Autor: Margareta

Rujan je. I vani je 25 stupnjeva u podne u Göteborgu. Na suncu je osjet i viši. Skandinavsko ljeto trebalo je davno završiti. Terase su još uvijek lijepo pune kao i “sunčaonice” kako ih ja zovem, mjesta na koja se sjevernjaci dolaze osunčati.

Baš jučer na dječjem igralištu, upoznala sam jednog djedicu koji dolazi svakodnevno kako bi se njegov psić poigrao s djecom. Srečko, tako ga zovemo. Nisam sretnijeg i zaigranijeg psića vidjela. Imala sam majicu na sebi s natpisom Marstrand koji ga je privukao i on je odmah došao sjesti pored mene na klupicu, pitavši me odlakle sam. Najprije smo pričali o tome kako je Hrvatska lijepa, posebice obala, koju je je čovjek redovno oplovio i nekoliko puta svojom brodicom, potom smo prešli na hranu koja ga je također oduševila. A psića je, kaže, donio s jednog proputovanja iz Grčke jer je bio negdje ili ostavljen, ili vlasnici više nisu mogli biti s njime, tako sam nekako shvatila.

Pita me: Marstrand?… Odgovaram, obilazim ga ljeti i najdivnije mi je mjesto ovdje na obali. Put do njega i pogled da švedski arhipelag tjera te jednostavno u snove. Koji, gle čudom, postaju stvarnost, shvaćaš na trenutke zureći oko sebe.

Kaže, živio je u Marstrandu. Trznem se i pozornom slušam priče. Naravno kad voli ploviti, pomislim. Svi koji vole ploviti imaju vikendice na Marstrandu ili u blizini. Priča kako se u tom raju živi samo dok su djeca mala. Dok krene škola, mora se otići negde bliže gradu. A ja nekako neprestano vučem i vučem ka malim mjestima, selima, otocima…. Vodi me ona misao da čovjek živi samo jedan život i mora ga živjeti na način na koji smatra da je ispravan i dobar. Ne, ne razumije me ostatak obitelj i nemam nikakvu podršku u tome što bih sutra zamijenila stan za drvenu baraku, kućicu u blizini šume, kuću s dvije sobe s kaminom. Da, zvuči patetično i nikakvo, ali prokleta me ta istina u meni izjeda. Naročito nakon susreta s osobom koja je živjela život kako je mislila da je najbolje, oplovila mnoge obale i iz Grčke donijela psića u Švedsku! Kojim se eto sada igra moj sin i brdo djeca na švedskom igralištu. Imam staru dušu, pomislim. Svatko moje dobi živio bi u gradu s bezbroj mogućnosti i svima je smiješno što nosim majicu s natpisom Marstrand.

Čudni su putevi života, još čudniji naši odabiri. Neke biramo jer tako moramo, neke jer su jednostavniji, no biramo li one koji su nama najdraži i z akoje mislimo da su samo naši? I koliko često ih biramo? Koliko mislimo na naš vlastiti mir, ostavarenje želja koje je itekako potrebno za osobu, a koliko samo na tuđa ostvarenja? Postoji li doba kada se snovi ostvaruju? Ili su neke godine jednostavno rezervirane u našim životima za druge? Kažu da čovjek počne živjeti u 50-ima kada je dovoljno mudar odabrati prave stvari i dovoljno jak ne bojati ih se odabrati usprkos svemu. Trebamo li makar imamo djecu živjeti naše snove i pokazati im tako pravi put u životu? Što mislite?

U iščekivanju jeseni, koje nema ove godine ni blizu. Nadam se da neće prebrzo doći skandinavska tama i kiša i pozdravljam vas sa slikama kasnoljetnog Marstranda u kojem je taj dan opasno puhalo, pa do predivne plaže s otvorenim morem nismo mogli bi blizu…Ali popili smo Aperol na plavo bijelom kockastom stolnjaku u obližnjem kafiću i pokupili brdo bijelih kamenčića da nam zimi čine sjećanja stvarnijima.

Živite svoje snove. Izborite se. Ne ostavljajte ih za sobom kao da se vas ne tiču.

….med vaniljsås….

Da, naziv definitivno vuče osmijeh na lice. Posebno je smiješan mojem sinu kojeg asocira na poznate likove iz jednog crtića, a zovu se Bablarna. A i oni su da pukneš od smijeha.

