I vikend u Švedskoj u travnju može bit sunčan, lijep, ugodnih temperatura i pun ljudi na otvorenom.
Morate samo biti strpljivi i dobro isplanirati dan. Otići na kavu, obavit kupovinu negdje gdje inače ne idete i razmišljati kako i ovdje dođe sunce i može biti baš kao što je i doma. Ukoliko ste negdje s juga, a doselili ste na sjever, zasigurno vam fale ovakvi dani.
Meni fale. Osim što mi fali društvo, život od nekad u kojem smo mogli koliko-toliko kamo i kada smo htjeli (mislim na one s malom djecom), sada se topao i sunčan dan čini kao dar s neba. Je li nam to dovoljno da nas učini sretnim? Nisam sigurna više. Mislim da se strah i nelagoda uvukla u nas za dugo unaprijed. I badava pričaju stručnjaci po televiziji kako ćemo živjeti uskoro i puno bolje nego nekad, odnosno da će ljudi htjeti sve nadoknaditi i živjeti bolje i više ispunjenije nego prije, mislim da tome ipak neće biti tako. Jer, kako čujem u nekim zemljama, ljudima se brani otići na godišnji, a ukoliko nisu cijepljeni skida im se s plaće. Ne, ne žive samo ljudi na zemlji. Živi i politika, nažalost, koja bi trebala osmisliti ljudima sretan i ispunjen život! Jesmo li bili naivni? Dakle, osim plesa s virusom, opet ćemo se morati suočiti s time da živimo i s politikom, dragi moji. Možda i više nego ikad prije. Ja bi to tako rekla. Ali, još se uvijek veselimo suncu i u toplome danu vidimo odmah više smisla. Baš kao što se i naša baka Ana iz bolničke sobe s prozora veselila raspupalom drveću. I malim psićima u obližnjem dvorištu te osmijehu medicinskog tehničara kad se suočila s teškom bolesti. U danima kad brinemo, teško je naći utjehu. U bilo čemu i bilo kako. No, imajte na umu, da oni pravi heroji, oni koji zaista trpe, to nekako uspiju.
Bravo za njih. Posvećujem im ovaj blog. Nek’ je još više lijepih i sunčanih dana. Baš za inat svemu oko nas.
Došao je i moj dan. Nedavno. Napokon. Odnosno prebrzo? Nisam mislila da će se dogoditi tako naglo. Jesam li razmislila prije toga? Puno sam razmišljala o tom danu i kako ću se riješiti velike brige i kako ću se super obući i poslije otići nekud na piće. Ali baš kao i svi, uglavnom sam se gubila u tim golemim bespućima informacija o cijepivima i nus pojavama. A taj dan nisam imala ni vremena ni volje razmišljati o odjeći ni piću. Jer, ionako na kraju, opet ne znamo ništa. A naš dan dođe brzo i odluku moramo donijeti vrlo brzo. Nego, kako je izgledao moj dan? Uobičajeno – nimalo. Već dva dana prije pazila sam što jedem – nisam htjela ništa eksperimentirati s hranom niti s pićem. Čak niti jesti ljuto što je moja svakodnevica. Malo sam pojačala pilates ujutro, bila više u šetnji, na zraku… Nahranila sam dijete ranije kako bi stigla na vrijeme, u pola 12, na svoj termin za cijepljenje. Nije trajalo dugo, malo je peklo. Svi su bili dobre volje. I oni koji su se cijepili samnom i liječnica i tehničar. Nakon 15 minuta mogla sam mirno napustiti ordinaciju i zaželjela sam ostalima u čekaonici sreću. Krenula sam doma. Uglavnom, za sat vremena počela me boljeti ruka na mjestu uboda kao da me netko ustrijelio pištoljem. A u to vrijeme dobila sam i mali napadaj kašlja, kao da sam se zagrcnula nečime na suho. Znala sam da je cijepivo počelo djelovati. Još nekoliko puta tako do navečer kada sam dobila dva plika na dekolteu. Nisam pridavala pažnju tome, jer je stvar ostala samo na dva plika. Pogledala sam film nakon večere kada sam počela osjećati nelagodu pred temperaturu. Nisam htjela odmah popiti ništa za skidanje temp. već sam pokušala zaspati i preznojiti se. No, nije bilo tako jednostavno. Moja borba s to malo mrtvog COVID-a u meni počela je strašno. Do pola noći okretala sam se od nemira po krevetu, a kad sam imala temperaturu 38.3 popila sam Lupocet. Počela je i lagana lupavicu srca. Možda oko 120 otkucaja u minuti što mi je dobro poznato, jer sam nerijetko uz moju ludu štitnjaču znala lupetati i malo više od toga. Onako, tu i tamo, i iznenada. Sat, dva i više nije se smirivalo. Temperatura mi je uspješno pala, no zaspala nisam. Oko pola tri ujutro odlučila sam izmjeriti puls koji je bio 141 s time da su mi se počele znojiti ruke i stopala te nisam dobro osjećala tlo pod nogama dok sam išla po tlakomjer.
