Švedska – Stranica 6 – Moja švedska priča

Žaruljice/Here Comes The Rain Again

22 ožujka 2022 u Margareta, objavljeno u Švedska

Za protekli Božić pisala sam o žaruljicama koje donose mir. Mir u sobama, mir u našim životima, sreću u dječjim srcima u vrijeme blagdana, svjetlo u mraku.

Nije prošlo puno vremena, a da se sve oko nas čini opet kao ružan san. Pokušavala sam kao i mnogi procesuirati sve što se događa u zadnjim tjednima i trebalo mi je vremena. Što bismo da ne moramo ustati ujutro, paliti računala, raditi, odvesti djecu u vrtić ili škole, kuhati ručak…? Što bismo da ne guramo i dalje privid normalnog života kojeg smo imali ili kojeg si stvaramo? Mislili smo da će se uskoro vratiti staro normalno, kakvo got ono bilo i što got nam ono donijelo. Stvarala se unutar svih nas nova nada. Nada za ono staro. Rađali su se planovi koje smo upisivali u dnevnike sa srećom i lakoćom.

Vjerovali ili ne, neki dan naručila sam internetom nove božićne žaruljice. Naravno da su posebne i bit će nešto novo. Tražila sam ih danima po svakakvim stranicama dok su mi se svi u kući smijali, ja sam briljirala u surfanju što po googlu, što po samoj sebi tražeći neki svoj mir. Uspjela sam naći što sam trebala za dva dana i čak nagovorila čovjeka čija je trgovina da ih pošalje u Hrvatsku. Vjerojatno mi se smilovao kad je vidio da netko kupuje božićne žaruljice u ožujku, umjesto novih dizajnerskih sunčanih naočala za more.

Bile su to žaruljice sreće. One prave. One koje se bore s ratom. U meni.

Da, ipak sam ga spomenula, a mislila sam da neću. Neću, jer još uvijek mislim da se ne događa i da neće doći do nas. Do svih nas koji smo maštali da sve je prošlo.

Bit će to žarulje koje me drže za izdržim, baš kao što onog koji kupi hlače manjeg konfekcijskog broja drže u namjeri da smršavi. I da će se sve srediti do Božića. I to je neki rok, zar ne?

Žarulje za sve one koji krivo misle da se im se upale moždane stanice i stanu na loptu. Za sve naše sretne Božiće. Za sretna jutra ne samo nekima, nego i onima koji su bježali pred bombama.

Kako sam i sama provela nekoliko dana u podrumu pod granatama prije 30 godina, meni se nije imalo što vratiti u smislu PTSP-a ovih dana, kao što mnogi to govore ovih dana, a koji jesu u podrumima bili puno puno dulje. Meni se sada javio strah po prvi put, onaj strah koji su mnogi prošli davno. Strah od rata kad imaš malo dijete pored sebe. Svako odvajanje od supruga čini se da je zauvijek. Znaju svi čiji članovi obitelji rade daleko. Znaju.

-Mama, nemoj se bojati, pa duhovi ne postoje. Oni postoje samo u pričama! – reklo mi je dijete neki dan. Makar ne pokazujem strah pred njim nikada. Ali dijete čuje, dijete je živo, dijete uleti u sobu kad ne treba i vidi svašta na ekranu.

Otjerat ćemo ih zajedno. Svijetlom. Svijetlo koje svijetli u mraku. Baš kao na fotki mojeg supruga na goteborškom aerodromu koje čuva automobile na parkingu. Upravo me ta fotka inspirirala da pišem. Svijetlo koje čuva kad nema nikog. Koje čuva ostavljene u mraku.

Žaljurice su napustile zemlju pošiljaoca, dobila sam poruku. I to me čini neopisivo sretnom. Sretnom što funkcionira ova pošiljka. Jer ide iz daleka. Jer ide ka jednoj koja ih kupuje u ožujku.

Želim svima koji su u Hrvatsku stigli iz Ukrajine neka se što brže i uspješnije uklope, ako itko čita ovaj post ili ima nekog svog ovdje u izgnanstvu.

