Halloween je već dugo u zraku u Goteborgu. Izlozi prepuni strave, u dvorištima kuća nikli su nadgrobni spomenici, tikve i odurne maske na svakoj polici u trgovini… Gumeni bomboni… da ne pričam. Ne bi nijednog stavila u usta. Oči, odrezani prsti… Ah. Gotovo ne mogu shvatiti kako djeca jednostavno i mirno prolaze pored sveg ovog. Bit će da se nešto gadno promijenilo u moderno vrijeme:)) I gore nego što mislimo.
Ali to već znamo.
Ono što možda ne znamo, jest da je ova noć dugo ukorijenjena na sjeveru. Sve je došlo sa davnim običajem Samhain koji je kasnije postao Hallowmas, kojim su se štovale duše pokojnih. Dan kasnije, postao je Dan mrtvih, odnosno Dan Svih svetih. U Švedskoj je on radni dan, iako ove godine pada u subotu, ovdje se normalno radi kao i subotom inače. Ne rade oni, koji i inače ne rade subotom. No to je još jedna prilika da se djeca dobro provedu na dobroj zabavi uz kostime i puno slatkiša, a odrasli dan kasnije odu na groblje. Inače se u Švedskoj na groblje dolazilo vikend nakon blagadan Svih svetih. Obično se na grobovima dragih ostavljaju lanterne i fenjeri. Svijeće nisu ovdje baš prigodne zbog jakih vjetrova. Groblja su jako mistična i njima odiše mir i dostojanstvo.
U posljednje vrijeme neki od meni dragih ljudi napustili su ovaj svijet. Možda neću stići otići na groblje svima, ali u mislima su mi. Strašno kako nedostaju i zapravo se nikada ne pomirimo s njihovim odlaskom. Oni žive u nama i u našim mislima njihove slike su žive. A to je divno. Posebno se sjećam svog oca i to na mjestima na kojima se najmanje nadam. Posebno kada sam daleko od kuće. Nekako sam mu blizu. Vjerojatno još iz dječje potrebe kada smo daleko od kuće, pa nam zapravo fale naši iz obitelji. Tako je tata uvijek uz mene, naročito dok sam daleko. Poštujte svoje mrtve i imajte ih uvijek u mislima.
Mjesto gdje Šveđani dolaze na svečane večere u vrijeme Adventa i dana oko Nove godine (sve je već rasprodano) je predivan neoelizabetanski dvorac Tjolöholm castle. Dvorac, baš kao i gotovo svi dvorci, za sobom vuče mističnu i dirljivu ljubavnu priču i dan danas stoji kao monument jedne ljubavi i jedne odanosti. Prije svega odanosti samih partnera jedno prema drugom, a potom i ovoj građevini koji su ostavili iza sebe.
Naime, ondje nisu stolovali vladari. Ovaj dvorac izuzetne atmosfere i zapravo jako neobičnog spoja starog i modernog, istoka i sjevera, izgradili su jedan bračni par s vizijom. Jednu nedjelju, sada pred blagdan Svih svetih i Halloweena, koji su, htjeli mi to ili ne priznati, sve češće nekako nerazdvojni, odlučili smo ga posjetiti.
Sam dvorac ne vidi se s ceste kojom dolazite. Starinski putokazi uz usku cestu navode vas baš kao u mnogim filmovima, koje u takvim scenama prate magla i groblje. Ovdje su uz vas stijenje, šuma, oranice, svjetlosmeđe krave te u daljini mirno i kao stakleno more. Da, poprimi to skandinavsko more nekako staklenasti izgled što je hladnije. Nekoliko crvenih kućica koje su služile kao gospodarske kuće, još uvijek ne odaju sliku koja vas doslovno šokira kada stignete. Dvorac je istovremeno strašan i lijep, romantičan i dovoljno skandinavski hladan, pomalo gotički, a najviše elizabetanski. I jedan od rijetkih koji je sagrađen u 20. stoljeću.
