Autor: Margareta

Kako izgleda pola 8?

u Margareta, objavljeno u Švedska

Dobro jutro.
Skoro pola 8 (vidi sliku ispod).

Siguran znak da dolazi listopad – mjesec u kojem sve postaje sve mračnije. maglovitije, hladnije. A dani će se naprosto izgubiti. No, to još nije ništa kako će biti u prosincu, siječnju i veljači.

Nema veze. Volim zimu. Makar bila i mračna. Veselim se kaminu, svijećama, predivnoj lampici koju sam dobila, a koja će tjerati mrak baš onako kako treba. Blagdani su sve bliže. Radujem se svemu što ću podijeliti s vama i otkriti vam još malo zimske čarolije ove sjeverne zemlje.

Ipak, ako ste negdje uz sunčano jutro  – uživajte.

Modno – ipak odvažniji!

u Margareta, objavljeno u Švedska

Nisam se začudila kad sam saznala da Švedsku nazivaju “Land of skinny jeans”. Naprotiv, sad znam od kud je moj muž bio toliko odvažan kad smo se upoznali. Ovdje su tada samo rijetki furali skinny. Muški, naravno. No, meni se svidjelo sve što malo odudara. Takva sam. To mi je bio općenito prvi susret s tamošnjom modom. I s mojim mužem. 

No kako se odijevaju Skandinavke?

Kaže se kako u Danskoj možes prepoznati Dankinju po tome što je uvijek sva u crnom. Ne znam vrijedi li isto i za Švedsku. Možda malo da.
No, crno svakako, puno crne kože, cipele, glomazne cipele, čizme s ravnom petom, bijela košulja i dobar kaput kao i torba – što klasičnija to bolja, neki su od temeljnih modnih atributa koje nose žene u Skandinaviji.
Ja ipak ne bih rekla da je sve tako jednolično. Začudila sam se koliko je zapravo boja po izlozima i to u kolekcijama koje su u Hrvatsku stigle samo u dvije osnovne, najnosivije boje u nas. Ono što je sigurno je to da smo mi južnjaci baš JAKO podložni modnim trendovima, dakle onome što je sad i upravo. Sjevernjakinje naginju klasici i meni se to sviđa. Istovremeno tako daju mjesta onom nečem čega u nas ima jako rijetko – a to je osobnost u detaljima.

Kad sam stigla u Švedsku odlučila sam ostati u toku s onim što sam imala u Hrvatskoj i jako voljela. A to je bio Elle. Pa sam se u Švedskoj pretplatila na švedski Elle. Nisam požalila. Iako se radi prije svega o modnom magazinu, puno sam naučila o načinu života, jeziku, hrani, o načinu kako pišu reportaže, o tome koga i zašto stavljaju u velike intervjue, što je važno u tom društvu i kome posvećuju editorijale. I Elle se tako mnogo razlikuje od našeg, iako je riječ o franšizi koja je svagdje u svijetu – “tu negdje”. Okrenuti su više samoj osobi, ne toliko društvu, problemima poslovne žene i majke, životu u dvoje, zdravlju, lifestyleu nego recimo samoj garderobi. Editorijali jako paze na to da se poštuju sve manjine, od LGBT zajednica do stranaca. Ima jako puno lezbijskih slika i scena, otvoreno se progovara o tome. Podsjećam da ovdje ovakvi parovi mogu imati djecu odnosno usvajati je, oženiti se te izvijesiti zastavu na svoj balkon. Progovara se otvoreno o magiji tarota, reklamira se većinom prirodna kozmetika i sve eko-eko. Reklamiraju se, i to na prvim stranicama, i oni dućani koji nisu high high fashion. Jako puno se posvećuje sportu i sportskoj modi. Podsjećam da su Šveđani sportska nacija kao i muzička. Intervjui se posvećuju osobama koje su zaista zaslužne po nečem. Među njima ima jako puno strankinja, znanstvenica. Imali su nedavo intervju sa švedskom kraljicom koja je također govorila otvoreno o škakljivim temama.

Ono što se može zamijetiti na ulicama švedskih gradova su neupadljivo odijeveni ljudi, ali uvijek profinjeno. Žene rijetko kad nose čarape. I već malo sunca dovoljno je da imaju gole noge. Nesmetano pokazuju ženstvenost na drugačiji način. One koje sam uspijela upoznati nisu nosile ofarbanu kosu već svoju prirodnu bez obzirana bila polusijeda ili ne. Nisu frustrirane ni po pitanju bora, a no tu ima iznimaka. Ima i plastike, ajmo to tako reći. Od detalja, moram reći, gotovo svi imaju slušalice u ušima. Čak i dok kupuju špeceraj. Tome u prilog govori možda i samoća koja vlada ne samo ovdje, već i u ostalim dijelovima striktno poslovnog svijeta, ali o tome neki drugi put.
Nose se uglavnom skandinavske modne marke. Oni poštuju svoje. Drago mi je da i mi Hrvati sve više poštujemo svoje modne marke. No, kao što sam rekla iznenadila me i hrabrost po pitanju boja.
Mnogi će reći kako je skandinavska moda bapska. Ne bih tako rekla. Što sam više tamo, sve mi se više sviđaju skandinavski modni brendovi. Upravo zbog jednostavnosti krojeva, dobrih materijala, lijepih boja, asimetrije koja otkriva super dizajn, ali i upečatljivih detalja, koji dolaze u Hrvatsku tek godinu ili godinu i pol kasnije. I postaju trend.

