Da, naziv definitivno vuče osmijeh na lice. Posebno je smiješan mojem sinu kojeg asocira na poznate likove iz jednog crtića, a zovu se Bablarna. A i oni su da pukneš od smijeha.
Zanimljiv šlager čula sam ljetos na švedskoj televiziji i mene je podsjetio na bla bla, a govorio je zapravo o o piti od borovnica i kako se se njome rješava loše raspoloženje i još brdo toga…. I dok su šlager izvodili njeh nekoliko na otvorenoj pozornici u zlatnim godinama, okupljeni svih generacija u publici se su se razvaljivali od dobrog raspoloženja i pjesme koja podsjeća kao da je dio mjuzikla, kojem svi znaju sve riječi. A znaju oni i što je dobra pita. Zato su i bili toliko razvaljeni. Jer dobra pita ipak rješava barem neke stvari. Priznali mi ili ne.
Dakle pita od borovnica. Šveđani nisu samo originalni po tome što vole škagere i zabavu uz njih, vole oni i zabavu uz škampe (čije je upravo sad vrijeme za izlov), oni su poznati po tome što su grmlja s raznim jestivim bobicama ostavili da rastu gotovo svagdje, i sve posvuda se mogu ubrati i pojesti. Zato klince već u vrtiću i nižim razredima škole uče o tome što je jestivo iz grmlja i po šumama. I to je važan dio obrazovanja. Vjerujete, i u udžbenicima je čitavo poglavlje o tome. Uz našu cestu do zgrade grmlja su puna malina, malo niže su borovnice. U Švedskoj i ne samo tamo, općenito u Skandinaviji je poznato da bobice imaju posebnu vrijednost. One sluše za okupljanje prijatelja, ide se u berbe, slažu se pekmezi i ostale razne slastice u društvu.
Borovnice nisu bile samo hrana ovdje, oni su jako važan element prehrane ovdje na sjeveru jer su pune vitamina, a sazrijevaju u kasno ljeto. Njihova berba odražava i prisni kontakt ljudi s prirodom.
Pita od borovnica ima za kupiti svakakvih. Obično se serviraju uz umak od vanijlije, ili uz slabodoled od vanilije. No najbolje su one koje sami ispećete kod kuće. Tako se savjetuje upotreba i raznih zdravih brašna te sastojci bez glutena. Ma vjerujte, divne su.
Uz sos ili ne…
“Jer pita od borovnica ima okus Švedske.
Ništa ne daje hrabrost kao borovnica!
A uz male borovnice,
sa šećerom,
i mrvičastim tijestom u kalupu,
u pećnici,
na 20 minuta –
sreća postaje ogromna….”
Eto. Sad znate i pjesmu o borovnicima i slasnoj piti.
Prvi školski dani počeli su u Švedskoj u našem Goteborgu. Moram priznati, po prvi put sam ovdje u to doba, a da imam školarca. Čudni su mi dani. Kao da je netko ukrao dio ljeta, kao da je jesen netko ugurao u mjesec u koji ona ne pripada. Nikako da shvatim zašto je ovdje povratak u normalu tako rani. Zašto svi sredinom kolovoza počnu raditi odjednom. Još u lipnju bili smo svi užurbani i čekali odmor, i mi, i djeca. Onaj kasni dio ljeta, ovdje nestaje. Vjerojatno ni ne postoji. Misli su mi u domovini u kojoj tek slijedi onaj finiš, onaj vrhunac godišnjih koji obično završava u svakom gradu na svoj način, nekim slavljem, nekim koncertom, nekim eventima kojima se s ljetom pozdravljamo. No, sve tamnija jutra ovdje mi svako jutro otvoraju sve sumornije oči i jasno je da je ovdje jesen pred vratima. A vrlo brzo će i dosta zahladiti. Moram priznati kako je ovdje na sjeveru ljeto bilo nikad toplije i Švedska je bila više u crvenoj boji nego u tradicionalno zeleno-plavoj u jutarnjim vremenskim prognozama. No, radujemo se već nekim prvim praznicima u rujnu, pa onda onim malo većim za Halloween,… Tako to ovdje jest.