Dvorac je sagradila Blanche Dickson čiji je život, naravno, zanimljiva priča. Odrasla je uz oca i bez majke koja rano umire, a selila se iz Švedske u Škotsku kao djevojčica, da bi se nakon majčine smrti i tatine ponovne ženidbe vratila u Švedsku. Udala se poznatog trgovca Jamesa Frederika usko vezanog uz švedskog kralja Oscara II. i tako postala dio visokog švedskog društva. Odlučili su sagraditi dvorac koji bi više bio tip veće engleske seoske kuće. Arhitekt je bio Lars Israel Wahlman . Nakon što je posjetila Liberty’s u Londonu odlučila je od tamo naručiti većinu namještaja. Nažalost, ubrzo nakon što je trebala započeti izgradnja, James umire od sepse, a izgradnju je Blanche provela sama njihovoj ljubavi u spomen. U dvorišnom parku Blanche je dala izgraditi suprugu mauzolej kojeg je dekorirala Ida Thoresen. Blanche je brinula za sve koji su joj pomagali u dvorcu, općinske mještane, crkvu… Po želji svojeg supruga, u dvorcu je bilo mjesta za one koji su trebali bilo kakav oporavak, nešto kao lječilište. To je bilo prvo takvo mjesto u Švedskoj i i zvalo se Meryt, otvoreno 1901. Dvorac je u cijelosti bio otvoren i završen 1904. godine. Samo dvije godine nakon, Blanche umire na jednom od svojih putovanja od dizenterije i pokopana je negdje u morima Indijskog oceana.
Nakon ulaska u dvorac i plaćanja ulaznice koja iznosi oko 15 eura po osobi, ulazite u veliki salon u kojem su dva kraljevska stolca, stol za goste i veliki kamin koji grije. Dobija se dojam ugode i topline, što inače nije slučaj u dvorcima. Uz tu sobu nalazi se i velika dvorana u kojoj se odvijaju svečane večere za oko 100 osoba. Potom dolazite u sobu za biljar i već tada vidite da ste na posebnom mjestu kojeg krasti spoj modernog života i stare engleske tradicije. U velikoj biblioteci s malim pisaćim stolovima s foteljama okruženih palmama i mnoštvom kutija kubanskih cigara mnogo toga podsjeća na istok, što i nije čudo obzirom da je mnogo toga u dvorcu napravljeno u tada popularnom arapskom stilu koji je očito bio popularan i ovdje na sjeveru. Mnoštvo mozaika po zidovima dokazuje upravo to, tu dozu egzotičnosti samoga dvorca koju su unijeli vlasnici, očito po vlastitoj potrebi. Svaku sobu krasi kamin, a dvorac ima i starinsko centralno grijanje s velikim radijatorima.
Poseno su impresivne kupaonice koje imaju ogromne kade u koje se ulazi na stepenice prema dolje, kao svojevrsni bazeni, te nekadašnje tuševe koje su meni ostavili malo čudan okus u ustima. Ne volim starinske tuševe, metalne cijevi. Sve puno metalnih cijevi na kojima su svakave kemijske oznake… Dječje sobice sa starinskim krevetićima također podsjećaju malo na bolnicu, ali izlozi sa garderobom, cipelama i nakitom od vlasnice odmah vas vrate u sjajne dane dvorca.
U dvorcu je nekoliko sanitarnih čvorova, odnosno toaleta, svi su moderno uređeni s vodokotilićima, samo je jedan ostavljen u izvornom obliku.
Svako mali uključuje se klavir s nekom veselom glazbom, pa imate i dojam živosti u dvorcu ili zabave u nekoj od soba. Ne znam dal’ da ovo opišem kao pozitivno ili negativno. Pogledali smo i sobice gdje su pralje prale veš, male kuhinje…
Na prozorima dvorca su metalne zaštite, pa imate dojam Trnoružice, no približite im se shvatite da su to ipak starinski prozori, a kroz njih fijuče vjetar svom snagom s otvorenog mora, što je vrlo čujno.
Na stražnjem dijelu dvorca prostire se ogroman travnjak, koji vodi sve do plaže i divnog pogleda. Slika govori sama za sebe.
Ispred dvorca je nešto kao starinsko igralište s kamenim klupama.