Ono što se može zamijetiti na ulicama švedskih gradova su neupadljivo odijeveni ljudi, ali uvijek profinjeno. Žene rijetko kad nose čarape. I već malo sunca dovoljno je da imaju gole noge. Nesmetano pokazuju ženstvenost na drugačiji način. One koje sam uspijela upoznati nisu nosile ofarbanu kosu već svoju prirodnu bez obzirana bila polusijeda ili ne. Nisu frustrirane ni po pitanju bora, a no tu ima iznimaka. Ima i plastike, ajmo to tako reći. Od detalja, moram reći, gotovo svi imaju slušalice u ušima. Čak i dok kupuju špeceraj. Tome u prilog govori i samoća možda koja vlada ne samo ovdje, već i u ostalim dijelovima striktno poslovnog svijeta, ali o tome neki drugi put.
Nose se uglavnom skandinavske modne marke. Oni poštuju svoje. No, kao što sam rekla iznenadila me i hrabrost po pitanju boja.
Mnogi će reći kako je skandinavska moda bapska. Ne bih tako rekla. Što sam više tamo, sve mi se više sviđaju skandinavski modni brendovi. Upravo zbog jednostavnosti krojeva, dobrih materijala, lijepih boja, ali upečatljivih detalja, koji dolaze u Hrvatsku tek godinu ili godinu i pol kasnije. I postaju trend.

Od skandinavskih marki jako puno se nosi Ganni, Filippa K i Sand Copenhagen kao i planetarno poznati Acne Studio koji je nedavno napravio super kolekciju sa Fjallravenom koji je davno lansirao svoje ruksake koje ovdje nose svi – od malog djeteta do poslovnjaka u 60-ima. Od ostalih često se vidi Bottega Veneta, Balenciaga, Isabel Marant. Reklamira se puno Michael Kors, Cartier, Gucci, House of Dagmar, Loewe, mnogo manje, začudilo me – Louis Vuitton i Longchamp. Više ima, Zare, recimo.
Kod sjevernjaka postoji ona “kako nema lošeg vremena, ima samo loše odjeće”. Tako su oni prilagodili svoju modu klimatskim uvjetima. I mislim da su je prilagodili dosta dobro.
Muškarci su više uniformiraniji nego žene. Uglavnom uske traperice s košuljom te neka skupocijena jakna i šal. Žene nikako nisu uniformirane i to mi se sviđa. Već od malena uče ih da biraju svoju modu i odjeću. Ne srame se ničeg što im se sviđa.

Inače, ovdje su već kmična jutra.

Švedski zdravoljupci imaju 50 000 članova

u Margareta, objavljeno u Švedska

Bilo kuda, zdravoljupci svuda. Ili bar tako nekako. Ne znam točno da li su svagdje, ali ovdje na sjeveru su već gotovo 8 godina!
Ogromne paprike mašu i smiju se odmah s ulaza trgovine.

U Švedskoj se nazivaju PapricaKlubben. Kao u našem Konzumu, ovdje u Švedskoj obitavaju u trgovini ICA Kvantum. Klub paprikaša je za djecu do 3 i 12 godina, a cilj kluba je najprije povećati interes i znanje djece o voću i povrću, a potom i apetit za ovim zdravim namirnicama.
Papricaklubben je osnovan davne 2012. godine, a dosad je okupio 50 tisuća djece.
Interes neprestano raste. Članovi kluba četiri do pet puta godišnje dobivaju časopis sa savjetima i receptima kojima se želi poboljšati dječji apetit za voćem i povrćem.
Sva djeca članovi pozvana su na “Plod tjedna” u trgovine. Postoji i aplikacija koja sadrži jednostavne recepte i ikonu voća i povrća te igru o voću i povrću.

Nasmijani Žutko, Zelenko i Crvenko dobrodošlica su svakom u dućanu

U aplikaciji djeca mogu sastaviti i svoj obrok prema modelu tanjura.
Djeca dobiju i poklon za rođendan i tajni dar dobrodošlice kad se registriraju u klub. Članstvo je besplatno, a svi članovi imaju vlastitu klupski iskaznicu.
Sva djeca koja su članovi kluba dobiju određeno voće ili povrće svaki put kada kupuju u trgovini.
Švedski zdravoljupci zovu se Rödis – Crvenko, Grönis – Zelenko i Gulis -Žutko.
Imaju i svoj youtube kanal te svoju pjesmicu baš kao i hrvatski Zdravoljupci.
Inače, mogu se pohvaliti da sam jako sretna mama što moje dijete obožava i voće i povrće. Zovemo ga mali voćko. A osim, naravno, njemu samome i dobrom apetitu za zdravom hranom, sigurno mogu zahvaliti i onom malom švedskom poticaju na koji su me hrabrili i poticali ovdje na sistematskim pregledima dok je Luka bio još beba – s voćem započeti što prije.
Poslušajte pjesmicu i zabavite se.
Živjeli Zdravoljupci gdje god bili!