Ujutro nas je do škole pratila neka čudna kiša kroz guste tamne oblake, kroz prtisak, ali i uz sunce koje se probijalo uza sve to. Kao da govori da je još uvijek tu.
Pomislila sam kako nisam pomislila na kišobran, po prvi put. Vratila sam se doma isprativši malog pomalo pokisla, uopće neopterećena time. Pomislim, počela sam živjeti ovaj život. Na sjeveru kao i svi, bez kišobrana.
Iako je netko ukrao dio ljeta, veselim se vikendu i odlasku na obalu. Možda je tamo ostalo barem malo ljeta…
Na našoj livadi rastu borovnice. Dođi, radosti srca moje Ako me želiš, ovdje sam!
Dođi ljiljani i akvileja, Dođi ruže i kadulja, Dođi slatka metvica, dođi, radosti srca moje!
Prekrasno malo cvijeće tamo te poziva na ples. Dođi, radosti srca moje Ako želiš, vezat ću ti vijenac!
Dođi ljiljani i akvileja, Dođi ruže i kadulja, Dođi slatka metvica, dođi, radosti srca moje!
Stavit ću ti vijenac u kosu, Dođi, radosti srca moje Sunce zalazi, ali nada izlazi!
Dođi ljiljani i akvileja, Dođi ruže i kadulja, Dođi slatka metvica, dođi, radosti srca moje!
Ovako glasi jedna od pjesama izvođena na programu švedske televizije jučer na Midsommar.Već i sami znate kako je ovo najveći praznik u Švedskoj.Njime se slavi dolazak ljeta,sunca,plodnosti,ljubavi…Najdulji je to dan u godini ovdje.Sunce posebno jako sja, a toplina zove da jednostavno samo uzmete košaricu s jagodama i odete na neku od obližnjih plaža.Mnogi su već oko podnevnih sati okićeni vijenčićima raznobojnih cvijeća kretali prema plažama ili raskošno okićenim kućama prijatelja ili susjeda.
Gradski busevi bili su puni što starih što mladih,veselih i nasmijanih ljudi.
Jer što reći više?Sunce i toplina nešto je ovdje sveto.Uz to puno slasnog voća, tradicionalne muzike koja zvuči na onu keltsku, ludo kolo koje se pleše oki stupa plodnosti i pokoji đin tonik iz limenke obećavaju nazaboravno iskustvo.
Moj kolač nije baš nešto uspio, jer mi je bilo previše putra u tijestu kojeg sam kupila, a to ne volim.Ali smo jagode pojeli u slast.U šetnji kroz šumu,uz vjenčić na glavi,u masi ljudi koja se kretala prema plaži i ja sam se nekako čudno opustila i spojila s prirodom.Po prvi put uživala sam u prirodi takva kakva je i vrijeme mi je stalo.Na tren sam shvatila da sam zaboravila na probleme,a u daljini čula se vesela glazba i dječji smijeh.Mirisalo je more na mahove.
Diljem Švedske jučer se slavio Dan državnosti. Osim što se slavilo glazbom, govorima, zastavama i cvijećem, mnogim novim građanima Švedske priređena su slavlja.
Postala je svojevrsna tradicija dočekati "novorođene" švedske građane tijekom proslave Dana državnosti. Mnogi su istaknuli zahvalnost na državljanstvu, a u protekloj godini dana bilo ih je ukupno 480.
U Goteborgu bilo je malo tmurno,malo sunčano baš kao što i priliči danima kada djeca napuštaju školske klupe,odlaze na praznike,a veliki švedski praznik sve je bliže.Its Midsommar time!
Proljeće u Švedskoj,kažu ovdje, najbolji je dio godine.Ove godine posebno je toplo i sunčano.Skoro pa i nema kiše.Već početkom travnja načinili smo fotografije s procvalim drvećem.U šetnji nas redovno prate narcise,šafrani,potočnice i margarete…Miriše bazga,vjerovali ili ne, i jorgovani.
