Vidite li i vi pesa u mojoj kavi? Pitam se kaj to znači?
Jučer popodne su me doslovo bombardirali s porukama i video zapisima s brdo humora na temu korone. I sva sreća da jesu, jer sam se napokon dobro i od srca nasmijala, Dobro je da imamo (još) uvijek humora u sebi. No dok pokušavamo voziti slalom, uz sve oko nas, naročito oni koji rade od doma uz djecu koja od doma idu u školu i one najmanje kojima treba posebna pažnja, zasuli su me i slikama dječice kako troše svoje vrijeme u doba korone, u kratkim pauzama od svega.
Klincima je posebno teško ovih dana. Onim najmanjima, koji još ništa ne kuže, osim da se SVE promijenilo i nije ništa kako je bilo, i koje treba stalno okupirati. Moja mali danas je počeo saugati, sam od sebe. Posaugao je čitav stan bolje od mene. I dok sam govorila neka prestane, misleći kako će mi socijalni rad pokucati na vrata zbog toga što maloljetnik radi po kući, on se nije dao smesti. Moralo je dijete izbaciti energiju van. Kad je bio gotov, zvao me da isključim usisavač.
E to se zove izolacija s trgodišnjim djetetom
Istina je, ima mamu domaćicu koje pere, čisti i kuha i piše “bjog”. U dućanima već i sam zna gdje što stoji. Poznaju ga tete na kasama, sam stavlja u košaricu što nam sve treba. On je više – domaći čovjek. Ali i zna si naći kreativnu igru kad mu dosade svi kamioni i šleperi i svi ajetoovci i štrumpfovi i fit klinci na Kockici. Kockica- spas u ovo doba!
Imam nekoliko lijepih fotki koje bi htjela podijeliti s vama, a koje su mi bile poslane.
Mirta i Filka napravile su minijaturne snjegoviće na trampolinu u svojem dvorištuI rastrčale se po ožujskom snijegu
Pjevam si u glavi trenutno najpopularniju verziju hita “I will survive”.
Jutros je u Varaždinu lagano padao snijeg. Jako je puhao vjetar, pa je sve izgledalo bajkovito. Nimalo. I dok je na licu mojeg sina bilo pitanje kako sada snijeg, a već smo se spremali na more i bližilo se vrijeme omiljelih mu lubenica (što mu govorim svaki dan), ja sam imala samo jednu sliku pred očima. Onu iz serije o černobilskoj katastrofi. Kada su opustjele ulice i mrkla tišina živima činile samo bijele čestice černobilskog otrovnoga praha nuklearne eksplozije koje su lebdjele laganim vjetrom po zraku, a neki su pojedinci čak i uživali u tome jer, eto, izgledalo je lijepo. Valjda su mislili da je pelud. Da, tako mi je izgledao moj kvart ovdje danas ujutro. Nikad nisam mislila da će mi tišina tako teško padati, naočito ona u kojoj čuješ pticu tamo s početka druge ulice ili kvarta. Auti ispred zgrada – bijeli i mrtvi. A pored njih – rascvjetale krošnje drveća. Sve je popizdilo do kraja. Došli su smetlari, i probudili me u mislima kako ipak nije sve stalo. I mislim kako više nema povratka na staro. Prvi puta suvremeni je svijet stavljen u zatvor. Preko noći. Sve je jasnije kako je lako nestati u trenu. Dopuštam ove dane malome da se igra svime čime hoće. Stan mi izgleda kao bomba. Glavno da pojedemo, poigramo se, i dam mu do znanja da je sve isto kao i prije i da neko vrijeme ne smijemo van jer su vani stričeki s maskama. Dok zaspi, bacam se na čišćenje, malo u suze i očaj, malo u chat s mužem. Sami smo. I ovaj put mislim kako je čovjek nekako u najtežim trenucima uvijek sam. Tako je nekako i bolje. Bolje se vjerojatno pomirit sa situacijom i svima što se događa. Ne mogu više slušati o mrtvima, ne mogu više slušati ni stožer za koji mislim daj najbolji na svijetu . Čak mi dijete govori – Mama, stozej je. Nebus gedaja? Ja smijem sad govojiti? Jadan. Da, imat ćemo svi PTSP. Rekla je stručnjakinja na tv. Drago mi je da imam frendice koje se ne nerviraju toliko kao ja i stalno govore kako će sve biti ok. Tužna sam kad vidim da su neke druge totalno ubijene i samo razmišljaju o tome kako ćemo se svi zaraziti i poumirati. Mislim da nam svijet želi reći da krenemo novim putem. I jedino tim putem ćemo i morati. Ostat ćemo promijenjeni zauvijek. Jesmo li spremni za njega? Što će nam ostati, a što će se očekivati od nas? To je jedino pitanje koje si postavljam ovih dana, gledajući kako se učiteljice lijepo trude voditi on-line nastavu na tv-u za klince. Svaka čast kako je profunkcioniralo. Trebat će još puno više truda od toga. Djeca moraju naprijed i lijepo su se prilagodila. Ugledajmo se na njih.
