Došao je i moj dan. Nedavno. Napokon. Odnosno prebrzo? Nisam mislila da će se dogoditi tako naglo. Jesam li razmislila prije toga? Puno sam razmišljala o tom danu i kako ću se riješiti velike brige i kako ću se super obući i poslije otići nekud na piće. Ali baš kao i svi, uglavnom sam se gubila u tim golemim bespućima informacija o cijepivima i nus pojavama. A taj dan nisam imala ni vremena ni volje razmišljati o odjeći ni piću. Jer, ionako na kraju, opet ne znamo ništa. A naš dan dođe brzo i odluku moramo donijeti vrlo brzo.
Nego, kako je izgledao moj dan? Uobičajeno – nimalo. Već dva dana prije pazila sam što jedem – nisam htjela ništa eksperimentirati s hranom niti s pićem. Čak niti jesti ljuto što je moja svakodnevica. Malo sam pojačala pilates ujutro, bila više u šetnji, na zraku… Nahranila sam dijete ranije kako bi stigla na vrijeme, u pola 12, na svoj termin za cijepljenje.
Nije trajalo dugo, malo je peklo. Svi su bili dobre volje. I oni koji su se cijepili samnom i liječnica i tehničar.
Nakon 15 minuta mogla sam mirno napustiti ordinaciju i zaželjela sam ostalima u čekaonici sreću. Krenula sam doma.
Uglavnom, za sat vremena počela me boljeti ruka na mjestu uboda kao da me netko ustrijelio pištoljem. A u to vrijeme dobila sam i mali napadaj kašlja, kao da sam se zagrcnula nečime na suho. Znala sam da je cijepivo počelo djelovati. Još nekoliko puta tako do navečer kada sam dobila dva plika na dekolteu. Nisam pridavala pažnju tome, jer je stvar ostala samo na dva plika. Pogledala sam film nakon večere kada sam počela osjećati nelagodu pred temperaturu. Nisam htjela odmah popiti ništa za skidanje temp. već sam pokušala zaspati i preznojiti se.
No, nije bilo tako jednostavno. Moja borba s to malo mrtvog COVID-a u meni počela je strašno. Do pola noći okretala sam se od nemira po krevetu, a kad sam imala temperaturu 38.3 popila sam Lupocet. Počela je i lagana lupavicu srca. Možda oko 120 otkucaja u minuti što mi je dobro poznato, jer sam nerijetko uz moju ludu štitnjaču znala lupetati i malo više od toga. Onako, tu i tamo, i iznenada.
Sat, dva i više nije se smirivalo. Temperatura mi je uspješno pala, no zaspala nisam. Oko pola tri ujutro odlučila sam izmjeriti puls koji je bio 141 s time da su mi se počele znojiti ruke i stopala te nisam dobro osjećala tlo pod nogama dok sam išla po tlakomjer.
Odlučila sam pozvati hitnu pomoć, jer ipak lupetalo je to sve više i nekako čudno, kao da je sve u vodi. Pa bila sam cijepljena Bože moj. Počeo je i strah. Nazvala sam potom mamu i rekla joj da čekam hitnu te da se idem pripremiti za njihov dolazak i otvoriti im vrata da budu otvorena pošto mi je s hitne gospođa na telefon rekla neka se ne mičem ako ikako mogu. Poklopila sam telefon, dok mama nije stigla reći ništa. Mirno sam disala, jedino nisam imala svoj glas. Još ni danima poslije.
Stigli su odmah. Doslovno. Uz mirno disanje i EKG liječnik je odmah konstatirao palpitacije koje su išle i do 150 povremeno. Pribran do kraja i totalno miran mjerivši mi svako malo zasićenost kisikom i otkucaje srca. Razgovarali smo što ćemo i kako ćemo i koliko je opasna ova reakcija. Sjećam se našeg razgovora, ali se nisam dobro sjećala prvih nekoliko minuta njihova dolaska vjerojatno od šoka i stresa i svega što su mi nastavljali na mene i na prste ruke. Lupala sam tako negdje do pola pet ujutro, kada se počelo smirivati, srce samo od sebe, kao da je odlučilo.
