Nakon što su u Goteborghu potvrđena prva 4 slučaja zaraze novim virusom, Sveučilišna bolnica Sahlgrenska proširila je svoj kapacitet za uzimanje uzoraka, odnosno za testiranje moguće zaraženih. Do sada je tome služilo 6 soba uz samu recepciju bolnice u kojima je osoba za testiranje mogla obaviti pretrage – dati krv te briseve. Sada su otvorena još tri mjesta, ali se prvo sve mora obaviti vani, u šatoru. Naime, ispred bolnice postavljen je veliki šator do kojeg se još u petak dopremala struja te grijanje, a šator je postavljen tako da ga baš ne tuče još uvijek hladan februarski zrak. U Švedskoj je trenutno zaraženo 12 osoba. Većinom su to putnici povratnici koji su se zarazili ili u Italiji, ili u Njemačkoj ili Iranu, ili su pak bili u bliskom kontaktu s osobama koje su putovale. Stoga je i u Goteborghu u tijeku opsežno ispitivanje infekcije i pronalaženje kontakata zaraženih, a na testiranje zbog sumnje na zarazu dolazi sve više osoba. Šator čuvaju zaštitari i samo oni koji imaju rezervirano vrijeme mogu ući i pristupiti testiranju. Svi ostali mogu se vratiti kući, objavili su mediji. Zaštitari ne nose zaštitnu odjeću za infekciju, ali se drže na udaljenosti od dva metra najmanje od ljudi koji stižu. Ukoliko je pacijent pozitivan, poziva ga se na vrata bolnice gdje ga dočekuju zdravstveni radnici. Dvanaest zaraženih ima osrednje simptome bolesti. Građanima se još ništa ne savjetuje posebno, osim pojačano provođenje higijene i ne izlaganje napučenim mjestima. Moj muž je obavio dućan i rekao je da je bila ogromna gužva u petak, ali da se kupuje uobičajeno. Vidjet ćemo koliko će sve potrajati. Dezinficijensi su užasno skupi, a maski nema već odavno. Nitko ih ne nosi. Ne znam zašto su se toliko panično kupovale? Vjerojatno da bi ih kreatori mogli isfurati na modne piste ovih dana. No, neću po njima. Volim ih. Volim sve lijepo i kreativno. Ali ne volim pretjerivanje. Eto, nimalo ugodno nije nigdje. Nadam se da se bojite sve manje. Jer tako mora biti. Moramo prihvatiti situaciju kakva je. A svagdje je više-manje ista. U čekanju proljeća, šaljem vam prelijepu sliku. Proljeće ipak nosi ljepše dane. Bar su tako rekli…
Kome zvona zvone? Mogli bi se svi pitati ovih dana. Ovdje je snijeg. Paše pjesmica. Sa malim zakašnjenjem. Ali paše i na ono drugo. Baš sam dobro izmislila, ha? Guram samu sebe u pozitivu. Do prvih vijesti. Bogme, kao da se sam svemir urotio protiv Zemlje i svega što na njoj živi. Osim naravno na viruse. Ne znamo od kuda je došao, ni kamo ide. Ni koliko je opasan, zapravo. Ne želim o njemu. Nije zaslužio. Previše sam mislila i slušala ovih dana i puca mi glava. I sve ostalo. Počela sam ga ignorirati nakon tri dana panike i straha kakvog sam zadnji puta doživjela kao gimnazijalka za vrijeme trodnevnog i tronoćnog napada na Varaždin u još uvijek nezavršenom podrumu nove kuću u koju smo uselili.