U stvari, proljeće u Švedskoj miriše kao najfiniji parfem.Iskreno.Zrak je čist,svjež,nikad zagušljiv,a sada i mirisan.Šetnje postaju čisti mir i užitak,a šetnje šumarkom prava bajka.Odmorimo često na kojem kamenu, osunčamo se i idemo dalje.
Na našem igralištu djeca na svoj način obilježe dio godine.I dok su za Božić bili iscrtali jelke i kuglice,sada je eto došlo sunce, a s njime i cvijeće i ljubav naravno.I moj L. postao je prva simpatija jednoj djevojčici u razredu….Sav je crven dok priča o njoj,a ona bi ga otvoreno poljubila…Djeca su iskrena, nesputana, otvorena i čista…Baš kao i proljeće ovdje.
Kafići se spremaju za pravu sezonu, baš kao da su na Mediteranu. U šarenilu boja i cvijeća.Mnogi su proširili svoje terase na još više prostora.Nema sumnje,Šveđani se opasno spremaju za svoje ljeto.Ugodno toplo.Veselimo se i mi.
Grmjelo je na Silvestrovo poslijepodne tlo u gradu Göteborgu iza 17 sati. Vrijeme je to kada se u centar grada sjati sve mlado i staro te ono dječje na tradicionalni vatromet.
Iako je padala susnježica i već debelo bila noć, bilo je hladno i puhao je vjetar, nije to omelo ni mame s djecom u kolicima da jurnu na vatromet. Bio je baš svemirski. Na trenutke imali smo doživljaj da se na tlo spuštaju NLO-ovi, potom su krenula srca, pa pahulje, zvjezdice, sve ono što si zaželimo u ponoć, a dirne nas u srce… Šveđani tako ovom divnom gestom daju priliku svima, i malima i starima, da uživaju u vatrometu u tradicionalnih 17 sati kada to svi uglavnom mogu.
Kao što to i bude na otoku, tlo se treslo poprilično, jer je Göteborg na obali, a od vibracija su se palili i auto alarmi. No, ono što se dalo zamijetiti je – tišina i pozornost kojom se vatromet pratio. Što zbog snimki, a što zbog ugođaja u kojem je, vjerujem, svatko zeželio duboko u sebi mira i nade u bolje sutra.
Haga, jedan od najstarijih i najljepših kvartova u Göteborgu, živi svoj božićni san.
U ulici koja zrači iskonskom švedskom starinom, starim obrtima, antikvarima, trgovinama za vještičarenje, starim drvenim kućicama koje su danas nečiji stanovi, kockasto popločenim ulicama, ovih dana vrhunac je bozićnog duha.
Ne, Šveđani ne prodaju kuhano vino, oni ne jedu germ knedle ni fritule. Ne ore se božićne pjesme odasvud. Ovdje se čuje žamor veselih ljudi i još veselije djece. Na božićnim štandovima često su starine za svakoga po nešto, od tanjura do starih postera, za koje licitirate. Najveća gužva je na štandu za najpoznatiju švedsku hrenovku ili Korv kojeg ima u svim bojama i dimenzijama. Jedu se hot dogovi sa sjevernjačkim kobasicama. Kao od šale prodaju se friško pečeni ušećereni bademi. Širi se miris nečeg sličnog kao palačinka, mislim da je recept došao iz Danske. Miris vanilije jednostavno tjera vas da nešto pojedete. Kupuju se starinske lizaljke i imate osjećaj da ste u nekom starom filmu. Malo dalje stoje Djed Božićnjak i Baka Mraz i čekaju na fotkanje. I dok se moj sin fotkao, mene je Baka Mraz povukla da se fotkamo nas dvije skupa. Jedna topla gesta od sjevernjaka, moram priznati, baš me oduševila.
Djeca najradije jedu ušećerene jabuke kojima je teško odoljeti. I dok odrasli piju pivo ili gloog uz neobavezni razgovor svatko sa svakim, djeca se igraju do mile volje, valjaju se po podu u svojim zimskim kombinezonima i šarenim kapicama. I dok sam ispijala svoj ovogodišnji Haga gloog u malom kafiću koji ima veliki stakleni izlog, pa sam iz topline mogla pratiti situaciju vani, ušetalo se brdo Kineskinja unutra koje su izgledale kao švedski sjevernjački narod Samiji. Tako su i bile obućene. Pojele su brdo hrane za svojim rezerviranim stolom, u vremenu u kojem sam ja dovršila gloog. Probila sam se do trgovine s modlama za kolače i sretna što sam napokon kupila svoju modlu za gingerbredmena kojeg ću raditi velikog kao što je to radila Pipi Duga Čarapa.
