Danish seas and bridge…

Dragi svi, dočekala sam svoj prvi poziv za roditeljski sastanak. Osjećam se i ponosno i umorno i prestrašeno. Sve ok.

Prije nekoliko godina pisala sam Vam o tome kako je to biti “samo” mama. A sad, nakon šeste godine provedene samo u obiteljskom okruženju i posvećene podizanju djeteta, mislim da mogu mirno i pozvati sve domaćice ovog svijeta na bunt i na traženje svojih prava. Ovih dana buntira i revoltira zbilja tko got hoće, pa mislim da je vrijeme da se čuje i za nas.

Za nas koje smo svojevoljno napustile svoje karijere i posvetile se svojem jedinom svijetu, onom koji nam je najvredniji, kakav got on bio. Hvala Bogu tko je mogao, da, reći će mnogi. Ali i htjeti treba zar ne, čak i onda kada se i može? No, je li svijet shvatio istinsku poruku toga, tih žena i muškaraca koji su ostali kod kuće držati je da čvrsto stoji? Nije i vrlo vjerojatno nikad neće. Shvatio je dio ljudi. A i mnogi koji jesu neće to priznati. Jesmo li ikada i od koga dobili neko pravo? Nismo. Mnoge zemlje plaćaju izdašno žene ili muškarce koje su kod kuće i brinu o obitelji. Neke zemlje to ponosno ignoriraju. Neke zemlje ignoriraju i one obitelji sa više djece i oduzimaju im njihova prava.

Živjela sam u jako razvijenoj skandinavskoj zemlji i živim u svojoj domovini. Nijedna zemlja ne plaća majku domačicu. Obje se trude što prije otjerati je na posao odmah po porodiljnom dopustu, uz to promovirajući kako su prve tri godine najvažnije za dijete. Neću reći prvi tri, mogu reći da su sve godine važne.

Dragi moji, rađa li se domaćica? Da. Tek kad smo u situaciji odabrati kuda poći u jednom trenutku, tada smo toga svjesni. Da smo jednostavno rođeni s tom potrebom za koju nismo znali da je imamo. Domaćica (pisat ću dalje u ženskom rodu) se budi i diže prva iz kreveta ujutro i nema neradnu nedjelju. Nema bolovanje, nema svoju plaću. Ona je čistačica od 0 do 24, kuharica, teta u vrtiću, ima neplaćeni noćni rad, obavlja sve poslove koji se moraju obaviti dok drugi izbivaju iz kuće da ne kažem koliko got žele. Vrlo često nema nikakvu pomoć, jer, eto, ona ne radi i djeca su nerijetko non stop s njom. Vrlo često teško usklađuje ono malo svojeg slobodnog vremena s drugima, pa joj se vrlo lako zna dogoditi da izvisi i za kavu s prijateljima koja joj je itekako potrebna upravo zbog jednoličnosti u provođenju dana. Dana za danom.

Često se nađe u razmišljanjima i s pitanjima u glavi je li ispravno postupila, ali ona su kratkog vijeka, jer domaćica nema vremena za dugotrajnu koncentraciju. Ona je na usluzi svima, naročito onima koji ništa ne mogu naći po kući, jer sve to zna upravo ona. Domaćica kraljica tako živi. Jer drugačije i ne može preživjeti. To joj je smisao.

Dragi svi, slike su vam iz Danske. Prikazuju poznati most Oresund koji povezuje Dansku i Švedsku, koji gotovo nestajući i neprimjetno ulazi u more te izlazi iz njega. Kojim se vozite i mislite da ste u paralelnom svijetu za koji niste znali da postoji na ovome svijetu. Upravo te slike pokazuju jednu divnu povezanost. Umjetnički rad. Upravo takvu povezanost svakodnevno radi jedna domaćica majka. Neprimjetno se spušta u morske dubine i izranja na površinu, hrabro po sto puta u jednom danu mijenja joj se tlak, mijenja zemlje, strane jezike, pokušava komunicirati da je svi razumiju. A kad uroni u san, ako je tih i miran, prepušta se miru i čaroliji koje joj san ponekad priušti. Jeli ostvarila svoje sne? Pitat će se. Ali, pitat će se mirna.

Često mi kažu da jurišam na vjetrenjače. Da, s godinama i to dođe.

Neka.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.