Jako puno se trenutno traži od nas. Da, skijaši na vas mislim prvenstveno, jer, evo, mreže i mediji bruje nažalost samo o vama. Na one koji su u tijeku pandemije skijali po inozemstvu i došli doma i radili partije. Da, i na one koji su namjerno izlazili iz samoizolacije i hodali po ljekarnama gdje su stari ljudi i kronični bolesnici. Fuj! Na one koji nisu zatvorili kafiće usprkos naredbi Vlade. Mislim da svijet koji dolazi jako puno traži od nas koji smo i zdravi doma zatvoreni s malom djecom, kao i od vas kojih se čitava situacija očito ne tiče. Svijet koji dolazi tražit će uzajamno pomaganje, prestanak vladavine materijalističkog svijeta što god on predstavljao i kakve god dobrobiti bile od njega. Makar nam on sada donese i lijek, mada sumnjam. Lijek će ipak izmisliti nečiji staložen mozak u svoj ovoj zbrci. Ne nisam Buda i ne mislim živjeti od meditiranja. Ali zaboravili smo na našu unutarnju snagu. Svijet koji dolazi tražit će ulaganje u lijekove i medicinu, vatrogasce, vojsku i sve ono što nam sada treba najviše. Svijet koji će nas vratiti u normalnu komunikaciju, makar sada komunicirali preko mreža više nego ikad. Što je dobro. Svijet u kojem se nećemo smijati nekima, a onda od njih tražiti pomoć. Svijet u kojem ćemo se sjećati da je svako, ali baš svako gospodarstvo na svijetu lako poljuljati kao dječju ljuljačku, a ljudske živote i zdravlje još lakše i izgubiti.
Svijet u kojem će nam špageti s umakom od paradajza biti večera u kojoj ćemo istinski uživati s prijateljima. Kao nekad. I ništa nam nije falilo. Pripremimo se svi za život poslije. Nek nas održe lijepi planovi.
Ne mogu da se ne javim. Moram se ispucati nekako. Hrvatsku, posebno Zagreb, jutros je probudio snažan potres. Preko 5 po Richteru. Centar Zagreba je razrušen, ljudi su na ulicama. Ne bi trebali biti, ali je tako. Ljudi iz bolnica stoje na ulicama s maskama na licu. Sve snage na terenu….Dalje ne moram. Jedno zlo ne ide samo, govorila je moja baka. Nikad nisam mislila da ću to doživjeti. U Hrvatskoj se tako i pokazalo. Čak je i pao križ sa zagrebačke katedrale! Frižider mi se toliko tresao u stanu da je skoro pao od ljuljanja. Sva sreća da sam na vrijeme maknula dijete iz kuhinje ugledavši lustere kako luduju. Ne nismo u panici. Pišem samo da se smirim. Razmišljala sam kuda i kamo, k starcima, u vikendice prijatelja. Sad više ne razmišljam ništa, jer je svagdje isto. Čekam. Kažu stručnjaci da ne znaju hoće li biti još potresa i kada će biti ili je već bio glavni. Za Varaždin nemam trenutno informacije kolika je i gdje je šteta, ali u Zagrebu ima i povrijeđenih. Dragi iseljenici, svi koji ste negdje po svijetu, molite za svoju Hrvatsku. Posebno pozdravljam Talijane koji su snimili predivan spot s temom Ostani doma uz pjesmu Moja domovina. U uzlaznoj smo putanji pandemije. Trebali bi biti smireni i čekati u svojim kućama, ostati pribrani, čuvati živce. Očito nam netko ili nešto neda. Netko ili nešto želi nešto reći. – Ne samo da ćete oboljeti i ne možete se čuvati kako ste naumili , nego svi marš van na ulice, jer vam, se , eto, kuće ruše!
Dosta je sada!
Tješimo se svi time da ćemo iz svega izaći jači i bolji ljudi. Jer jedino to nam je i put. Treba izdržati. Nadam se da, ako dosad nije, onda je sad polako svima jasno da smo se bavili nebitnim stvarima. Stvarima koje nam ovoga trena nisu važne. Uz zdravlje, koje je vidimo da je najkrhkije, sada vidimo da je i materija krhka. Stvari su samo stvari. I floskule su to što sad nabrajam, ne znam što bi drugo. Švedski mediji brzo su, gotovo u sat vremena, objavili da nas je zadesio potres. Vidiš, vidiš. A jučer sam ih kudila kako o sebi ne izvještavaju dovoljno. No kad su drugi u pitanju… Baš lijepo. Pitam se hoće li i tko i kako pomoći s obzirom da smo jedina zemlja koja se bori sa pandemijom i zemljotresom u isto vrijeme? Naočito oni koji zbrajaju dnevno koliko im love ide u vjetar zbog “prehladice koja hara”. Vidjet ćemo. Priroda svoje govori, nema šta. Ali sada je ipak malo pretjerala. Čak su mi pali na pamet i svi oni borci, mali i veliki, za klimu, kao da su prizvali sav taj užas. Pa se sada stvarno nitko nikuda više ne vozi, ne lete avioni, ne rade dućani, proizvodnja je stala, neće dolaziti ni hrana ni lijekovi uskoro, ne daj Bože. Djeca ne idu u školu. A rad i ekonomija održavaju se isključivo i zahvaljujući internetu koji itekako škodi prirodi. Ali je, glej čuda, zrak čist! A svi prizvođači e i bio tehnologije trljaju ruke. Vrijeme je da joj odgovorimo. Onko kako znamo i čime možemo. Razumom, dušom, hrabrošću, jedinstvom i srcem. To je ono što ona nema. Neka se ne ljute svi klimatoljupci, ali ovaj potres me dotukao. A umalo i moje dijete. A u tim se trenucima se iz žene pretvaram u lava. Ne mogu vam više reći ni ostanite u kućama. Jer ih možda nemate. Ostanite u sebi i pribrani. Vratit ćemo sve natrag. Sve. Prošli smo izgnanstva s vrečicama u rukama. Ljudi smo. Ipak smo najpametnija vrsta na zemaljskoj kugli. Koliko god ona bila čista ili ne. Ali, vrijeme je da nas čuje. Ovako ili onako.