Nemam Vam ništa novog za napisati. I iz ovoga vidite da je stanje sve posvuda kaotično. I u Švedskoj isto, koja je uvijek mirna u svakakvim situacijama. Ljudi umjesto u staro normalno, uglavnom trče sami u sebe. Ili bolje – u neko ugodno staro dobro društvo. Koje tješi i daje snagu.

Ne znam jeste li pogledali House of Gucci? Ja sam ga pogledala par dana prije svih ovih novonastalih prijetnji. Here Comes The Rain Again…. Odlično je uklopljena u film i u scenu koja nosi raspad braka, obitelji, pravih vrijednosti. Raspad koji je umotan u zlato i luksuz njujorške terase i kupaone. Stara pjesma za koju sam mislila da je (samo) ljubavna, vjerojatno joj je i to bila namjera, postala je, barem meni, nagovještaj ponovnog nemira, jer sam se slijedeći dan s tom pjesmom u ušima probudila i vidjela grozne slike na tv. Pjesma ponovnog nemira, ali i ustajanja za nečim dobrim. Ako ništa drugo, nekih starih dobrih sjećanja…

Svjetla koja sjaje u mraku česta su simbolika sigurnosti

Sunčano jutro u Goteborgu

22 veljače 2022 u Margareta, objavljeno u Švedska

Rijetka su sunčana jutra u Švedskoj ovih dana. Veljača je vrijeme kada se u danu prognoza promijeni i po nekoliko puta, pa sunce ujutro ne znači i sunčani dan. No, navikli su Šveđani na to, kao i svi koji ovdje žive.

No sunčano jutro ovdje uvijek budi dobre, pozitivne emocije, ako ništa drugo, južnjake podsjeća na dom, na dolazak proljeća koje je tijekom veljače prisutno već u te dane u njihovim domovinama. Ako ništa drugo sigurni smo da su sve posvuda visibabe.

Na sjeveru Europe dugo se čeka proljeće, i ono jako teško dolazi, a traje jako kratko. Svega tjedan – dva, dok ne dođe malo ljeta u lipnju.

No, sve se ovih dana naglo mijenja, ludo je vrijeme oko nas. Nadam se da čvrsto držite za nešto dobro i pozitivno. Makar se, kao sjevernjaci, veselili jednom sunčanom jutru. Ne očekujući puno od njega, već od samog trenutka…

Veljački snijeg stigao u južnu Švedsku

3 veljače 2022 u Margareta, objavljeno u Švedska

Ovih dana u tijeku je prava skandinavska atmosfera u južnoj Švedskoj. Naime, ona oluja koja je lupala po sjeveru Europe, najviše po Danskoj, stigla je i sjevernije. Osim jakih vjetrova koji su trajali danima i noćima, napokon je početkom tjedna zapao i snijeg, pa se sve nekako smirilo. Baš kao što to bude ovdje obično u veljači.

Nije dugo trajala zimska atmosfera, baš do kraja nastave u školama oko 16 sati, kada ovdje već debelo u ovo doba padne i mrkla noć, pa su se samo najhrabriji otišli razonoditi na snijeg. Mi smo ovjekovječili malo atmosfere u gradu i lukama u kojima su stajali kao ledom okovani poznati švedski brodovi vjerno čekajući svoje putnike.

Brodovi i snijeg – meni uvijek rado viđen spoj. Toliko tipičan samo za sjever

Šteta što ovdje rano padne noć, pa je u snijegu najbolje uživati iza prozorskog stakla s toplim rum-punčem uz sebe

Empty spaces – empty hearts?

14 siječnja 2022 u Margareta, objavljeno u Švedska

Dragi svi, nadam se da ste se dobro ili barem u dopuštenim okvirima dobro zabavili za blagdane i zaboravili na sve barem u trenucima vatrometne ponoći i prizivanja sreće i svih dobrih duhova i stvorenja koja se mogu prizvati. Ako uopće još postoje u mašti onih najmaštovitijih, neću reći naivnih.