Jedna za sjećanje
Odlučila sam pozvati hitnu pomoć, jer ipak lupetalo je to sve više i nekako čudno, kao da je sve u vodi. Pa bila sam cijepljena Bože moj. Počeo je i strah. Nazvala sam potom mamu i rekla joj da čekam hitnu te da se idem pripremiti za njihov dolazak i otvoriti im vrata da budu otvorena pošto mi je s hitne gospođa na telefon rekla neka se ne mičem ako ikako mogu. Poklopila sam telefon, dok mama nije stigla reći ništa. Mirno sam disala, jedino nisam imala svoj glas. Još ni danima poslije.
Stigli su odmah. Doslovno. Uz mirno disanje i EKG liječnik je odmah konstatirao palpitacije koje su išle i do 150 povremeno. Pribran do kraja i totalno miran mjerivši mi svako malo zasićenost kisikom i otkucaje srca. Razgovarali smo što ćemo i kako ćemo i koliko je opasna ova reakcija. Sjećam se našeg razgovora, ali se nisam dobro sjećala prvih nekoliko minuta njihova dolaska vjerojatno od šoka i stresa i svega što su mi nastavljali na mene i na prste ruke. Lupala sam tako negdje do pola pet ujutro, kada se počelo smirivati, srce samo od sebe, kao da je odlučilo. Nisam ni ujednom trenutku mislila da ću umrijeti, Znala sam da sam se susrela s NJIME i da mi je tijelo poludjelo od borbe i poludjelo bi od svakog cijepiva jer je moj organizam takav. Tako da se zna, da nikoga i ništa ne osuđujem i presretna sam što sam se cijepila. Nego, imala sam cijelo vrijeme osježaj kao da me godina užasa koju svi proživljavamo još uvijek pripemila na tu borbu psihički. Ali isto tako znala sam da ću ga “proći” kao i sve gadove i padove u svom životu. Jer moram. Jer imam malo dijete koje me ujutro treba. Prije nego li je hitna došla jedino sam pomislila da vjerojatno imam blagi srčani udar koji će liječnik na vrijeme vidjeti i spasiti me. Začudila me moja odlučnost u tome da pozovem hitnu. Inače nisam tako naglo odlučna u životu. Zanimljivo je i to da mi se dijete, koje se inače budi na svaki trzaj i ptičji pjev, nije diglo iz kreveta iz susjedne sobe do jutra. Kao da me pustilo da se na miru izborim. Muž mi je cijelu noć bio samo jako blijed i vidjela sam ga u biti jako malo. S prvim jutarnjim minutama hitna je otišla kada su odradili i svu papirologiju i mene ostavili u relativno normalnijem stanju nego su me zatekli. U svoj toj strci uspjeli su izgubiti gukometar koji mjeri šećer u krvi pa ga je liječnik slijedeći dan došao tražiti, no nismo ga našli. No bilo ga je dobro vidjeti, jer mi je djelovao zabrinut za mene, još uvijek. Bio mi je savjetovan odmor i dana uputnica da sutradan hitno posjetim svojeg obiteljskog liječnika i provjerim štitnjaču i srce. Moji nalazi nisu pokazali ništa osobito, ali sam nosila holter srca. Drugi dan provela sam u krevetu s temperaturom opet iznad 38 koju sam skidala na vrijeme, s teškom glavoboljom i laganom mučninom i nemogućnosti da otvaram oči. Da bi se navečer, kad sam uzela zadnji Lupocet, obilno preznojila i zaspala. Probudila sam se u pola noći i osjetila da sam zdrava i hladna.Taj cijeli dan svoje srce nisam osjećala uopće. Još sam par dana kasnije osjećala slabost u nogama, uz strah od tromboze i srčanih smetnji i svega o čemu su pisali mediji iz dana u dan. Nekako sam se lagano vraćala u život koji mi se čini ipak malo lakšim. Kao da sam naglo ušla u neki novi svijet, bez preopterećenja. Mada se i dalje pazim koliko mogu. Moja iskustva iz razgovora s ljudima pokazala su kako neki nemaju reakcije uopće, neki imaju blage, neki jake kao ja, neki, nažalost, umru. Baš kao i od posljedica same bolesti. Dragi moji, drugo ne možemo ni očekivati. No, još uvijek mislim svakome savjetovati neka se cijepi. Jer mislim da je ova bolest nešto zbilja grozno i da udara ondje gdje smo najslabiji. Zaista udara ondje! Prema tome donesite svoju odluku. Ne znam kakve će mi preporuke biti za drugu dozu, ali poslušat ću ih kakve god bile. Nadam se da ćemo i ja i moja liječnica u to ući sa više iskustva i znanja. Uostalom, u ovoj situaciji svi smo pametniji samo s vremenom i iskustvom koji idu uz nas u hodu, a kojih nažalost nemamo puno. Imamo samo nadu, hrabrost i vjeru u pobjedu nad bolesti koju moramo odraditi mi – i samo mi. Moja prva, mala pobjeda desila se te noći. Hvala mojoj štitnjači što je izdržala.
