Prije malo više od desetak godina prvi sam put posjetila plažu Zrće na Pagu. Zajedno sa svojom sestrom i njenom tada još malenom kćerkicom koja se brčkala u plićaku i dedom. Bila je to plaža na kojoj je usred dana žestoko đuskalo nekoliko tisuća ljudi i treštala je muzika sa svih strana. Zanimljivo, ali nitko od nas nije se osjećao suvišnim. Mi, zalutala obitelj s malim djetetom koja se došla okupati bez ikakve fešte, baš smo se super osjećali. Bilo je i još obitelji s djecom samo na kupanju. Sve je prošlo super, osim što su neki partijaneri fulali ručnik pa su sjeli na dedin prilikom povratka iz mora. Morali smo ih buditi da dođju k sebi i bili su jako uljudni. Kasnije sam sa svojim novaljsko-međimurskim morskim susjedima Zrće posjećivala kada nas se skupilo dobro društvo na moru i kada smo bili orni za malo fešte na godišnjem. Bilo one popodnevne ili noćne. Posjetili smo usput prije dva dana Pag na jedan dan. Onako, iz daleka. I dok nam se Novalja činila ugodno popunjenom turistima, plaže na koje se odlazi s djecom neke su i prepune bez ikakvih distanci, a Zrće, na koje smo stali doslovno na manje od minute, nas je više nego iznenadilo. Iako klubovi rade i čuje se neka glazba, ništa nije isto kao nekad.
Nije me bilo… Znam. Bila sam kod zubara. Ubio me doslovno psihički stres više od onog što se radilo. Dva zuba odjednom. Tjedan dana prije razmišljala sam doslovno svakih 5 minuta o tome da li da uopće odem, jer ako ću morati u izolaciju nema mi tko čuvati dijete, jer mi je muž po dolasku iz Švedske bio u izolaciji svojevoljno. Ali strah od jeseni ipak me ohrabrio da obavim sada. Išla sam i na sistematski s malim. I tu me dotukao strah od zaraze s obzirom da je pobrisao sav pod kod pedijatrice. Mali moj živi dečko. Imao je i rođkas u svom tom ludilu.
U jeku pandemije ipak smo našli načina za odlazak na more. U malom mjestašcu na srednjem Jadranu našli smo divan smještaj. Jedan od onih u koje poželite doći i na Božić, još bolje gazde i malo susjeda. U kojem je na modernoj polici klasik Heidi na njemačkom jeziku, a u blizini kamin. U mjestu u kojem ima puno modernih i novoizgrađenih apartmana koji s punim bazenima zjape poluprazni, plaže koje se čudom malo popune tek navečer. Ribare kod kojih možete četiri brancina dobiti za cijenu od tri te kilu škampa – sve skupa za 110 kuna.
Mali dučančić u kojem se navodno već netko zarazio, pa su mjestani drugi dan rekli da se lagalo. Naše sugrađane, susjede do nas iz Hrvatske, koji doslovno glavu okreću od nas jer imamo švedsku registraciju. I nikad slanije more. Avioni su nam postali osmo svjetsko čudo na nebu. Divimo im se kao oni prije 50 godina, a danas smo ugledali i kruzer koji je dopremio sjevernjake na naše more.
Situacija nije dobra, nažalost. Po otocima se naprosto moli pred restoranima goste da uđu unutra. Strašno mi je žao da je Hrvatska uspjela onako dobru situaciju pokvariti za malo novca. Uopće, za ikakve novce. Trebalo je ipak malo više strogoče i malo više struke u svemu tome. Je li rok do sezone bio prekratak ili je bio prekratak novčanik nekome, nije više važno. No, kažu da se od sezone živi. Tražili ste gledajte sistem, nažalost. Sjećate se onog ciklus programa iz 80-ih? Tako se rado sjetim onih dana općenito 80-ih i bezbrižnog života u kojem su se rađale revolucije s pozitivom. U kojima sam odrastala. I to sretno. U kojem su tajice na točke bile modni hit i kad ste ih kupili u nekom butiku bili ste presretni jer ste imali svijet na dlanu. I mislim kako moje dijete raste i gleda maske i ne smije se brčkati u plićaku s drugom djecom koja su starija pa bježe od njega jer su upoznati sa situacijom, koja je njemu strana. Bubanci su postali dio našeg života i to po drugi put. Nakon što smo ih prvi put uspješno izbrisali ! Ne, ne mislimo na tajice ovih dana. Ne više, ni uopće. Ali Pokušavamo si dati najbolje od mora. Najbolje od nas. S najmanje moguće brige i zabrinutosti. I puno smijeha, zbog naših najmlađih. Čudno kako ljudi ne žele prihvatiti novo normalno. I instinktivno se ponašaju kao da se ništa ne događa. Obzirom da je tek ljeto, rujan mi se čini zastrašujućim. I mislim da nas iz svega jedino može izvući buđenje iz ružnog sna ili kraj odvratnog apokaliptičnog filma u kojem se ipak našlo neko sigurno utočište.
