Najteže mi gledati dijete kako kuži da nesto generalno ne štima.Ali ipak sam mu htjela pokazati okićen grad i pokazat mu kako nas ipak čekaju lijepi dani pred nama.Šetali smo,prepoznalo je dijete sve ulice i naše restorane.Zvonila su crkvena zvona,bila je nedjelja ujutro, a dijete me pitalo da li zvone jer je Božić.Iz biskupskog ureda žurno je izasao svećenik i krenuo prema katedrali.Sjetilo me na vremena kada takve stvari nisam zamijećivala.Pitala sam se je li misa,ima li ljudi,što je išao riješiti.Nakit grada mi izgleda isti kao lani,zrak također,teta prodaje mandarine kao i lani i kiosk na korzu radi. Kavana, poznata varaždinska kavana otvorena je kao trgovina, pa možete uzeti kavu za van.Lijepo su se dosjetili. Nekako dočeci nisu dočeci bez kavane,makar sam rijetko tamo bila za novogodišnju noć. Nikog, baš nikog nismo sreli.Čak su i pokloni ukrasi bili u nekom čudnom kavezu.Snješko tu, sanjke tamo….Stari grad u lijepom sjajnom ruhu koje se najbolje vidi uvečer.
Tužan mi je Covid Varaždin.
Jos su tužnije fotke.Fotke s maskicom.Fotke na kojima se samo dječje oči smiju,tražeći nekog za igru,za tobogan,za dječji trk po Korzu. Ali nažalost za trk su raspoloženi samo golubovi.Fotke koje govore – sve je ok mama.Samo šteta što nema vlakića kojeg gledam na tablet i na kojem sam tako uživao lani.Lani, kad si pila kuhano vino s tatom i svirala je naša muzila iz kućica.Kupili ste mi rukavice i bio sam sretan s onako promrzlim rukama.Sretan tako, da sam se i toga sad sjetio.
Po povratku, kupili smo našoj bolesnoj susjedi kutiju Napolitanki, neko prigodno izdanje i ostavili joj na kvaki. Mislim da joj ide na bolje.Mada se nekoliko noći jako mučila. Ona je medicinska sestra i ima već i unuke.
I svaka joj čast.Puno mislim na nju kroz dan.Nikad nisam mislila da ću.
Lijepo rečeno, neka druga vremena… tko bi rekao, da nas bu to docekalo… nadam se ne zadugo❤️