Moja švedska priča

Lagano dozivam Uskrsne vještice

9 travnja 2020 u Margareta, objavljeno u Švedska

Uskrs je tu. Osjećate li ga? Ne znam koji tjedan smo već zatvoreni. Ali se dosta dobro nosimo.
Nisam još ni okitala stan, nemam pojma iskreno ni koji dan je točno, ni koji je datum.
Ma ne.

U Švedskoj obilje ukrasa nudi se kupcima

Znate što?

Dosta mi je brojeva mrtvih!
Dosta je mi je procjena oporavka ovakvih i onakvih!
Dosta mi je simptoma koje malo imam, pa nemam, od silnog straha! Zatresem se i ja i krevet svaki puta usred noći kad mi dijete zakašlje!
I dosta mi je onih gad…. koji u svemu gledaju koliko je love izgubljeno. Jer imam neki osjećaj da se zbog takvih načina razmišljanja i života sve ovo i dogodilo. Netko je nekome smjestio. Ovo je fino rečeno, naravno.
Dosta mi je čitanja o cijepivu koje stiže, pa ne stiže. Dosta mi je čitanja o tome kako su se neki uspjeli sakriti po otocima, a neki ne. Dosta mi je čitanja o tome kako neki rade i trude se i dalje, a neki kukaju i psuju po Vladama i bolesti. Bravo za naše OPG-ovce koji su javno pozvali sve na suradnju kako bi Hrvati kupili svoje hrvatske proizvode, voće i povrće, a oni napokon preživjeli u svemu tome što su brižno sadili, a što nas je snašlo. Bravo za sve dostavljače hrane i alkohola. Koji se trude održati svoje male restorane ili dućane. Dosta mi je pozitivnih koji traže propusnice (kako imate snage uopće, a o dostojanstvu ne bih???), kao i onih koji se pozitivni šetaju po gradu, a negativni na COVID su doma po izolacijama samo zato jer su došli iz inozemstva!
Dosta mi je prepucavanja s mužem u vezi toga što sve Švedska nije ili je poduzela. Zašto? Jer mi je dosta. Dosta mi je čitanja o tome kako je drugima loše, posebno u švedskim medijima, i pisanja samo loših stvari, a ublažavanja svojih. Zašto nitko ne piše kako se Hrvatska dobro nosi s bolesti? Zašto Hrvatska nigdje nije prva vijest?
Dosta mi je politike u svemu ovome i gledanja kome će ostat pun džep. Ma neće ostat nikome!! Pomirite se time i gotovo. Izvucite živu glavu! To je tako jednostavno jasno. To se i htjelo i postići. Srednji vijek je ono šo se događa svima, a u kojem se mi iz 21. ne snalazimo. Odnosno – kako tko. Oni koji su si priznali da trebaju natrag u Srednji vijek još se uvijek nekako drže. Čini se. Dosta mi je tekstova o tome kako je tehnologija prava stvar i sada se to napokon pokazalo, kako je screen nadvladao sve živo i mrtvo. Riga mi se!!!!!! Naravno, i od dizajnerskih maski po 400 eura!
Neki dan sam pročitala kako će jedan hrvatski glumac kad sve prestane i stane plesati od srece noć i dan. Kad su otvorili Wuhan nakon dvo ili tromjesečne karantene, skockane mačkice krenule su s maskicama u “osvetnički shopping” bilo je rečeno u reportaži. Neću shopping, neću skakanje. Želim se ispsovati do dna i natrag. Želim izbaciti sav strah, sav jad i sve ono što prolazimo trenutno. I oni bolesni i oni koji se boje da ne obole. Mrzim sve one koji su se usudili izmisliti ovaj virus, ej fakat mrzi vas jedna, ako vam to išta znači, a još više one koji su dopustili da se raširi po svijetu. Kao novi miris parfema. Mrš! Ne nemam PMS, nemam ništa. Osim brige za sebe i malo dijete. Iz dana u dan u stanu.
Obračunat ću se s njima već jednom. Obećajem si to. To me drži . Osvetičke misle jedne učmale male građanke talijanskih korijena koja je popiz…a do kraja. Eto.
Sad mogu dalje.

Najprije bravo za Pinko koji je prodao tisuće T-shirtova “Te amo Italia” kako bi kupili respiratore i testove i ne znam što sve ne. Bravo.
Vas zanima nešto o Uskrsu u Švedskoj?

Moram si odmoriti misli. S obzirom da se tamo ništa ne mijenja, dućani su prepuni ukrasa. I atmosfere. Napucani su jajima i zečevima bogme kao nikad u 5 godina.
Inače, to je vrijeme kada Šveđani masovno putuju po prvi puta u godini u neke toplije krajeve, uređuju svoje vrtove, odu nekamo sa svojom jahticom, budu nekoliko dana. Ništa više. Tako barem kažu knjige. Mada postoji običaj i odlaska na misu na Cvjetnicu s nečim zelenim u rukama, a osnovna boja Uskrsa u Švedskoj je – žuta.
Uskrs je i vrijeme vještica tamo. Jeste li znali???? HMMMMM. Sad znate.
Pogani jedni.
Nadam se da će letjeti i sada, iako bude i pokoja karantenica. Mada sumnjam. Oni se čisto dobro nose sa svojim brojkicama. I dobro rastjerati virus s metlama, baš kao što su u 18. stoljeću letjele k vragu s kojim su navodno općile. Kasnije su bile naravno kažnjene. To je neko starošvedsko uskrsno vjerovanje. I ta je zvjerska folk-tale postala običaj.

Naime, u dane pred Usrks dječica odjevena u duge haljine i marame na glavama hodaju uokolo sa starim lončićima koje pune kovanicama. Nazivaju se Babama ili Uskrsnim vješticama.

