“Samo Mama” između dva svijeta

Imate li kakve novogodišnje odluke? Svi ih imamo. I u Švedskoj ih imaju. Ali ih drže za sebe. Tako sam čula. Tamo su svi dosta tajanstveni, pa je onda i s odlukama za Novu godina tako.
Ja sam odlučila progovoriti o tome kako je biti “samo” Mama. Iskreno, rijetki su oni iz moje blizine koji su se nisu našli neugodno iznenađeni, neki čak i potreseni činjenicom da se njihova prijateljica, nekada kolumnistica, u ovom slučaju ja, odlučila dati okaz i biti Mama. I još se nekako to toleriralo godinu dana, a onda su počela pitanja. Vrlo neugodna i direktna. Mislim li ja ikad više raditi? Kako mogu biti SAMO doma s djetetom? Pa kaj nemam volje za karijerom više? Pa kako mogu živjeti kad moram pitat’ za svaki dućan?

Ne moram pitat za svaki dućan. Nisam bila dovedena u takvu situaciju.

Našla sam se u prvom trenutku naivno izneđena tolikom količinom nečije brige za jedan tako intiman segment života. Iznenađena da moram raspravljat s ikim o tome zašto sam doma sa svojim djetetom? I o odluci koju donose isključivo majka i otac. 
Prošlo je neko vrijeme i došao je dan kad sam shvatila da jednostavno nitko nema pravo suditi o takvim odlukama kao ni o tome kako ili gdje i tko odgaja svoje dijete, ukoliko je ono zdravo, veselo i dobro zbrinuto.

Od svih mojih prijateljica, ja sam rodila najkasnije. Dakle, dok su sve one bile na porodiljnom i prolazile dječje bolesti, bile na godišnjima i bolovanjima, ili vani na rođendanima (dok su im mlade bake bile na usluzi), ja sam naveliko “samo” radila i nisam se bavila time tko je koliko bio na porodiljnom i tko kome i koliko čuva djecu i kako se djeca odgajaju. Je li im bolje u vrtiću, s dadiljom, bakom ili sa majkom. Moja zona interesa nisu ničija djeca ni tuđi odgoj.  I dok se one čude opravdavajući svoju znatiželju brigom za nečiju karijerom, možda je vrijeme da se zna kako živi jedna full time Mama.

Dižem se svaki dan u 5 ujutro, najkasnije u pola 6. Jer moje dijete ima takav bioritam, s time da me svaku noć digne jer, ili je žedan, ili želi mlijeko da mu se složi, i da eto, omasti brk i po noći. Odnosno da me čuje kako hodam. Slažemo doručak, pečemo palačinke ili kuhamo pužeke koje voli jesti ujutro s krastavcima.  Obično igramo nešto na tablet ili slažemo puzzle i leggo. Ili pak slušamo muziku, ovisno gdje smo, u Hrvatskoj ili u Švedskoj.  Nakon toga, ide toaleta. Prvo oni koji odlaze na posao i školu dok su s nama, a onda nastupamo nas dva. Potom krećemo van, u dućan, šetnju, igralište… Nosimo pun kufer igračaka za pjesak, vrećice smeća koje pobacamo u sve te laserske kante u Švedskoj koje se otvaraju na ključ ili u kontejnere u Hrvatskoj. Oni se otvaraju na pločicu. 

U Švedskoj sve ovisi o vremenu. Ako se pokaže sunce, idemo prije na igralište, a potom u dućan. Ako je ružno, bacamo smeće i samo malo prošećemo  na zraku. Pozdravimo Kineskinje susjede i njihovu mamu koja je isto doma. I klinca koji je doma sa tatom preko puta nas. A koji nas pozdravljaju samo zato jer nas vide da smo i mi doma. Obavezno pogledamo ima li koji novi bager na gradilištu u blizini.

Ako smo u Hr, imamo vremena za šetnju do dućana, bake, ili vozimo cikić (bicikl) . Oko 11 smo doma, radim ručak.  Gdje god bili. Njemu što voli, sebi i mužu što stignem i što volimo. On kuha svojoj djeci, ako su taj tjedan s nama kad dođu iz škole pred večer. Oni opet jedu što oni vole. Popodne opet igra, šetnja, razvažanje ako treba i kupovina, ako treba otići s autom. A već debelo i lovi umor od svih nagovaranja za jelom i skakanja za trogodišnjakom koji je zahtjevniji od ičega na svijetu. Skuham večeru.  Večer dolazi brzo.  Kupanje, crtići i uspavljivanje. Spavati idemo skupa oko 19 sati. Kad zaspi, imam malo vremena za sebe. Ako nismo svi umorni kao psi, pogledamo kakav film ili pišem dok Nenad radi još. Moram priznati da nemam vikende ni praznike već tri i pol godine. Moram priznati kako baka minimalno uskače jer joj je mali naporan, a dvo ili trotjedni život u Švedskoj čini ju depresivnom. A moj muž radi do 18 h – od 8 ujutro. Često putujemo. Sretni smo što imamo priliku upoznavati dva svijeta, da dijete sluša dva jezika, a i na engleskom gleda crtiće. Pjeva na hrvatskom i švedskom i engleskom.