https://www.youtube.com/channel/UCWppHUl7WN65CgUIGHuhwwA

https://papricaklubben.se/

Malo o zdravlju i domoljublju

u Margareta, objavljeno u Švedska

Obećala sam vam tekst o zdravlju. Da, često smo prehlađeni ovdje. U stvari, za razliku od Hrvatske, imam osjećaj da su dosta ljudi ovdje prehlađeni.  Što nije čudo. Puno se putuje, hladan je zrak, suh unutra, a vani vlažan. Ponekad se i jednostavno nema vremena otići na pregled na vrijeme pa se zavlači to sve skupa i sije okolo. Podijelila budem s vama slučaj koji mi se dogodio.
Poznato je kako su ovdje jako restriktivni naročito pri davanju antibiotika i teško je doći do liječnika ukoliko stvarno niste bolesni. A tko zna točno kada je čovjek zbilja bolestan? Ja imam dovoljno godina pa nekako znam procijeniti  kada mi je stvarno loše. Četvrti dan temperature preko 38.5 i uporni kašalj, preznojavanje i slabost, ali i malo dijete u kući ovisno samo o meni koja sam stalno s njim, rekli su svoje pa sam na svoju ruku uzela amoksicilin koji sam imala doma od prije i uputila se prvoj trijaži, nakon dva dana što je temperatura stala, po nastavak lijeka. Trijažna je sestra uzela osobne podatke umjesto stetoskopa ili toplomjera što joj je posao. Pričala je o tome kako je Hrvatska lijepa zemlja i sama procijenila na temelju razgovora  i na temelju toga kako ja kašljem kako mi ne treba antibiotik, odnosno, recept za još dana terapije, koliko mi je falilo. Rekla mi je “da ga bacim u smeće, da on ne djeluje, jer su u pitanju virusi” i pripisala mi sirup na bazi morfija.

Čibi – dabi, Čibi – dabi, eto mene vani sa sirupom pod kojim nipošto ne smijete za volan jer uzrokuje vrtoglavice, rečeno mi je u ljekarni.
Dovukla sam se nekako do doma, sva sreća bilo je gumenih u torbi koje sam kupila za klinke od Karmen, moje obožavateljice švedskih slatkiša. Muž mi je do kraja poludio kad me vidio u ruci “s infuzijom” (jer tako izgleda pripravak na bazi morfija) nazvao je na centralu i tražio dotičnu koja mi nije ni pluća osluhnula i kazao joj kako je sve na bazi morfija za mene zabranjeno jer imam štitnjaču koja zna poludit svako malo, a jednostavno nisam znala o kakvom se pripravku radi. Da, na njoj je da pita svakog boluje li od čega posebno. Dobila sam odmah termin kod liječnice istoga dana za dva sata koja mi je napisala nastavak kure amoksila i dijagnosticirala teški bronhitis  s upalom dušnika. I ona je pričala kako je Hrvatska super lijepa. I sve mi lijepo objasnila, bila je stvarno super razgovorljiva i u redu.
Dragi moji, sustavi su takvi kakvi jesu. Morate se sami boriti za sebe i svoje zdravlje. I objasniti da vam je loše. No, nije to ono što sam htjela reći. U cijeloj toj frci  koja je započela baš za vikend, umjesto toga da moram doma avionom u tom stanju po lijek, odlučili smo zamoliti poznatu nam hrvatsku liječnicu ako nam može pomoći u nabavci lijeka ili ukoliko ima išta kod kuće za mene (liječničko sam dijete i znam da se uvijek ima doma po koji ostatak antibiotika) došli bismo po to.
Dobili smo odgovor “kako ovdje nije Divlji zapad kao u Hrvatskoj”. Ok. Moglo se i uljudno odbiti nekoga, već ako ni zbog čega, onda zbog toga jer se radilo o lijeku, a ne o posudbi auta.

Osim toga, ne znam zašto ljudi vole koristiti naziv Divlji zapad.  Malo je kontradiktorno. 

“Jeste li ikada vidjeli da kiši dok je sunčano?”- kaže pjesma. U Švedskoj često viđena slika koja podsjeća na sve suprotnosti života

Prvenstvo zato jer Divlji zapad više ne postoji. Ne znam što se želi postići? Dojam o nekoj davno crknutoj civilizaciji gdje su prašili okolo šerifi na konjima s pištoljima? Ajde, molim vas. Nije ni vrijeme ni mjesto.  Kao drugo, ako nešto ne mogu shvatiti onda je to ponašanje nekih koji su otišli van i govore kako je Hrvatska Divlji zapad, Texas, Treći svijet… Hrvatska kakva got da je, ruku na srce, ni drugdje ne štima bezbroj stvari, ona je zemlja koja je izrodila super liječnike. Baš su ondje, na 5. mjestu po kvaliteti na svijetu, na Sveučilištu u Zagrebu, dobili svoju diplomu i položili Hipokratovu zakletvu. I baš su oni daleko cijenjeni stručnjaci svagdje gdje dođu. Ne, ne mislim da je dotična trebala pomoći ili nabavljati lijek na crno. Što se ne može, ne može se. Ali, zapekao me taj Divlji zapad i takvo uzvišeno ponašanje prema svojem sunarodnjaku. Mislim da smo trebali dobiti pomoć onako kako zaslužuju bolesni – dati savjet ako ništa drugo ili pitati o čemu se radi.

