić? Pomislila sam. Šteta što ih je bolest malo i psihički shrvala. Ali razumljivo je.
A meni ostaju te slike za sjećanje. Sjećanje na Božić koji to još datumski nije, a koji je ima upotpunosti svoju istinsku svrhu. Da poduči i podsjeti. Sve. Bolesne i zdrave. Život piše najljepše priče kad je najteže. One, na koje smo očito zaboravili. Koje su jednostavne i normalne, a postale su nam strane.
Meni je ovo tipična stara švedska gradska kuća. Sa svjetlo zelenom stolarijom. Uvijek se sjetim Pipi Duge čarapeDa, znaju biti jako srdita ta lica na posterima i reklama na sjeveru. To je ovdje neka fora…
Jel’ to okićen bor na trećem katu? Bit će da je. To se kaže “ono kad ne možeš dočekati Božić…”.
Švedska je donijela preporuke u vezi (pred)blagdanskog ponašanja. Kraj prosinca odnosno godine, za Šveđane je u uobičajenim okolnostima značio – putovanje, no ove godine se ipak neće putovati. Brem ne daleko i ne avionom. Kako je izvijestio SAS, broj planiranih letova zasad je na pola od predviđenog za to doba godine, no za točnije prognoze još je rano, s obzirom na to da Šveđani kupuju karte par dana prije polaska. Putovanja izvan zemlje nisu preporučena.
Izdane su u i preporuke za ponašanje u trgovinama, iako će, predviđa se, veći broj ljudi kupovati poklone i obavljati blagdanski šoping putem interneta. Ograničen će biti broj ljudi u manjim trgovinama i bit će postavljeni plexiglasi te sve potrebne oznake za distancu. Također, istaknuto je kako od dopuštenja blagdanskih druženja djedova i baka s unucima ipak neće biti ništa. Preporuke idu u tom smjeru da se oni ipak vide i podruže preko skypea. Preporuča se i da ukućani istog domaćinstva ostanu u svojoj kući. Jer zaraza se i ovdje najviše prenosi putem okupljanja u zatvorenom prostoru i na radnom mjestu.
Također, u Šveskoj je poznato da se troše enormi novci za blagdanske poklone, a ove godine ne očekuju se ipak ista tradicija. Mediji ističu kako će se blagdanska potrošnja tek vidjeti naknadno, jer pandemija je utjecala na potrošački duh. Bit će zanimljivo proučavati sociološke efekte i posljedice ove pandemije za koju Šveđani nisu očekivali ovakve brojke u drugom valu. Ipak su (opet) previsoke. No, trenutno su po zaraženima na broju stanovnika bolji od Hrvatske. Također, Šveđani dosta putuju za blagadne vlakom po svojoj zemlji. Ove im je godine preoručeno da isto kućanstvo za putovanje zakupi cijeli kupe u vlaku kako bi se što mirnije putovalo, a zarazi se ne bi dalo maha.
Evo, to su ukratko “mjere” koje poduzimaju Šveđani. I dalje se radi od doma, svi koji mogu. Trgovine se izbjegavaju u rush hours. A sve ostalo nekako ide. Božićnih sajmova, kako sam već pisala, nema. Ne radi ni poznati zabavni park Liseberg u Goteborghu koji je u blagdanske dane najposjećeniji dio grada. Sva mjesta gdje bi se mogao okupiti veliki broj ljudi, su zatvorena.
Da. Bit će to blagdani zanimljivi. Inače, poznati serijal SVT-a Adventskalender koji u 24. nastavka svakodnevno kreće 1.prosinca ove godine ima zbilja i prigodnu temu. Baš kako sam i predvidjela inspirirala ih je pandemija. Zove se “Mirakel” i govori o Miri i Rakelu koji putuju kroz vrijeme. Jedan od njih je iz 1920., a drugi iz 2020. godine. Zamijene uloge…
2020. godinu mnogi su ljudi vjerojatno osjetili kao godinu iz koje bi bilo lijepo otići u neku drugu. Na neko drugo mjesto. Izaći kroz crnu rupu i otići gdje je sve po starom. Možda više starinskom, kada je sve bilo mirnije…? Tako su je očito osjetili i Šveđani. Lani su se za usporedbu u ovom serijalu bavili temom “pucanja na poslu”. Bilo je psihijatara, sindikalista…Svi su oni spašavali Djeda Mraza od depresivnog sloma prebukiranoga poslom.