U Švedskoj je trenutno oko 1700 zaraženih slučajeva koronavirusom i 20 mrtvih. Polovica onih na intenzivnoj njezi su oni iznad 65 godina. Obično se na intenzivnoj završava nakon 8,5 dana od početka bolesti. Počela su testiranja cijepiva na ljudima. To je sve važno što sam mogla pročitati ovih dana u vezi ove situacije na portalu švedske državne televizije, koja je inače relativno brz, realan i jako šarolik medij, što mi se sviđa. Jer ima svega. Samo su malo škrti na info. No, to je i obilježje ovog društva ovdje. Za naše pojmove škrti, za njihove “dovoljni”. Svaki dan prva vijest je sve drugo samo ne koronavirus.(!!??) Primjerice, jučerašnja prva vijest (analiza) ujutro bila je hoće li internet izdržati svu silinu napona ne kojem trenutno sjede svi oni koji rade od doma, jer doma je, za neke internet puno slabije jačine, nego po tvrtkama. A takvih je jako puno sada. Gotovo svi. Ozmeđu ostalog, izvještavaju kako je Volvo zatvorio svoju tvornicu i preko 20 tisuća radnika poslao doma na “slobodno”. Izvještavaju kako se ne može na Kubu jer je zatvorila granice, pa ne mogu turisti iz Kube natrag u svoje zemlje. I koliko SAS (skandinavska zrakoplovna kompanija) pati ovih dana… Obavezno je među prvim vijestima nešto o tome koliko će korona kriza utjecati na ekonomiju, plaće i radna mjesta. Obavezno. Krivulje, burze i lova sve posvud. Neki dan je i prva vijest bila kako se Eurosong neće održati. Doslovno – prva vijest. Tu i tamo daje se riječ pokojem stručnjaku koji objašanjava o virusu i kako djeluje. I kako je sve započelo u Kini. To nismo znali. Još nisu poduzete nikakve mjere u vezi slobodnog kretanja ljudi, osim što se savjetuje da se radi od doma. Osnovnoškolci i vrtićarci dalje idu u institucije, kako oni to ovdje zovu, jer, ističe premijer, tamo nema zaraze. A nema više ni nastavničkog osoblja, koje je bolesno (naravno, ne od corone, jer ovdje istovremeno vladaju i prehlada i gripa), pa su danas rekli kako će prioritetnim zanimanjima (npr. zdravstveno osoblje, vatrogasci, radnici u trgovinama, vojska, financijske službe, security, radnici u prehrambenoj industriji, itd.) i dalje osigurati skrb djece, dok roditelji rade. Srednje škole i fakulteti te škole za odrasle se održavaju on-line.
U dućane se i dalje može kako, kada i gdje se hoće
U sve trgovine možete ići kada hoćete, svega ima, jedino su za penziće ostavili satnicu kroz dan kada su oni na redu za nabavku, kako ne bi bili u trgovini s ostalom, mlađom, populacijom. Mada je i ovdje vlada(la) panika i ljudi jesu pohrlili u trgovine i boje se. Itekako.
Iz najpoznatijih trgovačkih lanaca ističu kako se svaki dan za hranu potroši kao u danim pred Božić! Svaki dan! A na dostavu hrane i ostalih potrepština u Švedskoj ovih dana čekaju oko 6 dana. U ljekarne ne smiju ići bolesni, već samo kontaktirati svoje liječnike. Kao i svi oni koji imaju nekakve simptome nekakvih bolesti. Kao i inače. Testiranja na koronu ne vrše se već dugo, tako da ova brojka o oboljelima, ističu na svt, nije realna. Ionako veliki broj ljudi nema simptome, i mnogi koji imaju, ostaju doma u “samoizolaciji”. Rečeno je svima koji imaju lakše simptome ili onu običnu prehladu da ostaju doma, ne izlaze među ljude, da moraju biti bez ikakvih simptoma 48 sati prije nego krenu “natrag u normalu”. Bila je i vijest o tome kako djeca sve više zovu dječji telefon za samopomoć u vezi korona virusa jer se brinu. Jel’ možda roditelji ne znaju dovoljno? Šveđani se (ne) brinu? Kao i inače. Što će se pokazati točnim, i hoće li uopće i ikada se išta pokazati, vidjet ćemo. Čuvam živce. Budite doma. Budite dobro.