Prošla sam migracijski proces od a do ž, a ne kao oni koje je sve dočekalo s radnom dozvolom u ruci. Mi kao Hrvati svaki drugi tjedan u kući imamo dvoje Šveđana koji donose drugu kulturu i drugi način života. I  nije lako. Ali nikad, baš nikad neću reći da sam stigla s Divljeg zapada. Čak naprotiv. Mislim da je EU postojana upravo zbog toga što se moraju poštivati različitosti,  kao što i ja poštujem različitosti i tome učim svoje dijete. Ali, pritom ne gazim po sebi.

Odrasla sam uz čovjeka koji se dizao po koncertima, crkvama, kavama i večerama te izlazio iz automobila van nasred ceste kako bi pomogao ljudima koji su se rušili, imali napadaj ili kolaps ili su jednostavno neobjašnjivo stali u autu nasred ceste. Hvala Bogu, to je moj otac, liječnik. Isto tako znam koliko je savjeta podijelio na telefon usred noći, kasno navečer i nedjeljom i praznikom te usred ručka i to ne samo Hrvatima. Naročito onima koji su trebali pomoć, a nisu znali kako i što, naročito onima koji su živjeli vani, našoj rodbini po Njemačkoj.

Stoga, hvala svejedno što ste me podsjetili da je Hrvatska najljepša zemlja na svijetu što će vam, sigurna sam, potvrditi većina Šveđana, vaših kolega. I da su u njoj stasali pošteni i vrhunski stručnjaci i radnici. I prije svega – dobri ljudi.

I podsjetili me na to da i dalje svaku večer uspavljujem svoje dijete uz stare hitove Novih Fosila i hitove Tonija Cetinskog. Pravih frajera s Divljeg zapada! I da je upravo to moje najveće dostignuće.

Getting out tonight?

u Margareta, objavljeno u Švedska

Da, nije me bilo neko vrijeme. Tipična švedska prehlada. Again!!!! Ali baš svaki put kad doletim – doleti me i taj švedski “no mercy – two weeks after” virus. Zašto “bezmilostiv”? Zato jer traje 4 tjedna i uništen si od kašlja i curenja nosa. Eto. O tome ću drugi put. Kao i o tome kako sam ipak namolila za – gle čuda – antibiotik! Vrhunsko dostignuće našega doba. Nakon 4 dana visoke temperature i dva posjeta hitnoj.

No, ovaj put nešto drugo.

Sigurno ste čuli kako se Šveđani  odnosno sjevernjaci, ne vole i nemaju vremena družiti. Kako nema kavica, a još manje izlazaka. Istina. Jako se teško ovdje dogovoriti za izlazak i za kavu. Jako je teško naći vremena i pogledati film navečer s mužem, naročito ako imate više djece, a kamoli okupiti društvo i otići nekamo. A onda, kada se to i dogodi, onda je to na jedan, nama južnjacima, poseban način. Uvijek je neka svrha. Ili je sport, ili su dječja druženja, ili se zajedno kuha, trči, beru gljive i bobice, ili pak nešto drugo, A u svemu je uvijek doza šparancije ili nerastrošnosti. Nama još uvijek tako strana. Nema spontanog druženja, kao ni spontanog plesa. Zaista, on je ovdje zabranjen u kafićima.

Vino
Hladno vino bogme nas je rashladilo

Još kad smo živjeli blizu centra znala sam u šetnji vidjeti horde mladih kako nose svoje piće i nešto hrane, onako u grupicama,  i odlaze k nekom petkom uvečer na feštu u naš ulaz u zgradi. Pješke, naravno, ili upravo sišli s busa čija je stanica bila malo dalje od prozora naše kuhinje.

 Svatko nosi svoje i pije svoje. I vani plaća svoje. Ima iznimaka. Veli moj muž da je svoje kompiće s badmintona uspio “naučiti” da svaki puta jedan plati svima sve. Obično struse uvijek isto – piće ili dva uz hamburger i gricke. Pa su onda tu nedgje.  Prihvatili su dogovor i drža ga se. Jedan Finac, jedan Šveđanin. I jedan Hrvat. Može se kad se hoće. 

Restoran ugodan i pun kao u nas

Također, nova fora za druženje ovdje je i iznamljivanje tzv. stanova za goste koji postoje u svakoj novijoj zgradi i koji služe da ga stanari unajme za svoje goste. Tako grupa prijatelja može unajmiti stan za vikend za druženje, roštilj, kuhanje. Naravno obavezan je ormarić s cipelama vani i svi su bosi. Makar stajali pred zgradom i pušili. Oni su u čarapama.
Nedavno se moj trogodišnji sin u lounge-u na Stockholmskom aerodromu skinuo i bos paradirao. On doslovno uvijek paradira bos, gdje god bio, no nikada nije na jednom takvom mjestu.  Oblila me misao pa i znoj, kako negdje čući sevjernjak u njemu, a ja nikako to ne vidim.  