I dan danas u izlozima za Uskrs znaju biti vještice.

Da. I Šveđani znaju paliti krijesove, ali kako bi otjerali vještice.

Da. Liberalno. U svemu.

I oni bojaju jaja. Običaj su preuzeli iz Njemačke. Imaju čokoladne zečeve i one od marcipana. U Švedskoj se za Veliki petak jede riba, losos, haringa…U uskrsnom tjednu pojedu oko 2 tona jaja, a zbrojimo li one oslikane na stolu k tome, bit će ih oko 6 tona. Na Uskrs se jede janjetina sa češnjakom i umakom od mente.

Vraćam se vješticama. Možda bi nam trebale ovaj put, u ovom naprednom 21. stoljeću, da otjeraju vraga i svo zlo. Neka opće koliko hoće. Samo neka ga maknu, onako kako znaju. Možda bi trebali upaliti krijesove i prizvati ih. One, iz izloga. Na ponoći let.

Ako nisu zaražene.

Ma i ako jesu, isti vrag.

Neću vam reći sretan, nego – neka vam je zdrav Uskrs.

Svima i od srca.

Samoizolacija – 4. dan

5 travnja 2020 u Margareta, objavljeno u Švedska

Vidim da vas se dojmila foto reportaža kroz COVID Europu mojega muža. Moram ga natjerati da češće piše. I da se posveti glazbi koju toliko voli i koja u njemu budi ono najbolje. Nakon mene, naravno. I da skupa češće putujemo. Obećali smo jedno drugom, kad sve prođe.
No, kako izgleda život u samoizolaciji nakon povratka u domovinu? Tek smo četri dana “stari”. Odnosno, on. Koji je doseljen u kuću pored mojih roditelja gdje trenutno nitko ne živi. Pa je susjed bio dobra srca i ustupio je. Svi znamo da je tata tu, ostavljamo mu jesti na plotu u vrećici, oprali smo mu veš. ..
Samo je auto bio problem.
Ključa od garaže nemamo, a auto zjapi pred kućom, kojega naš sin obožava i jako dobro poznaje.
Tako smo se morali snaći na način koji, evo već tri dana privači pažnju prolaznika i susjeda. Svi bi nešto pitali, ne usude se. Misle valjda neki šverc u pitanju ili je auto pun COVID-a??? Kog treba zvati? Došao Šveđanin doma pokrio autom svim i svačim.
WTH!???
Pa sam i zbog toga prisiljena objasniti kako se radi o samoizolaciji koja je tajna za našeg malog.
Marko Prikratki (AUTOPRIKRATKI VARAŽDIN) hvala Ti velika na ceradi u doslovno 5 minuta! I to u ova gadna vremena kada ništa na svijetu ne radi, a sve što smo imali doma bilo je premalo i prekratko! Čak i ovu ceradu malo smo doštukali s plahtama, ali uspjeli smo riješiti golemi problem. Hvala. Uvijek si tu kad treba.
.

Mali ništa ne kuži i ne smije znati da je tata zapravo doma i da su stigli i kamioni i sportski didijeki, jer sa svoje 3.5 godine ne bi razumio ovu razdvojenost koja jednostavno mora biti odguljena, što zbog svih nas i svih vas.
Pa, evo tako, dan za danom. Dođemo do mojih, krišom se pozdravimo iz daleka skriveni iza drva, ovako i onako. Popijemo navečer svaki doma po koju svoju, puno pričamo, i čekamo 14. dan. Kao i inače dok smo razdvojeni. Nama kao paru i braku razdvojenost je dio veze od samoga početka. Teška je ponekad jako, ali nije nam ništa strano i nismo radili nikad velike probleme od toga.
A inače, dok se gledate s mužem preko plota, a dugo se niste vidjeli, baš je fora. Barem meni. Nismo probali još obaveznu zakonsku razdvojenost, a da se istovremeno vidimo na nekoliko metara, ne bliže. Čitao je moj muž kako će ove izolacije doprinijeti razvodima, traumama i slično. Ja mislim da ne bi trebalo tako biti. Ali dobro je vidjeti i isprobati kako zapravo funkcioniramo kao obitelj dok smo konstantno doma, svaki sa svojim poslom, sa svom dječicom i svim problemima koje imamo, a iz 4 zida se ne može. Mislim da bi zapravo trebalo rezultirati pozitivno. Ja sam stalno doma s djetetom, živim njegov ritam, a muž mi radi od doma i zapravo smo često u samoizolaciji. I ovdje i u Švedskoj.
I to je dobro. Dobro je vidjet kako zapravo izgleda dan onog drugog. Drugačije je kad smo svi negdje po cijele dane. Djeca po školama i vrtićima, odrasli na poslu. Navečer je kratko.
Nakon početnog šoka kojeg smo svi prošli, što rakijom, što ne znam čime, mislim da se izolacija zapravo sve više pokazuje jednom dobrom stvari. Ljudi izmišljaju nove recepte, nove sprave za vježbanje, nove projekte, sve kako nebi poludjeli.
Jede se češnjak!
Napokon. Što protiv đavla, što protiv korone. Jer tu su negdje, ako se mene pita. U stvari, kad je pao križ s katedrale u potresu, prvo što sam napisala Ivči u 10 sati toga jutra je da u Stožer treba hitno stavit egzorcista! Jer ovo nisu posla majke prirode. Što je – da je.
Jer situacija jest ozbiljna. Zaprti smo. Kod nekih je to totalna panika.
Evo u Švedskoj se naveliko kupuju “teretane za po doma”. Sistemet, odnosno, trgovina koja prodaje alkohol obavijestila je da ne može više vršiti dostavu pića doma sve do poslije Uskrsa, toliko imaju posla!! Ondje još uvijek sve radi, ali mislim da se i tamo sprema karantena ili nešto sllično.
I dok nas drugi proglašavju sustavom koji ide u totalitarizam, jer kao “ljudima se zabranila sloboda kretanja”, ja mislim da super gulimo sve ovo. Žao mi je Šveđana. Danas sam po prvi puta osjetila malo tragičnosti tog društva u kojem ne postoji zakon za krizna stanja. Već samo neki manual koji se zove “Potpuna obrana” koji služi kao prva pomoć u vremenima katastrofa, poplava i slično. Trenutno ne mogu izglasati novi krizni zakon jer se Vlada i parlament svađaju oko toga, dok ljudi ginu. Šveđani se tako sami samoizoliravaju (nije im to teško, oni su i inače jako povučen narod), i boje, jer ne mogu vjerovati da se vlasti ne mogu snaći trenutno. A kaj ćeš kad im je nestanak struje najveći problem u zemlji. A rata nije bilo 200 godina.
Ne bih više o tome.
Samoizolacija je tema i mislim da je dobra. Dobra je jer nemamo puno mrtvih, jer nam krivulja oboljelih ne raste i jer nam djeca idu u super on-line školu. Loša je jer moram lagat malom da tata još uvijek putuje, jer su bubanci vani, pa mora ići jako sporo jer je puno policije vani. Ali mislim da kuži da nešto muljam…
No, još uvijek imamo dvorište od bake i dede gdje se istrčimo. On s loptom, ja s višnjevcem. To je jedino kaj stari ima u špajzi, a da se može pred ručak.
Tu i tamo iza drvca pogledam iza koje zavjese je tata. Još 10-ak dana. Nije puno. Prošli smo svašta…
Ne daj Bože gorega.