Nije prošlo ni šest mjeseci od Božića, a moj sin još uvijek pamti dedinu bajalicu koja završava :…i jedino, jedino zdravu Novu godinu!” kojom je svima čestitao Božić preko mobitela. Bajao je on tako malen sve po svuda u te dane, čak i sam sebi dok smo šetali usamljeni praznim gradom tražeći Djeda Mraza u njegovoj postavljenoj kućici,a u kojoj su nas zatekle samo knjige i okićeni bor. I lažni pokloni. Ove godine za Uskrs ništa drugačijih bajalica.Uglavnom iste i umorne od još umornijih prijatelja. Ne, nisam ga osjetila. Skoro gotovo ništa praznično. A uz to, bilo je i previše tužnih vijesti ovdje u mojoj domovini.Od papinog Križnog puta u kojem su djeca nosila križ asocirajući na trenutačnu situaciju u svojim životima koji je parao srca dijem svijeta, do one u Hrvatskoj u kojoj je majka (kako navode mediji) pretukla svoju dvogodišnju djevojčicu nasmrt. Od posljedica ozljeda glave dijete je preminulo u bolnici na intenzivnoj njezi na sam Uskrs, a na Uskrsni ponedjeljak doniralo je hrabro organe i “otišla na neko mirnije i sigurnije mjesto”. Od ovog.Tiješila se javnost toga dana rečenicom iz medijskih naslova. Javile su se misli koje više ni sama nisam mogla pratiti. Uskrsni ponedjeljak već je dugo moj dan sjećanja, najviše na dan kad sam se prije šest godina pakirala otići na operaciju polipa u maternici koja mi je ubrzo nakon toga omogućila da zatrudnim od prve i dobijem Luku. Uskrsni pondjeljak danas – jedan je tužan dan, ali opet jedan za pamćenje – jedno je maleno dijete doniralo organe nekoj drugoj djeci, i nekim bolesnima. Roje mi se pitanja od jutra što se uopće događa više u ovom svijetu? Zašto se nekako ne stane na kraj lošim stvarima? Zašto konstantno moramo se prisjećati na to kako nešto loše postupamo, kako je opet sustav zakazao, kako udruge ne čine dovoljno jer ne mogu, kako su djeca zaista podnijela križ svega ovog i dalje ga podnose najviše? Zašto se samo pitamo i čitamo vijesti?Sve završi na komentarima poznatih koji stanu uz žrtvu u javnosti ili tu i tamo kojoj emisiji u kojoj svi svaljuju jedni na druge nešto neopipljivo, nešto nepopravljivo ,ali vrišteće iz svih nas iz dubine duše frustrirajući nas još više i ubijajući želju za ičime osim da podlegnemo patnji jer se s rogatima ne isplati bosti? Ne mogu slušati više svoju mamu koja stalno plače za svojom unukom koja je srednjoškolka, a koja nema svoje godine odrastanja kako bi trebala. Divim se drugoj baki mojeg djeteta koja je stigla iz bolnice ovih dana s dijagnozom za ne spomenuti i drži se uspravnije nego ikad.
Pokušavam sve manje koristiti mobitel u svrhu gledanja brojki i situacije za koju se bojim ozbiljno pomisliti da je sve izgubilo više smisao, vjeru da itko više može nešto učiniti i da je sve izmaklo kontroli. Tješimo se urotama zavjere, skrivamo se iza ne straha, tu i tamo smijeha. Jesmo li izgubili i nadu pitam vas danas na Uskrsni ponedjeljak kad mi tv reklama pjeva …”i dobre stvari su pred nama”.. ili…”lanjska godina naučila me koje su prave stvari u životu”… Jesmo li? Mnogi jesu kad su čuli da ni od sezone u Hrvatskoj neće biti puno ni ove godine odnosno da će biti i gora od lanjske. Trudili smo se malome priuštiti Uskrs kako zaslužuje. Uglavnom s puno običaja koji su nam dostupni iz sjećanja nekih davnih djetinjstava. Bili smo zbilja skupa. Onako, sa zadnjim atomima snage i voljom do neba. Voljom da je Uskrsni ponedjeljak nešto super, nešto što MORA čovjeku dati nadu baš kao što je meni dao jednom prije šest godina i obilježio se za cijeli život. Uglavnom, bili smo tiši nego ikad.Gledajući u daljinu- kako dolazi još jedno proljeće.Slušajući dječje želje i snove iz dječje sobe….
Stol pun tradicije za sjećanjeAvion iz Goteborgu za Frankfurt bio je pun ovih praznika
Jeste li čuli za sambo?To je neka vsta izvanbračne zajednice u Švedskoj. Ali meni se s čini s puno manje obaveza papira i birokracije, nego li je to izvanbračna zajednica recimo u Hrvatskoj. Iako, ime podsjeća na jedan od najerotičnijih plesova za koji treba dobra usklađenost obiju strana, sambo to teško jest. Bar iz mojeg iskustva, odnosno iz pričanja i iskustva onih koji su ga probali. U takvoj zajednici u kojoj je par prijavljen na istoj adresi, mogu i kupiti zajednički stan te skrbe zajedno o djeci (ukoliko imaju zajedničku), dobija se dojam razigranosti i slobode. Čak i sami švedski pravnici ističu kako sambo još uvijek nije do kraja pravno jasan, odnosno nije puno toga dorečeno u toj zajednici, tim više što se u sambou ne naslijeđuje od partnera ama baš ništa po njegovoj ili njezinoj smrti makar i imali zajedničku djeci i skupa gradili dom. U zajednici zvanoj sambo prema dostupnim podacima živi oko 2 milijuna Šveđana. Mnogo je samaca, neki su u klasičnom braku, a neki žive sarbo – odnosno viđanje bez života na istoj adresi. Ne znam potpisuju li se i za to neki papiri.