Stariji se posjećuju u stanovima ili izlaze u restorane ili neka finija mjesta, dok mlađi ili tulumare kod nekog pa kasnije izađu ili također najprije u neki restoran u kojem si daju oduška pa kasnije ondje gdje je skuplja cuga, a njima više ne treba toliko.
Izašli smo jedan petak u nešto, kao, talijanski restoran. Ispod njega je prostor za boćanje super uređen.
Piće ispod 100 kruna teško da ćete popiti, osim neke čaše vina koja je taj dan ono kao posebna ponuda. Po recimo 85 kruna.
Aperol spritz možete popiti za 130 kruna (što je 100 hr kuna). Baby pizzu pojest za 100 kruna, a popiti pivo za oko 90 kruna.
Oko 500 kruna je minimalno koliko ćete potrošiti po osobi. Za nešto gricnuti (dakle ne i najesti se) i jedno piće. Također, cijene hrane jako variraju tijekom dana. Za vrijeme ručka platit ćete isto jelo i do 50 posto manje nego navačer. Da, užvancija košta.
Razgledajte cijene sami. Usporedite i uživajte.

Mi smo ipak uživali i pizzi sa svježim bosiljkom i dobrom roseu .

No, malo nas je iznedila konobarica koja je rekla kako se za pizzu čeka gotovo sat vremena,  jer je restoran bio pun puncat, a kako bi nas navela da uzmemo nešto drugo i skuplje. To je bilo, onako, jeftina fora.  Iznenadilo me i to što je restoran bio pun dobro raspoloženih ljudi, jer, iskreno nikad nisam bila i krcatom restoranu u Švedskoj, u kojem se glasno priča i uredno pije. Pune restorane vidjala sam jedino na poslovnoj pauzi s mužem kada je sve krcato i to samo 15 minuta. Nakon toga je opet grad bio pust i tih, a ja s kolicima vraćala bi se polako doma uz rivu slušajući snimljene upute na razglasu upućene putnicima na cruiserima koji kreću za Dansku ili Njemačku. Bar je mali zaspao od toga. 

Pizza nam je stigla za manje od 15 minuta. A kad smo rekli da više ne želimo ništa, konobarica nam je uzela i čaše sa stola. Pa nismo mogli više popit ni vodu iz vrča koja je stala na stolu. 

Tamne noći ipak su najugodnije za dobar san

Sva sreća pa smo neki drugi svijet i švedska tamna večer u kojoj sjaje samo svjetiljke u prozorima bile su točka na i za super završiti petak i krenuti u miran vikend…

Pipi Duga Čarapa

u Margareta, objavljeno u Švedska

Pipi Duga Čarapa

Danas ujutro Luka i ja smo pogledali ujutro Pipi Dugu Čarapu, njegovu prvu. Baš onu, staru seriju na švedskoj televiziji. Čak sam pomislila – Gle’ kak se smirio – i to jedino uz onu koja je sto put divlja od njega! Ma ne. Šalim se. Bila je epizoda o Božiću. Kitila su djeca bor i drveća po selu. Lijepo je bila prikazana dječja božićna fešta ovdje na sjeveru.  Onak, mračna zima, , snijeg, lampice, pokloni vise s drveća… Bio mu je to nešto novo. Govorio je – Deda Mjaz je stavio pokjone mama..!

Pipi me vratila unatrag

Nego, oprala su me skroz druga sjećanja. Čarapu sam često gledala kao trudnica u jutarnjim satima ovdje u Švedskoj rješavajući mučnine tako da si skrenem pažnju . Također, bila je zima, bilo je mračno, bile su upaljene lampice kroz dan u svim kućama oko mene pa i u i u našoj i čekala sam onih 10 ujutro da se pojavi dan da odem u šetnju na zrak. To me razdoblje uvelike obilježilo za kasnije. Iako mi je muž dolazio s posla što je ranije mogao, ja sam na svoj način i sama prolazila borbu s preseljenjem, novom klimom i užasnom prehladom koja je trajala 4 tjedna. Tako je to prvu zimu  u subpolarnoj klimi.
Vodila sam bitku ne samo s hladnoćom, nego i s otvaranjem i zatvaranjem prozora u kući gdje ih ima i onih jako starinskih, zaključavanjem vrata, alarmima, uključivanjem kućanskih aparata, grijanjem koje nikako da zagrije kao u Hrvatskoj i klopom koja mi nikako nije pasala jer, ovdje uglavnom, prevladava slatkast okus hrane, a kod nas slani. Pokušavala sam se hraniti kao u Hrvatskoj pretpostavljajući da je to za moje stanje najbolje i bilo je. Tako da sam uglavno jela svinjetinu i krumpir koji su me podsjećali na okuse od doma. Od kiselih krastavaca sam redovno dobivala upalu grla jer su ovdje frižideri led ledeni. Dugo je trebalo da shvatim od čega me zapravo grlo malo peče – a malo ne i kako da riješim frižider sebi u korist. S obzirom da su svi oko mene u kući bili “Šveđani” što pravi, a što priučeni, i hodali su bez rukava po kući dok je vani bilo oko minus 9.

