Prije malo više od desetak godina prvi sam put posjetila plažu Zrće na Pagu. Zajedno sa svojom sestrom i njenom tada još malenom kćerkicom koja se brčkala u plićaku i dedom. Bila je to plaža na kojoj je usred dana žestoko đuskalo nekoliko tisuća ljudi i treštala je muzika sa svih strana. Zanimljivo, ali nitko od nas nije se osjećao suvišnim. Mi, zalutala obitelj s malim djetetom koja se došla okupati bez ikakve fešte, baš smo se super osjećali. Bilo je i još obitelji s djecom samo na kupanju. Sve je prošlo super, osim što su neki partijaneri fulali ručnik pa su sjeli na dedin prilikom povratka iz mora. Morali smo ih buditi da dođju k sebi i bili su jako uljudni.
Kasnije sam sa svojim novaljsko-međimurskim morskim susjedima Zrće posjećivala kada nas se skupilo dobro društvo na moru i kada smo bili orni za malo fešte na godišnjem. Bilo one popodnevne ili noćne.
Posjetili smo usput prije dva dana Pag na jedan dan. Onako, iz daleka. I dok nam se Novalja činila ugodno popunjenom turistima, plaže na koje se odlazi s djecom neke su i prepune bez ikakvih distanci, a Zrće, na koje smo stali doslovno na manje od minute, nas je više nego iznenadilo.
Iako klubovi rade i čuje se neka glazba, ništa nije isto kao nekad.