I kako to uvijek biva, vratili smo se u surovu svakodnevicu. Jer, majke mi, ovo je i više nego surovo sve skupa. Da ne gubim vrijeme i talambasam o brojevima doza, kao ni o čašama šampanjca, tu su negdje, bolje da se osvrnem na to kako su nam srca sve više prazna. Ili ipak nisu? Što reći nakon dvije godine ubitačne pandemije osim da smo svi dobrano pukli i da smo prazni? Baš kao i aerodromi. A to znači da su i srca pomalo prazna, jer, koliko čujem džepovi su sve puniji. Štednja u Europi raste megalomanski, jer ljudi ne troše. No možda sa štednjom poraste i sreća u srcu. Tko zna. Ili smo se svi malo pogubili. Da. Teško je živjeti une normalnom. Ma to je samo zato da shvatimo da nije u šoldima sve. Ok, saznali smo. Sad bi bilo vrijeme i da živimo natrag svoj život. Sa šoldima ili bez.

Do onda, “uživajte” u fotkama koje je snimo moj suprug. Na još jednom putu do Švedske. Ovaj put uz dva presjedanja i poluprazne avione.

A i lounge barovi su postali mjesta duhova

Ni hladna Švedska ni pola metra snijega nisu ipak otjerali virus. Buja on opet gdje hoće. Taman misliš zaspao je…Ma da.

O Tannenbaum… čarolija koja se uvijek vraća

7 siječnja 2022 u Margareta, objavljeno u Švedska

Neki dan započela je jedna emisija riječima nekako ovako – 6. je siječanj. Gasimo lampice. Čarolija nestaje….

Voditeljica je htjela naglasiti kako dolazi depresivni siječanj, no meni je učvrstila svijest o tome kako mi se ove godine teško odvojiti od moje božićne jelke. Ne samo zato što smo u pandemiji pa svaka lijepa stvar, običaj, nečija gesta ili bilo što drugo ima sto puta veće značenje, ni zato jer smo psihički istrošeni i radujemo se previše svemu čarobnom i ne samo zato što sam po prvi put okitila bor kako hoću, nego ….
Ima nešto u tom prirodnom, zapravo, umirućem biću kojeg stavljamo u domove, a koje svoju smrt čeka sjajeći okićen i uveseljavajući sve oko sebe.
Ja svoju jelkicu zalijevam u stalku, ako išta znači, no svjesna sam itekako da njoj zapravo nije dobro.
Ali običaj je običaj, a ja sam prokleto tradicionalna i ne odustajem od nekih principa koju su duboko ukorijenjeni u meni još u onim malim, čarobnim danima kada je sva ta čarolija tako prijamljiva.
Ima nešto u miru tog zelenila koji postaje član obitelji, dobija svoje mjesto, čiji miris povremeno kao da otpusti u sobu pa zamiriši baš kao prvi Božić kojeg se sjećamo, a doživjeli smo ga uz mirisnu jelku.
Zanimljivo, ali sve božićne jelkice su lijepe. Nema one koja nije. One ne mogu biti prekićene, one ne mogu biti kičaste, one ne mogu biti starinske niti moderne. One su simboli koje ne diramo nekim trendovskim kriterijima. Kao čuvari, veliki čuvari koji čuvaju ono što je ispod – od jaslica do kućica, božićnih sela, patuljaka, svijeća svega onoga što imate, u što vjerujete. One su mjesta naših darova drugima. Oduvijek sam rado ležala pod jelkom.
Moje dijete kad vidi slike naših okićenih jelkica od prijašnjih godina točno zna koji je poklon dobio ispod koje.
Dakle, jelkice se pamte. One komuniciraju, one su tu da ostanu u našim mislima, iako se zapravo gube.
O da. Žaruljice…. Ti mali svjetleći momenti koji su toliko bitni, koji svaku atmosferu čine sjajnom i sjajnijom, koje svaku kuću pretvaraju u dvorac, zbog kojih se osjećamo mirno, mirnije….
U sobi s lampicama nema loših stvari. Bilo bi jako gnjusno da ih ima. A ako ih i ima, neka vam lampice osvijetle pravi put u životu.
One sjaje u ritmu naših srca, jeste primijetili? Koncentriramo se na one brze kad smo ljuti, a na mirne kad smo ok.
Baš kao što postoji pjesma o Svetoj noći za koju svi znamo odmalena i ne znamo kad smo je prvi put čuli, tako postoji pjesma o božićnoj jelkici. O njoj je napisana i tužna priča od poznatog bajkopisca i snimljeni su božićni filmovi. One su spremne da uljepšaju stanove i kuće, ponesu u zrak čaroliju koju čekamo cijelu godinu, da djeci donesu neopisivu radost, a odraslima onda uz dječji osmijeh i mir.
Tužno mi je čuti kad netko kaže da neće imati božićnu jelku za Božič. Uvijek nekako pomislim da nije nešto u redu u toj kući i da nema radosti. Jelka uvijek nosi radost. Nadam se da imate svoje fotke za siećanje.
Jelkice su posebni gosti u našim domovima. Činile su nas radosnima u večerima kad bismo ostali sami, sami sa svojim mislima, brigama i nadama.
A žaruljice su sjajile i uporno sjajile skrećući nam tako misli sa svega realnog u čarobne svjetove sreće.