Ribu iz sjevernih mora nisam se usudila jesti jer je i ovdje trudnice baš i ne jedu. Sobove nismo kuhali, a ostalu inozemnu restoransku hranu također nisam puno konzumirala jer nikad ne znas koji je začin unutra i u kojoj mjeri.

Zalazak Sunca s mojeg balkona nešto je što mi je najviše nedostajalo

Ganjali su me osjećaji da nisam u svojoj kulturi i kako ću odgojiti dijete u stranoj. Pitala sam se često zašto sam uzela djetetu pravo na sva divna dječja igrališta iz moga djetinjstva ne shvaćajući da će on jednom izabrati svoje igralište bez mene. Da, teško je biti trudnica u stranoj zemlji, a kasnije i još teže biti mama. Ja sam još uvijek tada na preglede odlazila u Hrvatsku i ondje sam i rodila. i Razumijem sve mame koje su tako učinile. Zato, jer  buduća majka gleda da rodi u poznatoj srediti okružena poznatim ljudima. To je skroz normalno. Iako su tu sestre koje pregledavaju trudnice super kao i one koje kasnije pregledavaju bebice. I o tome ću vam pisati. Ugodno opušteni su u tom sustavu, a to je ono što preplašenoj (budućoj) majci najviše treba.

Sjećam se i prvog Božića ovdje. Uz pećenku gledali smo tradicionalno Donald Duck crtić u 15 sati popodne. Strašno mi je falio moj dom i prava fešta za Badnjak. S vremenom shvatiš da sve možeš povezati jer život i na taj način pruža divnu šansu svima.
Jutra su mi jako ostala upečatljiva jer sam tada najviše razmišljala o svemu. Onako mračna i tiha. Znala sam slušat obližnju šumu i kako vjetar prijeteće sjevernjački zavija. Da je 7 ujutro znala sam po tome što je susjed uredno upalio farove na autu točno tada pa malo osvijetlio naš prozor. Sve u tišini.
Danas, kad se mali smijao Pipi baš mi je sve proletjelo kroz glavu i baš mi je  bilo dobro pri srcu . Učinilo se kao da su svi moji osjećaji od prije imali svoj smisao i svrhu – da se danas upravo tako osjećam uz svojeg nasmijanog Luku dok gleda kako Pipi hrani konja.
Bez obzira na to koje on dječje igralište sebi odabrao…

Selidbe

u Margareta, objavljeno u Švedska

U Švedskoj se ljudi puno sele. Gotovo svakih nekoliko godina. Prvo iz razloga jer mogu i imaju tu mogućnost, drugo zato jer, kako moj muž kaže ne vežu se emotivno za nekretninu, a treće jer se često mijenja način života, posla i broj djece….

Slika govori tisuću riječi

Selidba sama po sebi predstavlja veliku zafrkanciju, no možda će vas zanimati zašto su ovdje selidbe pravi projekti. Selila sam dosad iz švedske kuće u stan pa opet u stan.

Način je uglavnom isti.

Stilisti za poželjeti

Najprije nađete nekretninu koju bi kupili. Vrlo lako, sve je na internetu. Potom tražite od banke novu financijsku konstrukciju ovisno o tome idete li u veću ili manju nekretninu. Zatim javljate agenciji za prodaju stanova da prodajete stan, a ona će vam organizirati tvrku koja će prije same prodaje stilizirati vaš stan prema posljednjim interijerskim dostignućima. Pa će vam agencija organizirati dane, najčešće vikende – otvorenih vrata kada će vam moći u određeno doba doći razgledati nekretninu zainteresirani. U svo to vrijeme vi i dalje morate živjeti u tom stanu i “ostaviti” ga gotovo tjednima stililiziranim kako bi dočekao kupce nakon što ga ekipa stilista sredi. Naravno sve to uredno i lijepo plaćate. Kada se javi kupac dogovarate cijenu i datum oko iseljenja odnosno useljenja. Naravno morate usuglasiti i vrijeme i datum kada ćete moći useliti u novu nekretninu i isprazniti staru. To je najteži dio za odradit kao i onaj dio u kojem svoj namještaj, ukoliko ne odgovara stilistima, morate nekamo skloniti. Ako nemate ovdje rodbinu ili prijatelja za uskočit u pomoć – da vam prihvati stari trosjed ili komodu na mjesec dana, onda morate unajmit skladište u koje odvozite taj namještaj dok ne uselite u svoju novu nekretninu. Skladište također plaćate kao i samu selidbu kamionima. Ono što je perfektno je to da su novi stanovi potpuno sređeni i birate iz kataloga što želite u njemu i kako. Dobit ćete i mašnicu na vratima i poklone dobrodoslice. Za vašu bivšu nekretninu (kuću) odgovorni ste za kvarove i popravke koji nisu bili prijavljeni kao postojeći još kod prodaje – 10 godina. Eto dragi moji.

