Nu tandas tusen Juleljus… (Sada je upaljeno tisuću božićnih lampica) svira danas. A ova slika to i dokazuje. Gnomovi su zaposjeli sve prozore. Okićen je ama baš svaki balkon, svaki prozor kao da vrišti za toliko potrebnom svjetosti. Jelkice od nakita uglavnom imaju samo žaruljice. Vidi se u svaki stan. Znate da ovdje nema zavjesa. Prošetali smo ujutro moj mali i ja. Cesta je zaleđena s debelim slojem leda, baš kao davno nekad kod nas kad sam bila mala. Oko pola devet još je mrkli mrak. Do onda uspjeli smo okititi bor. Naš švedski nakit budi posebne uspomene. Uspomene mojeg prvog Badnjaka u Švedskoj. Među kulgama izronila sam i jednu božićnu čestitku – onu od naše bake Ane, iz 2016. koja nam se, eto, javila na ovaj način i poručila da je s nama. Uz kićenje bora napravili smo i Pipinu kuću od paprenjaka.
Pogledali nekoliko divnih švedskih crtanih filmova u kojima su Pipi i ekipa pjevali božićne pjesmice, trolovi pjevali stare keltske pjesmice, a ja jedva čekam neki dobar film navečer.
Neki dan razgledali smo prodaju živih jelkica dolje na trgu u našem kvartu. Cijena srednje velike jelke je oko 500 kruna. Kupuje se preko swisha telefonom, i prodavača, koji bi trebao cijeli dan stajati na hladnoći, uopće ne vidite. Još jedna lekcija o povjerenju u Švedskoj. Baš kao neki dan kad sam čitala kako je u Goteborgu neki dan slučajno ostala otvorena knjižnica cijelu noć. Ulazilo se i čitalo, ali nitko nije ništa ukrao. Gradske vlasti su se potom svima zahvalile na odgovornom ponašanju. Vratili smo se iz šetnje. Mogu reći da me na svakom koraku podsjetila na one šetnje iz Božićne priče Charlesa Dickensa u kojima prolaznici vuku svoje jelkice po snijegu doma kako bi ih okitili, dok ih vjetar šiba po licu, a oči peku od zubatog zraka.
Da baš je hladno ovog Božića u Švedskoj. Misli me vuku da odem u Hrvatsku na doček. Gdje me čeka moja jelkica koju smo okitili prije nego smo krenuli ovamo. I gdje su ostale jaslice koja sam trebala ponijeti sa sobom i u sili zaboravila. I pomislim – možda je to znak da shvatim kako su jaslice u nama na svoj način. Jaslice koje govore o svakoj obitelj. One govore priču svake obitelji. O tome čemu svaka obitelj teži, ili je barem težila u jednom trenutku. Ono čemu se svaka obitelj nada se i zbog čega se raduje. One govore o brizi koja ne prestaje. O ljubavi kojoj nema kraj i koja tjera tminu svojom svjetlošću i velikom zvijezdom. O miru kojeg Vam želim svima ovog Božića u srcu. I toplinu doma. Čvrste zagrljaje i još ljepše misli. I želje za novo doba, novu godinu.
Radujte se! Jer svakoj tmini dođe kraj. Tu priču priča svaka žaruljica na boru dok neprestano svjetli opet radosna što je na jelki. Pa onda i zapjevajte. One božićne, one najbolje. One koje griju srce.