Dakle, sambo je zajednica partnera koji prilikom dolaska na istu adresu potpisuju papir (bez odvjetnika i bilježnika) da će živjeti skupa te ukoliko se raziđu, a veliki broj samboa propadne, uglavnom kasnije zajedno skrbe o djeci – imaju tzv. dvotjedni život, bez uzajamne alimentacije. Papiri o sambo zajednici predaju se u organizaciji Family law i to je to. Koliko sam iščitala iz raznih pisama ljudi koji su izišli iz švedskog samboa, u Švedskoj ima jako puno stranaca koji su potpisali sambo, a nisu znali do kraja njegova pravila, pa imaju jako puno problema. U sambou ipak postoji mogućnost i da samo jedan roditelj dobije skrbništvo, a drugi viđanja po dogovoru, što mnogi ne znaju.
Mislim da je najveći problem u propalom sambou u dvotjednom životu. Dakle, djeca su kod svakog partnera svaki drugi tjedan. U tom tjednu kao roditelj teško da možete na poslovni put (ukoliko nemate svrsrdnu pomoć sa strane, a poznato je da ondje nema baka servisa jer bake rade do kasnih godina). To ste nužni kod intervjua za posao i istaknuti. Ne možete si, bogme, ni organizirati nešto s novim partnerom u koliko su djeca mala, a uglavnom – jesu. Teško se održavaju prijateljstva, jer je jako puno dvotjednih života ovdje i teško se poklopiti s nekim da ste u tjednu kad ste svi sami. Čujem kako se parovi i u Hrvatskoj sve više dogovaraju kako će voditi dvotjedni život i kako im dobro ide u tome. Hrvatska je ipak puno manja i toplija zemlja, pa vjerujem u dogovore za dobrobit djece, a postoje i bake servisi.
Moje iskustvo je da djeca u sambou imaju podijeljene igračke, nerijetko im nešto fali jer je ostalo u drugom domu, od igri do knjiga, do pribora za školu. Imaju podvojenu garderobicu (zna se što kupuju majke a, što očevi – u lipu), zdjelice za hranu u školi. S vremeno i to profunkcionira tako kako jest. Često, a naročito sad u pandemiji, nemaju kamo pozvati prijatelje, jer je teško išta planirati na veće udaljenosti. Obično se tako rođendani slave i do mjesec dana zakašnjenja. Ono što stvara najveći stres je stalno seljakanje iz doma u dom, iz situacije u situaciju. Događa se i još jedna bitna stvar. Često ta djeca dobivaju polubraću, krvnu ili onu koja dolazi s novim partnerom pa su opet svaki drugi tjedan u drugom prostoru s drugom djecom, a ako se ponovno dogodi razvod, a događa se često i to, tada se sele opet nekom trećem i priča se vrti u krug. Gubi li obitelj kao iskonska tradicionalna tvorevina na kakvu sam naučena od malena u mojem svijetu u tome onaj svoj smisao – kontinuitet i stabilnost? Često sam se pitala gledajući oko sebe. Do svoje punoljetnosti djeca promijene i po nekoliko maćeha ili očuha na koje se navikavaju pa ih opet gube, sa ne znam koliko polubraće ili tuđe djece s kojom dijele dom svakog od roditelja. Jedan je čovjek dobro opisao sambo. Rekao je: “Za ustati se ujutro i isplanirati dan s partnerom s kojim živite, treba četverodimenzionalni sofver!”
Također, ima slučajeva da su partneri koji se nisu jasno izjasnili u vezi skrbništva ili se nisu još dogovorili do kraja, a raziđu se, netko želi otići u drugu zemlju s novim partnerom i dijetetom, pa je onaj koji je ostao u matičnoj doslovno u potrazi za vlastitim djetetom na koji zakonski ima pravo, ali i nema jer nisu ništa riješili ni potpisali. Sve su to rupe u sambou za kojeg pravnici u Švedskoj kažu da ga treba sustavno razraditi, jer jako puno mladih ulijeće u takav način života. Treća stvar su partneri koji su novi u čitavoj situaciji. Primjerice, ako nemaju svoju djecu od prije, a ni djecu s partnerom s kojim su u vezi, a koji ima djecu otprije, itekako trpe u ovakvim vezama. Jer, zapravo, svaki drugi tjedan teško da mogu išta planirati, osim – planirati sami. Tako se zapravo nehotice događa otuđenje u vezama, jer je nekako uvijek netko iskuljučen iz nečeg. Jednom našem prijatelju bivša sambo je zaprijetila da ne može na medeni mjesec s novom suprugom, s kojom je sada u “tradicionalnom” braku, onda kada je planirao, (a najavio joj je unaprijed što kani i kako će izgledati tjedni koje će kasnije dijeliti, odnosno on ih dijeci nadoknaditi) iz razloga “da onda ona mora biti dva tjedna zaredom s vlastitom djecom”. Ucijenila ga je doslovno s brdom para koje bi joj morao platiti za neplaćeno koji bi ona uzela, a kako bi bila ona doma s djecom u tjednima koji nisu njeni kako se to kaže ovdje. Svojom djecom. Inače, radila je od doma, a škola je bila gotova.