Pa sad ako vam se selidbe u Hrvatskoj čine kompliciranim, evo nešto za, ako ništa, drugo onda barem za usporedit. O cijenama nekretnina ne bih jer se one ne mogu usporediti, ali kada se sve zbroji omjeru su tu negdje.

Gradi se posvuda

Jug Švedske je veliko gradilište. Bageri su sve posvuda, grade se prelijepi kvartovi. Arhitektonska ostvarenja pravo su čudo i čini mi se da dok naši u Hrvatskoj sve više idu za ravnim krovovima kako kod zgrada tako i kod kuća, ovdje se vraćaju se onim starinskim. Zgrade niču iz samog stijenja i kamenja. Boje u arhitekturi su uglavnom tamne – crna, siva, zelenkasta, smeđa. Ima nešto bež, a tu i tamo razigraju se nekim “kričavcima” samo kao detaljima. Kuća ima modernih, ali uglavnom prevladavaju stare drvene kuće koje su dozidane. Ima ih u raznim bojama,

Arhitektura vraćena starom dizajnu i prirodi

Sve što se može ostaviti prirodi njoj je ostavljeno. Koriste se prirodni materijali, kamene ogradice koje su rukom napravljene i spojene običnim žicama, sadi se raznoliko bilje oko zgrada. Građevinci rade mnogo i puno je stranaca. Viđamo u kvartu i naše zagrebačke dečke koji grade tu do nas. O samoj izgradnji u nekom drugom postu. Dotad razgledajte slike i uživajte.

Danas nam pada kiša, ali nije hladno. Navečer nas očekuje sunce. Još uvijek kratki rukavi.

Hej då.

Švedsko bablje ljeto

u Margareta, objavljeno u Švedska

Baš mi nekako paše što sam odmakla ranije na sjever . Lakši je zrak ovdje za disati ljeti. Toplo je i sunčano svaki dan već tjedan dana. No, moram priznati, 30-tku u podne nisam očekivala. Trenutno se sunčam bolje nego na Mediteranu.

Mnogi me pitaju kakva su ovdje ljeta i ima li ponoćnog Sunca i kako je zimi. Pa evo, ljeta su sve toplija i sve sunčanija. Sunce dosta rano izlazi. Već oko 5 ujutro otprilike je kao kod nas u 10 prijepodne. Sada, u kolovozu zalazi oko 22. sata. Da, teško je maloj djeci zaspati, ali evo, koliko sam uočila ovdje su djeca nekako naučena ići u krevet “na sat” pa im nije problem zaspati. Nama odraslima malo se oči probude nakon 20 sati. Ja postanem biti budnija nego što sam u Varaždinu. To je ono što primjećujem. Ali oko 23 sata normalno se može zaspati i prespavati noć.

30.2

Oko rujna, počinje se situacija stabilizirati i već u 10. mjesecu dani budu sve mračniji i svjetla je sve manje. Prosinac i siječanj meni su, iskreno, najteži jer su zaista mračni čak i ovdje na jugu Švedske. Dan sviće tek oko 10 ujutro i to onaj poludan, kao kod nas recimo oblačna zora i tako traje do oko 15 sati. No, ima i sunčanih, lijepih zimskih dana pa imamo i plavo nebo i pune šetnice. Ovdje je većina stanovnika zaposlena. Ne znam koliko je teško raditi po takvom mraku, ali uviđam da je i ovdje više ljudi na kavicama dok je dan sunčaniji. Početkom jeseni počinju jaki vjetrovi i kiše koje znaju trajati i tjednima. Ali svi se nekako naviknu.

Jagode

Zato uživam sa svojim trogodišnjim ljepatonom u jagodama na šetnici u kvartu Hovås. Pikamo zajedno iz iste čašice. Jagode su svježe, hladne i malo peckaju za jezik. I skupe. Ali, nismo mogli odoljeti potpunom ljetnom ugođaju i zajedničkom veselju…

Final approach-again

u Margareta, objavljeno u Švedska

-Prepare for take off-.

Umorni jutarnji glas pilota razbio je lagani žamor u avionu. Uvijek mislim kako, iako je umoran i rano je ujutro, dat će sve od sebe kao i uvijek dosad, da sretno sletimo u naš Copenhagen gdje imamo transfer. Baš se radujem ovaj put. U Švedskoj je još uvijek kolovoz i toplo je i moći ćemo se i posunčati za vikend koji je najavljen kao sunćan. Moj trogodišnjak i ja sjedimo i gledamo van. Tek kad se dignemo i avion uhvati svoj ritam i brzinu te prođemo oblake, znam da smo napustili našu Hrvatsku. Izgubi se i posljednja zelena ravnica, brdašce i riječica iz avionskog prozorčića i letimo prema sjeveru. Sjeveru koji me pozvao k sebi prije 4 i nešto godina.