Sretna Vam, vesela i zdrava Nova! Gott Nytt 2022

2 siječnja 2022 u Margareta, objavljeno u Švedska

Još nekoliko sati prije ponoći Varaždinci su lupali vatromete gdje su stigli. Još lani, pa tako i ove, Silvestarske noći, uglavnom se slavilo kod kuće, ili na otvorenom (oni hrabriji ipak su i, koliko čujem, ugodno napunili varaždinske kafiće), pa su se naoružali novogodišnjim rekvizitima kako bi imali potpun ugođaj u ovoj svečanoj noći, od koje se uvijek očekuje mnogo. Nama na višim katovima zgrada opet je bio pravi ugođaj. Naročito onaj u ponoć.

Dok su se naši prijatelji iz Švedske čudili kako se kod nas cijelu noć stalno nešto događa odnosno puca, oni su lagano krenuli u noć uz piće ili dva, čekajući da se ispeče večera.

Vatrometi su svagdje običaj u ovoj noći, no u Goteborgu su bili slabo vidljivi jer je bila magla.

Nadamo se da ćemo sve ipak vidjeti jasnije ove godine. I da će nam uskoro izgledati sve kao nekad. Opušteno i potpuno normalno.

Ili da ipak pitam – hoće li stvarno?

Silvestrovo se u Švedskoj obično slavi uz riblje menije i fina pića, a u Hrvatskoj….

… odnosno u Varaždinu nikad bučnije nije bilo

Varaždinci stuli Staroj godini isprašili tur kak’ se šika

Na krilima nostalgije jurimo dalje…

28 prosinca 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

Ljudi, jel’ vam propala zabava za doček? Niste je ni planirali? Čudno je to što nas ova dva pitanja više uopće ni ne zbunjuju. Čudno je to što nam je svejedno ako nam je propala zabava i svjedno nam je da je nismo ni planirali. Uostalom, sve je čudno. To znamo već. Čak i oni čudni znaju. Nego, kako u ovoj današnjici, kada jedva čekamo da dođe Nova godina u kojoj btw ne očekujemo Bog zna što, ne budemo nostalgični? Do prije koje godine na nostalgičare su mnogi gledali kao na budale. Na one koji ne znaju dalje. Koji su zapeli u tornju neke ruševine jer ne znaju za bolje, za dalje, za nešto novo, za pametne kuće i aute koji nas voze dok se spava… Na nostalgičare se odmahivalo rukom jer oni gube vrijeme, jer, važno je ići samo naprijed i uživati u tvorevinama današnjice. Koja nam nudi… što? Kuda smo točno došli? Što nam točno današnjica nudi? Posao od doma? Plaćanje i nabavku on line? Fora, da.

Ok. Nećemo ovako crno prije Silvestrova. Zaslužujemo bolje. Ipak smo preživjeli još jednu pandemijsku jeb….u godinu. I moram napisati odu nostalgiji koja je mnoge održala na životu. Trijezni ili ne, mnogi su se vraćali nekim svojim dobrim danima.
Ja bi rekla da nostalgija nije tuga, ni težnja za prošlim vremenima, jer nisu sva prošla vremnena super u svakom pogledu, a ipak postoje segmenti prošlih vremena koji su počeli svom silinom gaziti novotarije zadnjih dana. Nadam se da nije zbog fore. Segmenti koji su super čak i onima koji ih nisu doživjeli uživo, samo su čuli o njima, slušali glazbu, uvidjeli da je postojalo nešto što je bilo stvarno, opipljivo… kao kaseta, kao ploča, kao radio kasetofon… Nostalgija je možda osjećaj koji nam se javio prilikom susreta s nečim lijepim i ostao je u nama kao takav. Nostalgija je sve ono dobro što je bilo, a što je neko novo doba jednostavno odbacilo preko noći. Nostalgija je trenutak čiste radosti. Zašto? Možda zato jer je to bio jedini i iskreni osjećaj koji smo osjetili, a kasnije se rijetko vraćao.