Na cesti prema dvorcu je crkva koju nismo posjetili, ali planiramo.
Obzirom da je od parkinga do ulaska u dvorac oko 10 minuta hoda, vjerujem da posjetitelje u dane Adventa i svečanih večera netko i vozi do dvorca. Dalo nam je na maštu kad smo vidjeli da postoje na desetke starih kočija u obližnjim gospodarskim zgradama, koje okićene fenjerima možda netko i upregne u te dane kada dame u štiklama ulaze u dvorac. Mene su te kočije vratile malo u Transilvaniju. Previše gledam horore.
Uz sam dvorac dograđena je malo modernija kuća u kojoj je moguće prespavati. Imam to u planu. Zasad se ne bojim ni crnih večernjih haljina starih sto i više godine u izlozima, ni metalnih dječjih krevetića, ni bijelih ljuljavaca uz prozore, a ni samosvirajućih klavira. Možda se moram pripremiti na zastrašujući fjuk s prozora.
No, u Skandinaviji sam. Možda je i vrijeme da prespavam u dvorcu s pričom, za dobru priču, ako imam priliku. I čujem vjetar koji sam, ipak, nakon svih ovih godina prihvatila i – zavoljela.
Mnogi su me pitali kako se sjevernjaci prilagođavaju na sve topliju klimu i ovdje na sjeveru. Ono što ja vidim i čujem je da su – oduševljeni. Jedini koji nisuoduševljeni su kukci. Ose ili pčele često se znaju zalejeti u vas, izgubljene u vremenu i prostoru. Da, još uvijek su budne.
U listopadu do prije nekoliko godina već je znalo biti jako hladno i temperature po danu rijetko kad su bile iznad 10 stupnjeva. Ma gotovo i nemoguće. Kad je bilo 8 u zraku, znalo se reći – pa toplo je. Jer je za njih je to i bilo toplo. Evo u Goteborgu temperatura je gotovo svakodnevno ujutro od 5 pa do čak 8 stupnjeva, a popodne idemo i do 15 stupnjeva. Kad pogledam progonzu sjeverne Hrvatske ovih dana, gotovo da i nema puno razlike, osim, naravno, što u Hrvatskoj, vjerujem ima puno više mediteranskog sunca, još uvijek.
Šveđani su već u proljeće, a naročito u ljeta zadnjih godina, sve sretniji jer su duga topla razdoblja i visoke temperature koje nerijetko idu i do 30-tke, omogućila bezbrižno uživanje na plažama, u izletima na otvorenom, vožnjama brodicama po moru i jezerima.
Lišće je počelo ovih dana padati u velikim količinama. Sve se to lijepo čisti s ulica s poznatim usisavačima kako ih zove moj sin, i to još prije nego li se krene na posao. Zanimljive su boje jeseni, koje će vam možda bolje od riječi predočiti moje slike. Od svih tonova smeđe i žute, iznenađuju one jarko crvene pa se u šetnji ponekad pitam jesam li u kakvom proljetom Japanu.
Gljiva je jako puno, čak i uz ceste, uz šume… Ovdje se u ove dane beru plodovi jeseni i spremaju na sve načine. Okupe se susjedi, odu u obližnju šumicu, naberu gljive i svi zajedno pred zgradom spreme neki lonac vikendom. Švedska se priprema i za Halloween, trgovine i izlozi puni su svakakvih monstera.
Uživam čiatajući svakakve jesenke recepte, a svakakvih kuharica ima u trgovinama sve više. Gastronomija se ovdje jako razvija. Šveđani su sposobni gotovo iz ničega ( malo tijesta i kreme) napraviti pravi halloweenski spektakl. O tome jednom drugom prilikom. Sada uživajte u slikama prirode koja ovdje daje najviše. Vjerujem da ste pročitali kako se odlazak u švedsku prirodu ovdje može pripisati i kao savjet liječnika. Koristim prirodu i bez savjeta medicinara, odlazak u šumu pravi je izvor mira, čistoga zraka i sabira vlastitih misli.
Nadam se da i vama protjeće ova jesen lijepo kao i ova godina koji se bliži kraju…
