Jučerašnje veliko finale göteborškog slavlja povodom 400 godišnjice postojanja zaokružili su odličnim koncertom svjetski poznati sastav – Europe. Deseti tisuća ljudi već su u popodnevnim satima pohrlili na Hisingen gdje se održavala višednevna proslava. Našlo se za svakoga ponešto, uživalo je i mlado i starije, a oni srednjih godina uz svoje potomke jučer navačer ostali su budni do ranih jutarnjih sati. Tome su uvelike pomogle i sve svjetlije skandinavske noći, ugodno toplo vrijeme, te današnji neradni dan u Švedskoj.
Sad već u 60-ima “Europe” su skakutali po bini kao nekad. Osim što ne izgledaju više onako blond, zvuče gotovo pa isto. Jako dobro. Žestoko svirajući i pozivajući na dobru dobru feštu uspjeli su raspjevati i rasplesati zasigurno oko 50 tisuća okupljenih u velikom šatoru koji su uglas s bendom otpjevali njihove najbolje i najpoznatije hitove. Kako je bilo – prosudite sami.
Mi smo se vratili u dobre stare 80-te barem na jednu noć. Hvala Göteborg. Što više ovakvih noći i u budućnosti…
Brojni građani već su u popodnevnim satima brodom krenuli na koncert. I dok su se najmlađi bavili svojim aktivnostima, odrasli su već bili u duhu dobih starih pjesama poznatog benda.
Božićni dani u Švedskoj još tradicionalno traju. Naime, neki Šveđani još uvijek čekaju 13. dan u siječnju kada obilježavaju Knutov dan, kojeg nema u kalendaru, a kako bi raskitili svoje jelkice i odnijeli ih na označena mjesta od kuda će biti transportirana dalje. Šveđani koji se drže tog običaja, toga dana pjevaju pjesme o Knutu, popapaju zadnje ukrase s bora, naravno one jestive, a u nekim mjestima posebno onim manjim klinci idu od kuće do kuće kako bi sjetili starije da raskite jelku i udjele im koji slatkiš. Sličan običaj kao u nas na Sveta tri kralja, što se tiče dječjih obilazaka i završetka božićnog razdobolja i raskićivanja jelke. Svatko na svoj način. Obično se na mjestima gdje se skupe jelkice koje su “odradile” Božić okupi grupica i zapjeva pokoju ili imaju mali Knut party. Knut Lavard ili Canute bio je danski princ koji je bio tragično ubijen u 12. stoljeću i tad je postao svecem. Nekoliko stotina godina kasnije njegovo ime postalo je simbolom završetka božićnih blagadana. No, mnogi u Švedskoj, također, raskite jelke i na Sveta tri kralja.
Nisam uspjela naći mjesta za odlaganje jelki, pa vam šaljem fotke još uvijek okićenoga grada. Iako mnogi već rade punom parom i škola je počela danas, doima se ipak još uvijek blagdanski mirno. Barem jutro.
A o tome da je u Švedskoj trenutno toplije nego na Jadranu, drugi put.
Natjerale me ova južina i kiša da krenem. S Božićem. Ipak smo okitili bor ranije, a kako je blagdansko raspoloženje i neopisivo uzbuđenje uhvatilo najmlađeg člana digli smo se u pet. I još po mraku, i uz kavu, krenuli u izradu naših prvih kućica od keksa (Peppparkakshus). Popularni Pepparkakor su poznati švedski zimski tradicionalni keksi o kojima sam već pisala. Tanki i vrlo hrskavi. Nek ih čak smatraju vrstom grickalice. Puni cu cimeta i ginera, nekad znaju biti i dosta ljutkasti kao da imaju i dosta papra, a mogu se jesti uz sve i svašta. Jer zimi jednostavno prijaju. Neki dan probala sam ih uz odlično ipa pivo i bili su fantastični. Nego, kupili smo sve za izradu kućica koje sam oduvijek željela napraviti, ali nikad se nisam usudila, jer su mi svi govorili kako su dosta zafrnkute za raditi. No, dobro.. Moj muž me uvijek tjera do ostvarujem svoje snove. I u trenu je umorno jutro postalo radno i razigrano. A kućice su se redale.
Djelovi kućica ljepe se šećerom u tubiI dok ruke odraslih pokušavaju raditi u umurno jutro, ručice najmlađih nestrpljivo su čekaleMalo nespretne, ali za prvi put smo zadovoljni
Ove kekse u Švedskoj mnogi upotrijebe i kao ukrase za božićnu jelku, u bilo kojem obliku. Mogu se na jelku objesiti i kao kućice jer na krovovima imaju rupice za konac ili traku. U Švedskoj su ginger keksi napopularniji u obliku srca, a za vrijeme Božića znaju biti i u obliku božičnog ovna.