Onda davno. Ali su sjećanja tako ovih dana postala sviježa. Znam da je mama često govorila da se par dana prije početka rata totalno pogubila i nije znala što bi sve kupila u dućanu. Baš sam se toga sjetila hodajući po dućanu neki dani gledajući koje konzerve da kupim, a zapravo ih uopće ne jedemo. Oprao me baš taj osjećaj nemoći. Kao dok pišeš test i znaš da nemaš pojma i da ćeš dobit jedan, a ipak si na testu. Teško mi je bilo uopće razmišljati, jer me stres još više oprao kada sam vidjele redove na kasama i gomile količine brašna i mlijeka pred sobom u kolicima drugih ljudi. I tete kako pričaju kako smo zapravo svi glupi i prevareni, ali kako si ne možemo pomoći. I kako nam je zapravo malo dosta da poludimo od straha. Da, treba proći dan, dva ili tri da se čovjek sabere, ukoliko ne završi u izolaciji ( ali i ako završi nije kraj svijeta). I da jedino što može je nastaviti za svojim životom. Malene se ionako ne može opterećivati time, ona zahtjevaju svoj ritam i vas u potpunosti – vesele, zdrave i čile. I to je ono čega sam se najviše uplašila u čitavoj priči. Vjerujem da je mnogima tako. Imam frendicu koja je prepuna pozitivnih poruka i ismijava se iz svega i svih i konstantno nabraja kamo će sve ići ovih dana s djecom i na kakva javna okupljanja. Braneći se svime i svačime i napadajuće sve budale koje se boje. Da baš kao zmaj dok mlati repom, a krepava. Tako se ponaša. Ne slušajući uopće što joj rekli u vezi okupljanja na veliko. Ne znam koliko je tura i tretmana za samopomoć ( zbog problema u braku) dosad prošla, ali valjda je to razultat toga svega. Imam frendicu i na kemo terapiji i s kojom evo razgovaram kao normalan čovjek. Koja je totalno prisebna, uvijek odgovori na poruku, bez pretjerivanja, bez optuživanja, bez samosažaljenja, ali uvijek pozitivna. Sa naravno ogromnom dozom straha u sebi za koju znamo da ga ima i ja i ona. Bravo moja D. Ne daj se. Ni raku, ni virusu. Da, neki reagiraju svakako. No, najbolji je lijek je naći ono što nas najviše smiruje. Ako vas smiruje kupovanje – kupujte. Ako vas smiruje biti doma – budite doma. Ako želite manično raditi- radite. Pijte navečer. Ali nemojte nikoga u ovim trenucima i osuđivati jer se boji ili jer misli drugačije i učiti ga pameti o tome što bi morao raditi u situaciji koja je svima strana kao svemir. Mnogi se tako ovih dana ponašaju. I mogu. Ali ne smiju napadati one druge kojima nije do toga. Iz brdo razloga koji stoje u knjigama o pristojnom ponašanju. Ja sam nekako za onu koju sam čula – malo rakije, puno luka. Pa ‘ko živ, ‘ko mrtav. Tko od virusa, a tko od smrada. Valjda će, zapravo, po svim silama prirode, virus od smrada pobjeći i crknuti. Od smrada će bježati i ljudi oko vas, pa se možda ne zarazite. Da, tome se u biti ja nadam. Hnmm. Mislim da nas panika ubija više od svega trenutno. A na to očito netko računa i cilja. Nema veze. Evo, Šveđani su se bacili na kemijanje cijepiva i blizu su samome kraju. Dao Bog da uspiju što prije. Inače, u Švedskoj je trenutno 7 zaraženih. Testira se 500 osoba. Danas. Vidjet ćemo. Polako. Iz dana u dan. Moji Hrvati se drže jako dobro! Imaju sve pod kontrolom. Kako i priliči zemlji koja je preživjela rat i izborila se za vlastiti mir na svojem ognjištu. Koji sada treba (opet) – obraniti.
Ni daleki i hladni sjever Europe opaki virus ipak neće zaobići.
I u Goteborghu jučer je potvrđen drugi slučaj zaraze Koronavirusom.