S nimalo apokaliptičnim slikama s predivnog i mirnog Jadrana lijepo vas pozdravljam. Od ponedjeljka masku na lice. Svi. Odoh slušati stare dobre Banglesice. I ipak misliti na mali jeftini butik u kojem sam kupila tajice na točke tada, davno, prisjećajući se kako sam trčala veselo doma s vrečicom u rukama. A pomisao da sam napokon Madonna bila je tako stvarna. Bila je sve.
Obećala sam vam tekst o zdravlju. Da, često smo prehlađeni ovdje. U stvari, za razliku od Hrvatske, imam osjećaj da su dosta ljudi ovdje prehlađeni. Što nije čudo. Puno se putuje, hladan je zrak, suh unutra, a vani vlažan. Ponekad se i jednostavno nema vremena otići na pregled na vrijeme pa se zavlači to sve skupa i sije okolo. Podijelila budem s vama slučaj koji mi se dogodio. Poznato je kako su ovdje jako restriktivni naročito pri davanju antibiotika i teško je doći do liječnika ukoliko stvarno niste bolesni. A tko zna točno kada je čovjek zbilja bolestan? Ja imam dovoljno godina pa nekako znam procijeniti kada mi je stvarno loše. Četvrti dan temperature preko 38.5 i uporni kašalj, preznojavanje i slabost, ali i malo dijete u kući ovisno samo o meni koja sam stalno s njim, rekli su svoje pa sam na svoju ruku uzela amoksicilin koji sam imala doma od prije i uputila se prvoj trijaži, nakon dva dana što je temperatura stala, po nastavak lijeka. Trijažna je sestra uzela osobne podatke umjesto stetoskopa ili toplomjera što joj je posao. Pričala je o tome kako je Hrvatska lijepa zemlja i sama procijenila na temelju razgovora i na temelju toga kako ja kašljem kako mi ne treba antibiotik, odnosno, recept za još dana terapije, koliko mi je falilo. Rekla mi je “da ga bacim u smeće, da on ne djeluje, jer su u pitanju virusi” i pripisala mi sirup na bazi morfija.
Čibi – dabi, Čibi – dabi, eto mene vani sa sirupom pod kojim nipošto ne smijete za volan jer uzrokuje vrtoglavice, rečeno mi je u ljekarni. Dovukla sam se nekako do doma, sva sreća bilo je gumenih u torbi koje sam kupila za klinke od Karmen, moje obožavateljice švedskih slatkiša. Muž mi je do kraja poludio kad me vidio u ruci “s infuzijom” (jer tako izgleda pripravak na bazi morfija) nazvao je na centralu i tražio dotičnu koja mi nije ni pluća osluhnula i kazao joj kako je sve na bazi morfija za mene zabranjeno jer imam štitnjaču koja zna poludit svako malo, a jednostavno nisam znala o kakvom se pripravku radi. Da, na njoj je da pita svakog boluje li od čega posebno. Dobila sam odmah termin kod liječnice istoga dana za dva sata koja mi je napisala nastavak kure amoksila i dijagnosticirala teški bronhitis s upalom dušnika. I ona je pričala kako je Hrvatska super lijepa. I sve mi lijepo objasnila, bila je stvarno super razgovorljiva i u redu. Dragi moji, sustavi su takvi kakvi jesu. Morate se sami boriti za sebe i svoje zdravlje. I objasniti da vam je loše. No, nije to ono što sam htjela reći. U cijeloj toj frci koja je započela baš za vikend, umjesto toga da moram doma avionom u tom stanju po lijek, odlučili smo zamoliti poznatu nam hrvatsku liječnicu ako nam može pomoći u nabavci lijeka ili ukoliko ima išta kod kuće za mene (liječničko sam dijete i znam da se uvijek ima doma po koji ostatak antibiotika) došli bismo po to. Dobili smo odgovor “kako ovdje nije Divlji zapad kao u Hrvatskoj”. Ok. Moglo se i uljudno odbiti nekoga, već ako ni zbog čega, onda zbog toga jer se radilo o lijeku, a ne o posudbi auta.