Iako danima već uspješno lažem, mislim da mali kuži da ga muljam…Neda mu vrag mira. A kome i bi ovakvo čudo? Okrenuo se i rekao:- Mama, Megane!

How to cross a covid-Europe in a (half)day? Ili “Pale sam na svijetu” stigao doma.

3 travnja 2020 u Margareta, objavljeno u Švedska

Ići ili ne, bilo je, ovaj put, vjerovali ili ne, puno teže nego li uopće možete zamisliti. Zatvorene granice i cijele države osim za tranzit, bolest sve posvud vreba, ne znate gdje koja benzinska radi, na avione se prestalo računati već odavno.

Ali brod koji je to jutro dolazio iz Kiela, i prolazio svojom rutom tamo na horizontu, ipak ga je ohrabrio, da, ako već ne Uskrs, kojeg će provesti u samoizolaciji, barem rođkas i godišnjicu braka provedemo skupa. Nek se ne ljute svi susjedi koji čudom zure u auto stranih registarskih oznaka ispred kuće koju smo unajmili za njegovu samoizolaciju. Jer, eto, netko se usudio vratiti ženi i djetetu doma. Ne brinite. Imate posla s jaaaako dosljednim Šveđaninom koji se zna držati uputa i koji je prije puta bio više tjedana u švedskoj samoizolaciji.

Karta je to podne bila kupljena i moj je dragi muž navečer krenuo iz Švedske za Rostock, luku na samome sjeveru Njemačke, iz koje je autom krenuo na put kroz COVID Europu.

Slike govore tisuću riječi, kako se kaže, a moj je heroj to najbolje opisao sam. Mislim i znam da ljepši poklon za godišnjicu braka nisam i neću dobiti nikad.

Pa izvolite.

Imate čast vidjeti kako izgleda tranzit kroz COVID Europu.

Polazak, E6 prema jugu, nešto prije 19 sati, ispraćaj uz švedski “standardno” oblačno vrijeme

Prolazak kraj Halmstada, ipak se nazire zalazak sunca kroz one oblake

Nakon tri sata vožnje, trajektna luka Trelleborg. Trajekt je već tu, ali se čeka na sve kamione koji imaju prioritet i idu prvi na brod. Osim kamiona, samo je desetak osobnih auta

Konačno je red na ukrcaj, nakon više od sat vremena čekanja, kasnimo nekih pola sata. A iza još kolona kamiona… Vani puše pošteno, prava skandinavska “bura” (tko zna po koji put već ove godine), što je udaralo i osjećalo se gotovo cijeli prijelaz.

Nakon 6 sati na trajektu, i prolazak kroz luku Rostock, gdje na znaku umjesto “Dobrodošli” piše “Za turistička putovanja – gesperrt!” (ili “zatvoreno”), na Autobahnu uglavnom kamioni, tu i tam koji auto, a sa stranom registracijom, samo – ja.

Uskoro – Autobahn je “moj”…
Moj najbolji prijatelj, Cruise control se pali (i cijeli put se neće ni gasiti… )
jer kako bi rekli iz HAK-a: promet je laganog intenziteta (ili lagano pustog 😉 op.a.)!

Neoubičajeni prizor nakon Halle, snijeg je na brežuljcima, a u zraku….. avion!

Na ulasku u Bayern, ovo više nije ni promet laganog intenziteta… osjećam se malo ko “Pale sam na svijetu”

U usporedbi sa ostalim doživljajima i “gužvama” danas, pravo mnoštvo ljudi na zadnjoj benzinskoj prije njemačko-austrijske granice. Svi očigledno neizvjesni kako će biti na prelasku, jer do ovdje nije bilo kontroli.
Kupio sam vinjete, natankao auto i pojeo ručak, i u tih malo više od pola sata, dvije policijske patrole su se provozale kroz parkiralište.

Desetak km prije granice u smjeru Njemačke prva prava vidljiva kontrola!