Eto, što napravi pandemija. Posao više nije problem br. 1.
Bit će lakše uz Adventskalender, svaku večer u prosincu.
U danima ne putovanja i ne nalaženja izlaza iz onog što svi trpimo, najlakše je posjetiti susjedstvo ili mjesto gdje smo nekad živjeli. Nekad, neko vrijeme. Iz ove perspektive, ako ništa drugo onda drugačije, možda mirnije, mada se tako nije tada činilo. Tamo gdje su ostali susreti s ljudima kojih se sjećam, ali oni mene sigurno ne. Trgovine koje pamtim i koje sam prve posjećivala upoznavajući tete na kasama ili vlasnice malih dućana koji su radili tek ponekad i njihove divne stvari koji su prodavali. Znala sam satima s kolicima šetati uz izloge i promatrati taj svijet kao da će mi izlozi uspjeti nešto reći o svijetu u koji sam stigla. Govorili su puno. Puno o slobodi, ljepoti, jednostavnosti, običajima, ekologiji u svemu… Često sam znala nešto kupiti u njima i odnijeti mojima doma u HR. Bile su to njima tek stvari. Ali, meni ne. Znala sam ih dugo proučavati u izlozima razmišljajući kome bih što poklonila kad se vratim, a da bude po njihovom ukusu, ali sa sjeverom u sebi. Upoznavala sam tamo švedski jezik i načine plaćanja. Traženja odgovarajućih švedskih pelena, mlijeka za djecu. Upoznavala načine ponašanja u ljekarnama i kafićima, razmišljajući hoću li danas napokon imati vremena da probam švedsku juhu od rakova i sjesti negdje uz rivu. Tamo gdje je ostao isti šum vode. I tišina, istovremeno. Daleka i sjeverna. Tamo gdje su ostala mjesta gdje je dijete uspjelo zaspati. A koja sam samo ja znala. Mjesta na kojima nikad nisam bila usamljenija, ali ni potpunija kao napokon mama. Groznog sjevernog vjetra, drugih mama i kolica uvijek u žurbi, lijepog i ružnog vremena koje se izmijenjuje svakih 20 minuta, hrvatskog jezika samo u mojim mislima, susreta same sa sobom tek tu i tamo, Razmišljanja o tome kako je život odjednom postao onaj od prije i ovaj od sada. Uz čips i jogurt od malina koji vire iz torbe na kolicima, dok je automat kraj mene govorio kada će slijedeći brod.
Staro je to susjedstvo kojem se često vraćam u mislima. Ostalo je tamo sve što smo proživjeli, odradili i otišli dalje. Ostao je isti raspored brodova i brodica, neki novi ljudi su na našoj terasi. Nisu je ostaklili. Imaju tako ljepši pogled na more. Na grad. Na ljude kojih ni onda, ni sada nema na cesti. Šetnica je tek vikendom znala imati svoje šetače, no ovaj je vikend ostala prazna. Pandemija je i ovdje prikovala ljude uz dnevne sobe. Iako je vani sunce.
Prolazim kraj naše stare zgrade i okrećem se kad čujem diskretan zvuk ulaznih vrata koja se otvaraju bez da ih dirate. Polako i otmjeno. Kao i sve ovdje. Unutra glas govori da lift kreće na peti kat. Na naš kat. Hoće li izaći neka nova mama van? Ne, izlazi samo neka cura obučena za trčanje. Ima mokru kosu. Ispod 10 stupnjeva je vani. Sjetim se, da, njima je to toplo. Kreće prema brežuljku, dok se ja osvrćem zadnji put. Mislim, i ovo mi je bilo dovoljno, kao mali izlet. Izlet u prošlost. U neki drugi, stari jednostavniji zrak.