Zanimljiv šlager čula sam ljetos na švedskoj televiziji i mene je podsjetio na bla bla, a govorio je zapravo o o piti od borovnica i kako se se njome rješava loše raspoloženje i još brdo toga…. I dok su šlager izvodili njeh nekoliko na otvorenoj pozornici u zlatnim godinama, okupljeni svih generacija u publici se su se razvaljivali od dobrog raspoloženja i pjesme koja podsjeća kao da je dio mjuzikla, kojem svi znaju sve riječi. A znaju oni i što je dobra pita. Zato su i bili toliko razvaljeni. Jer dobra pita ipak rješava barem neke stvari. Priznali mi ili ne.

Dakle pita od borovnica. Šveđani nisu samo originalni po tome što vole škagere i zabavu uz njih, vole oni i zabavu uz škampe (čije je upravo sad vrijeme za izlov), oni su poznati po tome što su grmlja s raznim jestivim bobicama ostavili da rastu gotovo svagdje, i sve posvuda se mogu ubrati i pojesti. Zato klince već u vrtiću i nižim razredima škole uče o tome što je jestivo iz grmlja i po šumama. I to je važan dio obrazovanja. Vjerujete, i u udžbenicima je čitavo poglavlje o tome. Uz našu cestu do zgrade grmlja su puna malina, malo niže su borovnice. U Švedskoj i ne samo tamo, općenito u Skandinaviji je poznato da bobice imaju posebnu vrijednost. One sluše za okupljanje prijatelja, ide se u berbe, slažu se pekmezi i ostale razne slastice u društvu.

Borovnice nisu bile samo hrana ovdje, oni su jako važan element prehrane ovdje na sjeveru jer su pune vitamina, a sazrijevaju u kasno ljeto. Njihova berba odražava i prisni kontakt ljudi s prirodom.

Pita od borovnica ima za kupiti svakakvih. Obično se serviraju uz umak od vanijlije, ili uz slabodoled od vanilije. No najbolje su one koje sami ispećete kod kuće. Tako se savjetuje upotreba i raznih zdravih brašna te sastojci bez glutena. Ma vjerujte, divne su.

Uz sos ili ne…

“Jer pita od borovnica ima okus Švedske.

Ništa ne daje hrabrost kao borovnica!

A uz male borovnice,

sa šećerom,

i mrvičastim tijestom u kalupu,

u pećnici,

na 20 minuta –

sreća postaje ogromna….”

Eto. Sad znate i pjesmu o borovnicima i slasnoj piti.

Prvi školski dani počeli su u Švedskoj u našem Goteborgu. Moram priznati, po prvi put sam ovdje u to doba, a da imam školarca. Čudni su mi dani. Kao da je netko ukrao dio ljeta, kao da je jesen netko ugurao u mjesec u koji ona ne pripada. Nikako da shvatim zašto je ovdje povratak u normalu tako rani. Zašto svi sredinom kolovoza počnu raditi odjednom. Još u lipnju bili smo svi užurbani i čekali odmor, i mi, i djeca. Onaj kasni dio ljeta, ovdje nestaje. Vjerojatno ni ne postoji. Misli su mi u domovini u kojoj tek slijedi onaj finiš, onaj vrhunac godišnjih koji obično završava u svakom gradu na svoj način, nekim slavljem, nekim koncertom, nekim eventima kojima se s ljetom pozdravljamo. No, sve tamnija jutra ovdje mi svako jutro otvoraju sve sumornije oči i jasno je da je ovdje jesen pred vratima. A vrlo brzo će i dosta zahladiti. Moram priznati kako je ovdje na sjeveru ljeto bilo nikad toplije i Švedska je bila više u crvenoj boji nego u tradicionalno zeleno-plavoj u jutarnjim vremenskim prognozama. No, radujemo se već nekim prvim praznicima u rujnu, pa onda onim malo većim za Halloween,… Tako to ovdje jest.

Ujutro nas je do škole pratila neka čudna kiša kroz guste tamne oblake, kroz prtisak, ali i uz sunce koje se probijalo uza sve to. Kao da govori da je još uvijek tu.

Pomislila sam kako nisam pomislila na kišobran, po prvi put. Vratila sam se doma isprativši malog pomalo pokisla, uopće neopterećena time. Pomislim, počela sam živjeti ovaj život. Na sjeveru kao i svi, bez kišobrana.

Iako je netko ukrao dio ljeta, veselim se vikendu i odlasku na obalu. Možda je tamo ostalo barem malo ljeta…

Na našoj livadi rastu borovnice.
Dođi, radosti srca moje
Ako me želiš, ovdje sam!

Dođi ljiljani i akvileja,
Dođi ruže i kadulja,
Dođi slatka metvica, dođi, radosti srca moje!

Prekrasno malo cvijeće tamo te poziva na ples.
Dođi, radosti srca moje
Ako želiš, vezat ću ti vijenac!

Dođi ljiljani i akvileja,
Dođi ruže i kadulja,
Dođi slatka metvica, dođi, radosti srca moje!