Zaražen je muškarac koji je nedavno boravio u Italiji. Prvi slučaj još u siječnju, bila je djevojka u 20-ima koja je već izliječena, a zarazila se u samome Wuhanu gdje je bila u posjetu prijateljici. Mediji ističu kako je zaražen muškarac bio u kontaktu s čak 40 osoba u nekoliko dana.
Nije trebao dugo da i ovdje zavlada panika, jer su nedavno u Švedskoj bili zimski prazinci i jako puno ljudi otišlo je u toplije krajeve, a za destinaciju je odabralo baš – Italiju.
Ne, baš nitko nije mogao ni zamisliti da će Italiju ovako jako pogoditi.
U Švedskoj postoje telefonski i on-line liječnički savjeti o kojima sam vam već pisala. Od danas, u telefonskoj službi s medicinskim savjetima “1177” radi i do deset medicinskih sestara i tehničara više kako bi se lakše nosili s pritiskom poziva. Svaki drugi poziv odnosi se na Koronavirus, a većina pozivatelja uopće nema simptome virusa, ističu iz službe “1177”.
Inače, da vam se netko javi na telefon spomenute službe trenutno se čeka i po 45 minuta! Pa tako oni koji su stvarno bolesni odustanu i odu na hitnu ili Dom zdravlja, što je, ističu u službi, loše, umjesto da se ipak prvo savjetuju telefonom što i kako učiniti.
Inače, u “normalnim” okolnostima služba “1177” ima 2 tisuće poziva dnevno. Lani su ukupno zaprimili preko 906 tisuća poziva.
Dnevni broj poziva, od jučer, udvostručio se.
I dok je u Hrvatskoj jučer bio fašnički utorak, u Švedskoj je ovaj datum, 25. veljače, bio odabran kao Debeli utorak o kojem sam vam već pisala. Toga dana jede se Semla ili pecivo od finog bijelog brašna punjeno kremom od slatkog tučenog vrhnja te kremom od badema – marcipanom.
I u novinama su izašli recepti o poznaoj slastici
Nekad se Semla radio od kvalitetnijih sastojaka, a uglavnom se njime sladila samo buržoazija. U Stockholmu i nekim drugim mjestima postojale su specijalizirane pekarnice koje su ih pekle. A danas su ta peciva prave kalorijske bombe. U njima ima puno toga umjetnog, no Šveđani ih ipak jako vole. Uz fiku i kavu.
Moj je mali Luka sam mijesio svoje krafne
Na Debeli utorak u Švedskoj proda se oko 6 milijuna Semli! Dok je neki vole klasično, neki je vole starinski – na “hot wall” način – Semla se servira u zdjelicu u koju se toči toplo mlijeko. Može se dodati i cimet. I dok pozdravljam sve u Švedskoj uživajući u našim domaćim krafnama, poručujem našima – drž’mo se dragi Hrvati.
Isto poručujem i svima koji su u “situaciji”. Nedajmo se virusu. Nadamo se da će proljeće donijeti mirnije i sunčane dane i vratiti osmijehe na zabrinuta lica koja viđam…
Debeli ili fašnički utorak, svejedno je, dok je ovakvih slastica
Južna Švedska napokon je dočekala zimu. Noćas je pao prvi ovogodišnji snijeg, uz vjetar i zimske temperature. Kreću se od 5 u plusu do minus 3 u minusu.
Snijeg bi trebao padati do 20 sati navečer, po prognozi, još samo danas. Slijedećih dana na rasporedu su također nešto niže temperature nego dosad. Evo, švedska dječica se svakako imaju veseliti ovih dana.
