Već sam Vam pisala o haringama. I o tome kako postoji priča o tome da se one ili mrze ili obožavaju te da i one imaju svoj dan.
Kod mene nije tako. Volim ih u svim umacima koje Šveđani spremaju i izmislili su u novije doba, naročito u umaku od curryja i jabuke, ali one smrdljive, fermenirane ne mogu. Eto. I nemam svoj dan za haringu.
Inače, danas zapravo jako malo Šveđana jede takvu fermentiranu smrdljivu haringu. Danas je to jako “lokalni” i, zapravo, proizvod koji se radi “na malo”. Proizvođači ( njih je malo više od 10-ak danas) su smješteni na obalama Baltičkog mora i u blizini su Finske tzv. High Coast. A ondje živi samo 10 posto Šveđana. Samo 0,2 posto tog proizvoda se izvozi, a u određenim okolnostima i običajima fermentiranu harigu jede oko 20 posto Šveđana. U 2009. godini samo 12 proizvođača fermentirane haringe proizveo je 58 i pol tona toga proizvoda što je oko 850 tisuća serviranja.
Nego, dan haringa pada obično treći četvrtak u kolovozu, jer je po tradiciji, tog dana haringa, koja je bila ulovljena i usoljena te tako konzervirana 6 do 7 tjedana, bila spremna za jelo.
Šveđani se inače u kolovozu vole častiti – malo škampi, malo haringe, malo plodovi iz šume koje si uberu. Ove godine organizirani su partyji za haringa day, ali uglavnom oni “take away food”. Gurmani nisu nimalo razočarani. Uzmi i pojedu svoj obrok u parku, na udaljenosti od drugih i tako. Novo normalno njima je staro normalno.
Haringu su tradicionalno Šveđani jeli uz posebnu tvrdu i hruskavu vrstu kruha koja podsjeća ne veliki čips – tunnbrad, a koji se po tradiciji pekao na užarenoj cijepanici. Danas je obično pripremljena uz sitno sjeckani sirovi luk, kuhani krumpir, malo začina i octa…
Sve u prirodi i sve iz prirode.