No, da ne bi bilo sve tako crno, vjerujem da postoje čvrsti i dobro posloženi samboi. Kao što postoje i dobri brakovi i dobri razvodi. Samo za njih ne trebaju profesionalni plesači, ni sociološki teoretičari, već doslovno izdržljivi plesači akrobatskog rock’n’ rolla s veeeelikim srcem, debelom kožom i dobroga želuca. I još tvrđeg osmijeha. Kako bi, dok se popiknu, uvijek mogli dalje u dobrom smjeru. I tako preživjeti. Iz dana u dan. A to je teško danas. Negdje je uvijek nekakvi kompromis. Samo kad ne bi bio na leđima najslabijih.
Evo, dugo ste čekali na tekst o sambu. Nadam se da vam ga barem malo približila…. Onako, liberalno kako mu i priliči.
Moja omiljena cvjećarnica opet me ludo i ugodno iznenadila! Pripremili su (opet) izlog za najposebniji Uskrs. Kokoti su me oduševili.
Moja najomiljenija cvjećarnica na Hovas jedna od glavnih krivaca što smo izabrali ovaj kvart za kupiti stan. U ovoj cvjećanici kupila sam svoje prve uskrsne nakite u Švedskoj. Imam dojam da je u Švedskoj iz godine u godinu sve šarenije.
Nakon šetnje po mirnom Hovasu, u jednom od poznatijih shopping centara – druga slika. Ljudi, tako – tako. Pandemijski.
Upute da se držite razmaka i svoje desne straneU nekim trgovinama ograničen je broj kupacaA pred trgovinom u kojoj se prodaju alkoholna pića – redoviJoš malo Uskrsa. Razigrane koke balerine u stanju su uljepšati i najtmurniji dan
Cvijeće i razne sadnice nezaobilazan su dio ovog doba godine. A ja bih najradije odmorila na ovim stolicama na stijenju ( na slici ispod) Baš tipično švedski….
Kad slika govori tisuću riječi… Željni smo mira i opuštanja.
U Goteborgu mećava i vjetar uzrokuju probleme u prometu
Prije 4 godine čini mi se kao prije 20. Vama ne? Toliko smo toga doživjeli. Toliko nenadanog. U samoj jednoj godini. Svakakve misli i sjećanja dolaze u takvim mračnim, snježnim, švedskim noćima dok vjetar lupa u prozore sa svih strana.
Snijeg u Švedskoj uvijek je bijelji nego drugdje
Južnu Švedsku noćas je zahvatilo snažno snježno nevrijeme. Već u ranim jutarnjim satima dogodilo se nekoliko težih prometnih nesreća s prevrnutim kamionima i automobilima u jarcima. Vani je sklisko i vjetrovito, a s jutrom je na sav taj led počela padati kiša kako se temperatura digla iznad nule. Spasilačke službe pozvale su da svi ostanu u svojim domovima koji god to mogu, a “ako morate držite se distance” kažu. Pandemijska pravila. Neke autobusne linije su otkazane, ali i tramvajski promet ne vozi kako bi trebao. Tako to izgleda danas.
Ožujak je tako još jednom dokazao da je u Švedskoj on još jako zimski mjesec, makar se i ovdje počinju u trgovinama prodavati tulipani. A sprema se polako sve i za Uskrs. Prije točno 4 godine na današnji dan posjetila sam prvi puta goteborški mali London kako ga ovdje nazivaju – poznati kvart Linne o kojem sam vam već pisala, a u kojem sam prvi puta osjetila miris pravog, šminkerskog švedskog života u starim švedskim zdanjima. S obzirom da u svim našim selidbama imamo stan u modernom kvartu, okruženi smo modernim zdanjima i svime što ona nose, posjet starom dijelu grada bio mi je pravo osvježenje i pogled na Švedsku u drugom, povijesnom smislu koji je odlično sačuvan ovdje. Osim toga, bilo je super vrijeme i plavo nebo. U obližnjem parku bilo je i djece na igralištima.
Bili smo bez maski.
Bilo nam je nepojmljivo da ćemo ikada doživjeti ovo što živimo danas.
Oduševila su me stara švedska zdanjaNadam se da su i vas ove opuštajuće fotke vratile u neka stara opuštenija vremena
A ove od danas, podsjetile na borbu u kojoj jesmo i u kojoj moramo pobijediti. I da nakon kiše dođe sunce. Kao što je dolazilo i k nama na naš Ericsberg. Nekad, jednom prije.
Sunce na Ericsbergu neponovljivo je iskustvo i sjećanje koje traje zauvijek
Da se malo maknem od sojeva, virusa i Covid putovnica čime nas se ne misli očito ostaviti ni malo na miru i otežava život generalno i do kraja, pobjegla sam malo u divljinu.
U čudesni svijet švedskih bobica.
Ni jedu samo Šveđani puno bobica, već i ostali skandinavski narodi. Kad sam stigla u Švedsku čudilo me što jedu te sve bobice jer su me podsjećale na one male crvene bobice koje rastu u grmlju kod nas, a za koje su me učili od malena kako su otrovne. Tako da se nisam usudila ništa od toga jesti.
No ono malo ljeta što ga imaju u Švedskoj oni koriste za branje svojih bobica koje jedu na sve moguće načine. I berba bobica za njih je prava fešta. Bobice prepoznaju čak i mala djeca. Ima ih stvarno puno vrsta.
