Kome zvona zvone?
Mogli bi se svi pitati ovih dana.
Ovdje je snijeg. Paše pjesmica. Sa malim zakašnjenjem. Ali paše i na ono drugo. Baš sam dobro izmislila, ha? Guram samu sebe u pozitivu. Do prvih vijesti.
Bogme, kao da se sam svemir urotio protiv Zemlje i svega što na njoj živi. Osim naravno na viruse. Ne znamo od kuda je došao, ni kamo ide. Ni koliko je opasan, zapravo.
Ne želim o njemu. Nije zaslužio. Previše sam mislila i slušala ovih dana i puca mi glava. I sve ostalo.
Počela sam ga ignorirati nakon tri dana panike i straha kakvog sam zadnji puta doživjela kao gimnazijalka za vrijeme trodnevnog i tronoćnog napada na Varaždin u još uvijek nezavršenom podrumu nove kuću u koju smo uselili.
Onda davno. Ali su sjećanja tako ovih dana postala sviježa. Znam da je mama često govorila da se par dana prije početka rata totalno pogubila i nije znala što bi sve kupila u dućanu. Baš sam se toga sjetila hodajući po dućanu neki dani gledajući koje konzerve da kupim, a zapravo ih uopće ne jedemo. Oprao me baš taj osjećaj nemoći. Kao dok pišeš test i znaš da nemaš pojma i da ćeš dobit jedan, a ipak si na testu. Teško mi je bilo uopće razmišljati, jer me stres još više oprao kada sam vidjele redove na kasama i gomile količine brašna i mlijeka pred sobom u kolicima drugih ljudi. I tete kako pričaju kako smo zapravo svi glupi i prevareni, ali kako si ne možemo pomoći. I kako nam je zapravo malo dosta da poludimo od straha.
Da, treba proći dan, dva ili tri da se čovjek sabere, ukoliko ne završi u izolaciji ( ali i ako završi nije kraj svijeta). I da jedino što može je nastaviti za svojim životom. Malene se ionako ne može opterećivati time, ona zahtjevaju svoj ritam i vas u potpunosti – vesele, zdrave i čile. I to je ono čega sam se najviše uplašila u čitavoj priči.
Vjerujem da je mnogima tako.
Imam frendicu koja je prepuna pozitivnih poruka i ismijava se iz svega i svih i konstantno nabraja kamo će sve ići ovih dana s djecom i na kakva javna okupljanja. Braneći se svime i svačime i napadajuće sve budale koje se boje. Da baš kao zmaj dok mlati repom, a krepava. Tako se ponaša. Ne slušajući uopće što joj rekli u vezi okupljanja na veliko. Ne znam koliko je tura i tretmana za samopomoć ( zbog problema u braku) dosad prošla, ali valjda je to razultat toga svega. Imam frendicu i na kemo terapiji i s kojom evo razgovaram kao normalan čovjek. Koja je totalno prisebna, uvijek odgovori na poruku, bez pretjerivanja, bez optuživanja, bez samosažaljenja, ali uvijek pozitivna. Sa naravno ogromnom dozom straha u sebi za koju znamo da ga ima i ja i ona. Bravo moja D. Ne daj se. Ni raku, ni virusu.
Da, neki reagiraju svakako.
No, najbolji je lijek je naći ono što nas najviše smiruje. Ako vas smiruje kupovanje – kupujte. Ako vas smiruje biti doma – budite doma. Ako želite manično raditi- radite. Pijte navečer. Ali nemojte nikoga u ovim trenucima i osuđivati jer se boji ili jer misli drugačije i učiti ga pameti o tome što bi morao raditi u situaciji koja je svima strana kao svemir. Mnogi se tako ovih dana ponašaju. I mogu. Ali ne smiju napadati one druge kojima nije do toga. Iz brdo razloga koji stoje u knjigama o pristojnom ponašanju.
Ja sam nekako za onu koju sam čula – malo rakije, puno luka. Pa ‘ko živ, ‘ko mrtav. Tko od virusa, a tko od smrada.
Valjda će, zapravo, po svim silama prirode, virus od smrada pobjeći i crknuti. Od smrada će bježati i ljudi oko vas, pa se možda ne zarazite. Da, tome se u biti ja nadam.
Hnmm. Mislim da nas panika ubija više od svega trenutno. A na to očito netko računa i cilja. Nema veze.
Evo, Šveđani su se bacili na kemijanje cijepiva i blizu su samome kraju. Dao Bog da uspiju što prije.
Inače, u Švedskoj je trenutno 7 zaraženih. Testira se 500 osoba. Danas.
Vidjet ćemo. Polako. Iz dana u dan.
Moji Hrvati se drže jako dobro! Imaju sve pod kontrolom.
Kako i priliči zemlji koja je preživjela rat i izborila se za vlastiti mir na svojem ognjištu.
Koji sada treba (opet) – obraniti.