It’s beginning to look a lot like Christmas….



…toys in every store…
Vjerujem da svi znate prijevod stihova ove velike božićne pjesme koju su obradili mnogi autori i koja je ovih dana jako slušana. Od svih stihova odabrala sam baš te. S razlogom.
Vjerujem da većina Vas kupuje djeci poklone za Božić i da Vas upravo ta kupnja jednako baca u radost kako i u prazan novčanik. Jer, tek kada njima namirimo želju, nama nekako može početi Božić. Tako je barem kod mene. Božić je vrijeme kada ispunjavam sve želje. Vjerujem da je tako i onima koji djecu nemaju. Kupuju svojim voljenima. Ne pišem sada o samoj kupnji, potrošnji i konzumerizmu blagdana, već o onom drugome. Učiniti nekoga radosnim. A to barem mali darak uvijek može.
Upravo zato želim ispričati svoju božićnu priču. Onu kad sam bila mala.
Odrastala sam u ranim osamdesetima, hvala Bogu, mislim da bolje vrijeme nisam mogla izabrati. To je bilo vrijeme u kojem nije bilo luksuza kod nas u istočnoj Europi i nisu svi mogli otići u inozemstvo samo tako, po neke lijepe stvarčice. Ali, beskrajno sam zahvalna mojim susjedima iz zgrade s prvoga kata koji su Božić činili nama djeci iz ulaza posebno čarobnim. Njima je za blagdane bilo posebno veselo i kuća prepuna ljudi. Dolazila rodbina iz Austrije, a jedan njihov kofer bio je uvijek pun dječjih igračaka. Uvijek. I dok bi moja prva prijateljica dobivala barbi kuće s bazenom i liftom, Barbiku, Kena i sve lutkice koje su se tada furale, prelijepe haljinice i štiklice za obući, beskrajno fine Milka čokolade, a njena mama sve potrepštine za kolače i pudinge koji bi pripremala, ja sam se radovala zajedno s njom samo zbog toga što sam sve to gledala. Iz kofera čekala sam svoju čokoladu ili Djeda Mraza od čokolade. Ili bi pak gledala na njihovom boru donešenom iz šume (doslovno je bio velik kao dvije trećine sobe) sve prelijepe ukrase iz prelijepog Beča. Ja bih uživala u gledanju. I ne samo u tome. U koferu su uvijek bili i katalozi s najnovijim igračkama kako bi se mogla napraviti i narudžba za drugi dolazak rodbine. Katalozi bi uglavnom bili moji. S njima bih otrčala na 4. kat, u naš stan, i sva zadihana kretala u kreiranje svojeg svijeta igračaka. Iz kataloga bih izrezivala sve što mi se svidjelo i lijepila u svoju bilježnicu stvarajući tako svoj svijet. Svoje igračke. I ne, nisam živjela i siromaštvu. Samo nisam imala rodbinu iz Austrije. Ja sam uvijek dobila od mojih što sam željela, ali to je uglavnom bilo nešto iz VAMA-e. Zato su katalozi bili moj prozor u svijet, oni su pokretali moju maštu, a ja sam u svojoj bilježnici imala sve igračke iz kataloga. Sa svim raznobojnim naslovima na stranom jeziku, u predivnim bojama koje se kod nas nisu tada još ni štampale. Pitam se, možda sam i bolje prošla ljepivši tako sve što sam htjela i imajući sve na papiru? Možda su moje papirnate igračke imale veću moć od njenih pravih? Razmislite o tome kod slijedeće kupnje. Koliko nam je zaista dovoljno i što želimo kupnjom “nahraniti”.
Da. Sve ovih dana sve više izgleda kao Božić. Iščekivanje je najljepše razdoblje svega u životu, tako se kaže. Pa tako i ono božićno. I izlozi su puni igračaka. Igračaka koje su svakom roditelju sto puta važnije nego li samoj djeci, koja ih, priznali ili ne, zaborave uglavnom za mjesec dva, jer dođe neka nova fora. Pjesma kaže kako sve izgleda kao Božić. Ja mislim da je Božić sve ono što se tih dana rodi u nama. Nadam se da Vam je ova priča rekla nešto. I ušla u srce. Kupujte sa srcem. Pišite, čitajte, pričajte priče, pecite kolače, ljepite papiriće u bilježnice, pjevajte, kreirajte svoju sreću.

Drago mi je što se moj sin ovih dana najbolje zabavlja grijanjem na kamin kod djeda i kroz zatvorena vratašca uživa u moći vatre i broji Tintiliniće. On misli da su pravi. I opet, sve sve oko nas izgleda kao Božić..


Kad toplina spoji generacije…

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.