Mjesec: kolovoz 2025.

….med vaniljsås….

Da, naziv definitivno vuče osmijeh na lice. Posebno je smiješan mojem sinu kojeg asocira na poznate likove iz jednog crtića, a zovu se Bablarna. A i oni su da pukneš od smijeha.

Zanimljiv šlager čula sam ljetos na švedskoj televiziji i mene je podsjetio na bla bla, a govorio je zapravo o o piti od borovnica i kako se se njome rješava loše raspoloženje i još brdo toga…. I dok su šlager izvodili njeh nekoliko na otvorenoj pozornici u zlatnim godinama, okupljeni svih generacija u publici se su se razvaljivali od dobrog raspoloženja i pjesme koja podsjeća kao da je dio mjuzikla, kojem svi znaju sve riječi. A znaju oni i što je dobra pita. Zato su i bili toliko razvaljeni. Jer dobra pita ipak rješava barem neke stvari. Priznali mi ili ne.

Dakle pita od borovnica. Šveđani nisu samo originalni po tome što vole škagere i zabavu uz njih, vole oni i zabavu uz škampe (čije je upravo sad vrijeme za izlov), oni su poznati po tome što su grmlja s raznim jestivim bobicama ostavili da rastu gotovo svagdje, i sve posvuda se mogu ubrati i pojesti. Zato klince već u vrtiću i nižim razredima škole uče o tome što je jestivo iz grmlja i po šumama. I to je važan dio obrazovanja. Vjerujete, i u udžbenicima je čitavo poglavlje o tome. Uz našu cestu do zgrade grmlja su puna malina, malo niže su borovnice. U Švedskoj i ne samo tamo, općenito u Skandinaviji je poznato da bobice imaju posebnu vrijednost. One sluše za okupljanje prijatelja, ide se u berbe, slažu se pekmezi i ostale razne slastice u društvu.

Borovnice nisu bile samo hrana ovdje, oni su jako važan element prehrane ovdje na sjeveru jer su pune vitamina, a sazrijevaju u kasno ljeto. Njihova berba odražava i prisni kontakt ljudi s prirodom.

Pita od borovnica ima za kupiti svakakvih. Obično se serviraju uz umak od vanijlije, ili uz slabodoled od vanilije. No najbolje su one koje sami ispećete kod kuće. Tako se savjetuje upotreba i raznih zdravih brašna te sastojci bez glutena. Ma vjerujte, divne su.

Uz sos ili ne…

“Jer pita od borovnica ima okus Švedske.

Ništa ne daje hrabrost kao borovnica!

A uz male borovnice,

sa šećerom,

i mrvičastim tijestom u kalupu,

u pećnici,

na 20 minuta –

sreća postaje ogromna….”

Eto. Sad znate i pjesmu o borovnicima i slasnoj piti.

Prvi školski dani počeli su u Švedskoj u našem Goteborgu. Moram priznati, po prvi put sam ovdje u to doba, a da imam školarca. Čudni su mi dani. Kao da je netko ukrao dio ljeta, kao da je jesen netko ugurao u mjesec u koji ona ne pripada. Nikako da shvatim zašto je ovdje povratak u normalu tako rani. Zašto svi sredinom kolovoza počnu raditi odjednom. Još u lipnju bili smo svi užurbani i čekali odmor, i mi, i djeca. Onaj kasni dio ljeta, ovdje nestaje. Vjerojatno ni ne postoji. Misli su mi u domovini u kojoj tek slijedi onaj finiš, onaj vrhunac godišnjih koji obično završava u svakom gradu na svoj način, nekim slavljem, nekim koncertom, nekim eventima kojima se s ljetom pozdravljamo. No, sve tamnija jutra ovdje mi svako jutro otvoraju sve sumornije oči i jasno je da je ovdje jesen pred vratima. A vrlo brzo će i dosta zahladiti. Moram priznati kako je ovdje na sjeveru ljeto bilo nikad toplije i Švedska je bila više u crvenoj boji nego u tradicionalno zeleno-plavoj u jutarnjim vremenskim prognozama. No, radujemo se već nekim prvim praznicima u rujnu, pa onda onim malo većim za Halloween,… Tako to ovdje jest.

Ujutro nas je do škole pratila neka čudna kiša kroz guste tamne oblake, kroz prtisak, ali i uz sunce koje se probijalo uza sve to. Kao da govori da je još uvijek tu.

Pomislila sam kako nisam pomislila na kišobran, po prvi put. Vratila sam se doma isprativši malog pomalo pokisla, uopće neopterećena time. Pomislim, počela sam živjeti ovaj život. Na sjeveru kao i svi, bez kišobrana.

Iako je netko ukrao dio ljeta, veselim se vikendu i odlasku na obalu. Možda je tamo ostalo barem malo ljeta…