Kućice od ginger keksa u Švedskoj najviše izrađuju djeca u vrtićima. Ona tako u prosincu rade veliku kuću od keksa koju ukrase bombonima, a potom igraju tombolu, pa tko izvuče sretan broj kuću nosi doma. Svake godine netko ima šansu. Postoji i tradicija vezana uz ginger kekse. Jedan keks stavi se na unutrašnji dio dlana, pa se kažiprstom ili palcom druge ruke pritisne na keks. Ako on pukne u tri dijela – ostvaruje se želja. Tako kažu. Isprobavajte tako dugo dok ne uspijete. Nisam uspjela dosad, moram priznati. Ali ni u kartama nemam sreće, pa ništa čudno.
Čak su i sami Talijani začuđeni koliko je njihova svetica popularna u Skandinaviji. Naravno, postoje odgovori.
Pročitala sam kako prvu riječ koju švedsku djecu uče je – lampa (lamp, light- svjetlo). Mala djeca često gledaju u lustere i svjetlost, no ono za male Šveđane i Skandinavce očito ima posebno i puno važnije značenje nego za ostale.
Sjećam se svoje prve zime u Švedskoj i kako su vrtička djeca na na igralištu lijepo u predbožićne dane pjevala “Sankta Lucia”. Mislila sam kako ovdje djecu uče lijepim klasicima još u vrtiću. Nisam znala da se sprema veliko slavlje – Dan Svete Lucije.
I dok se kod nas u prosincu slavi Sveti Nikola, kao i u cijeloj centralnoj Europi, u Skandinaviji Lucija ima svoj tron. Slavi se na sve strane. Na ulicama, školama, crkvama, u javnim prostorima, restoranima i u tvrtkama. Lucijom, čiji dan pada na 13. prosinca, Skandinavci slave početak zimskog solsticija koji pada na 21. prosinca kada se, kako kažu, napokon “vidi svjetlo na kraju tunela” i kada noći počnu trajati kraće, a dani dulje.
Sankta Lucia (posuđeno sa Tradera.com)
Lucija je živjela potkraj 3. stoljeća negdje na Siciliji i postoji nekoliko vezija o njezinom životu, odnosno, tragičnoj smrti. U Skandinaviju nije došla zbog legendi, već su je sjevernjaci izabrali kao idealnu figuru za dječje darivanje i uvod u slavljeničke dane koji slijede, odnosno, proslavu zimskog solsticija koji ubrzo dolazi i nosi malo više svjetlosti. Osobu koja je utjelovljuje u proslavi obukli su u bijelu haljinu, stavili joj na glavu zimzeleni vijenčić u obliku krune u koji je utaknuto nekoliko svijeća ( danas baterijskih), baš kao pravom simbolu svjetlonoše. Ona obično daruje djecu pecivom od safrana (safran buns) i keksima od gingera. I u nekim djelovima Njemačke ona se štuje. Nazivaju je Christkindlein ili Kinchen Jesus ili Konken Jes.
Zamjenu za Krampusa, odnosno nešto demonsko u cijeloj priči, Skandinavci nisu izostavili. Spomenuto pecivo od šafrana zove se Devil cats, odnosno vražje mačkice.
Lucija je u Švedskoj počela biti jako popularna tek 1927. godine kada su jedne novine u Stockholmu organizirale veliku procesiju Svete Lucije kroz grad. Lucija nikako ne predstavlja slavlje u domu, odnosno, uz obitelj. Ona se slavi na otvorenom. Mladi je koriste kako bi se proveselili vani i popili.
Velika je čast biti izrabran u Lucijinu procesiju, a još je veća čast glumiti samu Luciju u ckrvi, školi ili gdje je već proslava organizirana. Nekad su postojali natječaj za izbor Lucije, no danas je to prepušteno školama i crkvama da izaberu Luciju i proslavu uz pjesmu. Iza Lucije, koja stoji ispred zbora koji pjeva pjesme njoj u čast, uvijek bude mješoviti zbor pjevača odjevenih u bijelo u kojem pjevači i pjevačice nose ili zvijezdice na štapovima ili svijeće u rukama. Lucija, uz običaj Midsommar, svakako predstavlja 4 temeljne skandinavske odlike koji oni štuju i slave, a koje uvelike obilježavaju život na sjeveru – tamu i svijelo te hladnoću i toplinu.
