Mnogi su mi rekli kako jedva čekaju da pandemija završi i da počnu napokon i opet – putovati. Mnogi, i to oni za koje ne bi nikad rekla da im fale putovanja. Da, ne zna čovjek kakve mogućnosti ima dok ih ne izgubi. Pokazalo se još jednom točnim. No, zašto nam fale baš putovanja? Ono što nam je pandemija uzela, neću reći Vlade ili sustavi, jer svaki radi, vjerujem, najbolje što može i zna u postojećoj situaciji, već baš pandemija. Zašto putovanja? Zato jer smo u njima ipak najslobodniji. Zato jer nam fale osjećaji da je svijet lako naš, da je otići na neko drugo mjesto normalna stvar, da je jesti vani u restoranu posve normalna stvar, da je letjeti avionom ugodno, a ne zastrašujuće. Da putovanje jest nešto super, a ne nešto od čega se treba generalno čuvati. Da, zabranili su nam putovati, grliti se, rukovati se, dotaknuti se, poljubiiti dragu osobu na rastanku ili prilikom susreta, sve nam je to uzeto. I da nije tako preporučeno, nebi više bilo spontano niti ugodno. Pitam se hoće li i biti u skorijoj budućnosti. Pitam se kakvu će opuštenost rezultirati pojava cijepiva i saznanje da je svemu kraj. I čemu će se ljudi opet posvetiti i u koju krajnost ćemo skliznuti nakon što se zaštitimo barem malo? Pitam se, nažalost, jesu li postupili svi dobro koju ipak putuju i koliko im je ugodno? Tjeraju li time strah iz sebe van? Pitam se rade li dobro oni koji kažu “open like never before” i što se pod tim misli.
Tužno mi dolazi jesen ove godine i bliži se datum kad sam trebala otići na koncert A-ha u Goteborghu. Dugoočekivani, možda i jedan od zadnjih. Baš smo se veselili. Nikad nisam mislila da ću ih imati prilike još čuti. Pa izgleda da ipak i neću. Ili možda još hoću?
Neki dan me frendica nazvala i pitala imam li naše fotke iz Verone od prije 10 i više godina. Sjetile smo se kako smo slobodno putovale i jele i pile u Italiji. Stale smo gdje smo htjele. Kupovale, svađale se, plakale nasred kafića… I kako i zašto nikom na kraj pameti nije bilo da ćemo se jednom u nekoj pandemiji toga sjećati i tražiti slike jedna od druge jer smo od onda promijenile brdo mobitela. Nismo se sjetile što smo kupile, niti koliko smo love imale. Nego da smo slobodno klopale u restoranu i putovale.
Putovanja čovjeku omogućavaju toliko potreban odmak od svakodnevice, od sebe samog, od svega što nam se događa, omogućavaju nam da smo na kratko netko drugi, uživamo u drugoj kulturi i jeziku, drugom zraku i vodi, ali i da pronađemo sebe. Odmorimo misli i sagledamo probleme u drugom svijetlu. Ona su vrlo često kao neki spas. Mali izlet u nepoznato, mali izlet u nešto novo, ili i samo izlet na dobro poznato mjesto gdje nam je ugodno. Čini se da je trenutno zmrdan ovaj dio pod ugodno. To me plaši. Imam osjećaj da se neće nikad vratiti.
Nego, čovjek tek kad dođe na aerodrom onda nažalost shvati što se dogodilo i da još uvijek traje. Da stojimo. Da se bojimo. Bojimo kad nikad dosad. Bojimo se ući u avion i svega što on nosi ili ne nosi. Ono što sigurno znam je to da će ljudi nakon svega putovati više nego ikad. Mnogi si već rade popise kamo će sve otići kada svemu bude kraj. To mi je totalno dalo drugačiji pogled na pandemiju. Onaj koji govori da su ljudi ojačali, možda i shvatili što vrijedi i ćemu će se posvetiti kada svemu dođe kraj.
Putovati. Jer nema ništa ljepšeg nego otići slobodno i vratiti se još slobodnije. I slobodniji.
Travel travel, eternally….
