Ljeto, odnosno godišnji odmor, vrijeme je kad najviše primjećujem detalje. Točnije, ne ljeto, ni godišnji, možda više odlasci u neke druge krajeve… tuđe kuće i apartmane. U njima čovjek na svašta naleti. Na stare knjige, na romane koje je oduvijek htio pročitati, a nije imao vremena, na slike koje ga se jako dojme, koje su skupe i uz koje spavajau 10-ak dana, na kamine koje su oduvijek htjeli, ali ih nemaju, kao i na stare stvari koje su zadnji puta vidjeli kod svojih baka. Kao što su stare lampe, ili neki drugi ukrasi, naročito ako ste smješteni u nekoj staroj kući gdje, iako vlasnici nisu stari i kuća je obnovljena, oni su ipak ostavili u njima neke uspomene, radi fore. Tako sam ovog ljeta naletila u jednoj staklenoj vitrini na čestitku koja je svirala. Jel’ se sjećate tih čestitki? Vjerujem da oni koji su odrastali u 80-ima znaju o čemu govorim. Bile su to čestitke koje su svirale ukoliko su bile božićne – razne božićne pjesme, a ako su bile rođendanske – onda pjesme u tu svrhu. Ja na neke druge vrste čestitki koje su svirale nisam naletjela. Ali znam, dok bi ih moji znali dobivati od rodbine iz inozemstva, da smo ih čuvali sve i jednu u regalu. Otvarala bi ih često i gledala koji vrag ipak u njima tako svira. Ali nikad dovoljno nisu bile čuvane, da prežive, evo gotovo 40 godina, koliko je stara – ove čestitka.
Ona više ne svira. Naravno. Ali meni je u ušima odzvanjao Tannenbaum dok sam ju otvorila.
Ljudi, pišete li čestitke ikome? Biste li ih pisali da to opet postanu trend ili Vam je to totalno nezamislivo? Danas su se čestitanja svela na zakazane datume u našim rasporedima i kalendarima u mobitelima. Uglavnom, mobiteli ih šalju i sami. Čestitke za blagdane dobivamo svi iste. Svake godine pet istih čestitki kola uokolo i to je to. Dok se datum ne izliže do kraja. I hvala dragom Bogu što je dan završio i što smo se svi lijepo svih sjetili. Ide li vam to pomalo na živce? Kako bi bilo da dobijete papirnatu čestitku od nekog ili onu koja svira?
Mojim roditeljima neki prijatelji i dan danas šalju čestitke za važne dane. To su jedno te isti ljudi. Oni kojima je ta navika ostala uvriježena i koji iako imaju mobitele, još uvijek kupuju i pišu čestitke i ne odriču se te divne tradicije, iako su proputovali svijeta. Danas je to jedna velika i topla gesta, znak stalnog i ponovnog sjećanja, susreta na jednoj drugoj razini, osobnoj, ispisanoj rukom, penkalom, lijepim flomasterom… Jako bih željela dobiti čestitku. Razmišljam, kad bih je dobila kakvo bi to posebno značenje bilo? Da mi netko pošalje čestitku. Koliko bi ona zapravo bila osobna. O njoj nitko nikad ne bi trebao znati ništa. Ona ne bi bila zabilježena ni u jednom digitalnom prostoru, ni u jednom mailu, u nijednom mobitelu, ni na jednoj komunikacijskoj platformi. Čak se ne bi nikada saznao pošiljatelj/ica, ukoliko bi potpis bio recimo samo inicijal ili nadimak poznat samo meni. Je li Vam sad jasno koliko je čestitka nevjerojatna stvar u ovom 21. stoljeću u kojem je sva komunikacija negdje ostavljena i zabilježena? Jer eto tako smo htjeli i mislili smo da će biti lakše. Koliko je čestitka javna i otvorena zapravo svakom tko je primi u ruku, toliko nosi svoju poruku, težinu, osjećaje, sjećanja… I poprilično zna biti tajanstvena.
Zato, glasam za čestitke. Ali ja sam ionako jedna tradicijski orijentirana bloggerica, pa se drugo od mene niti ne očekuje. Uživajte. Ukoliko vidite koju zgodnu čestitku, ispišite je i pošaljite onom koga se najrađe sjećate u životu. Bit ćete ništa drugo, nego sretni.