Osim toga, ne znam zašto ljudi vole koristiti naziv Divlji zapad. Malo je kontradiktorno.
“Jeste li ikada vidjeli da kiši dok je sunčano?”- kaže pjesma. U Švedskoj često viđena slika koja podsjeća na sve suprotnosti života
Prvenstvo zato jer Divlji zapad više ne postoji. Ne znam što se želi postići? Dojam o nekoj davno crknutoj civilizaciji gdje su prašili okolo šerifi na konjima s pištoljima? Ajde, molim vas. Nije ni vrijeme ni mjesto. Kao drugo, ako nešto ne mogu shvatiti onda je to ponašanje nekih koji su otišli van i govore kako je Hrvatska Divlji zapad, Texas, Treći svijet… Hrvatska kakva got da je, ruku na srce, ni drugdje ne štima bezbroj stvari, ona je zemlja koja je izrodila super liječnike. Baš su ondje, na 5. mjestu po kvaliteti na svijetu, na Sveučilištu u Zagrebu, dobili svoju diplomu i položili Hipokratovu zakletvu. I baš su oni daleko cijenjeni stručnjaci svagdje gdje dođu. Ne, ne mislim da je dotična trebala pomoći ili nabavljati lijek na crno. Što se ne može, ne može se. Ali, zapekao me taj Divlji zapad i takvo uzvišeno ponašanje prema svojem sunarodnjaku. Mislim da smo trebali dobiti pomoć onako kako zaslužuju bolesni – dati savjet ako ništa drugo ili pitati o čemu se radi.
Prošla sam migracijski proces od a do ž, a ne kao oni koje je sve dočekalo s radnom dozvolom u ruci. Mi kao Hrvati svaki drugi tjedan u kući imamo dvoje Šveđana koji donose drugu kulturu i drugi način života. I nije lako. Ali nikad, baš nikad neću reći da sam stigla s Divljeg zapada. Čak naprotiv. Mislim da je EU postojana upravo zbog toga što se moraju poštivati različitosti, kao što i ja poštujem različitosti i tome učim svoje dijete. Ali, pritom ne gazim po sebi.
Odrasla sam uz čovjeka koji se dizao po koncertima, crkvama, kavama i večerama te izlazio iz automobila van nasred ceste kako bi pomogao ljudima koji su se rušili, imali napadaj ili kolaps ili su jednostavno neobjašnjivo stali u autu nasred ceste. Hvala Bogu, to je moj otac, liječnik. Isto tako znam koliko je savjeta podijelio na telefon usred noći, kasno navečer i nedjeljom i praznikom te usred ručka i to ne samo Hrvatima. Naročito onima koji su trebali pomoć, a nisu znali kako i što, naročito onima koji su živjeli vani, našoj rodbini po Njemačkoj.
Stoga, hvala svejedno što ste me podsjetili da je Hrvatska najljepša zemlja na svijetu što će vam, sigurna sam, potvrditi većina Šveđana, vaših kolega. I da su u njoj stasali pošteni i vrhunski stručnjaci i radnici. I prije svega – dobri ljudi.
I podsjetili me na to da i dalje svaku večer uspavljujem svoje dijete uz stare hitove Novih Fosila i hitove Tonija Cetinskog. Pravih frajera s Divljeg zapada! I da je upravo to moje najveće dostignuće.