Poruka je jasna – ja pripremim smeće, a on sve za igru u pijesku

Bili u inozemstvu ili doma, moje dijete i ja junački se nosimo sa svime već tri i pol godine bez ijedne noći da nismo bili skupa. Smatram to velikom srećom. Ono što najviše umara od bilo kojeg posla, je jednoličan ritam iz dana u dan. Zato uvijek nastojim kraj dan učiniti malo drugačijim. Ili se radujem nekom filmu kojeg smo uspjeli pokrasti s neta, ili knjizi, ili časopisu kojeg napokon prolistam u miru s čašom crnoga uz 80-te.

Ili si podšišam šiške.

Kao novinarka radila sam u svako doba dana i večeri, s plaćom, a bilo je i mjeseci bez nje. Nije bilo toliko teško, nije bilo toliko naporno. Biti Mama 24 sata dnevno znači ne imati pauzu kada vam zatreba, ne otići u wc taj tren kad morate, a to može trajati i satima kada vam dijete ne želi doma s igrališta, ne otići u šoping kada ste planirali ili obaviti sebi nešto, jer ste samo vi odgovorni za svoje dijete stalno i ne može nitko uskakati kad vam zatreba u trenutku. Jer svi znaju da ste “vi s djetetom doma” . Biti “samo Mama” najljepši je posao i najteži.  Divim se svim odgajateljicama i tetama u vrtiću jer svakodnevno rade s brdom djece. Često mislim na njih otkako sam “samo Mama”. Kao i na sve kuharice koje kuhaju dječici svaki dan i spremačice koje očiste sve za njima – iz sata u sat. U svima njima nalazim sebe svakodnevno. Tako je to biti full time mama. Svijet je to bez plaće, bez pohvale, često svijet i bez podrške okoline jer “više ne kotiraš visoko” ili ne kotiraš uopće, što je jadno u ovom današnjem svijetu. Ali dječje “Volim te” i miran san na kraju dana nema cijenu i nemaju plaću. Znaju koji su probali.

Zanimljivo, samo su mi tek znanice na ulici uputile kako je najljepše biti doma s djetetom i kako to vrijeme nitko nikad djetetu ne nadoknadi. Neke prijateljice – nikada. 

I moj trogodišnjak već zna moć sunca i radost koju ono budi, ali i pozdravljati avione

Nisam odustala od pisanja. Pišem puno, pišem ponekad svaki dan. Pišem od dana kada sam rodila više nego ikad. Sva sreća pa pišem brzo, jer me uhvati na brzinu. Napisala sam brdo pjesama u prozi koje objavljujem na kraju svake godine u vlastitoj nakladi u Danskoj, u tri ili četiri primjerka!! Koje potom poklonim obitelji kako bi znali kako živimo i kakav je život mame u tuđini. Evo, već je četvrta knjigica sa fotkama ugledala svijetlo dana i bila pod borom!  Pišem i priče za djecu. Nisam ih još objavila. U Švedskoj me traže da ih i ilustriram. Nije lako vani. 

Lova se u Švedskoj jako brzo istopi. Znaju svi koji žive ovdje. Cijene su visoke, a porezi još viši. Živimo dobro. Hvala Bogu.  Samo smo odlučili da ću ja biti kod kuće s djetetom i upoznavati strani svijet vodeći dijete čvrsto za ruku. To je ono što prijateljicama nije jasno. Biti “samo Mama”. Nadam se da se ne ljute što pišem o tome. Novinarka u duši tjera me da zaštitim sve “samo Mame” na svijetu.

Ne, nisam odustala od sebe. Naprotiv. Dala sam sebi ono najbolje od života što mi je pružio. Svoje vrijeme s dijetetom. A svojem djetetu “samo Mamu”. Onda kad ju najviše treba. Na toj divljoj stazi između dva svijeta, a koju su probali i izdržali u tom obliku samo rijetki. I na kojoj nelako pronalazimo svoj mir daleko od svih. Zajedno.

Znaju koji su probali.

Jedna misao na ““Samo Mama” između dva svijeta

  1. Ma najljepši dar u životu je moći biti samo mama. Strašno je biti i mama i tata i još morati svaki dan na posao gdje mnogi ne razumiju ni kako je uopće biti – mama.
    Uživajte vas dvoje troje i svi koliko vas je, to je na neki način i privilegija. Za karijeru si ti Megi dosad dala dovoljno, uživaj u tome što imaš, jer imaš jako puno.
    Sretno.
    Marija

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.