Probila sam se kasnije do kraja ulice gdje me dočekao štand sa svim slasticama što božićnim, što tipično švedskim, ali tamo je bio red od 50 ljudi i nisam imala vremena više čekati, a padao je i mrak. Tako da sam svoju božićnu šetnju završila uživajući u pjesmi koja je dopirala do mene. Pjevao je mali zbor koji je na jednom od trgova nastupao s nogu, a capella, pjevajući Santa Lucia. Da, ovdje je to velika pjesma i praznik za Šveđane, koji “Lusijom”, kako je oni izgovaraju, tjeraju mrak i dozivaju snagu svjetla.
U mislila sam bila sa svim lošim od ove godine (teško je ne misliti na to) i pokušavala u sebi snažno prozvati svijetlo za sve nas. Za snagu, za nadu, za bolje sutra za sve.
I na kraju, priča o kupovini bora ovdje na sjeveru. Kupili smo zadnji bor dolje u kvartu gdje su se prodavali. Prebrzo su se rasprodali u ove dane, no ostao je jedan zadnji. Prodavač je bio toliko ljubazan da nas je pokušao odgovoriti od kupnje kazavši da će boru brzo spasti iglice jer je dosta suh, no ipak smo ga uzeli za 200 kruna, što je super cijena, i donijeli doma. Bor se super drži, iglice ne padaju i mi smo sretni. Sretan je i bor što je i on ipak nečija božićna jelka ove godine. Ipak odabran.
Budite i vi sretni ovaj Božić, iako ste umorni od ove godine, baš kao što je naš bor umoran od sjevernjačkog vjetra. A koji je ipak našao svoj topli dom za Božić.
Kroz cijelu ovu godinu mislim puno o tome što je zapravo sreća. Kroz djetinjstvo, odrastanje, mladost sve do zrelosti o sreći sam razmišljala kao o nekom uzvišenom osjećaju veselja koji, kad se postigne, ostaje. Također, u tim mislilma često su bile stvari koje nas usrećuju, u kojima se vidimo sretni i lijepi, o ljubavi koja se napokon dogodila, o poklonima koje smo dobili, o ostvarenjima na poslu, u privatnim životima. No usrećuje li nas to doista? I može li sreća kao takvo ushićenje zapravo biti osjećaj koji je stalan? Naravno da ne. Mnogi nas sretnu pa nas upitaju -Jesi li sretna/sretan? Mogli bi odgovoriti: sada jesam, no, ne znam da li ću sutra biti. Da to je najrealniji odgovor, jer sreća nije trajan osjećaj i bilo bi poprilično neprirodno da nam je biti sretan trajan osjećaj. Kako smo tijekom prosinca u nekom euforičnom raspoloženju koji nam je zapravo nametnut od okoline, mnogi iznutra ne osjećaju ispunjenost, ne osjećaju ushićenost, ne osjećaju veselje. Čak naprotiv, ponekad tuga ojača kao nikad prije. Mnogi se povlače u sebe, traže neki mirniji kutak. Kao novinarka znala sam često tijekom prosinca pisati upravo članke o tome kako provesti sam i ne u dobrom raspoloženju, Badnjak ili Božić, nije kraj svijeta, već potpuno novo otkriće sebe, potpuno novi pogled na sve. Može biti, svakako.
U ovoj godini mogu reći da sam se srela s nekoliko teških trenutaka koji su me svakako obilježili. U kojima sam naučila da je zdravlje sve. Da je nagli gubitak oca nešto što nikad ne prežalite. Da je dječje slomljeno srce nešto što vas nagriza iz dana u dan i da usprkos tome morate biti nasmijani i jaki zbog njega. Da je obitelj, koliko god zvučalo već otrcano, najvažnija na svijetu i jedini stvaran i opipljiv fluid koji smo sami izgradili i gradimo ga do kraja života.