Postoje Cloudberry, koje rastu na samom sjeveru Švedske. Mogu biti crvene i narančaste, i pune su vitamina C. U Finskoj od njih rade svoj tradicionalni liker. Zatim su tu Bilberrys ili borovnice za nas. Samo su ove manje slatke. Rowan Berrys su jako su kisele i koriste se u svemu i svačemu, a dok se skuhaju postanu slađe. Tu dolazimo do Lingonberry koje su najpoznatije u južnoj Švedskoj. Poznat je njihov sok koji je odličan i pekmez odnosno umak koji se kuha desetak minuta, toliko da bobice puste malo svojeg soka pa se dodaje pektin, i tada kuhanje prestaje, tako da bobica ostane cijela. Lingon umak jede se i sa mesom, odnosno nešto slično našem faširancu od govedine, i odlično mu pristaje. Lingon je švedsko super voće jer je puno antioksidansa.. Ove bobice imaju više od 20 imena na engleskom jeziku među njima je i poznati cranberries. U Švedskoj imaju i crni i svjetli – crveni ribizl (Black i Red Currant). Postoji i nešto slično našem grožđu, takozvani Gooseberry jer su dosta slatki. Isto se koriste kao umaci. Postoji i divlja jagoda. One su manje od onih običnih većih jagoda i puno slađe. Ali nisu kao naše šumske jagode već malo veće. One su najpopularnije bobice i u Danskoj i Švedskoj. A štrudla od njih, meni je uvijek iznova blagdan za nepce. U Švedskoj rastu i maline odnosno Raspberry, a na samom sjeveru Švesske rastu Arctic Bramble. Jedu Šveđani i švedske Blackberrys odnosno naše kupine i oni su malo veće nego naše. Ja sam ih probala samo smrznute i bile su jako fine.
Nego, zašto na sjeveru tako vole bobice? Zato jer su one ogromni izvor vitamina i minerala, jer su nešto potpuno prirodno, rastu po šumama i po grmlju, na svježem zraku i lukavo uspiju uzeti ono malo sunca kako bi živjele. Uspijevaju u toj okrutnoj klimi jer su dovoljno otporne i time jako zdrave. Napisala bih još svašta o bobicama, ali sam jednostavno malo umorna. Od svega što se događa oko nasi čemu jednostavno nema kraja. Ponekad više ne znam tko je veća budala u svemu. Zato kad je tako, prionem malo u kuhinju. I učinim svima dan ljepšim.
Uz kupljeni lingon umak napravila sam i nama pravi švedski ručak
Slike potpuno suprotne, ipak, svi osjećamo isto. Sputani smo, predugo. Nude nam se raznovrsne informacije iz dan u dan. Zatežu pa otpuštaju, čini se, sve više bez reda ili prekasno. Polako nejednaka mjerila postaju sve uočljivija, ovdje u mojoj Hrvatskoj. Zaredali su sprovodi poznatih u Zagrebu na kojima su se tisuće ljudi gurale jedni kraj drugih. Reklo bi se – šetaju nas iz ulice u ulicu. Bacaju po zidovima. Mijenjaju se pravila iz dana u dan. Kako za koga. Dok jedni muku muče čak i sa izlaskom u dućan, neki od posljedica bolesti sve su slabiji, neki se pak bahate i inate, dok neke pandemija uopće ne dira, odnosno za neke zakoni ne vrijede. Sva je ta nejednakost iz dana u dan sve veća, jednostavno ljude još više potjerala u strah, u nevjericu ili pak u neku drugu krajnost u kojoj preživljavaju na svoj način. U Švedskoj, kao da su na početku. Kao da tek počinju svoju borbu, a onu liberalnu, koja je mnogima u svijetu bila uzor lani u doba teškog zaključavanja i koja je na neki način pružala nadu da netko ipak neće napustiti način života, napuštaju i povlače se pred, kako pišu mediji, trećim valom. Pod cijenu svega. PCR testove uveli su svima nakon petog dana izolacije od povratka u domovinu. Nekad liberalni, danas zatvoreniji nego ikad. Danas u protuepidemijskim demonstracijama u Stockholmu stotine ljudi. Cijepljenje uglavnom sporo kao i svagdje. U Hrvatskoj, na sunčanijem i proljetnom jugu, ljudi su izišli na prvo proljetno sunce. Otvorile su se terase kafića, nakon gotovo tri mjeseca. Ljudska narav ima potrebu za druženjem. Za načinom života na koji je navikla. Za sresti nekog od poznanika, možda prijatelja. Makar iz daleka popričati. Neki sam dan i ja izašla nakon godinu dana na hamburger s mužem. Čekajući ga da obavi parking, vidjela sam bivšu kolegicu iz novinarstva kako lijepo uređena šeta ulicom nakon posla. Ušla je u crkvu. Nekako smo se svi promijenjeni. Ali tako sam se osjetila živom što sam vidjela nekog koga dugo nisam. Makar samo iz daleka. Makar samo preko ceste. Makar samo da znam da se žene još uvijek lijepo oblače. I nose štikle. I da svi nekako jesmo. U Švedskoj je hladno i sivo. Poneki sunčani dan traje još uvijek kratko. Moja je sestra srela ovih dana povratnicu iz Velike Britanije koja je tamo provela gotov čitav radni vijek. Izgubila je Brexit-om sve. To je sve što joj je uspijela reći u kratkom susretu te dodala kako joj je troje prijatelja umrlo u ovoj pandemiji. Ne svi od Covida. Ja sam razgovarala s prijateljima koji su prebljeli Covid. Kažu kako imaju grde posljedice i kako nisu više isti ljudi.