E, a ovog se sjećaju samo djevojčice iz 80-ih…

Godina na samom izmaku. Svi su u šljokicama, opet. Ludilo je dozvoljeno čak i malo na poslu. Osjećaj je to koji je nepromijenjiv. Uvijek se pitam zašto sam nostalgična za Novu godinu, ali za svoje ročkase ne? Možda nemam lijepih sjećanja s ročkasa? Vjerojatno i ne, jer su oni uvijek nekako živčani onom koji slavi. A ludovanje Silvestrova nije. Baš u vrijeme mojeg djetinjstva bila su luda Silvestrova. Smatram da smo imali najbolje djetinjstvo ikad, mi koji smo rasli u osamdesetima. Imali smo sanjke i to je bio provod života, ako je vani bilo snijega. A vjerujte u prosincu ga je uvijek bilo. Ako ne snijega, bilo je leda, jer je bilo hladno i nije bilo oscilacija u temperaturama, pa se bar moglo organizirati klizanje par dana unaprijed. Na nekoj od obližnjih bara. O da… Bila su to vremena kad smo zezali na telefon susjede, a oni su to prihvaćali radosno i sa smijehom. Bila su to vremena kada su crtići bili prije Dnevnika, a mame su peglale djeci odjeću za slijedeći dan za školu. Bili su to dani kada su se šiljile olovke, kada se kupovao papirnati raspored sati, bilo je to doba kada smo mislili da su zadnja dva tjedna u godini najbolje stvari u životu, iako smo išli svaki dan u školu tih dana, a starci na posao. Osjećao se good feelling u zraku. Kada su kiosci bili najomiljeniji dućani, jer su bili češće otvoreni, a imali su stripove i žvake i samoljepive sličice za albume.
– Mama, ne želim da bor ode iz stana poslije svega. Želim da bude tu zauvijek- rekao mi je sin jučer. Shvatila sam da ga je Božić totalno osvojio. I on ne jede u ova dane, baš kao što nisam jela ni ja. Niti spava dobro. Rađa se njegova nostalgija. I moram biti pažljiva.

Sjedim odjednom za starim stolom u staroj dnevnoj sobi i slušam Human League koji se vrtio na staroj televiziji sa spotom koje smo tako rijetko gledali. S prepoznatljivim taktovima od Human koji je meni toliko nostalgičan. I sjećam se svoje prve božične nostalgije.
U trenu sam na jednom dočeku iz djetinjstva. Tina Turner svirala je u dječjoj sobi na radiju. Oko mene posteri na zidovima. “Bravo” u rukama. Taman sam počela učiti o pop kulturu. Starci su se odlično zabavljali uz crno vino u kuhinji dva sa dva kvadrata, a u dnevnoj na televiziji je bio Osmi putnik. Horor kojeg sam čak malo i uspjela gledati. Nije mi bio strašan, sjećam se, jer su oko mene pjevali, a malo dalje svirala je Tina Turner. Bila je Nova godina. Nitko nije bio zabrinut. Susjedova djeca dilala su naljepnice Madonne i Limahla u dječjoj sobi, a dvostrana u časopisu “Bravo” bila je posvećena novom filmskom hitu Mad Max. Hodam po stanu promatram što se događa iz sobe u sobu. Bio je to moj savršeni trenutak koji mi se kao štambilj utisnuo u dio mozga za pamćenje. Vrati se kako bi znala da je jednom bilo dobro. I normalno. I da će biti opet. Zato je dobro biti nostalgičan. Ne zato jer tjeramo nogom u dupe već drugu godinu niz stubište u nepovrat, nego zato jer nam je to naš mali bijeg u sigurnost. Sigurnost koja opet i ponovno svjedoči da novo ne znači i bolje.