Osjećate li težinu zbog dolaska blagdana? Je li težina ona ista predblagdanska ili promijenjena? Vi koji ste stranci negdje drugdje, planirate li u Hrvatsku? Ili sve postalo prekomplicirano? Prekomplicirano za uopće misliti? Da, netko nas želi takve, prikovane i sve više zbunjene. Naročito prema samima sebi. No, ne dajte se zbuniti. Još uvijek imamo svi sami sebe. Svoje šetnice. Na kojima smo mirni. Koje su nam u mislima i koje se javljaju baš kad je nateže.
Zar ne?
Na kojima smo sami. Ili nismo.
Ali smo onakvi kakvi si želimo biti. Sad, kad je teško.
Tužno mi izgleda Eriksberg gdje smo nekad živjeli bez svojih šetača. No moja sjećanja nisu nimalo tužna. Tek poneki roditelji s kolicima dali su naslutiti da je i danas sve kako je bilo…
Ovdje, uz vodu, moj je Luka najviše volio spavati. Sva sreća pa je bilo za kupiti sendviča sa rakovima i moglo se sjesti i na pod…Ovdje puše najjači vjetar u Švedskoj
Ovdje su na lijepi način epidemiolozi zabranili djeci da idu u žicanje slatkiša na Halloween, a starijima da ne odlaze na partyje te dane. Onim najstarijima se savjetuje da duhovima i ostalim čudovišima, koja se ipak uspiju bez kontrole probiti na hladan skandinavski pandemijski zrak u žicanje, ne otvaraju vrata. Tko se nađe u blizini zdjele pune strašnonoćnih slatkiša neka bježi glavom bez obzira. Obično su svi u istoj zdjeli, pa je ove godine to strogo zabranjeno.
Što nam je ostalo osim zuriti u koju tikvu ili horor?
Strašna noć pada na vikend, pa imate vremena pripremiti koje pićence ili klopicu i učiniti si Noć vještica više nego zabavnim. Čak i onim najmanjima može se dopasti ono sa slatkim… Nekoliko zasigurno dobrih jakih pića u zastrašujućoj kombinaciji žestice, sirupa i voća plus svi okusi zime kao što su cimet, anis i narančina korica obećavaju odličan i bombastičan Halloween. Pronašala sam ih u švedskom Elle-u. Nisu bitni omjeri, pripremite ih kako želite. Jake, slabe, slatke. Važne su ideje.
Burbon, sok od limete, javorov sirup i cimet – obećavajuće topla i jaka kombinacija
Za ovaj mračan vještičji koktel trebaju vam – pjenušavi napitak crnog ribizla, sok od nara, prošek. Ulijte kako vam paše. Sve izmiješajte. Poslužite s bobicama
Za ovaj bezalkoholni – sok ili pire od bundeve, jabukovača, sanbitter, cimet, bezalkoholno pjenušavo vino. Pomiješati. Za ukrase – šipak, brusnice, štapići cimeta, zvjezdani anis…
Za Halloweensku noć jedu se pečene tikvice na sto načina, juha od bundeve s puno chillija i limete…
Mene je osvojila i ideja ove torte “Duh torta od kokoksa”
Trebaju vam biskviti položeni u tortu kao palačinke. U Švedskoj se kupuju gotovi. A za kremu između njih izmiješajte vrhnje, kakao. Naslažite narezane banane. Zalijte čokoladnim preljevom ako ga volite. Na krov formirajte duhove od slatkiša ili onih čokoladnih tuljaca koji se daju kupiti sa ili bez kokosa. Atraktivno, za pravi dječji Halloween. Nešto slično može se napraviti i s palačinkama. Za nadjev stavite pekmez ili čokoladni umak. A na “krov”, opet po želji.
Obožavam švedske medene kućice koje se rade za Božić i ukrašavaju umjetnim jestivim snijegom. Od istih paprenjaka (medenjaci) Šveđani su se dosjetili izraditi i horor kuće od medenjaka. Kućica se može raditi i od tijesta za medenjake (bilo koji recept imate,). Tijesto se razvalja u oblik kućice kakvu želite. Namažite ju jestivom bojom. Izrežite vrata, prozore, ukrasite je bobicama svime što nađete u prirodi, a može poslužiti u zastrašujuće svrhe. Ne zaboravite horor prozore…tornjeve…kule…. Neka vire kosturi, vještice i duhovi na sve strane. Za klince nema bolji Halloween nego ovako nešto ludo izraditi s vama kod kuće. Priuštite im zabavu. Već kad nema hodanja od susjeda do susjeda… Dogodine.