Bok svima! Svima koji ste me čitali i rado me se sjećate iz mojih kolumni. Zbog vas sam se i vratila za ekran. Zatim svima koji ste hrabro iselili i koji bi rado iselili. Svima koji ste se još hrabrije vratili natrag kao i onima koji ste u penziji pa razmijenjujete gastarbajterska životna iskustva negdje pod palmama. Vama, a i ostalima rado ću ispričati svoju priču i dijeliti s vama iskustva koje stičem kao mama u novoj sredini i novoj kulturi.

Ljetno nedjeljno jutro

Pisat ću vam o svojim iseljeničkim iskustvima u Švedskoj u kojoj sam unatrag 4 godine, manje-više. Kaže moja prijateljica, “ako te već nešto moralo snać´ bolje da je Švedska, nego nešto drugo”. Nikad nisam ni sanjala o tome da će me život odnijeti na sjever Europe. Dalek i hladan. Zimi mračan i gotovo uvijek neovisno o godišnjem dobu – vjetrovit. Ponekad stvarno mističan. Ljeti obasjan (pre)jakom sunčevom svjetlosti koju je jednostavno nemoguće izbjeći, do gotovo ponoći . Uvijek je nekako nisko, i bliješti, to skandinavsko sunce. Zato je ovdje i dosta teško ponekad biti sudionikom u prometu.

Ozbiljno, nema tih roleta koje uspiju zaustaviti tu prodirajuću svjetlost, ali, evo, ovo ljeto počela sam zamijećivati da su počeli stavljati i ugradjivati rolete i tende, čega nije bilo prije gotovo četiri godina kada sam stigla. Mislili su, valjda, skandinavci izbjeći te cake , ali su ih nekoliko zadnjih paklenih ljeta, kada je bilo gotovo preko 30 stupnjeva, a bogme bijesnili su i požari, uspjelo nagovoriti na suprotno.

Malo chillanja

Nisam tipična iseljenica koja je zbog posla ili loših životnih uvjeta iselila. Iselila sam zbog ljubavi. Ljubav se pojavila u nepregladnoj snazi davanja svih svoji čari, ali i traženjima. Promjena nije bila ništa manje šokantna i ništa manje nije bolna kao i svaka druga velika životna promjena. Ostavila sam gotovo preko noći svoju obitelj i prijatelje, svoj stan, svoj posao i svoj auto star nekoliko mjeseci . Ali dobila predivno djetešce i supruga, i njegovo dvoje “bonus barn” kako se ovdje kaže za djecu iz partnerove bivše veze. Pisat ću vam o tome zašto je sve na struju, zašto su kućanski uređaji kao svemirski brodovi, kako se sortira smeće, zašto se ne čuje buka u stanovima, zašto je sve tako tiho, koliko je dobro ili loše raditi sve elektronskim putem, ali i o tome da se ovdje ljudi ipak nasmiju kad se pozdravite.

Dakle, kada po prvi put doselite u drugu zemlju obuzmu vas osjećaji koje nikada ranije niste osjetili. I to je neizbježno koliko got se dobro snašli ili imate poznanike. Javlja se osjećaj straha od novog te ono najgore – osjećaj da ste negdje stranac. Mnogi će reći kako je selidba tog tipa među najtežim događajima u životu. U prvim mjesecima mješat će se osjećaji i to traje stalno. Uz konfuziju u glavi da je sve ono što ste ostavili bilo super, a sve što je došlo da je neizvjesno – žive svi iseljenici. Prve mjesece trudnoće provela sam upoznavajući kvart u kojem smo tada živjeli o kojem ću vam pisati u slijedećim postovima, kao i o trudnoći i majčinstvu u stranoj sredini. O razdvojenosti i osjećaju nepripanodsti koje je u stranoj zemlji bilo popraćeno stalnim osjećajem straha.

Vratimo se našem slijetanju. Već pri dolasku na danski aerodrom osjećate skandinavski svijet koji je tih i uglađen. Hodajući po tamnom parketu kojim je aerodrom popločen imate osjećaj da ste došli na spa odmor u luksuzni hotel, a ne na transfer. Ovaj put idemo autom do Göteborga. Udaljenost negdje oko tri i pol sata. Na granici predate putovnice i dobijete alko puhalicu. Što je i u redu. Iznenadile su me obrađene ravnice, kukuruz uz cestu, krave i ovce koje pasu. Mislim, ipak se ne kaže bez veze da će postati žitnicom svijeta. Samo je premalo bilo mjesta za stajanje. No dobro, mi smo krivi što smo naučili naše turiste da moraju svako malo stat´ i pojest.

I popit.

🙂

Tunel pod vodom u Danskoj
Poznati most koji povezuje Dansku i Švedsku traje kraće nego smo mislili

Proveli smo nedjeljeno jutro u šetnji i skakutanju po tamnom stijenju uz mirno plavo-sivo more, grmovima divljih ruža, nepreglednim količinama vrijeska te kolonoma švedskih obitelji koji hrle od jutarnjih sati prema plaži, kako bi ove zadnje ljetne dane uhvatili još malo sunca. I bućnuli se. Makar je ´nutra 18. Ili manje.

Baka nam nabrala malo bilja

Priroda ostaje u prirodi

Razgledajte slike….pišem vam skoro opet.

Već sutra.

Hej då (čitajte: Hej do)!