Zato, dobre kopačke na noge i spremite se za trk za doček. Zašiljite svoje olovke, napišite svoje rasporede, poljepite postere na zidove i navijte svoje walkmane na najjače.

Pripremite stare kasete i ploče,

pa nek’ ode sve dovraga…!

..and… Have Yourself a Marry Little Christmas…

22 prosinca 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

Eto. Položila sam i zadnju figuricu pod bor. Kad ih gledam pomišljam da sam na njihovom mjestu. Kako bi bilo super dokoličariti na nekom od Adventa gdje je grudanje bilo najveća i jedina razonoda. Uz pokoji trač. Zalijepili smo uspješno kuću od medenjaka čiji su dijelovi pukli u avionu. I ove godine – putovalo se. Za blagdane.

Ispraćajući prošlu, polagali smo velike nade u ovu godinu. Nadam se da su Vam se ostvarile barem neke želje. Da, baš smo imali velika očekivanja. Ponajprije od onog što nas je možda najviše razočaralo. Ali tako to ide. No, zato, imamo još jednu godinu za nama koju smo preživjeli uz puno snage i odricanja i koju trebamo ispratiti baš kao napornoga gosta, koji nam je stan ispunio lošom energijom, pa nakon njega hitno otvaramo sve prozore. I puštamo unutra neki novi zrak.

Dva dana su do Badnjaka. Lanjski kao da je bio jučer. Imam osjećaj da smo čak i lani bili mirniji nego ove godine. A Vi? Možda je osjećaj izgubljenosti lani bio manji, jer smo bili ispunjeni optimizmom koji je došao krajem godine. Da, ova nas je dotukla. Neću reći do kraja, ali blizu. Razmišljam o tome dok gledamo mali i ja na TV u No comment kako je Djed Mraz kreuo na put iz Finske, dok u podnaslovima slike šibaju vijesti koliko je gdje zaraženih i pomislim kako nas ne puštaju na miru. I dok me on ispituje gdje je u vreći na sanjkama njegov dar i dal’ sam ga ja već preuzela, razmišljam kako je upravo to trenutak za pamćenje. A ne o tome koliko je važno da mu odgovorim nešto lijepo, jer je to upravo zadnja godina, jer je napunio pet, u kojoj još možda samo malo vjeruje u njega. A i ako ne vjeruje više, tko sam ja da mu rušim ove divne dane, koji bez te bajke ne bi bili to što jesu…Jer u čaroliji je spas. Zato prestanem razmišljati o sadašnjosti i prebacujem se na sanjke.

Ono što imamo je još jedan Božić. Ne dajte da vam ga ukradu. Ne dajte da vas ustraše, ne dajte se smetati od onih glasnih, od onih koji su negativni, koji ne mogu naći svoj mir pa siju strah, loše riječi ili na neki način brišu cipele u vas kao o otirač . Ništa niste krivi. U ovoj situaciji nismo krivi ništa. Oslobodite se ikakve krivnje. Upravo su ovakvi Božići odlična prilika da damo sve od sebe na način da budemo sa sobom kao što inače nismo, razmislimo o tome koliko nam zapravo malo treba. Samo malo novoga zraka. Nakon lošega gosta…. Nadam se da se neće vraćati više na naša vrata i da mu se ovdje, zapravo, nije dopalo kako se nadao. Dvije godine je i budali dosta da shvati sve….

Idem leći da završim knjigu koju čitam, kako bi imala druge večeri vremena za sve. No, neda mi nešto mira. Potražim je negdje i pustim na slušalice. Nikad više staro vino…. Novi fosili zvuče bolje nego ikad. Baš kao da su znali. Sjurili su me u dane djetinjstva i blagdane koje smo slavili i prštali kao prskalice upravo uz ovakvu glazbu svi od reda u ulazu zgrade. Ne sluteći da će nas te lake note i riječi jednom tiješiti. Pred spavanje. Pred Badnjak za koji opet ne znamo koliko će nas biti za stolom. Za malo mira.

Ne treba mi knjiga više. Dosta mi je bilo i ovo malo teleportiranja. Dovoljno, za duga i druga 24 sata.

Želim vam Sretan i miran Božić i sve najbolje.