Gricnite, popijte. Potjerajte ovo zlo oko nas. Ja jedva čekam.
(Slike Elle.se – bez kojeg mi život u Švedskoj nebi bio isti…:))
Ostatak svijeta panično se priprema za sve manja okupljanja koja isključuju čak i ona malo šira obiteljska, a švedski epidemiolozi (tek) su sad dopustili starijima od 70 “živjeti kao i svi ostali”. Naime, u proljeće su i ondje bile donesene mjere koje su se najviše odnosile na zaštitu starijih, pa tako nije bilo preporučljivo sastajanje i druženje starijih i mlađih članova obitelji.
Kako sada stvari stoje, ovog Božića bit će dopuštena druženja i starijima, sve do 15 ljudi, obiteljski povezanih, no ističe se da se još uvijek trebaju izbjegavati brojnija i nepoznata društva.
Također, dopušteni su i zagrljaji! Djeca se ne smatraju potencijalnim prijenosnicma zaraze pa će tako malo po malo moći početi posvjećivati i svoje bake i djedove. Za Božić bit će i zagrljaja, rečeno je.
Evo, dragi moji. Kakav će biti dan kad ćemo dočekati dozvolu za zagrljaj? Što će ostati od nas i kakvih ćemo biti emocija?Iskreno fali mi moja baka, njezini savjeti i iskustvo rata, iskustvo života s bolesti, sveg tog jakog u njoj, a što bi mogla ponovno podijeliti s nama doma, održati nas, voditi u smijehu i miru kao što je to znala raditi u Domovinskom ratu kojeg smo, hvala Bogu, ipak gledali iz daleka, ali bio je tu. Ali glavno je da je ona tu, u sjećanju, u mislima, više nego ikad prije. Patetično zvuči, ali patetičan nam je život i bit će kasnije još i više.
Ova bolest opasno se uplela u sve sfere zivota, vuče nas debelo za nos sve po redu.
Jedno je sigurno. Donijela je zabranu zagrljaja ili ih barem učiniti zatrašujućim. Dugoročno možda i neku vrstu otupljenih emocija. Donijet će ova pandemija i kraj sveg tog smeća, i sreću za koju će nam trebati hrabrost. Kao za onu poslije izliječene bolesti i straha da se ne vrati. Dobro nam došli zagrljaji! Samo da do Božića ne narastu previše brojevi…
Evo, da upamte generacije iz nas. Baš kao što i ja pamtim i siećam se. To mi ne može nitko uzeti. Ni mjere, ni pandemije, ni mjere, ni dozvole.
Možete li vjerovati? Čini li vam se da su na drugom svijetu? Jesu. Oduvijek bili. Imaju svoje jesenske praznike koje tradicionalno već više desetaka godina troše na zadnje zrake sunca negdje u egzotici prije zime. Počela je ovdje tmurna i mračna i hladna jesen i znaju Šveđani da je bolje ukrasti negdje dva tjedna sunca, nego biti zatvoren i depresivan. A osim toga bogme, trenutno, Šveđani imaju naprosto i otvorenu rutu samo za sebe, jer nitko ne putuje nikamo. Idilično, ha? Nego, dok ostatak Europe zbraja i zdvaja nad brojkama razmišljajući što učiniti i što je gore, jutarnja me vijest u Švedskoj totalno iznenadila. Iako nema drugog vala, u Švedskoj se povećava broj zaraženih, oko 800 na dan. Što je i nije mnogo za zemlju od 10 milijuna ljudi. Mjere se uvode tamo gdje treba. Simbolično. Ovdašnje aviokompanije objavile su kako su avioni od ovog vikenda pa slijedeća dva tjedna, kad u Švedskoj budu dječji jesenski praznici, – totalno bukirani! Razlog tome- masovni odlazak u Portugal, na Kanare, Cipar, u Španjolsku. Iako je turistička ponuda bitno smanjena, jer nitko nije očekivao ovakav interes u ovoj situaciji, putovanja u egzotične krajeve Šveđani su pokupovali kao da se ništa ne događa! Susjedi Norvežani putovat će više na Sredozemlje, Alicante, Las Palmas… Čarteri voze kao i svake godine. Također, velika je potražnja i za domaćim putovanjima vlakom koja Šveđani jako vole u jesenskim praznicima. Ipak, Javno zdravstvo pozvalo je pučanstvo da izbjegava javni prijevoz. Kad je riječ o putovanjima Švedska nije imala ikakve restrikcije, niti izolacije, niti je ikom zatvarala vrata. Pozivaju se putnici na oprez, naročito kad se vrate kući i da ako osjete ikakve i najmanje simptome prehlade, da ostanu kod kuće. Jesu li Šveđani iskoristili odličan trenutak za putovanja? Vidjet ćemo. Jedno je sigurno. Da biraju opet svoj put. Put u kojem se ponašaju ustaljeno i prirodno. Bez obzira na sve. Ide li im situacija na ruku? Zasad, čak i da. Kasnije, vidjet ćemo. Sve u svemu – boarding completed.