Šveđani se uvelike pripremaju i za Uskrs, pa ih na vratima dućana čekaju šareni ukrasi
Kako ste? Jeste li se vratili doma ili ste u inozemstvu? Kako su vas prihvatili u vašem kraju? Radite li od doma? Ne znam koja bi vam pitanja sve postavila. Malo sam konfuzna ovih dana. Mali mi je nemogući, ne mogu mu ništa (makar sam probala na onako dječji način) objasniti da su vani bubanci i ne smije se puno van. Nakupovali smo novih igračaka, ali mislim da nije to-to. Naravno da nije. Djeca osjećaju naš nemir. Ovo je vrijeme za nadljudske napore. Za razvijat psihu koja je spavala negdje u nama dosad. Da se posvetimo jedni drugima kako spada i istovremeno preživimo u drugačijim, u puno težim uvjetima. Teško je onima koji su razdvojeni. Ja još uvijek čekam da mi se muž probije iz Švedske do nas.
Najradije bi kritizirala one zdravstvene sustave koji puštaju neka sve ide svojom tokom i ljude uspoređuju doslovno sa krdom te puštaju da virus divlja među ljudima. Niti su ljudi krdo, niti trenutno imamo posla s običnim virusom na kojeg se dobro prukužit malo. Kroz povijest, kažu naši stručnjaci, ovakve stvari riješavale su se samo oštrim karantenama ili cijepivom kojeg trenutno nemamo. Vrijeme kataklizma i ratova uvijek je p(r)okazalo prava lica ljudi. I istinske jačine pojedinih nacija i naroda, kao i njihove slabosti, njihov način razmišljanja kako prema sustavu tako prema pojedincu. Vrijeme je, nažalost, za ne misliti na to kako ćemo izgubiti stanove i jahte (oni koji ih imaju) jer ako nam netko oboli ništa nam to neće značiti. NIŠTA! Ima i još jedna stvar koju moram prokomentirati. Ljudi s djecom razbježali su se sada po šumama i gorama. Sve ok. Zanimljive su mi situacije na igralištima gdje se neke mame i roditelji ponašaju kao u vrijeme najljepših proljetnih bezbrižnih dana pokazujući time kako se ne boje?? Kako njima neće biti ništa? Kako djeca nisu prenosioci? Smijale su se onima koje su koristile maramice i brisale ruke i mobitele. Ne nije vrijeme za junačenje, Sjetite se Nele Sršen koja je rekla “kako je Italija pogriješila jedino u tom što su im govorili kako je to samo jaka gripa”. Nije. ljudi umiru i to jako i to svakodnevno. Ali neću više o tome. Čuvam sebe i svoje Živce. I velikim Ž. Jer mi trebaju da bacim smeće s malim kraj kojeg je igralište. I da sačuvam snagu da ga odvratim od druženja, da pojedemo u miru, izdržimo dan unutra i odemo spavati. Eto za to mi trebaju živci. Kao i za pozitivne misle koje prizivam svaku večer kako bih zaspala. To su sjećanja, to su planovi koje imam i planiram ih ostvariti.
Pokušavam se sjetiti što smo radili u ratu. Ja znam da sam izlazila ko luda i išla u srednju školu. A da su lijekovi dolazili u nekim čudnim kutijama iz Amerike, jer ih nismo imali. Mojem mužu u Švedskoj još uvijek govore “kako se mora raditi jer je to jedini način opstanka”. I kako “djeca moraju ići u školu”, ona najmanja. Onoj većoj su zabranili sad neki dan. Živi bili pa vidjeli. Djeca ondje ionako nemaju kamo osim u školu, kažu oni. Jer roditelji moraju raditi. Eto. A dvotjedni život djece (rastavljenih) Švedjana ovih će dana spasti na ozbiljnu kušnju (ukoliko netko, ili oboje roditelja završi u bolnici, a bake i djedovi tamo su rijetkost, jer većina penzića živi u toplijim krajevima, a svi ostali ukućani, novi partneri i slično spadnu na samoizolaciju). Doći će na kušnju i sve migracije koje u se dogodile unatrag nekoliko godina. Zato još uvijek mislim kako dijete mora imat jedan STALAN dom. Bez obzira na sve – i broj roditelja ili skrbnika. Sada se u najgorem mogućem obliku suprotstvalja ono što dugo kuha u ljudima, u svijetu. Želja za vlasti, moći, za novcem, za dominacijom, naspram pukog preživljavnja i borbe za životom. Došao je trenutak da se sve spoji u jedno. Hoćemo li? Ili neki namjeravaju sklopiti ugovor s virusom i napravit neki novi svijet? Da. Nagledala se raja filmova pa brije. Možda. Neki još uvijek drže fige u džepu. Još uvijek. Činjenica je da je svijet stao na trenutak ili malo dulje, vidjet ćemo. Priroda vodi glavnu riječ. Da. Ali i naš razum. Ne morajte to zaboraviti. Komunicirajmo više nego ikad putem mreža. Evo, neko dobro barem od nih. Bodrimo se. Budimo tu jedni za druge. Jako mi je drago što su se u preseljenju hrvatskih bolnica uključili građani, navijači, svi koji su mogli zasukat rukave. Drago mi je što je Crveni križ opet na svojoj uspješnoj trasi pomaganja svima koji su sami i bespomoćni, stari i bolesni. I onima kojima treba psihička pomoć. Kao novinar puno sam pratila njihov rad. Svaka čast ljudi! Svaka čast našem hrvatskom stožeru koji još uvijek stvar drži pod kontrolom. Ipak smo zemlja koja je prošla rat i to se vidi. To se osjeća. Da sve ne bude tako crno šaljem vam fotke lijepog proljetnog švedskog dana. Tamo je sada prelazak na proljeće. To je posebno vrijeme kada se sve budi, ima više sunca, ali je još uvijek jako hladno.