Kontrola u Austriju je stroga. Policajac: “Kuda? Ja: U Hrvatsku.”
Na oko metar i pol od policijske kontrole, snima i termokamera.
Policajac vraća dokumente i daje uputu: “Može! Ali bez zaustavljanja u Austriji!”

I u Austriji – promet lagano pustog intenziteta.

U daljini se naslućuju Alpe… to je uvijek osjećaj da je Dom blizu!

…I opet sam “Pale sam na svijetu”, ali družba su mi svi radni sastanci koje vodim iz auta danas, jedan za drugim od 8 ujutro, Skype, telefon, Zoom, Microsoft Teams, iz auta po Europi sa švedskim klijentima i kolegama. Fantastično to sve funkcionira, posebno u Austriji, jer je signal neopisivo dobar, čak i kroz 10 km duge tunele, bez greške! Bravo, Austrijanci, za 5+!

U komadu kroz Austriju (i tunel kroz Alpe i Graz), jer je tako rečeno na granici, i u rekordnom vremenu, već sam i u Sloveniji. Na ovoj granici je malo veća “gužva”, ali Slovenac samo gleda sa sigurne udaljenosti, primjećuje hrvatske dokumente kroz prozor, i pušta dalje.
U Sloveniji ista pustoš na autocesti…

…nakon 40-tak kilometara slovenskog autoputa, evo me na skretanju za doma.

Slovenska sela nakon Ptuja, skoro je veći promet (iako ga baš i nema) tu, nego na Autobahnu.

Poznati vidik, tu sam, Drava lijevo, dvorac gore, još kilometar i Hrvatska iza ćoška 🙂
Ali i tu pustoš – Nema radnika, ničega, totalni mir.

Nakon upisa u “matičnu knjigu samoizoliranih” i upustva na granici, ulazim u Lijepu Našu, malo više od 12 sati nakon polaska iz Rostocka ujutro.

**Samoizolacija – here I come 🙂**

*Slikao i napisao: Nenad.*

#stayhome #ostanidoma #stannahemma #staysafe

Znate zašto smo žalosni i ludi?

31 ožujka 2020 u Margareta, objavljeno u Švedska

Pročitala sam danas na Svt kako su Švedskoj “napokon počeli više testirati ljude” i “kako se napokon počelo događati ono što se trebalo prije nekoliko tjedana”.
Joj kad će doći jutro kada neću prvo okretati Svt, nego prognozu? Vidjet koliko je sati? Pitati se jesam li se naspavala i što je sve mali izvodio po noći? Čitam i kako u Švedskoj nemaju dovoljno opreme i liječnici se bune. Zar je moguće da je jedna mala Hrvatska ipak malo bolje primijetila što će se dogoditi? Da, ljudi diljem Lijepe Naše na vrijeme su shvatili da nam je lijepo i da to lijepo treba sačuvati.
Koliko god neki mislili kako nam se ispire mozak, a ne samo ruke, i kako je sve politička igra, možda i je, ali ona se ipak događa. Stvarna i odurna. I ljudi umiru. Počela su i djeca. Mnogi blogeri i blogerice raspisali su se o vezama u samoizolacijama i vezama na daljinu u kojima su partneri ostali zarobljeni gdje koji. Mislim da ću za koji dan imati iz prve ruke puno toga imati za reći. Na temu braka, braka u dvije zemlje, u dva potpuno suprotna sistema, udaljena 2 tisuće kilometara, te o izolacijama ovakvim ili onakvim.

Nego, otfurala sam nakon tri dana “biti doma” napokon malog s cikićem malo van. Činio mi se tako odrastao, veliki, miran, spontan. Nije radio probleme. Pitao je svako malo kamo idemo… Malo se jedino bojao pesa, što inače nije slučaj kod njega.
U nekoliko dana shvatila sam da nam se život okrenuo naglavačke. I inače je naglavačke okrenut, a sada smo u full spidu. Mogu si samo misliti što proživljavaju djeca.
Vozili smo se poslije autom po gradu kako bi shvatio da dućani još ne rade i ne možemo otići po traktora s platformom (što god to značilo). Osjetila sam kako nam je život lijep. I svi koji luduju, ovako ili onako, normalno je. Jer smo svi shvatili da nam je život bio lijep! Da je otići na kavu bez problema bilo toliko lijepo. Vidjeti svoje starce bez problema toliko dobro i korisno. Planirat mora, putovanja, imat probleme na poslu, ne imat probleme na poslu, svađat se u braku na mrtvo ime, imat love, ne imat love, sve je to toliko lijepo. Nije lijep način za shvatiti, ali smo shvatili. Dobro nas je netko lupio po glavi, nema što. Gledam s malim neki crtić ujutro, svi se grle i pozdravljaju. Meni čudno, sve me boli. Mislim si ops… totalno nas je mentalno razvalilo. Ali, da shvaćamo polako. I oni koji kažu kako nećemo iz svega ovoga izaći pametniji i bolji ljudi, jer ljudi su uvijek nekako isti, ja mislim da svatko dobro zna u sebi što je prošao i što prolazi.
Teško je. Nikad teže. Ne biti samo izoliran. Ne ne moći izaći na igralište ili u kino. Teško se nosit s pojavom da sutra možeš izgubiti sve što voliš najviše. Svoje bližnje. Da oni mogu izgubit tebe. To je strašna pomisao s kojom se svi borimo. I odvratna je. Ali prošle su je mnoge generacije. Naše bake i djedovi, naši preci. Mislimo nikad neće, ali došlo je.
Mislim na jutra kada je neispavanost bila moj jedini problem. Dobro, ne jedini, ali prvi u danu. Želim ih opet. A ne Svt. I njihovih 4 tisuće i nešto zaraženih i 146 mrtvih.
Neću završit time.
Sutra je prvi travnja.
Moram se pripremiti za neki lijepi tekstić dok čekam ugledati plavi Talisman karavan švedske registracije u kojem 13 sati i kusur sjedi jedan heroj.

