Obećala sam vam tekst o zdravlju. Da, često smo prehlađeni ovdje. U stvari, za razliku od Hrvatske, imam osjećaj da su dosta ljudi ovdje prehlađeni. Što nije čudo. Puno se putuje, hladan je zrak, suh unutra, a vani vlažan. Ponekad se i jednostavno nema vremena otići na pregled na vrijeme pa se zavlači to sve skupa i sije okolo. Podijelila budem s vama slučaj koji mi se dogodio.
Poznato je kako su ovdje jako restriktivni naročito pri davanju antibiotika i teško je doći do liječnika ukoliko stvarno niste bolesni. A tko zna točno kada je čovjek zbilja bolestan? Ja imam dovoljno godina pa nekako znam procijeniti kada mi je stvarno loše. Četvrti dan temperature preko 38.5 i uporni kašalj, preznojavanje i slabost, ali i malo dijete u kući ovisno samo o meni koja sam stalno s njim, rekli su svoje pa sam na svoju ruku uzela amoksicilin koji sam imala doma od prije i uputila se prvoj trijaži, nakon dva dana što je temperatura stala, po nastavak lijeka. Trijažna je sestra uzela osobne podatke umjesto stetoskopa ili toplomjera što joj je posao. Pričala je o tome kako je Hrvatska lijepa zemlja i sama procijenila na temelju razgovora i na temelju toga kako ja kašljem kako mi ne treba antibiotik, odnosno, recept za još dana terapije, koliko mi je falilo. Rekla mi je “da ga bacim u smeće, da on ne djeluje, jer su u pitanju virusi” i pripisala mi sirup na bazi morfija.
Čibi – dabi, Čibi – dabi, eto mene vani sa sirupom pod kojim nipošto ne smijete za volan jer uzrokuje vrtoglavice, rečeno mi je u ljekarni.
Dovukla sam se nekako do doma, sva sreća bilo je gumenih u torbi koje sam kupila za klinke od Karmen, moje obožavateljice švedskih slatkiša. Muž mi je do kraja poludio kad me vidio u ruci “s infuzijom” (jer tako izgleda pripravak na bazi morfija) nazvao je na centralu i tražio dotičnu koja mi nije ni pluća osluhnula i kazao joj kako je sve na bazi morfija za mene zabranjeno jer imam štitnjaču koja zna poludit svako malo, a jednostavno nisam znala o kakvom se pripravku radi. Da, na njoj je da pita svakog boluje li od čega posebno. Dobila sam odmah termin kod liječnice istoga dana za dva sata koja mi je napisala nastavak kure amoksila i dijagnosticirala teški bronhitis s upalom dušnika. I ona je pričala kako je Hrvatska super lijepa. I sve mi lijepo objasnila, bila je stvarno super razgovorljiva i u redu.
Dragi moji, sustavi su takvi kakvi jesu. Morate se sami boriti za sebe i svoje zdravlje. I objasniti da vam je loše. No, nije to ono što sam htjela reći. U cijeloj toj frci koja je započela baš za vikend, umjesto toga da moram doma avionom u tom stanju po lijek, odlučili smo zamoliti poznatu nam hrvatsku liječnicu ako nam može pomoći u nabavci lijeka ili ukoliko ima išta kod kuće za mene (liječničko sam dijete i znam da se uvijek ima doma po koji ostatak antibiotika) došli bismo po to.
Dobili smo odgovor “kako ovdje nije Divlji zapad kao u Hrvatskoj”. Ok. Moglo se i uljudno odbiti nekoga, već ako ni zbog čega, onda zbog toga jer se radilo o lijeku, a ne o posudbi auta.
Osim toga, ne znam zašto ljudi vole koristiti naziv Divlji zapad. Malo je kontradiktorno.
Prvenstvo zato jer Divlji zapad više ne postoji. Ne znam što se želi postići? Dojam o nekoj davno crknutoj civilizaciji gdje su prašili okolo šerifi na konjima s pištoljima? Ajde, molim vas. Nije ni vrijeme ni mjesto. Kao drugo, ako nešto ne mogu shvatiti onda je to ponašanje nekih koji su otišli van i govore kako je Hrvatska Divlji zapad, Texas, Treći svijet… Hrvatska kakva got da je, ruku na srce, ni drugdje ne štima bezbroj stvari, ona je zemlja koja je izrodila super liječnike. Baš su ondje, na 5. mjestu po kvaliteti na svijetu, na Sveučilištu u Zagrebu, dobili svoju diplomu i položili Hipokratovu zakletvu. I baš su oni daleko cijenjeni stručnjaci svagdje gdje dođu. Ne, ne mislim da je dotična trebala pomoći ili nabavljati lijek na crno. Što se ne može, ne može se. Ali, zapekao me taj Divlji zapad i takvo uzvišeno ponašanje prema svojem sunarodnjaku. Mislim da smo trebali dobiti pomoć onako kako zaslužuju bolesni – dati savjet ako ništa drugo ili pitati o čemu se radi.
Prošla sam migracijski proces od a do ž, a ne kao oni koje je sve dočekalo s radnom dozvolom u ruci. Mi kao Hrvati svaki drugi tjedan u kući imamo dvoje Šveđana koji donose drugu kulturu i drugi način života. I nije lako. Ali nikad, baš nikad neću reći da sam stigla s Divljeg zapada. Čak naprotiv. Mislim da je EU postojana upravo zbog toga što se moraju poštivati različitosti, kao što i ja poštujem različitosti i tome učim svoje dijete. Ali, pritom ne gazim po sebi.
Odrasla sam uz čovjeka koji se dizao po koncertima, crkvama, kavama i večerama te izlazio iz automobila van nasred ceste kako bi pomogao ljudima koji su se rušili, imali napadaj ili kolaps ili su jednostavno neobjašnjivo stali u autu nasred ceste. Hvala Bogu, to je moj otac, liječnik. Isto tako znam koliko je savjeta podijelio na telefon usred noći, kasno navečer i nedjeljom i praznikom te usred ručka i to ne samo Hrvatima. Naročito onima koji su trebali pomoć, a nisu znali kako i što, naročito onima koji su živjeli vani, našoj rodbini po Njemačkoj.
Stoga, hvala svejedno što ste me podsjetili da je Hrvatska najljepša zemlja na svijetu što će vam, sigurna sam, potvrditi većina Šveđana, vaših kolega. I da su u njoj stasali pošteni i vrhunski stručnjaci i radnici. I prije svega – dobri ljudi.
I podsjetili me na to da i dalje svaku večer uspavljujem svoje dijete uz stare hitove Novih Fosila i hitove Tonija Cetinskog. Pravih frajera s Divljeg zapada! I da je upravo to moje najveće dostignuće.