Udobrovoljila me danas moja Ivča, Međimurka, rano ujutro porukom. Nakon što smo ustanovili da smo i u Hrvatskoj počeli zbrajati oboljele. No, mislim da smo još jako dobro! I svaka čast nadležnim službama. Ja sam uvijek tamo gdi broj zaraženih raste. Čudno kako je u Švedskoj nekako stao rasti broj zaraženih, iako su prešli 800 slučajeva u 10 dana i imaju dva mrtva. I dalje sve normalno radi i nitko ne paničari, kaže moj muž. Ne znam. Meni sve to ne ide u glavu. Kao ni to, da netko još uvijek ima muda pričat o lovi i ekonomiji! Koja će, gle čuda, opet “sama od sebe” doći k sebi. A tisuće ljudi ovoga puta – neće. No, kad su jučer objavili da nema škole u Hrvatskoj, nekako smo osjetili da će sve stati i – stalo je. Objavili su i da se svim gastarbajterima (kojima je i inače život predivan) i ostalim putnicima koji dolaze doma za vikend određuje i samoizolacija od 14 dana. Tako da se čitava konstrukcija svega čini se počela lagano urušavat. Gledali smo mali i ja kroz prozor kako su u 15 sati zadnji busevi puni školske djece otišli iz grada kroz Đurek, vozeći kao i svaki dan. Što radnike, a što djecu. Razvozio ih je bus doma po okolici Varaždina i to je to. Do kad – ne znamo. Otišli smo potom u dućan, prepun ovoga puta. Čudno, puštali su me s djetetom svi napred. A tako mi je, iskreno, bilo svejedno. Nego, jeste li vidjeli u medijima zagrebački aerodrom jučer? Jeste li se odlučili doći doma ili ste ostali tamo, iseljenici moji, gdje god bili? Jel’ vas strah tamo gdje ste? Zanimljivo pitanje za sve nas iseljenike. Pitanje o kojem je trebalo jako naglo i brzo, ali i jako pametno razmisliti unaprijed. Ovdje su stotine putnika dočekali papiri o 14-dnevnoj samoizolaciji. Tako da su mnogima možda došla i radna mjesta u pitanje, ako ne mogu raditi on-line, ali i zdravlje s obzirom na samo putovanje i načekavanje po aerodromu. Školske i studentske godine ionako su već došle u pitanje. Vrtićarci, nek su što više doma, moje mišljenje. l mnogi su usprkos svega ipak odlučili doći i biti doma. No mnogi su odlučili i ostati u zemljama u kojima rade, jer se eto tamo osjećaju sigurno. Ja i moje dijete nismo od tih. Što će biti od svega? Što će biti sutra i kako će sutra izgledati? Ne znamo. Nadamo se da će što prije sve proći. A da bi se to dogodilo, mora se najprije dogoditi ono najgore, vrhunac epidemije, pa da vrag ode i krepa. Morat ćemo kroz vatru. Dok mu ne izmislimo otrov za lakše krepavanje. Tiješilo me moje dijete ujutro. Zanimljivo kako djeca osjete sve. Zanimljivo je kako se lijepo sam igra i kako me nasmijava. Fali mi pivo koje se zove Krampus. I koje sam nedavno otkrila. Želim Krampusa uz sebe da me štiti sad. On je jedini dovoljno crni i strašni. Ništa. Idem s malim u Međimurje u šetnju. Dok je još sunca i mojeg igrališta iz djetinjstva. Na kojem sam maštala i letila. A kad me uhvatio strah, otrčala k baki u kuću. Možda ondje uspijem stvorit Krampusa s kojim su ga plašit… Sretno svima, gdje god bili!