Stavit ću ti vijenac u kosu,
Dođi, radosti srca moje
Sunce zalazi, ali nada izlazi!

Dođi ljiljani i akvileja,
Dođi ruže i kadulja,
Dođi slatka metvica, dođi, radosti srca moje!

Ovako glasi jedna od pjesama izvođena na programu švedske televizije jučer na Midsommar.Već i sami znate kako je ovo najveći praznik u Švedskoj.Njime se slavi dolazak ljeta,sunca,plodnosti,ljubavi…Najdulji je to dan u godini ovdje.Sunce posebno jako sja, a toplina zove da jednostavno samo uzmete košaricu s jagodama i odete na neku od obližnjih plaža.Mnogi su već oko podnevnih sati okićeni vijenčićima raznobojnih cvijeća kretali prema plažama ili raskošno okićenim kućama prijatelja ili susjeda.

Gradski busevi bili su puni što starih što mladih,veselih i nasmijanih ljudi.

Jer što reći više?Sunce i toplina nešto je ovdje sveto.Uz to puno slasnog voća, tradicionalne muzike koja zvuči na onu keltsku, ludo kolo koje se pleše oki stupa plodnosti i pokoji đin tonik iz limenke obećavaju nazaboravno iskustvo.

Moj kolač nije baš nešto uspio, jer mi je bilo previše putra u tijestu kojeg sam kupila, a to ne volim.Ali smo jagode pojeli u slast.U šetnji kroz šumu,uz vjenčić na glavi,u masi ljudi koja se kretala prema plaži i ja sam se nekako čudno opustila i spojila s prirodom.Po prvi put uživala sam u prirodi takva kakva je i vrijeme mi je stalo.Na tren sam shvatila da sam zaboravila na probleme,a u daljini čula se vesela glazba i dječji smijeh.Mirisalo je more na mahove.

Očito je to i bit svega….

 Diljem Švedske jučer se slavio Dan državnosti. Osim što se slavilo glazbom, govorima, zastavama i cvijećem, mnogim novim građanima Švedske  priređena su slavlja.

Postala je svojevrsna tradicija dočekati "novorođene" švedske građane tijekom proslave Dana državnosti. 
Mnogi su istaknuli zahvalnost na državljanstvu, a u protekloj godini dana bilo ih je ukupno 480.

U Goteborgu bilo je malo tmurno,malo sunčano baš kao što i priliči danima kada djeca napuštaju školske klupe,odlaze na praznike,a veliki švedski praznik sve je bliže.Its Midsommar time! 

Proljeće u Švedskoj,kažu ovdje, najbolji je dio godine.Ove godine posebno je toplo i sunčano.Skoro pa i nema kiše.Već početkom travnja načinili smo fotografije s procvalim drvećem.U šetnji nas redovno prate narcise,šafrani,potočnice i margarete…Miriše bazga,vjerovali ili ne, i jorgovani.

U stvari, proljeće u Švedskoj miriše kao najfiniji parfem.Iskreno.Zrak je čist,svjež,nikad zagušljiv,a sada i mirisan.Šetnje postaju čisti mir i užitak,a šetnje šumarkom prava bajka.Odmorimo često na kojem kamenu, osunčamo se i idemo dalje.

Na našem igralištu djeca na svoj način obilježe dio godine.I dok su za Božić bili iscrtali jelke i kuglice,sada je eto došlo sunce, a s njime i cvijeće i ljubav naravno.I moj L. postao je prva simpatija jednoj djevojčici u razredu….Sav je crven dok priča o njoj,a ona bi ga otvoreno poljubila…Djeca su iskrena, nesputana, otvorena i čista…Baš kao i proljeće ovdje.

Kafići se spremaju za pravu sezonu, baš kao da su na Mediteranu. U šarenilu boja i cvijeća.Mnogi su proširili svoje terase na još više prostora.Nema sumnje,Šveđani se opasno spremaju za svoje ljeto.Ugodno toplo.Veselimo se i mi.

Grmjelo je na Silvestrovo poslijepodne tlo u gradu Göteborgu iza 17 sati. Vrijeme je to kada se u centar grada sjati sve mlado i staro te ono dječje na tradicionalni vatromet.

Iako je padala susnježica i već debelo bila noć, bilo je hladno i puhao je vjetar, nije to omelo ni mame s djecom u kolicima da jurnu na vatromet. Bio je baš svemirski. Na trenutke imali smo doživljaj da se na tlo spuštaju NLO-ovi, potom su krenula srca, pa pahulje, zvjezdice, sve ono što si zaželimo u ponoć, a dirne nas u srce… Šveđani tako ovom divnom gestom daju priliku svima, i malima i starima, da uživaju u vatrometu u tradicionalnih 17 sati kada to svi uglavnom mogu.

