Prije 4 godine čini mi se kao prije 20. Vama ne? Toliko smo toga doživjeli. Toliko nenadanog. U samoj jednoj godini. Svakakve misli i sjećanja dolaze u takvim mračnim, snježnim, švedskim noćima dok vjetar lupa u prozore sa svih strana.
Južnu Švedsku noćas je zahvatilo snažno snježno nevrijeme. Već u ranim jutarnjim satima dogodilo se nekoliko težih prometnih nesreća s prevrnutim kamionima i automobilima u jarcima.
Vani je sklisko i vjetrovito, a s jutrom je na sav taj led počela padati kiša kako se temperatura digla iznad nule. Spasilačke službe pozvale su da svi ostanu u svojim domovima koji god to mogu, a “ako morate držite se distance” kažu. Pandemijska pravila. Neke autobusne linije su otkazane, ali i tramvajski promet ne vozi kako bi trebao.
Tako to izgleda danas.
Ožujak je tako još jednom dokazao da je u Švedskoj on još jako zimski mjesec, makar se i ovdje počinju u trgovinama prodavati tulipani. A sprema se polako sve i za Uskrs.
Prije točno 4 godine na današnji dan posjetila sam prvi puta goteborški mali London kako ga ovdje nazivaju – poznati kvart Linne o kojem sam vam već pisala, a u kojem sam prvi puta osjetila miris pravog, šminkerskog švedskog života u starim švedskim zdanjima. S obzirom da u svim našim selidbama imamo stan u modernom kvartu, okruženi smo modernim zdanjima i svime što ona nose, posjet starom dijelu grada bio mi je pravo osvježenje i pogled na Švedsku u drugom, povijesnom smislu koji je odlično sačuvan ovdje.
Osim toga, bilo je super vrijeme i plavo nebo. U obližnjem parku bilo je i djece na igralištima.
Bili smo bez maski.
Bilo nam je nepojmljivo da ćemo ikada doživjeti ovo što živimo danas.
A ove od danas, podsjetile na borbu u kojoj jesmo i u kojoj moramo pobijediti. I da nakon kiše dođe sunce. Kao što je dolazilo i k nama na naš Ericsberg. Nekad, jednom prije.