Uz “Moju domovinu” pljeskali su i Varaždinci

29 ožujka 2020 u Margareta, objavljeno u Švedska

U nedjelju u 20 sati, u znak potpore ponajprije zdravstvenim djelatnicima i svima onima koji su u borbi s COVID-om 19, a potom i jedni drugima u znak podrške, zaorila se s nečijeg balkona “Moja domovina” po Đureku. Pjevalo se, a potom je uslijedio pljesak. Pa nek smo živi i zdravi.

Još kad bi mama koja uspavljuje sina snimila video kak spada….

Ide to….k’o da je smak svijeta. Ali ne dam na naš Stožer!

28 ožujka 2020 u Margareta, objavljeno u Švedska

E. Danas u Šveskoj – 3.045 zaraženih u podne i 92 mrtva.
Najviše ih je oboljelih u Stockholmu – 1311 i 60 mrtvih. U Švedskoj nikako da se dogovore vlasti i regionalni uredi za zdravstvo, školstvo ili ne znam tko sve ima kakve moći što da se čini, ali, eto, jučer su uveli novinu – da se ne dozvoljavaju okupljanja više od 50 ljudi!
Dakle, djeca i dalje idu u školu i vrtiće, roditelji rade od doma, testiranja na virus nema već dugo, osim ako nemate ozbiljne simptome i dođe hitna po vas. A svi sa slabim simptomima su doma. I rade od doma, tko može. Ja ne mogu vjerovati da u jeku ove pandemije (ukoliko je uopće stvarna, tješim se ponekad da je sve san ili barem laž) i ovog totalnog kaosa i cirkusa, moj muž je imao posla u petak do 6 navečer. Radio je, radio je, od doma. I radio. Dok nisam poludjela do kraja.
Ne znam i ne shvaćam. Pitam se jel’ postoji neka druga vrsta ljudskosti i ljudi u ovome svijetu? Očito ima onih koji ne vide stvarnost? Ili ju mi ostali ne vidimo? Tko zna.
Liječnici u Švedskoj apeliraju kako hitni prijem puca po šavovima, kako mole za svu moguću opremu i pomoć. Stigao je i Crveni križ i vatrogasci, svi bez posla pomažu… Naime, Švedska proizvodi sama svoje respiratore (koliko sam čitala) i ne uvozi lijekove. Možda im je to sada postao malo veći problem nego inače, jer fali dijelova. Kažem, oni su svijet koji ima tako dobre ideje i zamisli, kao iz bajke, ali, da li će on funkcionirati i u doba velikih nevolja, u doba kada snovi postanu surova stvarnost i kada se treba doslovno preživjeti?Kad sam stigla tamo stalno sam mislila da sam u velikoj nevolji, jer sam stranac ( što je i normalan osjećaj, jer se čovjek makne iz svoje zone komfora) i da kod mene jednostavno neće takav idealizam funkcionirati, jer sam stigla iz zemlje u kojoj ništa samo po sebi nije savršeno. U kojoj je ili “ovako” ili “onako”. I još se uvijek borim s tim mislima, jer smo zaista dva svijeta.
Zlo mi je kad vidim te krivulje rasta oboljelih kako se naglo penju i drži me jedino pomisao da ćemo se za Staru godinu (ako ne i prije, kada i ako sve završi, možda ćemo imati i cijepivo) dobro oblijati za sve što smo prošli. I preživjeli.
Užasno mi je bilo ujutro čitati o djevojčici (16) koja je umrla u Francuskoj od COVID-a. Kašljala je danima, nisu mislili da je tako ozbiljno.
Ljudi, vodite djecu na vrijeme u bolnicu! Makar i samo malo kašljali. Vodite sebe na vrijeme, ako osjetite da nekaj ne valja.
Nikad neću zaboraviti kad sam bila prvi puta s malim na hitnoj u Švedskoj. Bojala sam se da nije nešto u redu s njegovim disanjem – no imao je samo pun nos suhih šmrklji, pa smo radili na ovlaživanju sjevernjačkog zraka u stanu i tako. Noć i dan. Te je noći na hitnoj jedan tata, također stranac, hodao uokolo u čekaonici s velikim djetetom, možda čak i 8. razred, koji je urlao do zla Boga, a svi smo vidjeli da mu nije bilo tako zlo, jer je povremeno i šutio i čisto normalno gledao oko sebe i hodao i funkcionirao. A ona bi opet počeo urlat. Ali on je urlao tako dugo dok ga nisu primili unutra.
Ne želim vam reći da lažete, nego da se borite kako znate. Vodite klince na hitnu.
Vremena su gadna i bojimo se odlaska u bolnicu, ali nije vrijeme za odlaganja. Nije. Borite se za sebe. Ako ne sada, kada?
Ništa, idem probat nabavit’ zajce za Uskrs i čokoladna jaja, telefonski, bilo kako. Možda me stave u bolju volju. Mene i maloga koji inače jako dobro trpi sav ovaj užas.

I još nešto. Pročitala sam jedan dan kolumnu objavljenu u jednom lokalnom tjedniku ovdje u Varaždinu. Tuklo se uglavnom po hrvatskom stožeru bez veze i to žestoko. Molim vas, kao netko tko je radio u Hrvatskoj i tko je probao iseljeništvo i zdravstvo u tuđini, uz bolest i uz stalne kontrole gdje se na testove čeka i 4 tjedna ( u Hrvatskoj imate nalaze isti dan)!!! ,a u akutnoj ste upalnoj bolesti, (pitajte druge iseljenike, a probali su mnogi), da nikad, ali nikad ne kudite jedine konje s kojima idete u rat i koji su vam u prvoj liniji fronte!! Hrabrite ih.