Stigli su. Ranije nego inače? Pomislila sam. Mora da je tu negde. Mirisao je dan od jutra na blagdane. Ili ja već jednostavno bježim od svega lagano. Last Christmas pogledala sam lani. Gledljiv film za izjesti sve vanili kiflice sa stola koje nisam namjeravala. I super film da se moj muž digne 200 puta s kauča da provjeri kakvo je vrijeme vani. Zvonila mi je u glavi Emilia Clarke s Wham-ovom verzijom najveće uspješnice za školsku priredbu i osvojila me na prvu.
Čudno mi u zadnje vrijeme dolaze sjećanja i asocijacije na stvari. Neki dan našla sam kutiju od božićnog čaja u kredencu i shvatila kako smo bili lanjski Božić bezbrižni. Čini se i vama lanjski Božić kao da je bio prije mjesec dana? Ali na nekom drugom svijetu? Kao da ste se bavili problemima koje danas ni ne zamijećujete? Božić u kojem niste ni sanjali da ćete živjeti u karanteni i raditi od doma u pidjami? Sve je to bio Last Christmas. Definitivno zadnji Christmas u kojem smo živjeli bez straha da je moguće ono što smo mislili da nije.
Švedska nema drugi val!
Objavili su ovih dana tamošnji stručnjaci iako imaju porast broja oboljelih i preporučuju da se ne odlazi na AW partyje,klubove,teretane i treninge. U Švedskoj su Tomtar (ovi mali Mrazovi na slici) na policama, i kuglice za bor već zovu na crveno razdoblje u godini. Hoće li Švedska imati Božić kao i svaki drugi? Hoće li ostatak Europe i svijeta imati Božić kao i inače? Koliko se svijet podijelio i promijenio moglo bi se vidjeti upravo u te dane. Dane koji nose zajedništvo, razbibrigu, veselje, opuštenost.
Mnogi su izgubili volju za kupovanjem. Mnogi su izgubili volju za mnogim stvarima koje su ranije život činile životom. Vidjet ćemo što će donijeti novo doba. Hoćemo li biti bolji ili gori ljudi? Ako ništa drugo, bit ćemo spremniji i pametniji.
Rano je za Božić? Ovo vrijeme naučilo nas je razmišljati na dvotjednoj bazi. Naučilo nas je paziti na brojke. Možda naučimo više paziti jedni na druge.
Na sjeveru Švedske, u Kiruni, gdje će uskoro početi polarne noće, palo je 30 cm snijega, ranije nego inače. Snježne vijavice su u prognozi i minus 10. Sjevernjaci se ne boje zime. Smatraju da ona nosi svoje čari.
