Jeste li i kada rekli istinu o Djedu Mrazu svojoj djeci? Kada ste Vi prestali vjerovati u Djeda Mraza? Zašto imamo potrebu vjerovati u stvari koje ne postoje i prenosimo ih svojoj djeci? Meni su moji jako rano rekli kako on ne postoji, no ja sam i dalje vjerovala da postoji. Da, jaka je to priča i teško se je otarasiti.
Zašto? Jer volimo vjerovati u bajke? Zato jer je “istina” koja je lijepa, ljepša od one stvarne. Zato jer je jako, jako magično imati Djeda Mraza koji dolazi iz daleka i daruje svu djecu na svijetu baš onime što žele.
Priča o Djedu Mrazu postoji gotovo svagdje u svijetu. Svaka zemlja ima svojeg Djeda Mraza i njegovu priču. I sva djeca vjeruju. Mnogi roditelji zagovaraju zadržavanje tog vjerovanja što je duže moguće. Dok djeca sama ne shvate – obično kažu. Nekima se, ipak, od malih nogu govori kako Djeda Mraz ne postoji i da roditelji nose darove svojoj djeci. Oni su vjerojatno budući menageri i uvijek će biti na “tlu”.
Mislim da danas mnogo djece nije na čistu s time da li stvarno Djed Mraz postoji ili ne i to dosta dugo vremena. Jer u kuću Djeda Mraza stvarno se može doći i posjetiti ga na njegovom brdu u Finskoj. Do tamo je dan i pol “jahanja” pošto su transferi do Finske jako spori, a često se i teško maknuti na vrijeme od mjesta gdje Djed Marz obitava, no on tamo stvarno obitava u neko doba. I konfuzija je tu.
Priča o Djedu Mrazu zapravo je naše vjerovanje u nagradu, u lijep kraj, u to da se ostvaruje ono što želimo na jedan magični način. Da netko negdje zna naše želje i ostvaruje ih. I dok pričamo za stolom što će Djed Mraz kome donijeti, priznajte, imate ga pred očima. Djed Mraz je živ. U našoj mašti, ništa ga nije obrisalo. I zato će uvijek biti živ. Prenosi se s generacije na generaciju kao bakin stolnjak.
Priča o njemu iz djetnjstva u nama živi. Sve slike otkada smo se prvi put sreli s kostimiranim čovjekom i mislili “je li unutra netko od naših, ili ne”, su žive. Magija najlakše živi u psihi koja želi vjerovati u lijepe stvari.
Upravo zato nismo sposobni svom djetetu rasplinuti tu bajku. Bježimo od odgovora, čak i onda kada vidimo i sami da sve znaju i sve razumiju, i da su stvari sve jasnije, no još se uvijek pomalo nadaju. Nadaju se dokazu da ipak postoji. I da postoji neka šema s kojom djeli darove. Da, zakomplicirale su stvari sa svim tim filmovima, reklamama, dostupnim informacijama… Sve je danas nekako moguće i nemoguće. A priču o Djedu Mrazu teško je izbrisati i nije to pokušao nikada nitko, kad malo bolje pogledamo. I dalje su ga pune reklame i puni mediji.
Mnogi stručnjaci savjetuju kako je najbolje djetetu ispričati priču o Djedu Mrazu i kako je i zašto nastao i zašto svi vjerujemo u njega. Dakle – bajka na bajku. Tako je možda najbolje.
Postoji Svetac koji također nosi darove i koji je zaista postojao, a to je Sveti Nikola. Njemu se možda ne posvećujemo više dovoljno, osim što kupimo čokoladnu figuricu kako bismo ju stavili u čizmu. Možda je upravo priča o ovom stvarnom čovjeku koji je zaštitnik mornara prava priča za ove dane. Uz njega se veže i krampus. Njega se moj sin posebno boji i zaista vjeruje da hoda okolo. Jer, Sveti Nikola je dokazano živio, učili su u školi, pa je onda i krampus živ, ne? To je priča koja uči djecu da budu poslušna, ali i da je dobro uvijek jače od zla, jer na kraju i Krampus stavi samo šibu u čizmu. Za upozorenje. I ne odnosi djecu.
Pričajte priče ovih blagdana svojoj djeci. One stvaraju dojam i sjećanje. Neka budu jake, neka imaju snažne poruke, izaberite i one malo strašne. Zima je, slobodno dajte mašti na volju. A na kraju dajte svjetlu da ozare sobu i da se zlo raspline. I oko vas i oko dječjih srdašca. I neka vjeruju dokle žele. Ja sam ostavila to njemu na volju. Jer koliko got zna da se sve naruči internetom, toliko i dalje vjeruje. Čak je izmislio i to kako od Amazona darovi dođu k Mrazu i odatle dolaze k nama. Neki dan mi je to rekao.
Ne pušta bajku samo tako.
I dok mi u Hrvatskoj vjerujemo u onoga u Finskoj koji se zna pojaviti i u Dnevniku kojeg posnimaju kad kreće na put,u Švedskoj djeca imaju Jultomtea. Po tradiciji on je nastao od Tomtea koji je zapravo bio čuvar polja. Nije nikad spavao, bio je previše brižan i hodao čitave noći po poljima. Ja bi rekla da je bio neurotičan i imao nesanicu. Dolazio je u kuće provjeravati kako djeca spavaju i ponovno se vraćao u svoj štagalj i tamo bio sa životinjama, sav u brizi. Uz Jultomtea, Djeda Mraza, nekad davno išao je i čovjek odjeven u kozu koja je asocirala na nešto slično krampusu. I danas ponegdje u Finskoj postoji običaj da julbocken (čovjek koza) djeci dijeli darove. No u većini slučajeva julbockeni su danas ipak svedeni na ukrase.
Svaki kraj priču ima. Važno je da vjerujemo.