Naročito argumentima s kakvima se ovdje išlo u tom tekstu. Svaki sustav ima svoje probleme. Ali vjerujte, nigdje nećete dobiti to što imate u Hrvatskoj. Nigdje. Osim toga, stvarno je dosta napada i osuda na osobnim razinama ili na razinama – sviđa mi se netko ili ne. Izdignite iz toga. Nije situacija. Stvarno nije. Ići tekstom u kojem ćete “čepiti usta” nekom tko se bori da preživite – i vi i vaše dijete!

Hrvatski stožer postao je po svojoj uspješnosti i mirnoći, ne dizanju panike i držanju stvari pod kontrolom, poznat po cijelom svijetu. Ministar Vili se javnosti obraća dva puta dnevno!!! I uz sve što radi, reorganizacije bolnica po čitavoj državi i ostalo, pronalazi vremena i za to. Stoga, molim vas. Nije ni vrijeme ni mjesto. Trava nije zelenija drugdje! A zdravstvo kakvo je u Hrvatskoj – postoji samo u Hrvatskoj. To ponavljam i uvijek ću ponavljati. Za lovu koju dajemo, dobivamo jako puno!! Ako vam ne paše, široko vam polje! Probajte ga drugdje. Gdje ćete do liječnika dolaziti doslovno mjesecima. S temperaturom ili bez.

Budite doma. Gdje god bili.

Evo par slika iz svijeta i vremena kada smo vjerovali da je sve bajka koje nikad neće nestati….

Dignimo se malo – uz vafle

27 ožujka 2020 u Margareta, objavljeno u Švedska

Aj’mo se malo dići na kratko? S nečim finim?
U jeci sveg ovog užasa, nisam zaboravila da vas vratim u život Švedske u ono normalno, uobičajeno vrijeme koje ove godine prolazi malo mimo nas. I taman kad sam mislila početi vam pisati o tome što sve prethodi Uskrsu u Švedskoj i proljeću koje se ondje naziva peta sezona i kakvo sve značenje ima to godišnje doba – dogodio se potres u Hrvatskoj.

Inače sam svoj prvi Uskrs s djetetom provela upravo u Švedskoj i ostao mi je u lijepom sijećanju. Došla mi je sestra s nećakinjom prvi put tada u posjet i prvi puta sam tada osjetila da imam potrebu okititi kuću koja je bila moj novi dom u stranoj zemlji sa stranim običajima. To je bilo vrijeme kada sam se zaljubila u Hovas, dio grada u kojem sada živimo, To je bilo vrijeme kada sam kupila prve mini mandarine za stan, pojela prvi ručak u Ikea-i i vidjela stariju ženu u cvjećanici u Hovåsu kad smo razgledavali kvart. Imala je super dugi crni kaput i patike u svim bojama ovoga svijeta. Punđu, sijedu kosu i došla je kupiti buketić cvijeća. Mislim da je ispunila i nekakvu čestitku. jer je išla očito nekom u posjet, Osjetila sam, to nedjeljno poslijepodne, toplinu kakvu dotad nisam u Švedskoj i taj kvart kupio me zauvijek. Pustimo Uskrs i Hovås. O tome nešto kasnije.
No, s danom – dva zakašnjenja ipak ću vam ispričati priču o vaflima.
Dakle, 25. ožujka u Švedskoj se tradicionalno obilježava Dan vafla.
Naime, dan koji je donio proljeće u te sjeverne krajeve Šveđani, naročito oni u južnoj Švedskoj, nazvali su Our Lady’s Day. Na švedskom je to zvučalo Varfrudaggen kojeg su kasnije švedi preveli sebi u Vafferdagen, koji je kasnije postao Vaffeldaggen ili Dan Vafla. Pretpostavlja se da je to njihov način obilježavanja dana kada je anđeo Gabrijel navijestio Mariji da će roditi Isusa za devet mjeseci. Otuda Lady….
Tako su i prvi dani proljeća dobili svoju slasticu.
Dolazak proljeća nekad se u selima Švedske označavao činjenicom da djeca prilikom šetnje nisu “uspjela” zagaziti u bljuzgu. Ondje je sve bilo uvjetovano klimatskim uvjetima i promjenama. Gotovo sav život, način života pa tako i prehana i sami običaji.
Vafli su omiljena slatica u Švedskoj. Masovno su se počeli tvornički poizvoditi 1940- ih godina prošlog stoljeća. Danas ih Šveđani jedu s bobicama i drugim voćem, zašećerene, slane slatke, s lososom, raznim umacima. Ima vafli od banana, špinata… Izrađeni su raznim oblicima – djeteline s 4 lista i srca.
Šveđani su inače pravi znalci kako iz obilčih sastojaka napraviti slasticu. Naši bi rekli – obično, to je samo vafl.
Ali Šveđani su, evo, vaflima posvetili i svoj dan. Zasigurno dane koji nose toplinu sunca i dulje dane.

Vafli sa bananama, pa vafli od lisnatog tijesta ili od špinata sa lososom ili od batata…
(Posuđeno iz “Buffet”, novine lanca ICA, broj za Ožujak 2020)

Igra u doba korone

26 ožujka 2020 u Margareta, objavljeno u Švedska

Vidite li i vi pesa u mojoj kavi? Pitam se kaj to znači?