Last Christmas, we did’t now, that it’ll hit us so hard, that we’re gonna go blind. This year, to stop fuckin’ fears we’ll gonna shoot our masks – to remember:) Izmislila sam to kad sam išla iz dućana i dosađivala malom u autu. Ne zamjerite mi. Morala sam zapisati negdje da se sjetim. Slijedeće godine…
Što napisati? Nisu prave. Ali, zašto su u celofanu? Bit će da je virus,
Plexiglasi su čak i na vanjskim terasama. Rigorozne mjere po tom pitanju bile su upravo u Švedskoj
Ovih dana, u ovom već krajnjem ludilu najviše se, sudeći prema medijskim napisima u HR, govori o tome kako će preživjeti kafići i drugi ugostiteljski objekti. Zašto nema naslova o tome kako će i kako preživljavaju djeca i prvašići koji su se prvi puta sreli sa školom i to on -line?! U koje ne smiju ući roditelji. Kako je vrtićarcima koji pokorno nose maske? Ugostitelji propadaju, ugostitelji bi ovakve ili onakve mjere, kafići se zatvaraju, kafići propadaju, barovi rade do ponoći… Koliko sam vidjela u Hrvatskoj i kafići i restorani ljetos su ipak bili i lijepo popunjeni, za razliku od onih po Europi. U nekoliko navrata pisala sam o tome koliko pate aviokompanije ( i na koje načine se njima mora ili može pomagati) i kako izgledaju aerodromi. Hrvati kao i svi južnjaci vole kavu, vole se družiti, vole se naći s društvom. Važan je taj dio “doći i biti viđen” koji je u tom segmentu u sjevernoj Europi davno napušten, a ponegdje potpuno nepoznat. Stoga, podržavam da se se svakako taj dio društvenog života uredi i u pandemiji na način da budu svi zadovoljni i ugostitelji i epidemiolozi, a najviše klijenti koji moraju biti zdravi da bi sustav održao. I to u većem broju da bi se sustav održao. No, moramo biti svijesni da u ovoj situaciji nitko ne može biti sretan do kraja. To je trenutno prošlost. Pandemija koja nas je doslovno zadesila preko noći, našla nas je nespremne na išta slično tome. Debelo nas je potresla psihički koliko god to mi priznali ili ne, i duboko je zdrmala gospodarstvo u cijelosti. No budimo svjesni i toga da će se gospodarstvo dići vrlo bzo nakon što se riješimo virusa, na ovaj ili onaj način. Tko će misliti na nas iznutra? Vratimo se kafićima. U Švedskoj se ljudi ne druže toliko, Nemaju tu kulturu, ali Šveđani vam u ogromnom postotku jedu vani na pauzi. Kao možda rijetko koji Europljani. Tako da neki restorani otvaraju samo za glablec, potom zatvaraju i otvaraju opet navečer. Dakle, restorani su prepuni oko 12 ili 13 sati. Doslovce prepuni. da bi potom opet bili popunjeni kasnije navečer. Ne znam kako je u klubovima, jer su oni izuzetno skupi, pa Šveđani uglavnom cugaju doma pa onda eventualno izađu na jedno piće, ali ne idu u kafiće i klubove kao mi u Hrvatskoj. Na kavi sjede mame ili tate s kolicima ujutro, oni koji su slobodni, ali nitko tko je zaposlen. Kava prije posla pije se doma. Cijele obitelji sjednu za vikend na kolače, kavu ili bezalkoholno pivo. Također, na proljeće, kada je u Švedskoj bilo zaista gadno po pitanju pandemije, posebice u Stockholmu, zatvorilo se brdo kafića i restorana, jer se nisu o početku svagdje poštivale mjere distance – ili bio je preveliki broj ljudi u objektu ili nije bio pravilno postavljen plexiglas na stolu i među stolovima.