Unatrag zadnjih par godina snijeg je često znao iznenaditi tek krajem veljače ovdje u Švedskoj. Već kad su se svi “ponadali” kako su ostali bez zime. Nek ove čarobne fotke malo prizovu pozitivne misli u vama. I otjeraju sve viruse ovoga svijeta. Na neki drugi…
Veljaču “od milja” u Švedskoj nazivaju VABruari, a ne Februari. VAB dani (Vård av Barn- briga za dijete) slobodni su dani koje roditelji uzimaju kada su im djeca bolesna kako bi bili uz njih doma. Naime, tijekom veljače ondje od viroze oboli stvarno jako puno djece (jer ih jako puno pohađa vrtiće, jer jako puno odraslih radi), ali i odraslih koji se od njih zaraze. I dok su u Hrvatskoj siječanj i veljača mjeseci gripe, u Švedskoj ne vlada gripa, već obično oni zimski virusi koji imaju za simptome povraćanje, proljev i temperaturu. Sva sreća pa su u tijeku sportski praznici na jugu Švedske i mnogi su na obiteljsim putovanjima. No, kakvi su benefiti i kako švedska država zbrinjava toliku odsutnost s posla roditelja bolesne djece? Naime, ako vam je dijete bolesno i ima ispod 12 godina, a u nekim slučajevima može i do 16. godine starosti, možete ostatiti doma i koristiti novčanu potporu od tamošnje socijalne službe. Dobit ćete oko 80 posto plaće, a ako spadate u kategoriju koja zarađuje više od 370 tisuća kruna godišnje (brutto), tada gubite puno više i ta se dnevnica tada izračunava po nekoj drugoj socijalnoj tarifi (možete je i sami izračunati na stranicama švedske socijalne službe). Ukoliko ste nezaposleni, tada vam se naknada za behandlanje bolesnog dijeteta računa po već unaprijed određenom minimumu (kao primjerice i porodiljni za nezaposlene mame).
Zato mnogi roditelji ostaju s bolesnom djecom doma, ali i rade od kuće. Možete godišnje korisiti najviše 120 dana po djetetu. S djetetom možete ostati doma i onaj dan ukoliko nema tko drugi s njime otići, primjerice, zubaru ili na neki drugi pregled, cijepljenje i slično. Također, ukoliko je potrebno, možete svoju socijalnu dnevnicu transferirati osobi koja je ostala s vašim djetetom doma umjesto vas. No za to morate imati potvrde, papire i slično u vezi tog aranžmana. Kao i transferirati svoje Vab dane partneru s kojim živite ili ste u braku. Ukoliko ostajete više od 7 dana s djetetom doma, morate imati potvrdu od liječnika. Sve ostanke doma možete riješiti telefonski ili, kao velika većina, on-line.
Muku muče u Hrvatskoj zbog sortiranja smeća. Koliko vidim, oglasi su sve posvuda kako više nema “kante za sve”. Nakon što je postavljeno brdo kontejnera na kojima piše gdje i što i kamo ide, opet trebaju uputstva. Problemi se ne riješavaju, pa postaju sve veći. A što je veće brdo smeća, to je lakše samo se udaljiti od njega, jer smrdi, a ne se primiti u koštac s njime. Razumljivo. U neku ruku. Ali dok pogledate kako je to sve ipak lako dok se naviknete na sva tolika sortiranja i pranje tetrapakova i staklenki i koliko je lijepo imati čisti zrak oko sebe i ne imat ništa smeća oko sebe, shvatite da smeće kao takvo, kao naš suživotarac, ima golemu negativnu ulogu. Lani sam na moru čekala u redu u bifeu/slastičarni (sve u jednom) na plaži da kupim klincima sladoled. I dok sam se ja bavila time gdje je tko i koliko mi je vruće i hoću li se skljokat ili ne, Skandinavka je ispred mene “prala” curu koja je radila u baru, a koja joj se usudila ponuditi slamčicu u koktelu. -No, thanks!!?? It’s plastic! – rekla je ona zabezeknuto. Cura se nasmiješila i ponudila joj žličicu da si izmiješa koktel povremeno, ali ni to koliko se sjećam nije upalilo. Pomislila sam jel’ to stvarno postalo gore toliki mindset? Ili je netko došao nas učiti nečemu dok se odmara u našoj Lijepoj našoj? Čini mi se sve pomalo. Ali da je postalo nekom to sve skupa zastrašujuće – je. I da ima onih koji burno reagiraju ukoliko se prema okolišu odnosite s nepoštovanjem, to stoji. Naročito sjevernjacima. Koji se bore sa svojim smećem na pravilan način i koriste viškove eneregije, ako za ništa drugo, onda za grijanje garaža i podruma. Makar bilo malo hladnije u stanovima. Da, upravo je tako. Kako bi se grijala garaža, i energija bila ravnomjerno raspoređena po kući, vama će biti ponekad hladnjikavo u stanu. Da, nama s juga sigurno.