Jučer popodne su me doslovo bombardirali s porukama i video zapisima s brdo humora na temu korone. I sva sreća da jesu, jer sam se napokon dobro i od srca nasmijala, Dobro je da imamo (još) uvijek humora u sebi. No dok pokušavamo voziti slalom, uz sve oko nas, naročito oni koji rade od doma uz djecu koja od doma idu u školu i one najmanje kojima treba posebna pažnja, zasuli su me i slikama dječice kako troše svoje vrijeme u doba korone, u kratkim pauzama od svega.

Klincima je posebno teško ovih dana. Onim najmanjima, koji još ništa ne kuže, osim da se SVE promijenilo i nije ništa kako je bilo, i koje treba stalno okupirati. Moja mali danas je počeo saugati, sam od sebe. Posaugao je čitav stan bolje od mene. I dok sam govorila neka prestane, misleći kako će mi socijalni rad pokucati na vrata zbog toga što maloljetnik radi po kući, on se nije dao smesti. Moralo je dijete izbaciti energiju van. Kad je bio gotov, zvao me da isključim usisavač.

E to se zove izolacija s trgodišnjim djetetom

Istina je, ima mamu domaćicu koje pere, čisti i kuha i piše “bjog”. U dućanima već i sam zna gdje što stoji. Poznaju ga tete na kasama, sam stavlja u košaricu što nam sve treba. On je više – domaći čovjek. Ali i zna si naći kreativnu igru kad mu dosade svi kamioni i šleperi i svi ajetoovci i štrumpfovi i fit klinci na Kockici. Kockica- spas u ovo doba!

Imam nekoliko lijepih fotki koje bi htjela podijeliti s vama, a koje su mi bile poslane.

Mirta i Filka napravile su minijaturne snjegoviće na trampolinu u svojem dvorištu

Pjevam si u glavi trenutno najpopularniju verziju hita “I will survive”.

…And so we are here,

stuck in this room,

I dont know where we’re getting out,

but no better place to face this doom!…

Jesmo li spremni za novi početak?

24 ožujka 2020 u Margareta, objavljeno u Švedska

Jutros je u Varaždinu lagano padao snijeg. Jako je puhao vjetar, pa je sve izgledalo bajkovito.
Nimalo.
I dok je na licu mojeg sina bilo pitanje kako sada snijeg, a već smo se spremali na more i bližilo se vrijeme omiljelih mu lubenica (što mu govorim svaki dan), ja sam imala samo jednu sliku pred očima. Onu iz serije o černobilskoj katastrofi. Kada su opustjele ulice i mrkla tišina živima činile samo bijele čestice černobilskog otrovnoga praha nuklearne eksplozije koje su lebdjele laganim vjetrom po zraku, a neki su pojedinci čak i uživali u tome jer, eto, izgledalo je lijepo. Valjda su mislili da je pelud.
Da, tako mi je izgledao moj kvart ovdje danas ujutro. Nikad nisam mislila da će mi tišina tako teško padati, naočito ona u kojoj čuješ pticu tamo s početka druge ulice ili kvarta.
Auti ispred zgrada – bijeli i mrtvi. A pored njih – rascvjetale krošnje drveća.
Sve je popizdilo do kraja.
Došli su smetlari, i probudili me u mislima kako ipak nije sve stalo.
I mislim kako više nema povratka na staro. Prvi puta suvremeni je svijet stavljen u zatvor. Preko noći. Sve je jasnije kako je lako nestati u trenu.
Dopuštam ove dane malome da se igra svime čime hoće. Stan mi izgleda kao bomba. Glavno da pojedemo, poigramo se, i dam mu do znanja da je sve isto kao i prije i da neko vrijeme ne smijemo van jer su vani stričeki s maskama. Dok zaspi, bacam se na čišćenje, malo u suze i očaj, malo u chat s mužem.
Sami smo. I ovaj put mislim kako je čovjek nekako u najtežim trenucima uvijek sam. Tako je nekako i bolje. Bolje se vjerojatno pomirit sa situacijom i svima što se događa. Ne mogu više slušati o mrtvima, ne mogu više slušati ni stožer za koji mislim daj najbolji na svijetu .
Čak mi dijete govori – Mama, stozej je. Nebus gedaja? Ja smijem sad govojiti?
Jadan.
Da, imat ćemo svi PTSP. Rekla je stručnjakinja na tv. Drago mi je da imam frendice koje se ne nerviraju toliko kao ja i stalno govore kako će sve biti ok. Tužna sam kad vidim da su neke druge totalno ubijene i samo razmišljaju o tome kako ćemo se svi zaraziti i poumirati.
Mislim da nam svijet želi reći da krenemo novim putem. I jedino tim putem ćemo i morati. Ostat ćemo promijenjeni zauvijek. Jesmo li spremni za njega? Što će nam ostati, a što će se očekivati od nas? To je jedino pitanje koje si postavljam ovih dana, gledajući kako se učiteljice lijepo trude voditi on-line nastavu na tv-u za klince. Svaka čast kako je profunkcioniralo.
Trebat će još puno više truda od toga. Djeca moraju naprijed i lijepo su se prilagodila. Ugledajmo se na njih.