Najrađe bi vam pisala o tome kako i zašto Šveđani vole roštilj, fotkala pravu švedsku zimu u kojoj snijeg ne prolazi (a ove godine ga baš ko’ za inat nema, kao da zna da mora i on pobjeći), zašto vole brodove, zašto su tihi … I trebala bi. Najrađe bi se pripremala dušom i tijelom za odlazak na Visby koji planiram već dugo, a s kojeg bih vam slala fotkice drevne Švedske i tekstove o tadašnjoj Švedskoj. Švedskoj o kojoj sam sanjala i prije nego sam stigla tamo. Samo nisam znala da je to – to. Budem. Samo dok me pusti. Sve ovo. Ovo što me tjera da pišem o tome da se i ovdje kupuje hrana na veliko, da se spominje karantena, da je ovdje više od 400 zaraženih, da se bolesti širi autohtono i da još uvijek rade i vrtići i škole. Jesu li i ovdje sve oči uprte u nebo, ne znam. Jer je kišovito i uglavnom oblačno. A i svi šute. Kao i uvijek. Iskreno, mnogi kao i ja sigurno misle kako se ovakvo nešto nikad nije trebalo, niti moglo dogoditi. Kako se nikada neće dogoditi, a dogodilo se. Razgovaram više nego ikad samo telefonom, svi su u strahu. Svaki u svojoj vrsti straha. U tom strahu šire se svakakve informacije, ljudi se boje. Oni koji se kao ne boje, u stvari boje se najviše, tako bar psihologija kaže.
Na igralištu svaki dan samo moj mali i ja – na ljuljački. Mali razgovara sam sa sobom, uglavnom priče iz crtića i o tome kako nam tata mora doći. Svi koji žive kao mi, na dva mjesta, sada znaju koliko je to teško i koliko komplikacija nosi sa sobom. Ne želim niti misliti, jer moram biti sabrana. Moje dijete voli otvarati ormare. Jučer navečer otvorio je sve ormare u hodniku koje imamo u jednom trenutku. I tada sam, baš kao nikad prije, u jednom trenutku i na jednom mjestu sa sofe na kojoj sam sjedila, vidjela sav svoj život. Svu odjeću, staru i novu, sve jakne, zimske i ljetne, sve šalove i kape, sav božićni nakit u kutijama visoko gore, sve cipele i patike, štikle koje sam ponekad nosila dok sam još radila, njegove sandalice, one male i sadašnje, suprugove patike i papuče… Sve mi je proletjelo kroz glavu. Kao nikad prije na život gledamo drugačije. Kao nikad prije proljeće je lijepo i rano. Lijepo kao i uvijek, ali nikad ovako tužno i drugačije. Ne dajmo se.
-Sve je to lutrija – veli moja frendica. Ne, ne puštam život lutriji, nikad nisam. Uostalom nemam sreće s lutrijom. Samo s hrabrosti. To sam naučila dosad. Treba moći reći mami – Donesi sve van. Stavi mi sve u gepek i ne otvaraj vrata od auta. Treba moći objasniti malome zašto ne “recikliramo kante kod bake na dvorištu”. Zašto tate dugo nema i zašto brišemo rukice nakon dućana odmah u autu. Svi smo stavljeni u psihičku karantenu i bez karantene. I dok svi gledaju kako će ekonomija otići vragu i sezona i posao i izvoz i uvoz, ja mislim kako nas je Kina ipak natjerala da mislimo. Na početku smo. Možda i na početku neke nove civilizacije i drugog doba. Htjeli mi to priznati ili ne. Ajde, počela je neka sapunjara. Ona odmah iza dnevnika, u podne. Ne gledam ju. Ali ima divnu španjolsku glazbu na špici koja poručuje mozgu kako je sve lijepo i isto. Idem malo vjerovati. I otplesati s Lukom. Drž’te se. Svatko za što može i zna.