Tako nekako idu riječi pjesme u kojoj je prvi put opjevan. Tomte. Možete vjerovati da se tako zove Djed Mraz?
Jultomtea je kistom i bojom osmislila Jenny Nystrom
Ako je Djed Mraz gotovo svagdje u svijetu stranac, u Švedskoj on je, bogme, definitivno domaći! Negdje sam to pročitala. Zove se Tomte, odnosno Jultomten. On je zapravo spoj Djeda Mraza i nadprirodnih vilenjaka, gnomova i svih ostalih koji “žive” i u nordijskom folkloru. U Danskoj i Norveškoj on se zove Julnisse. Tomte je u starom vjerovanju bio seljak sa nadpirodnim sposobnostima koji se previše brinuo da mu zemlja bude plodna. Čak i nakon svoje smrti, hodao je uokolo kao gnom i brinuo. Nije se mogao smiriti. Tomt na švedskom znači zemljište. Zbog toga Šveđani gnome nazivaju Tomte, a Jultomte tako je postao njihov Djed Mraz. Tomtenissar su pomoćnici Jultomtea. Današnji Jultomte je spoj tradicionalnih priča mitova, stvarnih i suvremenih osoba te, naravno, reklame. Malo su ga zakomplicirali.
No, kako je išla ova priča? Prije njega, u nordijskim je zemljama darove djeci nosio – Julgubbe ili Božićni jarac. Za svoj postanak i uspjeh švedski Tomte dužan je švedskom pjesniku Viktoru Rydbergu koji je napisao “Little Viggs Adventures on Christmas Eve” (“Avanture malog Vigge na Badnjak”) , a njegovu poznatu pjesmu “Tomte” koju je napisao 1881. godine, objavio je jedan švedski magazin. Kistom i bojom (s crvenom kapom i bijelom bradom) osmislila ga je Jenny Nyström. Njihov Tomte bio je poput eksplozije u vrijeme Adventa u prosincu. Tako je odmah on postao Jultomte, a u Danskoj Nisse – Julnisse. Izlozi su ga bili puni. Puni su ga i danas. Osim tog davno izmišljenog Tomtea, danas se mogu naći i brojne modernije varijacije gnomsko-patuljačkog Djeda Mraza. Ono što ga čini posebnim jest to da on luta gustim, hladnim i mračnim švedskim šumama punim zatrpanog snijega i dolazi u kuće riječima: – Ima li ovdje išta dobre djece? Noseći darove u torbi. Dok se “naš” Djed Mraz šulja kroz dimnjake i noću ostavlja darove pod jelkom. Jultomte djecu daruje na Badnju večer kada se Šveđani više gozbe od nas južnjaka, koji se gozbimo više na Božić. I na Božić otvaramo poklone. Meni je Jultomte bio čudan u početku. Prvenstveno zbog svojeg imena. Santa je Santa. Nisam mogla nikako pojmiti ni te vilenjake i pomoćnike i dugačke brade i lica koja im se nikada ne vide ili ih gotovo ni nemaju. Baš kao gnomovi.
Varijacije Jultomtea su brojne
Vremenom sam shvatila da je njihov Jultomte zapravo plod sirove nordijske mašte i običaja koji su se sjedinili još u to davno doba.
Doba, koje je, jako daleko od danas, očito je također trebalo svojeg djeda koji daruje na kraju godine. Djeda koji je tajanstven, djeda kojeg se iščekuje, djeda kojeg (ne) vidimo samo u te dane, kojem se radujemo i koji je budan onda kada treba. Baš kao što djeci i treba. Pružiti veselje, dar i brižljivost.
Malo su vilenjaci……malo gnomovi. Ali su baš nordijski kreativni
I baš je lijepo što imaju samo svog Djeda Mraza.
Prenosim vam ovu divnu pjesmu koju sam vam spomenula. Pročitajte je ako imate vremena. I probajte je prepričati svojoj djeci navečer na svoj način. Vidjet ćete koliko je velika.
Tomten
napisao: Viktor Rydberg
Deep in the grip of the midwinter cold
The stars glitter and sparkle.
All are asleep on this lonely farm,
Deep in the winter night.
The pale white moon is a wanderer,
snow gleams white on pine and fir,
snow gleams white on the roofs.
Only tomten is awake.
Gray, he stands by the low barn door,
Gray by the drifted snow,
Gazing, as many winters he’s gazed,
Up at the moon’s chill glow,
Then at the forest where fir and pine
Circle the farm in a dusky line,
Mulling relentlessly
A riddle that has no key.