Jako puno se trenutno traži od nas.
Da, skijaši na vas mislim prvenstveno, jer, evo, mreže i mediji bruje nažalost samo o vama. Na one koji su u tijeku pandemije skijali po inozemstvu i došli doma i radili partije. Da, i na one koji su namjerno izlazili iz samoizolacije i hodali po ljekarnama gdje su stari ljudi i kronični bolesnici. Fuj! Na one koji nisu zatvorili kafiće usprkos naredbi Vlade.
Mislim da svijet koji dolazi jako puno traži od nas koji smo i zdravi doma zatvoreni s malom djecom, kao i od vas kojih se čitava situacija očito ne tiče.
Svijet koji dolazi tražit će uzajamno pomaganje, prestanak vladavine materijalističkog svijeta što god on predstavljao i kakve god dobrobiti bile od njega. Makar nam on sada donese i lijek, mada sumnjam. Lijek će ipak izmisliti nečiji staložen mozak u svoj ovoj zbrci. Ne nisam Buda i ne mislim živjeti od meditiranja. Ali zaboravili smo na našu unutarnju snagu. Svijet koji dolazi tražit će ulaganje u lijekove i medicinu, vatrogasce, vojsku i sve ono što nam sada treba najviše.
Svijet koji će nas vratiti u normalnu komunikaciju, makar sada komunicirali preko mreža više nego ikad. Što je dobro. Svijet u kojem se nećemo smijati nekima, a onda od njih tražiti pomoć.
Svijet u kojem ćemo se sjećati da je svako, ali baš svako gospodarstvo na svijetu lako poljuljati kao dječju ljuljačku, a ljudske živote i zdravlje još lakše i izgubiti.

Svijet u kojem će nam špageti s umakom od paradajza biti večera u kojoj ćemo istinski uživati s prijateljima.
Kao nekad. I ništa nam nije falilo.
Pripremimo se svi za život poslije. Nek nas održe lijepi planovi.

Vratit ćemo sve. Ljudi smo!

22 ožujka 2020 u Margareta, objavljeno u Švedska

Ne mogu da se ne javim. Moram se ispucati nekako.
Hrvatsku, posebno Zagreb, jutros je probudio snažan potres. Preko 5 po Richteru. Centar Zagreba je razrušen, ljudi su na ulicama. Ne bi trebali biti, ali je tako. Ljudi iz bolnica stoje na ulicama s maskama na licu. Sve snage na terenu….Dalje ne moram.
Jedno zlo ne ide samo, govorila je moja baka. Nikad nisam mislila da ću to doživjeti. U Hrvatskoj se tako i pokazalo. Čak je i pao križ sa zagrebačke katedrale!
Frižider mi se toliko tresao u stanu da je skoro pao od ljuljanja. Sva sreća da sam na vrijeme maknula dijete iz kuhinje ugledavši lustere kako luduju.
Ne nismo u panici. Pišem samo da se smirim. Razmišljala sam kuda i kamo, k starcima, u vikendice prijatelja. Sad više ne razmišljam ništa, jer je svagdje isto. Čekam. Kažu stručnjaci da ne znaju hoće li biti još potresa i kada će biti ili je već bio glavni.
Za Varaždin nemam trenutno informacije kolika je i gdje je šteta, ali u Zagrebu ima i povrijeđenih.
Dragi iseljenici, svi koji ste negdje po svijetu, molite za svoju Hrvatsku. Posebno pozdravljam Talijane koji su snimili predivan spot s temom Ostani doma uz pjesmu Moja domovina.
U uzlaznoj smo putanji pandemije. Trebali bi biti smireni i čekati u svojim kućama, ostati pribrani, čuvati živce. Očito nam netko ili nešto neda. Netko ili nešto želi nešto reći. – Ne samo da ćete oboljeti i ne možete se čuvati kako ste naumili , nego svi marš van na ulice, jer vam, se , eto, kuće ruše!

Dosta je sada!

Tješimo se svi time da ćemo iz svega izaći jači i bolji ljudi. Jer jedino to nam je i put. Treba izdržati.
Nadam se da, ako dosad nije, onda je sad polako svima jasno da smo se bavili nebitnim stvarima. Stvarima koje nam ovoga trena nisu važne. Uz zdravlje, koje je vidimo da je najkrhkije, sada vidimo da je i materija krhka. Stvari su samo stvari.
I floskule su to što sad nabrajam, ne znam što bi drugo.
Švedski mediji brzo su, gotovo u sat vremena, objavili da nas je zadesio potres. Vidiš, vidiš. A jučer sam ih kudila kako o sebi ne izvještavaju dovoljno. No kad su drugi u pitanju… Baš lijepo.
Pitam se hoće li i tko i kako pomoći s obzirom da smo jedina zemlja koja se bori sa pandemijom i zemljotresom u isto vrijeme? Naočito oni koji zbrajaju dnevno koliko im love ide u vjetar zbog “prehladice koja hara”.
Vidjet ćemo.
Priroda svoje govori, nema šta. Ali sada je ipak malo pretjerala. Čak su mi pali na pamet i svi oni borci, mali i veliki, za klimu, kao da su prizvali sav taj užas. Pa se sada stvarno nitko nikuda više ne vozi, ne lete avioni, ne rade dućani, proizvodnja je stala, neće dolaziti ni hrana ni lijekovi uskoro, ne daj Bože. Djeca ne idu u školu. A rad i ekonomija održavaju se isključivo i zahvaljujući internetu koji itekako škodi prirodi. Ali je, glej čuda, zrak čist! A svi prizvođači e i bio tehnologije trljaju ruke.
Vrijeme je da joj odgovorimo. Onko kako znamo i čime možemo. Razumom, dušom, hrabrošću, jedinstvom i srcem. To je ono što ona nema. Neka se ne ljute svi klimatoljupci, ali ovaj potres me dotukao. A umalo i moje dijete.
A u tim se trenucima se iz žene pretvaram u lava.
Ne mogu vam više reći ni ostanite u kućama. Jer ih možda nemate.
Ostanite u sebi i pribrani. Vratit ćemo sve natrag. Sve. Prošli smo izgnanstva s vrečicama u rukama.
Ljudi smo. Ipak smo najpametnija vrsta na zemaljskoj kugli. Koliko god ona bila čista ili ne. Ali, vrijeme je da nas čuje. Ovako ili onako.