Ne znam bi li vam pisala o Danu žena koji tradicionalno u Švedskoj ne postoji (postoji samo Majčin dan u svibnju) ili o tome kako se Šveđani snalaze zbog virusa. Mislim da je u Švedskoj svaki dan – dan žena, ali i dan muškaraca, ali dug je bio put u povijesti do toga. Sanjala sam digitalno nebo. Dakle, nebo puno ikona, kao na vašem ekranu kompjutora, a svako malo neka je ikonica odvukla gore nekog s ulice. Kao dok pospremate u “smeće” sa zaslona ono što vam više ne treba. Glupo da ne može biti gluplje. Nikad, ali baš nikad nisam sanjala računala ni računalnu opremu, jer ih ne podnosim. Ali utjecaj je jasno vidljiv. Bojim ih se kao i virusa. Možda sam nekom dala i dovoljnu glupu ideju za film. No previše sam na telefonu i na vijestima i moram se posvetiti opet više kuhanju. Mali ionako kuži da sam izvan sebe pa si je složio šator u sobi i ne šljivi nikog. Šator od madraca sa kreveta i brdo deka. Govori da je u avionu i da leti i zuri u kutiju od puzzli dok vozi. Nema veze. Sanjala sam ovaj tjedan i skakavce. Ni to nije dobro. Znam da je moja baka govorila da su skakavci kataklizma. Moj muž nije ništa rekao na to što sam sanjala. U Švedskoj trenutno malo više od 160 zaraženih virusom (podaci sa švedske državne televizije (svt) od jutra). Preko sto zaraženih samo je u Stockholmu i najviše je onih koji su doputovali iz Italije, jer su prije dva tjedna bili u Švedskoj školski praznici. Uglavnom su slike bolesti o.k. Ne obaziru se Šveđani puno, ali su dovoljno pripremljeni. Dakle, oni koji su boravili i Italiji ili Iranu ili Kini ili Koreji ne smiju na posao dva tjedna. Puno ih je u samoizolacijama (i rade od doma, ako mogu) i već su po medijima i pričaju kako im je. Više od 2 tisuće ljudi se testiralo. Moj muž veli da su se svi počeli sprdati iz svega. No ja mislim da ipak nije situacija za to. Talijani su se danas do kraja zatvorili. Dakle, ništa ne radi. Negdje do početka travnja, ako sam dobro razumijela. Zbog njih samih i zbog ostatka svijeta. I to me baš dotuklo. SAS, skandinavska aviokompanija, ukinula je letove prema Italiji. Neki eventi, konferencije, velesajmovi itd po Göteborgu su odgođeni, kao i svi poslovni eventi koji bi imali više od 500 ljudi. Ukoliko se moraju organizirati, čak i obični sastanci, mora se gledati na jako puno faktora – od klimatizacije u prostoru na dalje.
No, idemo se još malo posvetiti Danu žena, jer me baš svi ubijaju s porukama kako je danas Dan žena i kako treba piti i slaviti i dobiti cvijeće. Ne, danas je službeno Italija stavljena u karantenu, ljudi moji. I to ne znam koliko pokrajina. I nisam spavala, jer je mali pao s kreveta u noći, pa sam ostatak noći vrtjela u glavi pjesmu s crtića “Juhu i prijatelji” da ne razmišljam o skakavcima. Mislim da ja zapravo imam svoj dan svaki dan, kao samomama.
No, ipak nekoliko zanimljivosti za one koji misle kako su Skandinavci najprije dali pravo glasa ženama. Nisu. Uopće što je pravo glasa? Pravo na izbor političke stranke? Pravo za reći nešto javno? Ajde molim vas. Kaj nam to sve danas vrijedi, kad digitalna neba napadaju.
Prva zemlja koja je dala pravo glasa ženskom spolu je Novi Zeland – 1893. godine.
U Švedskoj su žene pravo glasa dobile 1919. godine. A prije nje, pravo glasa ženama dala je Finska 1906., Norveška 1913., Danska 1915., i Island 1915., pa čak i Austrija 1918. te Kanada 1917. dale su pravo glasa prije. Njemačka 1918. godine kao i Kirgistan i Poljska i Velika Britanija. Švicarska je pravo glasa ženama dozvolila tek 1971. godine, a najkasnije od svih zemalja to je dopustio Lihtenštajn – 1984. godine.
Koji dosad niste imali? Kako je odjednom brdo problema koje ste do jučer imali zapravo netragom nestalo? Evo, recimo, mene ovih dana više uopće ne živcira što je i kako mali pojeo i kako mi je štitnjača. (Za one koji ne znaju, ja sam samo mama i non stop mama, a nama samomamama djeca su sav svijet). A barem jednom u danu bacao me totalno u očaj zbog toga i zbog toga mi je štitnjača poludjela. I zbog puno toga drugoga. No nema veze. I znate što? Mali jede. Vjerojatno jer se ja žderem oko drugih stvari. Kuži. A sad kužim i ja. I da ste htjeli u potpunosti se posvetiti stvarima koje vas trebaju i koje trebate napraviti, ne možete. Zašto? Jer vam je konstantno servirano ono u čemu trenutno moramo živjeti. Iz dana u dan. I čekamo kako će se sve završiti i kada. Puno toga ne želimo vjerovati, puno toga nije onako kako nam se predstavlja, puno toga je možda i gore nego nam se predstavlja, no jedno je sigurno – da u ovim trenucima imate samo sebe i svoj razum. Nikog drugog. Da, to je taj trenutak. Makar i bila samo gripa koja će proći, kako kaže naša baka Ana od 8 i kusur banki koja ne ide iz kuće van i podgrijava si sarmu. Ali taj trenutak netko je ili