Kao što to i bude na otoku, tlo se treslo poprilično, jer je Göteborg na obali, a od vibracija su se palili i auto alarmi. No, ono što se dalo zamijetiti je – tišina i pozornost kojom se vatromet pratio. Što zbog snimki, a što zbog ugođaja u kojem je, vjerujem, svatko zeželio duboko u sebi mira i nade u bolje sutra.

Potom smo puna srca otišli na slavlje.

Sretna vam Nova 2025.!

Haga, jedan od najstarijih i najljepših kvartova u Göteborgu, živi svoj božićni san.

U ulici koja zrači iskonskom švedskom starinom, starim obrtima, antikvarima, trgovinama za vještičarenje, starim drvenim kućicama koje su danas nečiji stanovi, kockasto popločenim ulicama, ovih dana vrhunac je bozićnog duha.

Ne, Šveđani ne prodaju kuhano vino, oni ne jedu germ knedle ni fritule. Ne ore se božićne pjesme odasvud. Ovdje se čuje žamor veselih ljudi i još veselije djece. Na božićnim štandovima često su starine za svakoga po nešto, od tanjura do starih postera, za koje licitirate. Najveća gužva je na štandu za najpoznatiju švedsku hrenovku ili Korv kojeg ima u svim bojama i dimenzijama. Jedu se hot dogovi sa sjevernjačkim kobasicama. Kao od šale prodaju se friško pečeni ušećereni bademi. Širi se miris nečeg sličnog kao palačinka, mislim da je recept došao iz Danske. Miris vanilije jednostavno tjera vas da nešto pojedete. Kupuju se starinske lizaljke i imate osjećaj da ste u nekom starom filmu. Malo dalje stoje Djed Božićnjak i Baka Mraz i čekaju na fotkanje. I dok se moj sin fotkao, mene je Baka Mraz povukla da se fotkamo nas dvije skupa. Jedna topla gesta od sjevernjaka, moram priznati, baš me oduševila.

Djeca najradije jedu ušećerene jabuke kojima je teško odoljeti. I dok odrasli piju pivo ili gloog uz neobavezni razgovor svatko sa svakim, djeca se igraju do mile volje, valjaju se po podu u svojim zimskim kombinezonima i šarenim kapicama. I dok sam ispijala svoj ovogodišnji Haga gloog u malom kafiću koji ima veliki stakleni izlog, pa sam iz topline mogla pratiti situaciju vani, ušetalo se brdo Kineskinja unutra koje su izgledale kao švedski sjevernjački narod Samiji. Tako su i bile obućene. Pojele su brdo hrane za svojim rezerviranim stolom, u vremenu u kojem sam ja dovršila gloog. Probila sam se do trgovine s modlama za kolače i sretna što sam napokon kupila svoju modlu za gingerbredmena kojeg ću raditi velikog kao što je to radila Pipi Duga Čarapa.

Probila sam se kasnije do kraja ulice gdje me dočekao štand sa svim slasticama što božićnim, što tipično švedskim, ali tamo je bio red od 50 ljudi i nisam imala vremena više čekati, a padao je i mrak. Tako da sam svoju božićnu šetnju završila uživajući u pjesmi koja je dopirala do mene. Pjevao je mali zbor koji je na jednom od trgova nastupao s nogu, a capella, pjevajući Santa Lucia. Da, ovdje je to velika pjesma i praznik za Šveđane, koji “Lusijom”, kako je oni izgovaraju, tjeraju mrak i dozivaju snagu svjetla.

U mislila sam bila sa svim lošim od ove godine (teško je ne misliti na to) i pokušavala u sebi snažno prozvati svijetlo za sve nas. Za snagu, za nadu, za bolje sutra za sve.

I na kraju, priča o kupovini bora ovdje na sjeveru. Kupili smo zadnji bor dolje u kvartu gdje su se prodavali. Prebrzo su se rasprodali u ove dane, no ostao je jedan zadnji. Prodavač je bio toliko ljubazan da nas je pokušao odgovoriti od kupnje kazavši da će boru brzo spasti iglice jer je dosta suh, no ipak smo ga uzeli za 200 kruna, što je super cijena, i donijeli doma. Bor se super drži, iglice ne padaju i mi smo sretni. Sretan je i bor što je i on ipak nečija božićna jelka ove godine. Ipak odabran.

Budite i vi sretni ovaj Božić, iako ste umorni od ove godine, baš kao što je naš bor umoran od sjevernjačkog vjetra. A koji je ipak našao svoj topli dom za Božić.