Ne znam je li roza ili ružičasta nova “in” boja, ali u Švedskoj je nisam zamijećivala onako “na veliko” nikada do ovih dana. Šveđani su uvijek nekako u jakim postojanim bojama – crno, sivo, plavo, ponekad žuto ili jarko crveno, za Midsommar cvjetno.
Dakle, zasjalo je sunce,zatoplilo je na naglo. Terase su se u dva dana napunile željnim kavopijcima, mnogima koji su na poslovnom ručku ili na popodnevnom pivu ili čaši šampanjca. Djeca se opet igraju vani sve posvuda makar je tu i tamo još uvijek puno vlage i blata na travi . Lopte su vani. Klikeri, bicikli, romobili i sve ostalo. A ono najvažnije – čuje se cika i smijeh.
Na trgovima, u trgovinama i u cvjećarama stiglo je proljetno cvijeće. Buketić tulipana stoji oko 200 kruna. Što je mnogo. Stigle su lukovice, jaglaci, maćuhice, uskrsni vjenčići i zečevi…
Sve je u roza boji. Rozo je cvijeće, šalice, šampanjci, limenke sokova, svijeće, boce vina, sapuni, kozmetičke torbice, keramičke kućice… Na znam ima to veze s onom starom pričom kako su se u teškim vremenima žene najviše dotjerivale. Nosile su najfinije najlonke i najcrvenije ruževe na usnama. Prkosivši tako strahu, tmini, beznađu, neveselju.
Nadamo se da je zlo daleko, ali ne možemo zatvarati oči na nagli stah koji se uvukao na ulice, među usputne razgovore zabrinutih susjeda pred zgradom ili u liftu. Nekako su živci tapeti. Osjeća se i u prometu. Za roza boju kažu da je nevina, simbol čiste ljubavi, neiskvarenosti te novog početka. Prkosimo u rozom da sve loše brzo završi. Da se sjetimo da smo ipak ranjivi, nježni i normalni. Da proljeće počne onako kako treba. U lijepim bojama i osmijesima na licima. Baš kao u dječjem svijetu. Pa zar je taj svijet danas zaista tako daleko nestao?