Rubs his hand through his beard and hair,
Shakes his head and his cap.
“No, that question is much too deep,
I cannot fathom that.”
Then making his mind up in a hurry,
He shrugs away the annoying worry;
Turns at his own command,
Turns to the task at hand.
Goes to the storehouse and toolshop doors,
Checking the locks of all,
While the cows dream on in the cold moon’s light,
Summer dreams in each stall.
And free of harness and whip and rein,
Even Old Pålle dreams again.
The manger he’s drowsing over
Brims with fragrant clover.
The tomte glances at sheep and lambs
Cuddled in quiet rest.
The chickens are next, where the rooster roosts
High above straw filled nests.
Burrowed in straw, hearty and hale,
Karo wakens and wags his tail
As if to say, “Old friend, “Partners we are to the end.”
At last the tomte tiptoes in
To see how the housefolk fare.
He knows full well the strong esteem
They feel for his faithful care.
He tiptoes into the children’s beds,
Silently peers at their tousled heads.
There is no mistaking his pleasure:
These are his greatest treasure.
Long generations has he watched
Father to son to son
Sleeping as babes. But where, he asks,
From where, from where have they come?
Families came, families went,
Blossomed and aged, a lifetime spent,
Then-Where? That riddle again
Unanswered in his brain!
Slowly he turns to the barnyard loft,
His fortress, his home and rest,
High in the mow, in the fragrant hay
Near to the swallow’s nest.
The nest is empty, but in the spring
When birds mid leaves and blossoms sing,
And come with her tiny mate.
Then will she talk of the journey tell.
Twittering to all who hear it,
But nary a hint for the question old
That stirs in the tomte’s spirit.
Now through cracks in the haymow wall
The moon lights tomte and hay and all,
Lights his beard through the chinks,
The tomte ponders and thinks.
Still is the forest and all the land,
Locked in this wintry year.
Only the distant waterfall
Whispers and sighs in his ear.
The tomte listens and, half in dream,
Thinks that he hears Time’s endless stream,
And wonders, where is it bound?
Where is its source to be found?
Deep in the grip of the midwinter cold,
The stars glitter and sparkle.
All are asleep on this lonely farm,
Late in this winter night.
The pale white moon is a wanderer,
snow gleams white on pine and fir,
snow gleams white on the roofs.
Only tomten is awake.
Kuhano vino definitivno trenutno živi svoje dane. Ako išta danas postaje znakom onog zabavnog dijela Adventa onda su to kućice s kuhanim vinom kojim se da lijepo ugrijati u hladne večeri, prijepodneva, poslijepodneva, kako vam paše. U Skandinaviji se umjesto kuhanoga vina u vrijeme Adventa i naročito Božića pije glögg. Sigurno ste čuli za njega. Jeste li ga i probali? Kaže se – ili ga volite ili ga mrzite. I danas postoji mali milijun njegovih varijanti. Osim što može biti bez i sa alkoholom, trgovine su ga pune u Švedskoj i ima okuse svega i svačega. Onog malo žešćeg, sa alkoholom, trebate potrefiti kada će otvoriti Systembolaget o kojem sam vam već pisala, u kojem se u Švedskoj kupuju alkoholna pića. Glögg je varijanta kuhanoga vina kakvog konzumiramo i poznajemo u centralnoj Europi. Dakle, uz vino, ima neke osnovne začine, a neki stavljaju unutra i kolu i svašta. Ovisno gdje se nalazite. Tako je i sa glöggom. Samo što u glögg ide dosta žestice. Ono što je uvijek isto je crno vino, puno narančine korice, šećer, a na dnu čašice očekujte grožđice i bademe.
Prave stvari dolaze u malim pakovanjima. Tako je i sa ovim žestokim pićem
Zašto čašice? Zato jer se glögg pije iz malih šalica kao onih za nekadašnju tursku kavu. Barem je moja baka pila tursku kavu iz takve male čašice. Dakle glögg. Zamislite snijeg, zamislite zimu koja ledi krv u kostima i vjetar jak kao bura, male okićene ulice, puno sumraka kroz cijeli dan i puno patuljaka u izlozima oko vas. Jedino što fali je dobro društvance i puno malih čašica sa finim slatkim alkoholnim pićencem koje će vas zagrijati i udobrovoljiti. Često se ovih dana u Švedskoj organiziraju glögg partyji. Kaže se kako svaki Šveđanin ovih dana bude pozvan za vikend na barem dva ili tri glögg susreta. Popiju svagdje po jedan ili dva. Jer je vrijedno obići sve poznate i drage ljude.