Još davno, davno Šveđani su riješili pitanje smeća. I danas je to zaista posao za koji vam treba pola subotnjeg jutra (ako vam se nakupilo tijekom tjedna, a niste imali vremena za odlaske po odlagalištima). Ondje nema zabušavanja. A kazne su velike. I zbog jedne greške, platit će svi u ulazu ili u zgradi. Gospodinu Gradu koji je odgovoran za pitanje smeća i to od 500 kruna na dalje po osobi, ovisno o veličini greške koju ste počinili. Tako, ako živite u stanu, već će vam kuhinja biti prostorno posložena sortiranju smeća. Imat ćete veliku ladicu u kojoj će biti 4 do 5 plastičnih kutija u koje ćete odlagati – mješoviti otpad, pa bio otpad, pa papir, pa tetrapake, pa plastiku. Dobit ćete i posebnu vrećicu za stare lijekove koje ćete odnijeti u ljekarnu kad vam se nakupe ili ambalažu od lijekova, a vrećicu držati dalje od djece. Staklo i veće plastične predmete morat ćete odfurat na prvo odlagaište smeća za staklo ili drugi krupni otpad ( sukladno vašoj adresi stanovanja) za koji ćete dobiti posebne kartice za ulazak, a na kojima će se zbrajati koliko ste otpada bacili i koliko ste puta bili ondje. Što se tiče bio i mješovitog otpada, odlaže se u ispred zgrade u posebne tuljce koji vode duboko pod zemlju. I nekao uz lasere dolaze kamo trebaju doći. Oni u kućama imaju svoje kante za odlaganje bio i mještovitog otpada ispred kuća, a koje prazne kamioni i odvoz je dosta skup. Ostalo smeće isto voze sami na odlagališta. Meni je prije 5 godina bilo to sve jako čudno. Naročito me nerviralo pranje tretrapakova i pražnjenje staklenki od majoneza i slično. A ne smije se ništa takvo bacati u zahod, kako biste si olakšali posao. Eto, naviknete se. Kad vidite da je svima oko vas to normalno, onda počnete i vi tako raditi. Zato mi je tužno i mučno gledat neuređena smetlišta i mjesta za odlaganje otpada naročito pred mojim stanom u Varaždinu gdi jednostavno nema neke sloge i nema reda u odlaganju. Barem ne u onoj mjeri u kojoj bi se to trebalo događati. Ali se zato energija štedi/troši na drugim stvarima. Potpuno krivim. Na tome tko će kome jače lupit vratima u noći kad dođe sa zabave, tko će se jače derat u noći, pušit i probudit nekom djecu, tko će punit kadu po 45 minuta u ponoć, i tako to…
To recimo u Švedskoj nikada nisam doživjela. Ne čuje se ničija brava, lupanje s vratima je nedopustivo, za one koji su pijani stigli s fešte pred jutro doma nitko ne zna, a ne daj Bože da bi se prale mašine s vešom usred noći, što se u Hrvatskoj još uvijek događa. I to sve više, jer, eto, štedi se energija. To se u Švedskoj, vjerujem i drugdje, smatra elementarnom nekulturom i apsolutno je nedopustivo. Za takvo ponašanje, sustanari odnosno suvlasnici stanova i udruge stanova imaju vas pravo izbacit na ulicu. Bez obzira tko ste i što ste i kolliko godišnje zarađujete i uplaćujete poreza.
