Hia Hia Hexa… iz dječje sobe čujem riječi jednog švedskog dječjeg crtića u kojem mali medo spašava svoju ekipu od vještice koje ih je začarala. Ovo začarala me podsjetilo. Stiglo je ono doba godine… Neću više pisati o tome stiže li ono prerano, ali svake godine stiže sve ranije. Gubimo li bitku s vremenom? Bojimo li se da će nam nešto pobjeći? Želimo li stvarno da ovo doba godine traje dulje? I jel’ nam stvarno lijepše, ako počne toliko ranije? Vremena su druga, naravno, no moramo li baš u svemu ići za vremenom, za konzumerizmom? Bla, bla….Možemo tako do proljeća. I onda sve u krug. I nitko neće slušati. Ostaje nam samo da se sjetimo i da sjećanjima svjedočimo da se može i drugačije… Da se može i drugačije dobro živjeti.
Kako se nekad živjelo u studenom? Vi koji ste odrastali u 80-ima ili 90-ima? Što je za vas značio studeni? Mjesec išćekivanja… Za mene on je značio – više snijega, mokrih vunenih rukavica, loših cipelica koje su redovno propuštale sve dok u staru Jugu nisu stigle one strane, koje su bolje štitle od snijega. Duge šetnje iz škole i u školu, razgovori s prijateljima, a ono najbolje – dolazak doma gdje se polako spremala atmosfera. Okupljali su se susjedi iz ulaza, razmjenjivali su se recepti o kolačima koji mogu stajati do Božića, radila se nabavka malo po malo. Mi najmlađi čekali smo Djeda Mraza preko sindikata od staraca i veselili se onoj vrećici u kojoj smo svi dobili isto. Slavili su se tada u tom mjesecu neki praznici iz bivše države i oni su nas sve nekako okupljali u te dane jer su starci bili više slobodni nego se išlo na posao. Kazalo se nekad da je s tim danima počinjala atmosfera Nove godine. U školi smo radili ukrase za bor, crtali božićne i novogodišnje simbole koji su završavali na panou u razredu. Pripremala se školska predstava u kojoj smo svi sudjelovali, čak i u njenom pisanju. Ukrašavati se počelo tek oko dočeka Nove godine.
Druga vremena, davna vremena. Oko mene, ove dane svi bjesomučno slave neke 50-te rođendane. Na veliko, na bogato. Ne štedi se. A i štednja danas…. više nema smisla. A kad više ni to nema smisla, što nam ostaje? Ljudi su u gotovo sve oko sebe izgubili povjerenje. Teško da se išta veliko može planirati, osim živjeti iz dana u dan. Naučili smo to najprije u pandemiji, a učimo i sada. Sve što stvaramo možda sutra neće imati smisla, a možda se upravo i vraćamo nekim novim starim vrijednostima. Zato dragi moji, družite se, smijte se. Vi koji ste živjeli u ona lijepa stara vremena – sjećajte ih se. A svatkom tko kaže da je nostalgija za starim vremenima zapravo strah od ogovornosti, pokažite neke stare slike. Možda je stvarno svijet nekad bio stvarniji, običniji i realniji. Ako ništa drugo, komunicirali smo face to face na palačinkama kod nekog gdje nije trebalo posebno zvati nikog. Svi su bili dobrodošli. Znalo se kamo se ide.
Nek vas ovi ukrasi upravo ovješeni po Goteborgu sjete da su praznici u nama samima. Nemojte se smetati. Ni s ukrasima, ni bez njih. Živite svoj svijet.
Ove godine Goteborg je okićem srcima
Crvenim, zlatnim….možda žele reći da je ljubav ipak sve što nam treba. Bilo je i vrijeme…