Stakla sve posvuda, ali najvažnije je kako je u nama samimaPogled preko stakla još je uvijek – pogled
U to vrijeme mnogi su se divili Švedskoj, govorilo se i pisalo o tome kako ljudi sjede po vani, piju i zabavljaju se i kako nitko ne šljivi COVID. Da, Šveđani jesu bili vani i družili se. Više nego itko na svijetu. Ali u Švedskoj su svi restorani i kafići prema pravilima struke postavili plexiglase odnosno pregrade u rekordnom roku i to na otvorenom, ne samo u zatvorenom i ubrzo su se svi držali reda, iako su brojni bili zatvoreni zbog kršenja mjera. Koliko znam, bilo je i napisa u medijima o strogim mjerama u restoranima i barovima. Danas su svi navikli na novo normalno. Nitko ne nosi masku. Možda jedna osoba na njih 200, u busu ili dućanu. Nitko se ne tuži oko novih mjera, već su uložili kako bi opstali i stisnuli zube zbog eventualnog manjka gostiju… Po mnogo čemu smo se ugledali na Švedsku i željeli biti Švedska. Koliko čitam u Hrvatskoj se polako napušta izolacija “jer se ne mogu poloviti kontakti”. Ne smije se zaboraviti da ta dva društva o kojima govorim nisu za usporediti ni po mentalitetu i ni po temperamentu ni po kulturi ljudi. Stoga Švedskoj je lako ne imati izolacije, jer su oni inače vrlo distancirani o čemu sam već pisala. Također, ostavlja im se na dušu da svoje bliske kontakte obavijeste sami o mogućoj zarazi. I tako žive. Ako želimo biti Švedska ili samo bliže njoj, trebali bismo možda nešto funkcionalno učiniti, svatko kako može i umije, bez obzira što će se dio nečeg izgubiti. Vremena su takva. Gaze nas i uzimaju. Ako ne lovu, onda psihu, dostajanstvo i bezbrižnu djecu koja sve to nisu ničim zaslužila. Ako ne shvatimo da u ovoj situaciji treba prionuti i postaviti se virusu najboljei jedino kako možemo – glavom i razumom, teško da možemo biti Švedska kojoj je na početku pandemije Vlada doslovno i jedino poručila “neka pokaže izdržljivost i strpljivost”. Švedska je odlučila uzeti što se može i uložiti u situaciju koja je trenutno svima neizbježna. Dogovor kuću gradi. Makar onu prepunu plexiglasa. Još malo. Izdržat će i takva.
Ako ste letjeti kojom skandinavskom aviokompanijom onda ste se možda iznenadili, baš kao i ja prvi put, kako su skandinavski jezici zapravo čudni. Oni jesu, koji više, a koji manje, mješavina njemačkog i engleskog, ali nisam mogla uloviti ništa od onog što je stjuardesa govorila. Zato što su skandinavski jezici – jezici naglaska. To je spoj jezika Vikinga i onog što su oni uspjeli pokupiti prilikom svojih putovanja i ludovanja, pa su si preveli sve skupa na svoj sjevernjački govor. Tako nekako ja sebi to tumačim. Što se tiče švedskog jezika mnogi me pitaju koliko je težak. Ja bi rekla da je teži od engleskog (not hard to be), ali možda lakši od njemačkog. Ono što ga čini posebnim su upravo ti naglasci i izgovor, neka čudna zavlačenja koja ne pašu ni u engleski ni u njemački, iako su riječi prepoznatljive tek kad ih pročitate znate što su. Osim toga, potpuno se drugačije čitaju O i A s preglasima i slično nego u njemačkom, a neke stvari su potpuno suprotne nego u engleskom. U švedskom jeziku, pa tako ni u kulturi, nema VI iz poštovanja. Ondje su svi na TI. Pa tako kamo got dođete, svi će vam se obraćati sa TI i vi njima također. VI u jeziku ne postoji kao lice. Svi Šveđani govore dobro engleski jezik, onako s britanskim sjevernjačkim prizvukom pa ćete njihov engleski lako razumijeti. Nije im problem s vama razgovarati na engleskom o bilo kojoj temi. Bili vi kod liječnika ili u dućanu, razgovarali sa mlađom ili starijom osobom, naići ćete na istu razinu engleskog. Možda ćete se i posramiti svojeg engleskog kad shvatite da netko od 60 i kusur godina govori engleski bolje nego vi. To pjevanje u švedskom je upravo jako važno, jer bez toga vas nitko od Šveđana neće (htjeti) ništa razumijeti. Također, kad smo suprug i ja na švedski prevodili moje slikovnice za djecu, shvatili smo kako švedski jezik nema toliko riječi kao hrvatski. On je zapravo siromašan riječima, kao i engleski. Bolje je reći kako je hrvatski bogat jezik. Opisati nešto na hrvatskom naročito u nekakvoj bajci, nije lako prevesti na švedski, a da bi imalo toliku težinu i značenje kao na hrvatskom. Stoga su prevodi vjerujem vrlo teški. Da ne govorim o tome koliko je teško dočarati drugu kulturu i običaj na drugom jeziku.