Evo dragi moji. Malo kuditi, malo hvaliti. Pa je sve negdje u sredini. Tako i treba biti. Još kad bi svi to ispravno i shvatili i uzeli si svi ono što nam fali, naš svijet bio bi (pre)lijepo mjesto za život.
U Švedskoj se često za Valentinovo poklanjaju papirići lutrije.
Nisam ništa osvojila ni ovaj put.
Dužna sam vam ljubavnu jel’ tako? Pa evo. Možda vas malo šokira, možda i ne.
Dakle, kaže se da se u Švedskoj u studenome rađa rađa najviše djece, a prema tome bi to značilo da je veljača najerotičniji mjesec za sjevernjake. Da, tako je to u onoj komercijaliziranoj verziji o današnjem datumu. Neke nove verzije govore o tome kako se Šveđani najviše ljube u lipnju, za vrijeme proslave Midsommer-a. (malo me prestravio film, btw…) Od onda nekako naziv Midsommer ne volim. Ne znam koliko je i kako film koristio samom švedskom turizmu, no nema veze. Svašta se snima danas. I gleda. No, kakvi su sjevernjaci u vezama? Meni se, kao promatračici s dalekog konzervativnog juga, Šveđani čine jako zatvoreni, ali jako o.k. Onako, nepristupačni, ali tolerantni i tihi. Šveđanke, koliko čujem zabavne i samoljubive. Dankinje, primjerice, ističu kako nikad ne znaju da li hodaju s nekim ili ne. Odnosno, u kakvoj su zapravo vezi i da li veza uopće postoji s nekim. Jer, kažu one, takvi su Danci. Da. Postoji čudna distanca u odnosima koja mi nije jasna, ali kažu oni koji su probali, da su se na nju navikli. Na taj, za nas s juga, nekako preveliki individualizam u stvarima koje ne bi trebale imati puno takvog individualizma. Više dijeljenja. No to smo mi s juga.
Jednom je jedan čovjek u mesnici u Varaždinu, kad smo mesar i ja pričali o gastarbajterima, govorio kako je dugo radio u Švedskoj i bio oženjen sa ženom iz Austrije. Ona je “tamo gore totalno prolupala i oslobodila se” kaže on, pa je dovodila u njihov stan i u brak stalno muškace. Naravno da nije mogao dugo to podnijeti, proveo je nekako radni vijek u Švedskoj, razvevši se i zapravo, čekajući svoj povratak na svoje.
-U Švedskoj je samo Šveđankama dobro – našalio se danas, onako, iskreno i zaključio priču. Istovremeno, vlada jaka zatvorenost i prevelika otvorenost za neke druge stvari. Srećom, pa moj muž ipak ima korijene iz stare dobre konzervativne, koliko je to mogla biti, Juge. No, u početku se i on meni, a i svima mojima, činio jako hladan i nepristupačan. Iako je činio sve na svijetu da me osvoji na pravi način i pruži mi sve što trebam. I dan danas to čini. Više radi, nego što priča. (Sretan ti Valentinesday, my heart, nek’ nas štiti i dalje). No sa svakim ljetom i toplinom koje ono donosi, i on je sve topliji… Kad sam prvi puta došla u posjet jednom hrvatskom paru u Švedskoj , njegove je supruga zavodila, zapravo, – sve nas. Sjedila je na način da su joj vidjele gaćice, tako dugo dok joj njen muž nije bubalno i glasno skrenuo pozrnost na to. A ona je tada poskočila sa sofe i rekla “Idemo peć’ palačinke! I dok sam pokušavala shvatiti koliko zapravo nisam liberalna i da je moj liberalni svijet ostao negdje u toploj Hrvatskoj, dogodio se zapravo moj prvi susret sa Šveđankom, odnosno sa nekim tko je postao Šveđanka, a nije iz Švedske. Osim toga, stalno je pričala o svim bivšima mojega budućeg muža. Tjerajući me valjda doma, i od njega, ne znam. Nevažno više. Nisam se ipak dala isprovocirati i kao stara dobra Hrvatica s talijanskim korijenima, proradio je ipak mir u meni pa sam rekla neka stave na tv RTL Hrvatska da čujem vijesti.