Okitili smo bor neki dan. Također, ove godine sam po prvo put shvatila da me taj čin više ne ushićuje kao nekad. Očito je dijete u meni prepustilo mjesto napokon i do kraja- mojem djetetu. On danas najljepše okiti bor, onako iz srca, kuglu do kugle, sve u đuture… I najljepše je okićen dječjim srcem i dječjim očima. Pomislila sam – i vrijeme je. Otpustila sam.
Baš kao što je došao Badnjak da umjesto dede ja pročitam prije večere Isusovo rođenje i svima zaželim sretan Božić, tako je došlo vrijeme i da Luka kiti bor. Sve u istoj godini. Onako ushićen pjevajući sve živo što zna, kao što sam ja nekad pjevala nove, upravo “odmotane” pjesme s novih albuma Novih fosila.
I znate što? Kao za inat, u podrumu kuće, nakon valjda 20 godina traženja, naišla sam na stare kugle. Nazvat ću ih ex yu božićne kugle kako ih zovu na Instagramu svi oni koji ih imaju i čijim se slikama svi ovih dana dive.
Upravo te kugle, nekoliko njih, pojavile u se u mojima rukama ovog prosinca. Lagano u kutijici bez poklopca, kao vatu, donijela sam ih u kuhinju i negdje navečer, kada nema u stanu nikakvih smetnji u obliku trčečih tornada, polako stavila na bor razmišljajući o tome koliko su stari konci na kojima one vise. I što mi je sudba htjela reći ovog puta. Da, obožavam božićni nakit, on je meni više od nakita. On je meni najbolji dio djetinjstva, dio najbolje čarolije koja se samo nekih dana u godini širila stanom u kojem smo nekad živjeli i kao djeca znali smo da je nešto čarobno počelo. Kada se kiti bor. Kitio se samo jednom, na Badnjak, i u mraku, navečer. Sjećam se mirisa svijeća, mirisa margarina u kuhinji. Znala sam dugo ležati pod borom gledajući sve do gora, do najviših grana, promatrati svaku kuglu, misleći zašto se bor kiti i zašto to sve tako sjaji. Zašto sve tako miriše na mir, šumu, i kako je divno dio čiste prirode donijeti u stan i okititi je. Svaka kugla imala je za mene posebno značenje, svako u obitelji imao je svoju kuglu. Ne znam koju kuglu je imao moj otac, ali mislim da zvijezdu. On je bio najviši pa ju je on i stavljao. On je zapravo za mene bio zvijezda na boru. Ali on je bio i nešto drugo. On je kićenje također prepuštao nama, djeci. I dok sam mislila zašto ne kiti i zašto ga to ne zanima, ove godine shvatila sam da je on dijete u sebi prepustio također nama, malima. I to mu je bilo jedino važno.
I dok smo mi kitili, on bi znao otići na misu navečer. Vjerojatno bi nakon svega stavio i pokoji licitar božićni koji je donio iz crkve uvijek oko blagdana, onako za sebe. Moje stare kugle nitko još nije zamijetio ovih dana na boru. Nisu u boji, nosi sjajne. One su davno izgubile svoj sjaj na van. Ali nose neopisivu sreću u sebi. Nose iskustva jedne generacije, jedne obitelji, jednih Božića, osmijehe djece koja kite.
Dragi moji, sreća je malim trenucima. Kada mislite da kugle više nikada nećete naći, pa ih slučajno nađete, onako par komada čitavih. Kada mislite da je nešto izgubljeno, a ono se vrati u vaše ruke samo da vas podsjeti da je sreća tu,da se javi kada je najmanje očekujete,da je u vama i da je za nju potrebno jako malo. Imajte otvorena vrata kako got se osjećali.