Göteborg u snijegu ostavili smo iza sebe

Frankfurt je bio jezovito i apokaliptično uglavnom prazan, no avion za Hrvatsku – prepun. Vratio je krv u žile…

Wonders in the winter wonderland

3 prosinca 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

E, dragi moji. Ovako je u južnoj Švedskoj iza 9 ujutro. Kad se malo niskog sunca uspije probiti i vama se oči počinju buditi. Trajalo je oko pola sata, dok nisu stigli oblaci i sve zaklonili. I počeo je dan, onako zimski, siv i švedski. Ovih dana zapalo je dosta snijega, pada gotovi i dan i noć, malo jako, a malo pršić, ali su zato vjetrovi izuzetno jaki, pa fijuće cijele noći. Nego, osim snijega ovdje nema puno toga novog. Počinje onaj dio godine kada Šveđani kao da spavaju zimski san, ali se tu i tamo natjeraju na zrak iako nema sunca. Čudim se uvijek kako su ljudi nekako spori ovdje ujutro, a negdje oko 17 sati počinju najviše raditi i nekako se zalaufaju i zasjedaju po tim sastanima. To meni kao južnjakinji nikad nije bilo jasno. Mi s juga nekako najbolje radimo do podneva, a nakon toga – koliko se napravi, napravi… Kaj nije tako? Oko 15 sati obično se ide doma. Taj koji se zalaufao u 17 h na sastanku, ili ima gadnih zaostataka ili mu firma ide u stečaj. Ili ima poziv iz Japana. Jednom mjesečno.

No, blagdani su blizu. Osjeća se u zraku. Možda malo više nego lani. Neka bolja vibra i magija prosinca. Ne dajmo se ljudi ovom ludom vremenu. Imajmo svoje običaje. I prosinačku uživanciju.

Malo krkljanac u prometu. Kao i svagdje ni ovdje se male uličice ne očiste na vrijeme kako bi mnogima pasalo

E ovo vam je dio grada u kojem se nađete igrom slučaja kada vam dostava zapne u prometu zbog loših vremenskih uvijeta, pa paket ostane u dostavnom centru

Taman kad sam vam pisala kako dugo nije bilo švedske zime, ovdje na jugu – iznenadila je. Tako je to obično u životu.

Populani Linne uvijek elegantan, šminkerski …

Malo Hovas…ništa manje šminkersko mjesto za život, ali više za one koji ne vole gradsku buku

Božićna svjetla i prvi snijeg

29 studenoga 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

Dragi svi. Nadam se da ste dobro. I da se ne date lošim vijestima. Čini se i Vama da nam se smiješi opet Silvestrovo pod ključem odnosno bolje biti doma? Idemo lagano prema toj putanji.

U Švedskoj je pao prvi ovojesenski snijeg. Pošteno je i zahladilo. Ide se čak i do minus 7 što je puno s obzirom da se godinama nije ovdje desila prava švedska zima od koje imate ispucanu kožu do krvi na rukama iako nosite rukavice. Šveđani su već okitili eksterijere i svoje domove, a jelkica se obično kiti na Svetu Luciju što je ovaj vikend. Osim toga, na taj dan se održavaju i svakakve priredbe i koncerti po crkvama jer Luciju Šveđani jako štuju, jer je ona nositeljica svjetla koje je ovdje itekako potrebno u ovim hladnim i tamnim mjesecima. Peku se pomalo i paprenjaci, keksi s cimetom… Božićni šoping je u punom zamahu, a događaju se, nažalost, i prve loše isporuke narudžbi s interneta.

Što se tiče korone, sve po starom. Iako su danas detektirali prvi slučaj omikrona i ovdje, žive mirno i bez panike. Zaraza nije ovdje jaka, a bolnice uglavnom prazne od bolesnih od Covida. Na razini preporuka ostaje sve. Nema nametnutih mjera i nema kontrola Covid putovnica nigdje osim na aerodromima. Svako mora brinuti o svojem zdravlju. Tako se očito pokazalo najbolje. Nego, evo vama malo švedskog ugođaja. Fotke su uglavnom snimljene u jutarnjim satima. Kada je oko desetke još uvijek mrak. A oko podneva – ima malo i dana. Uživajte.