Iako ćete dobro prolaziti s engleskim, više ćete biti poštivani ako se naučite švedski jezik. S obirom na veliki broj stranaca ovdje, i na poslu se uglavnom govori engleski, pa ukoliko se planirate zaposliti ovdje morate naučiti jako dobro engleski naročito u poslovnom smislu, ako već švedski ne mislitite ili nemate namjeru ili vremena naučiti. Škole za učenje stranog jezika za strance su besplatne i financira ih država svim strancima. Da bi upisali švedski jezik u toj školi, morate imati švedski OIB, odnosno personal number i živjeti u švedskoj ili raditi ondje. Bit ćete stavljeni u grupe, obično kreirane po razini vaše naobrazbe koju imate. Tom ćete brzinom i učiti jezik. Švedski jezik da se naučiti za godinu dana dosta dobro, a za dvije izvrsno. Osim u školi, bilo bi super kad bi našli i posao ondje gdje ćete imati priliku govoriti švedski sa Šveđanima. A ne engleski sa strancima. Švedski razumijem, puno mogu pročitati, posebno novinskih članaka, jer se njima i najviše bavim dok se ne bavim s djetetom, a govoriti mi je još uvijek teško. I kada pokušam nešto reći, koju riječ, obično mi je naglasak toliko kriv da me muž mora ispraviti 45 puta, iako je shvatio što sam htjela reći. No, to vam je čisto preseravanje. Oni inzisiraju da kažete onako kako oni govore, inače se prave da vas nisu razumijeli. Ovo je pozitivna šala za koju svi znaju. Moj mali pjeva švedske pjesmice, špice švedskih crtića, imitira tatu dok razgovara na telefon. I po sto puta na svoj mali mobitel kaže – Juuooo! Precise! To vam je kao nešto slično – Da! Točno! I ja sam to prvo usvojila gledajući švedsku televiziju. Mene nisu osuđivali što nisam govorila švedski, i nisu me osuđivali niti zbog toga što dijete učim hrvatski. Čak su me i pohvalili.
Ono što je zajedničko mnogima u Švedskoj je da govore prokleto tiho. Ne znam zašto. Ili se mi s juga previše deremo (?). Ali ja se dobro naprežem da bi ih nešto čula. Ili su im od zime otišle glasnice, onako generalno? Sve mi je to puno puta proletjelo kroz glavu. I svojeg muža jedva čujem. I on je utihnuo gore. Bit će da su tama i zima učinili svoje. Biti tih, biti miran. Ja nikad nikog od njegovih kolega ne čujem dok razgovaraju na skype, jer svi pričaju kao da spavaju. Tako je to tamo gore. Ili su fini u biti? Hmm. Ne znam. Trebaju mi još godine da shvatim. Tihi jesu, ali puno previše kašlju. Gdje god dođeš, čovječe, kašlju svi. Zato se i ne boje korone previše. Jer zime su ondje takve. Kašlje se. Pa što. No u zadnje vrijeme se suzdražavaju. Osjeti se razlika.
Pustimo glasnice i pluća. Mnogi znaju reći kako švedski jezik izumire jer u zemlji govore svi većinom engleski. Švesski jezik prepun je engleskih riječi koje polako ulaze u mnoge jezike svijeta. No ne na taj način. Šveđani normalno i svakodnevno koriste puno engleskog i čitave fraze na poslu, tako da će vam dan na poslu izgledati kao konstantni spoj engleskog i švedskog jer će vam svaka peta riječ biti engleska. Švedski se govori u dijelovima Finske i djelovima Norveške. Razumiju se dobro s Dancima (kao mi sa Slovencima recimo). Švedski se govori u i nekim dijelovima Ukrajine, a sva skupa na svijetu govori ga oko 10 milijuna ljudi. S obzirom da je došla tamna jesen, a još tamnija zima je sve bliže, mislim da je dobro da se pjeva dok se govori.
