Jutros je u Varaždinu lagano padao snijeg. Jako je puhao vjetar, pa je sve izgledalo bajkovito.
Nimalo.
I dok je na licu mojeg sina bilo pitanje kako sada snijeg, a već smo se spremali na more i bližilo se vrijeme omiljelih mu lubenica (što mu govorim svaki dan), ja sam imala samo jednu sliku pred očima. Onu iz serije o černobilskoj katastrofi. Kada su opustjele ulice i mrkla tišina živima činile samo bijele čestice černobilskog otrovnoga praha nuklearne eksplozije koje su lebdjele laganim vjetrom po zraku, a neki su pojedinci čak i uživali u tome jer, eto, izgledalo je lijepo. Valjda su mislili da je pelud.
Da, tako mi je izgledao moj kvart ovdje danas ujutro. Nikad nisam mislila da će mi tišina tako teško padati, naočito ona u kojoj čuješ pticu tamo s početka druge ulice ili kvarta.
Auti ispred zgrada – bijeli i mrtvi. A pored njih – rascvjetale krošnje drveća.
Sve je popizdilo do kraja.
Došli su smetlari, i probudili me u mislima kako ipak nije sve stalo.
I mislim kako više nema povratka na staro. Prvi puta suvremeni je svijet stavljen u zatvor. Preko noći. Sve je jasnije kako je lako nestati u trenu.
Dopuštam ove dane malome da se igra svime čime hoće. Stan mi izgleda kao bomba. Glavno da pojedemo, poigramo se, i dam mu do znanja da je sve isto kao i prije i da neko vrijeme ne smijemo van jer su vani stričeki s maskama. Dok zaspi, bacam se na čišćenje, malo u suze i očaj, malo u chat s mužem.
Sami smo. I ovaj put mislim kako je čovjek nekako u najtežim trenucima uvijek sam. Tako je nekako i bolje. Bolje se vjerojatno pomirit sa situacijom i svima što se događa. Ne mogu više slušati o mrtvima, ne mogu više slušati ni stožer za koji mislim daj najbolji na svijetu .
Čak mi dijete govori – Mama, stozej je. Nebus gedaja? Ja smijem sad govojiti?
Jadan.
Da, imat ćemo svi PTSP. Rekla je stručnjakinja na tv. Drago mi je da imam frendice koje se ne nerviraju toliko kao ja i stalno govore kako će sve biti ok. Tužna sam kad vidim da su neke druge totalno ubijene i samo razmišljaju o tome kako ćemo se svi zaraziti i poumirati.
Mislim da nam svijet želi reći da krenemo novim putem. I jedino tim putem ćemo i morati. Ostat ćemo promijenjeni zauvijek. Jesmo li spremni za njega? Što će nam ostati, a što će se očekivati od nas? To je jedino pitanje koje si postavljam ovih dana, gledajući kako se učiteljice lijepo trude voditi on-line nastavu na tv-u za klince. Svaka čast kako je profunkcioniralo.
Trebat će još puno više truda od toga. Djeca moraju naprijed i lijepo su se prilagodila. Ugledajmo se na njih.
Jako puno se trenutno traži od nas.
Da, skijaši na vas mislim prvenstveno, jer, evo, mreže i mediji bruje nažalost samo o vama. Na one koji su u tijeku pandemije skijali po inozemstvu i došli doma i radili partije. Da, i na one koji su namjerno izlazili iz samoizolacije i hodali po ljekarnama gdje su stari ljudi i kronični bolesnici. Fuj! Na one koji nisu zatvorili kafiće usprkos naredbi Vlade.
Mislim da svijet koji dolazi jako puno traži od nas koji smo i zdravi doma zatvoreni s malom djecom, kao i od vas kojih se čitava situacija očito ne tiče.
Svijet koji dolazi tražit će uzajamno pomaganje, prestanak vladavine materijalističkog svijeta što god on predstavljao i kakve god dobrobiti bile od njega. Makar nam on sada donese i lijek, mada sumnjam. Lijek će ipak izmisliti nečiji staložen mozak u svoj ovoj zbrci. Ne nisam Buda i ne mislim živjeti od meditiranja. Ali zaboravili smo na našu unutarnju snagu. Svijet koji dolazi tražit će ulaganje u lijekove i medicinu, vatrogasce, vojsku i sve ono što nam sada treba najviše.
Svijet koji će nas vratiti u normalnu komunikaciju, makar sada komunicirali preko mreža više nego ikad. Što je dobro. Svijet u kojem se nećemo smijati nekima, a onda od njih tražiti pomoć.
Svijet u kojem ćemo se sjećati da je svako, ali baš svako gospodarstvo na svijetu lako poljuljati kao dječju ljuljačku, a ljudske živote i zdravlje još lakše i izgubiti.
Svijet u kojem će nam špageti s umakom od paradajza biti večera u kojoj ćemo istinski uživati s prijateljima.
Kao nekad. I ništa nam nije falilo.
Pripremimo se svi za život poslije. Nek nas održe lijepi planovi.