izmislio ili želio da ga prođemo ili ga sami prolazimo jer tako želimo. Ali je tu. Izgleda stravično. Naročito u Italiji. Od koje sam trenutno odaljena oko 300 km. I nikada nisam mislila da će moja prelijepa Italija (ja sam nekim davnim rodom Talijanka) tako patiti i tako izgledati. I ako ste dosad imali puuuno trenutaka u kojima ste rekli bude nekako i niste uključivali taj zdrav razum na sto posto, čekajući da se stvari jednostavno dogode ili odgode ili nestanu same od sebe, sada je vrijeme za imati uključen zdrav razum sto na sat. I to je ono što nas iscrpljuje. Što nas plaši. Ovo sada, ne znam kako bih mu ime dala, ili njoj, ili tome, iznad je svih tjeskoba koje sam iskusila. I još uvijek nekako uspijem zaspat navečer i probuditi se. I normalno nekako izdržati dan sa djetetom. Svaki dan pomalo obavit nabavku hrane. Dok moj muž, kako kaže, skypeom “tješi svoje kolege na poslu kao team lead”. Malo sam bila pissed-off na to jučer što sam čula – da postoji netko u Švedskoj koga se treba trenutno tješiti i hrabriti na poslu u ovom trenutku, a uspio se zaposlit i ima iznad 30 godina !!! (Pa bar na poslu ne pokazujemo toliku slabost. Barem mi u Hrvatskoj nikada nismo. Ili sam ja propustila nekaj.) I to u trenutku u kojem se mora nekako i što brže posao obavljat, jer ne znaš kako će sutra izgledati. Da, malo paničarim, možda i puno, i malo me sve to pere, ali evo moram podijelit svoje osjećaje. Da bi mogla zaspat. Ne, ne razgovaraju više ni frendice, ni braća, ni sestre, a i starci su tu po zgradi nekako bijesni, onako starački proviruju kroz poluotvorene prozore van da vide nosi li tko masku i idu li djeca normalno u vrtić. Svi su se nekako udaljili, svi govore kako o ničem nemaju pojma, kako se treba nabavit brdo hrane i tu situacija stane. Da, stali smo i mi. Jer su nas preplašili? Možda. Mnoge jesu. Jer smo dosad živjeli lagodno uz lijekove? Da. Jer nikad nismo ni pomislili kako je to ako dućan ne bude radio? Ili zubar? Da. Jer nismo iskusili kako je ne imat pomoć i izlaz u vezi neke bolesti? Da. Sve to mnogi nismo iskusili, a sada jesmo. Broj zaraženih raste i u Švedskoj. Mislim da je negdje 60 zaraženih bilo danas ujutro. Glupo mi je pisat brojke kad se stalno mijanjaju i objavljuju ih službe nadležne za to. Zanimljivo je da se jako puno ljudi javlja po savjete medijima i da mediji jako puno pišu o stvarima o kojima nisu prije. Primerice, danas pišu, kako je od 2014. do 2018. godine u okolici Stockholma čak 40 posto više djece “koja su mentalno, odnosno, psihički bolesna ili imaju neki problem zlostavljanja”. Što me ozbiljno zaprepastilo za ovu zemlju. Jako mi je drago da u meni još uvijek postoji osjećaj nade na kraju dana. Još uvijek bih pogledala film i popila vino, a ujutro skuhala dobar ručak malome i sebi. I stignemo čak i na ljuljačku kad nema puno djece. Tjeram samu sebe u normalu. Makar imam onaj čudan osjećaj kao i svi. I dok ga ljuljam, najradije bih uzela telefon u ruke i gledala što ima novog. Ali neću. Govorim samoj sebi: – Gledaj u sunce i pjevaj Tata kupi mi auto! Jučer nam je frend nakon posla krenuo u Stockholmu na trening. Još nisam stigla ni pokazat zaprepaštenje njegovom odlukom koju sam čula, već se sam suočio s činjenicom da nema žive duše u centru. Okrenuo se i otišao doma. Bio je nadobudan.
Nakon hrvatskih frižidera punih hrvatskih mesnih delicija od pršuta, špeka, baranjskih kobasica, kulena i ostalog, koji su se pojavili unatrag godinu i nešto više u nekim švedskim trgovinskim lanicima, ovih dana osvanuo je i jedan slatki drveni ormar!
Iako u dućanu ni žive duše…
Iako u dućanu rano ujutro skoro nije bilo žive duše, osmijeh je na lice potjerao ormar – Životinjskog carstva!
…šareni ormar podsjetio me da se život može okrenuti nabolje u trenutku
I dok u prvi mah ne povjeruješ svojim očima i misliš da ti se miješa od sveg ovog stresa, odjednom preplavljuje pozitiva i topli osjećaj iz djetinjstva koji, shvatiš, ipak i dalje živi. Osjećaj sigurnosti koji je tako dobro došao u ovim danima. Živi u svima nama. Lijepo da ovakve stvari koje bi hrvatska privreda trebala još više “pogurati” imaju priliku živjeti i u našoj djeci i na drugom kraju svijeta, u potpunoj drugoj kulturi.
Čokoladice se mogu kupiti uz album kako bi se lijepile i sličice koje su u čokoladici, a na ormariću ponosno stoji natpis – Kraš. Prodaju se 4 čokoladice za 10 kruna. Super cijena za Švedsku i za 4 čokoladice. I dok sam u autu razmišljala kako svijet ipak nije stao, pomislila sam kako su možda za to zaslužne šarene boje hrvatskog ormara.
U švedskim trgovinama sve je više naših i onih nekadašnjih “naših” proizvoda
Uz hitove dobrog starog “Heart-a” moje omiljene vještice anđeoskog glasa vratila sam se u dobra stara vremena. U potpunosti i sva.
