Ovih dana, u ovom već krajnjem ludilu najviše se, sudeći prema medijskim napisima u HR, govori o tome kako će preživjeti kafići i drugi ugostiteljski objekti. Zašto nema naslova o tome kako će i kako preživljavaju djeca i prvašići koji su se prvi puta sreli sa školom i to on -line?! U koje ne smiju ući roditelji. Kako je vrtićarcima koji pokorno nose maske? Ugostitelji propadaju, ugostitelji bi ovakve ili onakve mjere, kafići se zatvaraju, kafići propadaju, barovi rade do ponoći… Koliko sam vidjela u Hrvatskoj i kafići i restorani ljetos su ipak bili i lijepo popunjeni, za razliku od onih po Europi. U nekoliko navrata pisala sam o tome koliko pate aviokompanije ( i na koje načine se njima mora ili može pomagati) i kako izgledaju aerodromi. Hrvati kao i svi južnjaci vole kavu, vole se družiti, vole se naći s društvom. Važan je taj dio “doći i biti viđen” koji je u tom segmentu u sjevernoj Europi davno napušten, a ponegdje potpuno nepoznat. Stoga, podržavam da se se svakako taj dio društvenog života uredi i u pandemiji na način da budu svi zadovoljni i ugostitelji i epidemiolozi, a najviše klijenti koji moraju biti zdravi da bi sustav održao. I to u većem broju da bi se sustav održao. No, moramo biti svijesni da u ovoj situaciji nitko ne može biti sretan do kraja. To je trenutno prošlost. Pandemija koja nas je doslovno zadesila preko noći, našla nas je nespremne na išta slično tome. Debelo nas je potresla psihički koliko god to mi priznali ili ne, i duboko je zdrmala gospodarstvo u cijelosti. No budimo svjesni i toga da će se gospodarstvo dići vrlo bzo nakon što se riješimo virusa, na ovaj ili onaj način. Tko će misliti na nas iznutra?
Vratimo se kafićima.
U Švedskoj se ljudi ne druže toliko, Nemaju tu kulturu, ali Šveđani vam u ogromnom postotku jedu vani na pauzi. Kao možda rijetko koji Europljani. Tako da neki restorani otvaraju samo za glablec, potom zatvaraju i otvaraju opet navečer. Dakle, restorani su prepuni oko 12 ili 13 sati. Doslovce prepuni. da bi potom opet bili popunjeni kasnije navečer. Ne znam kako je u klubovima, jer su oni izuzetno skupi, pa Šveđani uglavnom cugaju doma pa onda eventualno izađu na jedno piće, ali ne idu u kafiće i klubove kao mi u Hrvatskoj. Na kavi sjede mame ili tate s kolicima ujutro, oni koji su slobodni, ali nitko tko je zaposlen. Kava prije posla pije se doma. Cijele obitelji sjednu za vikend na kolače, kavu ili bezalkoholno pivo. Također, na proljeće, kada je u Švedskoj bilo zaista gadno po pitanju pandemije, posebice u Stockholmu, zatvorilo se brdo kafića i restorana, jer se nisu o početku svagdje poštivale mjere distance – ili bio je preveliki broj ljudi u objektu ili nije bio pravilno postavljen plexiglas na stolu i među stolovima.
U to vrijeme mnogi su se divili Švedskoj, govorilo se i pisalo o tome kako ljudi sjede po vani, piju i zabavljaju se i kako nitko ne šljivi COVID. Da, Šveđani jesu bili vani i družili se. Više nego itko na svijetu. Ali u Švedskoj su svi restorani i kafići prema pravilima struke postavili plexiglase odnosno pregrade u rekordnom roku i to na otvorenom, ne samo u zatvorenom i ubrzo su se svi držali reda, iako su brojni bili zatvoreni zbog kršenja mjera. Koliko znam, bilo je i napisa u medijima o strogim mjerama u restoranima i barovima. Danas su svi navikli na novo normalno. Nitko ne nosi masku. Možda jedna osoba na njih 200, u busu ili dućanu. Nitko se ne tuži oko novih mjera, već su uložili kako bi opstali i stisnuli zube zbog eventualnog manjka gostiju…
Po mnogo čemu smo se ugledali na Švedsku i željeli biti Švedska. Koliko čitam u Hrvatskoj se polako napušta izolacija “jer se ne mogu poloviti kontakti”. Ne smije se zaboraviti da ta dva društva o kojima govorim nisu za usporediti ni po mentalitetu i ni po temperamentu ni po kulturi ljudi. Stoga Švedskoj je lako ne imati izolacije, jer su oni inače vrlo distancirani o čemu sam već pisala. Također, ostavlja im se na dušu da svoje bliske kontakte obavijeste sami o mogućoj zarazi. I tako žive. Ako želimo biti Švedska ili samo bliže njoj, trebali bismo možda nešto funkcionalno učiniti, svatko kako može i umije, bez obzira što će se dio nečeg izgubiti. Vremena su takva. Gaze nas i uzimaju. Ako ne lovu, onda psihu, dostajanstvo i bezbrižnu djecu koja sve to nisu ničim zaslužila. Ako ne shvatimo da u ovoj situaciji treba prionuti i postaviti se virusu najboljei jedino kako možemo – glavom i razumom, teško da možemo biti Švedska kojoj je na početku pandemije Vlada doslovno i jedino poručila “neka pokaže izdržljivost i strpljivost”. Švedska je odlučila uzeti što se može i uložiti u situaciju koja je trenutno svima neizbježna.
Dogovor kuću gradi. Makar onu prepunu plexiglasa. Još malo. Izdržat će i takva.