Pjesma Last Christmas ovog prosinca slavi 40. godina od kada je publiku svijeta zaludjela! Ne sjećam se dana kada sam je prvi puta čula, ali se sjećam, kao mala djevojčica, možda već i tinejdžerica, jako dobro prvog susreta s video-spotom koji savršeno ocrtava atmosferu Božića i blagdana u planinama. Da podsjetimo one kojima su danas spotovi dostupni sve po svuda i stalno, u osamdesetima su se spotovi mogli gledati jako rijetko i na nekim stranim televizijskim postajama, tako da smo uživali u svakom kadru te čekali cijeli dan da bi vidjeli omiljeni video. Moglo se zamijetiti da se radi o nekim suptilnim osjećajima dvoje nekadašnjih ljubavnika koji su se opet sreli za Božić u starom društvu. Kuća zatrpana snijegom u švicarskim planinama tada mi nije izgledala idilično, kao ni druženje uz kićenje bora, skije u bojama neona…Danas taj spot djeluje idlično. Danas, i ne samo danas, već dulje vrijeme ta je pjesma blagdanski evergreen koja već u prvim taktovima budi strašnu nostalgiju ne samo za slavljem, za Božićem, nego i za vrstom ljubavi koji smo nekada svi doživjeli, koja danas možda se ne događa tako i na taj fatalan način. Neka mi oproste današnje generacije, ali nekad smo ljubav doživljavali jako fatalistički, jako ozbiljno i bili smo nekako punijeg srca u davanju iste. Zašto ovo pišem? Baš sam pročitala kako se u počast Wham-ovom hitu sprema velika obljetnica u Velikoj Britaniji . Oko Božića bit će predstavljena i unwrapped jednosatna tv posveta spomenutoj pjesmi o tome kako su je radili veliki George Michael i Adrew Ridgeley te kako su, iz zapravo pjesme jednostavne melodije, napravili kultni glazbeni božićni fenomen koji traje. Božićne pjesme i inače traju i ljudi ih vole. One su stalni podsjetnik na zajedništvo, ljubav okupljanje, toplinu doma… Mnoge božićne pjesme stoga su uvijek poželjne za čuti, one uvijek bude najljepše emocije i skoro svatko ima svoju božićnu pjesmu koja mu onako legne na srce, uz koju se oslobađaju emocije, uz koju bi i smijali i plakali. Jer baš takvi su i blagdani. Sjete nas na sve lijepo, na sve tužno, na sve što nosimo na leđima,na sreću koju smo doživjeli te godine i daju snagu za dalje. Posebno sjete na one koji nisu s nama. I veselje nastavljamo s onima koji jesu. Upravo to daje nadu. Baš kao u pjesmi grupe Wham javlja se nada, nada u ipak sretan zaborav ljubavi koje je neslavno završila, ali je ostala u jednom Božiću začahurena kao u snježnoj kugli. Ali, novi Božić donio je novu nadu, novu snagu i svijest o novom početku. I ne zaboravite da kad čujete Last Christmas i na velikog George Michaela koji nas je napustio sa samo 54 godine, nekako sudbonosno na sam Božić. Da, emocije su na Božić jake, ponekad ih je teško izdržati. Sjetimo se nezaobilazno svih kojih nema, a koji su rado slavili Božić , i za koje se nadamo, onako duboko da im je negdje gore, iznad božićnih zvijezda, lijepo i mirno.
Počeo je Advent.Nosite u srcu sve lijepo. Samo lijepo.
I dok je glavni grad Švedske prije koji dan zatrpao snijeg,u Goteborgu još je jesen.Kišno,hladnjikavo, vjetrovito.Najava je to dolaska zime koja će prema najavama biti dosta jaka sa snijegom.
Jutra su sve mračnija,večeri dolaze već popodne.Neki sklanjaju svoje palme u zadnji čas.Ova slika prije bi pasala negdje za područje oko Splita, no eto na jugu Švedske uspjela sam je snimiti iz auta. Kao i plimu na Baltiku koja je došla skoro do ceste….I dok mnogi ne spavaju kada puše i svom silinom udara u zidove zgrada i kuća,rušeći sve na terasama ja sve više volim baltički vjetar.Osječaš da si ziv,da je priroda neumoljiva, ali i predivna.Ovdje na sjeveru čini te nekako jačim,smirenijim.