Na tu pojavu oslobađanja naših žena na sjeveru davno mi je skrenula pozornost jedna baka koja je putovala u Goteborgh s avionom čuvati unuke i sjedivši kraj mene ispričala mi kako su Hrvatice jako dobre žene i kako ću to shvatiti tek “gore”. – Nemoj se nikada promijeniti- rekla je. I dok sam tada to smatrala nekim usputnim savjetom kojeg je možda dobro samo upamtiti, jer me u tim trenucima zapravo lovio strah od svega drugoga i bolio me đon za feminizam, već prvi susret sa novim doseljeničkim društvom u Švedskoj podučio me da je imala pravo i da nikada neću zaboraviti što mi je rekla u avionu.
Ne znam koliko se lako spajaju ljudi ovdje, osim na poslu. Ali znam da portali i mreže za pronalaženje nekog bujaju i zarađuju ogroman novac. Ima jako puno miješanih veza i brakova. Ima uspješnih veza i brakova u kojima se međusobno poštvanje osjeti na kilometre i to mi se sviđa. Ali isto tako previše je veza u kojima je svatko sebi najvažniji. Upravo su to razlozi (pre)lakih razvoda, brojnih partnera i partnerica s kojima se prolazi kroz život i brojne djece koja se sele svaki tjedan jednom roditelju. Što mi je još uvijek teško gledat i jako strano.
Drugačiji su to brakovi i veze, ponajprije jer ih ne veže zajednička imovina, kao ona naša. Ni tradicija poštivanja braka. Ni institucije majke i oca, kakve postoje u našoj kulturi. Imovina je uglavnom već prije potpisivanja bilo kakvog papira o zajedničkom životu riješena. Ovdje i nevjenčani potpisuju papire (doslovno papire bez odvjetnika i bilježnika) o zajedničkom životu tzv. sambo o skrbništvu nad djecom i o podjeli imovine. Lako se sastanu, lako se rastanu. Dakle, otvoreni su po pitanju pronalaženja novog partnera i kamo misle s njime otići. Dok se u našoj kulturi o tome šuti. Dugo. A sposobni su i svi zajedno slaviti kasnije blagdane.
I dok mnoge teorije govore o tome kako je u Skandinaviji ženska emancipacija počela još u doba Vikinga kada su žene bile doma te se brinule same o sebi po surovoj klimi i bez bliskih rođaka, mislim da je ona današnja emancipacija ipak pretjerala u nekom čudnom smjeru. Kao da se teško snalaže u tome žele li brak, ili žele doba Vikinga, a to je sve poprimilo obilježja trenda koji zapravo ima sve više negativnosti nego pozitive. Koliko znam, plaće još uvijek nisu izjednačene do kraja za isti posao. Vrijeme će pokazati. Koliko je tradicionalni brak gore prihvaćen ne znam. Ja ga se trudim održati usprkos svemu i čestim putovanjima. I dok neke moje frendice muku muče s pronalaskom pravoga, ja bi im poručila da nije tako teško naći pravoga ukoliko same sebi priznamo što zapravo želimo, a tada pružiti priliku njemu da dokaže da je on pravi.
A život u tuđini inače jako povezuje ljude. I tjera ih da zajedno čvrsto kroče kroz život, jer su zapravo sami u svojoj maloj obitelji. Izuzetno zna biti teško. A to, ili se izdrži, ili ih sve to skupa jednostavno rasturi. Baš kao što je rasturilo onaj naš par s početka priče. A imali su sve. Na prvi pogled.