Prekratko traju susreti. Makar i izdaleka. Makar i preko ceste. Uspijemo si reći ono najvažnije. Uglavnom ništa lijepog. Prekratko traju susreti. Baš kao i sve naše opuštene misli. Misli nikad, ma nikad prije tako hrabrih ljudi.
Varaždinci su pohrlili na današnje zubato sunce kako bi popunili napokon otvorene terase U Švedskoj terase uglavnom prazne…Hvala Patrik
Ovih dana mobitel me podsjetio kako smo živjeli točno prije godinu dana.
Bilo je to vrijeme kad više nismo iz daleko gledali pošast, već je ona stigla k nama. Na naglo. U jednom danu. Još naglije formiran je Stožer civilne zaštite da bi se u nekoliko dana našli u svi u Hrvatskoj u karanteni. Ovdje smo bili moj sin i ja. On u fazi totalne ovisnosti o igralištima, a ja u fazi iznenadnih buđenja noću s lupavicama srca. Koje su trajale. Koje su me upozoravale da me neopisivo strah, da taj strah žestoko potiskujem, da se suočavamo s nečime što će promijeniti način života svima, nešto što će nas još više razdvajati i ovako obitelj koja je svagdje i nigdje, nešto od čega možemo umrijeti baš svi (u tim danim Italija je u svijet slala potresne slike pandemije i njenih učinaka – umiralo je nasumice i mlado i staro). Bili su to dani kad smo u posljednju kupovinu otišli sa strahom i totalno praznim mozgom. Kad je dio judi s parkinga šoping centra doslovno letio prema ljekarni, a drugi dio u dućan. Ostale trgovine mogli su mirno zatvoriti jer ih nitko nije ni primijećivao.
Redovi i košare na kasama izgledali su kao da svatko ima maloprodajni dućan nečeg – posebice alkohola, brašna. Bili su to dani kad nas je do kraja psihički rastrgao potres u Zagrebu, kada su šakom i kapom spašavana novorođena djeca u inkubatorima iz razrušenih rodilišta. Dani bjesomučnog share-anja skakvih ohrabrujućih skečeva i snimki koje su ljudi snimali nebi li jedni drugima pružili malo nade, smijeha. Evo moj dijete dan danas zna napamet video s Hitlerom koji na zagorskom poziva sve u svoje gorice na chardonay…
Bili su to dani posljednjeg snijega toga proljeća koji kao da nas je htio na neki način i nekako pozdraviti. Snijeg, koji je klincima bio zabranjen. Snijega koji zapao i još se brze otopio.
Tako smo dva i pol tjedna bili zatvoreni u stanu, moj mali i ja. Ne znam kako smo preživejli, ali jesmo. Bili su to dani kada je najgore bilo omogućiti tati da dođe autom do nas iz Švedske. Osigurati mjesto za izolaciju, podnositi prijeteće poglede susjeda jer smo bili u autu iz Švedske. A ondje su svi bili liberalni. Zanimljivo je kako smo se samo nekoliko mjeseci kasnije ugledali kao zemlja upravo na njih.
Bili su to dani kad sam kuhala ginger u svakom jelu vjerujući u njegove čudesne moći u borbi s virusima i tako se navikla na njega. Dani kada sam dijete naviknula na masku, bez koje zna da dan danas ne ide nikamo. Bili su to dani kad smo čekali Uskrs uz bol ne radujući se uopće uskrsnom duručku, a prvu šetnju odradili smo upravo u tim danima i nabrali malo propupalih grana kako bi proljeće unijeli u stan i okitili je jajima od papira.
Bili su to dani koji su nas promijenili zauvijek. Koje su doživjela naša djeca. Dani u kojima su se bojali i oni koji su govorili kako se ne boje. Kada su uredi postali kuće i domovi. Kada se pilo sve što imalo doma. I kada nismo znali da ćemo godinu dana nakon još uvijek zbrajati mrtve i oboljele i to će nam biti normalna vijest.
Godina poslije nije donijela ništa novo. Jemo li mislili da hoće? Ako ništa drugo, nadali smo se. Ono što se nismo nadali je cijepivo za manje od godinu dana. Budi tračak nade u vama? Ili baš ne? Jednostavno vam je dosta već odavno svega, ali ne možemo iz toga van. I s tom prokletom frustracijom moramo živjeti kao da je nema. Da, svima nam je tako. Umorni smo, i koliko got pričali, čitali ili pisali, uglavnom smo svi ostavljeni svatko sam sa svojim mislima.