Svi imamo davna ljeta kod bake. Nosimo ih u sjećanju. To su najupečatljivija sijećanja. Zato jer je kod bake – sve drugačije, lakše, bezbrižnije, jer bake nekako imaju sposobnost manje brinuti, dopuštati one granice koje mi kao roditelji od straha ne prelazimo. Dopuštaju nam da letimo po travi na sve načine, dodirujemo visine zajedno s pticama po drveću na svojim ljuljačkama i rasti onako kako trebamo. Barem na neko vrijeme. Oslobođeni bilo kakvog straha. I imamo osjećaj da nas boje razumiju. Za sve to, tada, nekad davno, sijećamo se mi koji smo odrastali u 80-ima, postojali su uvijeti – mala pitoma mjesta, velika dvorišta u kojima su bili posebni uvijek iznova neistraženi kutci, djeca poznata i nepoznata, ali s kojom smo se odmah skužili, bez krivih pogleda, bez ružnih riječi, djeca koja su znala živjeti vani, uživati na slobodi i svježem zraku… Bilo je prirodno izaći van. Toliko prirodno. To su bili naši izlazi iz svega, iz frustracija, iz strahova, iz doma u kojem smo sve znali i u kojem je bilo i dosadnjikavo…Sela kod baka. Posebno sela ili neki drugi manji gradovi pružali su djeci ono nešto. Ono na što se nismo trebali pripremati, a bilo nam je napoznato, ali i toliko divno.
Imala sam ljeta kod obiju baka. Kod svake je bilo posebno na svoj način. Kod svake je kuća i posteljina mirisala drugačije. Ljetna jutra su bila svježa, nije bilo toplotnih udara, pokrivali smo se poplunima noću. Kod jedne su se jele trešnje, a kod druge marelice. Kod jedne je mirisao je vrt, kopar i paradajz. I sve u njemu. A kod druge bilo je mirisa kukuružnjaka i kokošinjca. Nakon što su me probudile grlice, i dan danas ih pamtim, promatrala bih baku u vrtu s koja je brala svježu salatu, dok mi ja bila naslonjena na banderu. Salatu bi ona naslagala u staru limenu bijelu zdjelu oslikanu s nekim povrćem koje je izblijedjeljo. Potom bi ju oprale za ručak odmah na pumpi, a nakon toga bi baka čistila mahune ili slagala distane krastavce. Kopar je onaj miris koji me veže uz nju. I danas mi je to omiljeno jelo. Dinstani krastavci sa kiselim vrhnjem i koprom. Kod bake su živjeli i bratići, a velika garaža od Cikija, mojeg ujaka, kojeg je naslijedio od djeda, bila je leglo svega za igru. Garaža u kojoj je bilo alata, starih limenki i svega starog u čemu bi uživala. Uživali bi svinaročito onda dok bi dovukli staru svejtloplavu kadicu van, pa bi pred ulazom u kuću namočili sve što se dalo. Potom bi ludovali s biciklima ili bi se trčalo manijakalno po ulicama dok bi ujo vozio svoj motor kojeg smo se svi bojali. Ne sjećam se da su prolazili auti, iako je to danas jako prometna ulica u Čakovcu. A Ciki je i dan danas bajker. I motora se još uvijek nekako bojim. Ciki je slušao je dobru muziku i gledao trke po tv-u, a ako ne bi, onda bi radio u servisu televizora kojeg je vrijedno održavao, a stvari za popravak su mu svakodnevno donosili klijenti, prijatelji, poznanici…Cikija su zvali Barba.
Ljeta kod bake uvijek su bila puna šetnji. Išli smo čak do groblja na djedov grob ili do nekih bakinih frendica kod kojih bih uvijek žicala neku starudiju, makar sliku goblena s kojom ne bih znala što, ali evo nešto sam dovukla doma. Posebno sam se veselila časopisima Burda jer su nutra bile tete super obučene. Baka se za te izlaske uvijek oblačila u haljine koje je sama šivala od kupljenih tkanina, a oko struka stavljala bi tanki remenčić.
Kod druge bake budio me miris pečenih jabuka. Sestra i ja spavale bi u kuhinji na divanu, pa kad se baka digla obrzo bi zamirisale jabuke iz male kuhinje s malim prozorima u suterenu kuće u kojem se boravilo ljeti.