S mislima o Švedskoj kao zemlji iz bajke, sa slikama snijega i dugoga mraka i lijepih šarenih kućića uz ledenu jezersku vodu i susjeda koji ugodno, tiho i s poštovanjem pozdravljaju ujutro kad vas vide neispavane od dječjeg plača (a koje nosim u sebi još od moje prve švedske zime), ostavljam vas na ovaj dan da štitite i volite svoje najmilije. Jer oni su sve što imate.
Planirala sam vam, zapravo, pisati o ljubavi u Švedskoj, ali me u razmišljanima o toj, sve samo ne jednostavnoj, temi preduhitrilo – vrijeme. To nije teško u Švedskoj. Jer ovdje, jako puno toga ovisi o – vremenu. Ne znaju oni koji nisu probali.
Stiglo je nevrijeme. Ne zimsko, ne proljetno. Čudno. Jako i naglo. Ciara. Kažu najsnažnija oluja od 2013. godine.
Oluja koja hara sjevernom i sjevero-zapadnom Europom, a dolazi iz smjera zapada, odnosno Velike Britanije, već je stigla i do juga Švedske u prijepodnevnim satima. Vjetar nosi sve pred sobom, a u uz jaku kišu digla se i razina mora uz obalu Goteborga za 70 cm (slika na poznatom Eriksbergu)!
Diglo se more na Eriksbergu ( posuđeno sa http://gp.se )
Šveđani ne pamte oluju ovakvih razmjera u zadnje vrijeme u zimsko doba, a za noć je najavljen i orkan. Vjetar trenutno puše 80 km na sat, a za noć najavljen je i onaj od 120 km/h. Temperatura je 7 stupnjeva u plusu, a osjećaj je ispod nule, što govori o jačini samoga vjetra.
Kiša i udarci vjetra ispod naše zgrade (“samo” 80 kmh)
Ono čega se Šveđani najviše plaše je promet koji je i inače problem u Göteborgu, a većina ulica već je sada poplavljena. Avioni prema zapadu i Velikoj Britaniji ne lete, a zasad još uvijek lete oni prema jugu. Na sjeveru Njemačke objavili su kako se obustavlja sav željeznički promet i nastava u školama. A do jutra vidjet ćemo kako će biti u Švedskoj.
Zatvoren je most prema Norveškoj, a vrlo vjerojatno bit će zatvoren i onaj prema Danskoj. Među ovim lošim vijestima – jedna dobra. Avion iz New Yorka za London letio je samo 4 sata i 56 minuta zbog vjetra u leđa. Dok je prosjek oko 6 i pol sati istoga leta.
Nakon puno kišnih dana kroz tjedan, nedjelja je ipak izmamila Sunce
Lijepi dan osvanuo je u Göteborgu. Nakon nekoliko kišnih dana u kojima je kiša opet plavila sve pred sobom, već u jutarnjim satima pokazalo se Sunce kao nagovještaj dolaska sve duljih dana. Uz plavo nebo, ovdje uglavnom stiže i jak vjetar, pa je on tako s ugodnih (za švedske vremenske prilike u siječnju) 7 stupnjeva spustio osjećaj hladnoće na onaj od minus 1 stupnja, pa ni šetnja ne može trajati dugo. Ljudi nije bilo na ulicama. Ni u shoping centru.
Ne znamo da li zbog pojave u Švedskoj prvog slučaja oboljelog od virusa koji hara svijetom, ili jednostavno zbog lijene i vjetrovite nedjelje. No, jedno je sigurno. Šveđani se zasad ne boje ni ne nose maske. Samo im je savjetovano da ne putuju u Kinu, ako ne moraju.
Drž’mo fige da stvar ostane na tome kako je sada. I da ćemo se jednog dana samo prisjećati svega, baš kao jednog lošeg, a ipak odgledanog filma.