Nisam ni ujednom trenutku mislila da ću umrijeti, Znala sam da sam se susrela s NJIME i da mi je tijelo poludjelo od borbe i poludjelo bi od svakog cijepiva jer je moj organizam takav. Tako da se zna, da nikoga i ništa ne osuđujem i presretna sam što sam se cijepila. Nego, imala sam cijelo vrijeme osježaj kao da me godina užasa koju svi proživljavamo još uvijek pripemila na tu borbu psihički. Ali isto tako znala sam da ću ga “proći” kao i sve gadove i padove u svom životu. Jer moram. Jer imam malo dijete koje me ujutro treba. Prije nego li je hitna došla jedino sam pomislila da vjerojatno imam blagi srčani udar koji će liječnik na vrijeme vidjeti i spasiti me. Začudila me moja odlučnost u tome da pozovem hitnu. Inače nisam tako naglo odlučna u životu. Zanimljivo je i to da mi se dijete, koje se inače budi na svaki trzaj i ptičji pjev, nije diglo iz kreveta iz susjedne sobe do jutra. Kao da me pustilo da se na miru izborim.
Muž mi je cijelu noć bio samo jako blijed i vidjela sam ga u biti jako malo.
S prvim jutarnjim minutama hitna je otišla kada su odradili i svu papirologiju i mene ostavili u relativno normalnijem stanju nego su me zatekli. U svoj toj strci uspjeli su izgubiti gukometar koji mjeri šećer u krvi pa ga je liječnik slijedeći dan došao tražiti, no nismo ga našli. No bilo ga je dobro vidjeti, jer mi je djelovao zabrinut za mene, još uvijek. Bio mi je savjetovan odmor i dana uputnica da sutradan hitno posjetim svojeg obiteljskog liječnika i provjerim štitnjaču i srce.
Moji nalazi nisu pokazali ništa osobito, ali sam nosila holter srca. Drugi dan provela sam u krevetu s temperaturom opet iznad 38 koju sam skidala na vrijeme, s teškom glavoboljom i laganom mučninom i nemogućnosti da otvaram oči. Da bi se navečer, kad sam uzela zadnji Lupocet, obilno preznojila i zaspala. Probudila sam se u pola noći i osjetila da sam zdrava i hladna.Taj cijeli dan svoje srce nisam osjećala uopće. Još sam par dana kasnije osjećala slabost u nogama, uz strah od tromboze i srčanih smetnji i svega o čemu su pisali mediji iz dana u dan. Nekako sam se lagano vraćala u život koji mi se čini ipak malo lakšim. Kao da sam naglo ušla u neki novi svijet, bez preopterećenja. Mada se i dalje pazim koliko mogu. Moja iskustva iz razgovora s ljudima pokazala su kako neki nemaju reakcije uopće, neki imaju blage, neki jake kao ja, neki, nažalost, umru. Baš kao i od posljedica same bolesti.
Dragi moji, drugo ne možemo ni očekivati. No, još uvijek mislim svakome savjetovati neka se cijepi. Jer mislim da je ova bolest nešto zbilja grozno i da udara ondje gdje smo najslabiji. Zaista udara ondje! Prema tome donesite svoju odluku.
Ne znam kakve će mi preporuke biti za drugu dozu, ali poslušat ću ih kakve god bile. Nadam se da ćemo i ja i moja liječnica u to ući sa više iskustva i znanja. Uostalom, u ovoj situaciji svi smo pametniji samo s vremenom i iskustvom koji idu uz nas u hodu, a kojih nažalost nemamo puno. Imamo samo nadu, hrabrost i vjeru u pobjedu nad bolesti koju moramo odraditi mi – i samo mi.
Moja prva, mala pobjeda desila se te noći.
Hvala mojoj štitnjači što je izdržala.
I mojem srcu – što ju je pratilo u stopu.
I izguralo me na površinu.