Jučer sam posjetila prijatejicu na njenom dvorištu koja se cijepila jer je onkološki pacijent. Donijela sam sa sobom pivu iz Švedske. OSjećala sam se kao da sam otišla u San Francisco. Ma, još i bolje. Odlično sam se osjećala sa svojim pićem koje sam donijela sa sobom ( to nekad nisam mogla razumijeti kod Šveđana), ali evo, htjela sam u tom divnom trenutku uživati u svojoj omiljenoj pivi od ananasa. Razgovarale smo dugo i opušteno. Ona je tog jutra bila kod frizera i izgledala je super. Rekla je da počinje živjeti normalno, jer više ne može ovako. Nadam se da ćemo svi ovako brzo. Hoćemo li sve ovo zbilja ostaviti iza sebe? Zaključile smo da nećemo. I da će to zauvijek biti dio nas. Htjele ili ne. Sjurile smo se ko lude tinejdžerice u razgvore o našim morima, o dugotrajnim opuštanjima uz domaću rakiju…Nekad, jednom, u podrumu njene kuće na moru. O neobaveznim tračanjima na plaži, gledajući kako prolaze jahte, kako se djeca igraju i kako nam je život lijep na godišnjem. I kako je jedino što nas je brinulo bio povratak na posao ili najavljena bura slijedećeg dana.
Trebalo nam je to. Baš to. Naš stari dobar život koji nas drži.
Snijeg pred karantenu kao da nas je htio pozdraviti. Pao je naglo, još se brže i otopio. A nakon toga uslijedio je nikad tiše proljeće s nikad čišćim nebom…Sjećate se ovih scena? I kamenja u trbuhu….Mi smo nakon 2 tjedna u stanu ipak izašli van. Propupale su voćke… a redari su nas uskoro potjerali sa školskog igrališta na kojem nije bilo nikoga…
Stotinu puta sam čula kako sve jednom dođe na svoje. Stotinu puta sam se teško, ali ipak jesam, uvjerila u to.
Neki dan iz čiste slučajnosti napravila sam napokon svoju kuću. Kad me muž pitao što radim, rekla sam da se zove The house. Nije mi više pitao ništa. Nije ona ništa posebno. Nije ona teška za izraditi. One je nešto što sam davno osmislila slučajno listajući svoje strane časopise o uređenju stana. Puno puta sam mislila kako da nisam postala novinarka, postala bih sigurno interijerist. Ideja o kući nastala je davno još pri kraju moje trudnoće. U vremenu kad buduća mama nema pojma što ju sve čeka i misli kako će imati vremena za izraditi djetetu sve što poželi. Kada ima ideju kakva će mu soba biti. Kada misli da će se djetetu svidjeti i trebati ono što ona misli da mu sviđa ili mu treba. Rezala sam tako sve što mi se dopalo u časopisu, slagajući tako kuću iz mašte, kuću koju bih poželjela složiti djetetu od kartona, papira….Koju bi poželjela sebi, nama. Kuću iz mašte, dom iz snova, dom koji govori, dom koji govori o nama ,o našem životu, našim običajima, našim stvarima. Stavile sam te izreske u vrećicu Victoria Secret. Ostali su tamo pet godina. Kao i par malih lutkica s kojima se moja nećakinja više nije igrala i šiljilo u obliku televizora. Nerijetko bih nalazila tu vrećicu tražeći robu po ormaru, nisam je bacila. Kopkala me ta nezavršena priča i budila pomalo živčan osjećaj. Moj neuspijeh. Moja dokazana nekreativnost. Moja neostvarena igračka za moje dijete. Moje neimanje vremena i mira, a bilo je toliko ideja. A bila je tako lijepo osmišljena. Čekajući jedan pandemijski dan, dan u kojem smo između ostalih zauvijek izgubili još jednu rock zvijezdu s ovih prostora i postalo nam je to pod normlano. Dan u kojem smo otupjeli još malo. Dan nakon mojeg rođendana. Čekala je ona jedno rano rano jutro, jutro kad me nitko ne bude trebao. Jutro kad ću biti dovoljno umorna da ju izradim i neću previše očekivati od sebe, jutro u kojem ću imati taman ljepila i taman selotejpa i jutro u kojem ću slučajno ugledati dva komada stiropora od poklona kojeg sam dobila sinoć. Već su bili spremni da ih se baci pred vratima, dok ih nisam stavila jedan na drugi i ugledala kuću. Otišla sam u spavaću sobu, uzela vrrećicu V.S. i počela ljepiti jedno do drugog kako mi je palo na pamet. Mojeg sina uopće nija zanimala. On je odletio sa selotejpom glumiti majstora Matu. Nikad nisam mislila da će izgledati ovako. Niti sam mislila da ću je ikad više napraviti. I da će ipak biti na mojem ormaru, samo moja. Takva kakva je, napravljena u pola sata, slijejepljena naopako. svakako. Nego, jako me privlače kuće. Svakakve. Očito se nešto događa s našim dušama, vele psihijatri, kad patimo na kuće. Dovodimo ih u svoj svijet, osmišljavamo ih, a one stoje na regalima. Jednom ipak uspijemo. Ako nismo dovoljno daleko od svojih malih sitnih snova i želja. Ako nismo dovoljno slomljeni od svega, preumorni. Ma ne. Upravo suprotno. Dovoljno slomljeni i umorni, i bez imalo snova pred sobom, a kamoli onih od nekad, i bez planova za dan, a kamoli za mjesec dana, napravit ćete svoju kuću. Somehow, somewhere, once. You will. Nije mi najmanja namjera uopće govoriti o tome što radim, i kako sklapam kuće od dijelova izrezanih iz časopisa o uređenju doma, već možda samo umiriti sve one koji misle da su slabi. Koji su u svemu ovome podosta od sebe ostavili – iza sebe. A mnogo je takvih danas. Previše. Dižite se. It’s time.