Bio bi to doručak nakon čega smo se izgubile na dvorište, pa kod susjeda Saše koji je živio s bakom, jer su mu starci bili gastarbajteri. Čekao je svako ljeto da dođemo. On je bi pun stranih igračaka, novih super modernih bicikala kojih bivša Juga nije vidjela, skupljao je markice i imao nekoliko albuma prepunih markica iz cijelog svijeta. Mislili smo onda koliko to puno para vrijedi. No, upravo me on potaknuo da sam sve bakine čestitke namakala u toplu vodu i skidala strane markice s njih od svih naših gastarbajtera koji su se javljali što iz Europe, Amerike što iz Kanade i Australije. Donosila bih doma i markice i i stare čestitke. Osim toga, pronalazila bih kutije od igračaka kod Saše u klijeti i u njih spremala sve što ću ponijeti kući. Igrali smo do kasnih sati “Država, selo, grad”, potonuli nekoliko puta u potoku do pupka, a ja sam sjela u mravinjak dok sam jela kiselicu poslaganu na debelo i “neopranu”. Saša je čekao i da po nas dođe naš stari koji je vozio Bubu, pa Ladu, a u koju je on sjeo na dvorištu i pravio se da nas vozi sve posvuda. On je bio naš prvi dečko. A mi njegove cure koje on vozika. Jedva je čekao da sjedne u auto, jer oni nisu imali auto. A njegovi su dolazi doma jednom godišnje. Bili su to dani. Mi smo odrasle, sve smo manje dolazile kod bake. Kuća se prodala, baka je otišla u dom. Pa se zatim prodala i kuća njegove bake… Ne znam gdje je Saša. Ali, sjećanja su tu.
Uz to, u starom mini frižideri kod bake, koji nije bio bačen, već je stajao u kutu blagovaonice pokrit sa stolnjakom, imale smo sestra i ja kuću za Barbike u kojoj smo posložile krevet, ormarić i sve što nam je trebalo. Sjećam se i dede koji je jeo ujutro špek i kruh i s cekerom šarenim obješenim na beciklin otišao u “zadrugu po kruh”. Tako su nazivali dućan. S njim sam često čistila kukuruz, pogledala svinje tu i tamo izdaleka i brala šljive.
Sve su to sjećanja kao od jučer. Ne sjećam se televizije, ni programa. On se gledao ljeti doma u Varaždinu. Kod baka je život bio drugačiji. On je ondje stao. I ostao takav nedirnut, čist s jasnim mirisima i emocijama zauvijek. I dan danas postoji bakin vrt u Čakovcu. Prekopan. Na njega podsjeća samo tu i tamo koja cigla ukopana koja je ostala u zemlji, a koja je označavala gredice. Kod one druge i danas postoji kuća koja je obnovljena, ali nema trešnje. Nju su izvadili. Neki drugi ljudi žive ondje gdje su ostala sjećanja, gdje su ostali naše misli i doživljali. Doživljaji koji su itekako živi i s godinama i koji ne blijede nimalo. Naprotiv.
Pišem ovo za svu djecu koja su krenula ove godine u školu. I koja su hrabro prošla kroz prvu socijalizaciju. Kao i za svu onu koja žive školske dane već dugo, a čiji su dani danas posve nešto drugo od onih naših. Namjerno sam povezala ljeta i zimu. Kako bi različite svjetove spojila u jedan. Pišem za djecu kojoj treba pomoći da osjete prave istinske osjećaje pravih vrijednosti. Roditelji, potrudimo se svi zajedno da naša djeca imaju u srcima trenutke koje će pamtiti zauvijek po onom dobrom. Jer i kad starih kuća ne bude, i kad dvorišta budu jednom tuđa, a vrtovi prekopani, znat ćemo da su doživljaji koje nosimo iz djetinjstva ono što nas je oblikovalo u ljude. U dobre ljude. Koji će kasnije imati ili barem pokušati imati dobru djecu.
Držite se, jer prosinac je pri kraju! Preživjeli smo još jednu. Zaželimo si jedni drugima povratak na prave vrijednosti. Iza mene je teško, ali ponosno razdoblje, vjerujem kao i iza mnogih.