U trgovinama vrsta Glogga koliko i čipsa…
Osim crnoga vina i korice naranče, glögg ima bezbroj recepata. Našla sam one u kojima se stavlja unutra rum, pivo, votka, likeri, burbon, neki stavljaju i port. S puno raznih začina, među kojima ima cimeta, kardamoma i vanilije. Može biti jako sladak, može biti jako spicy. Pije se uvijek topao, odnosno, vruć. Glögg je, čini mi se, puno više od postizanja nekog savršenog pića. On je tu da grije, on je maštovit, on je tradicija. On je dokaz različitosti koja uspijeva u sjedinjenju ukoliko je atmosfera dobra.
Uz glögg se poslužuju razni keksi ili kolačići od cimeta ili gingera. Onaj bezalkoholni rado piju djeca i trudnice. Meni je taj bio presladak. U trgovinama – po naizbor za svakoga. Od onoga sa čokoladom i čilijem na dalje. Uz glögg se poslužuju i peciva od šafrana (Lucia buns ili Lussebullar) koja su također jako popularna ovih dana u Švedskoj.
Servira se uz kekse od cimeta, gingera ili uz pecivo od šafrana
Jučer uvečer čistile su se čizmice i stavljale u prozor. Prastari običaj vezan uz darežljivost usprkos siromaštvu pretočio se u dan Svetoga Nikole kojeg slavimo 6. prosinca. Djeca su, prema predajama, nekad imala samo čizmice u koje se nešto moglo staviti, pa su im majke stavljale darove pred kraj godine u njih. Darivale su ih jabukama, suhim voćem, orasima ili pokojim kolačićem, a taj je običaj prerastao u način štovanja Svetog Nikole koji je kao svetac darivao siromašne. Poznata je legenda o tome kako je dukate stavljao u prozor siromašnome ocu koji je uz njegovu pomoć tako uspio udati svoje siromašne kćeri. Danas je Sveti Nikola omiljeni svetac među djecom. On “dolazi” prije Djeda Božićnjaka i najljepši je uvod u ono što slijedi kroz mjesec. A to je kićenje jelke, zajedništvo, radost i darivanje. I dok danas osjećam istu radost ovog običaja zbog svojeg sina, sjećam se, kao jučer da se zbio, svojeg velikog pravog Nikolinja kojem smo prisustvovala djeca iz zgrade, naši dragi susjedi i njihova rodbina, a kojeg su upravo oni organizirali na varaždinskom Sajmištu gdje su živjeli njihovi baka i djed.
U Švedskoj i najcrnje drvo izgleda lijepo s tek nekoliko žaruljica koje jutro čine manje crnim
Puna sobica male djece u večernjim je zimskim satima iščekivala svojeg Sveca. I dok su mame u kuhinji pile kavu, u maloj kući na kraju grada, sjećam se, bio je vruć kamin. Stepenicama je odjekivao udarac štapa Svetog Nikole (odjenuo se najstariji član obitelji), dok su oko njega zveckali lanci pravoga Krampusa. Bio je namazan ugljenom bojom i sav u crnom perju prepun velikih lančuga. Prijeteći je zveckao i skakutao naokolo. Ne, nisam se bojala. Ostalo mi je sve to u predivnom sjećanju. Bila sam mala predškolka, ali niti malo straha nije ostalo u meni od te večeri. Naravno da nas je Nikola darivao, a špotanciju su dobili oni “koji nisu jeli juhu”. Ne sjećam se kako je i gdje Krampus završio. Šteta što ne uspijemo uprizoriti ovakve običaje i danas. Što nema više ljudi koji mogu tako lako oživjeti svoju maštu i naše običaje prenijeti djeci koja to pamte za života. Napraviti pravo Nikolinje u dnevnoj sobi. Zato im svima na ovoj večeri zahvaljujem. Onima kojih ima, kao i onima kojih više nema. Zaborava nema. Baš kao što nikad neću zaboraviti oči mojeg Luke u današnje jutro kada je pogledao prema prozoru i rekao: – Ooo, ostavio je? Bio je?
To su osjećaji koji se pamte i koji čine život divnim. Mali Hrvati dočekat će Svetog Nikolu i u Švedskoj u Hrvatskom društvu Velebit 7. prosinca u u 18 sati. Uz tombolu i veselu glazbu te uz poslatice i dobro društvo.
Ovo nisu samo dani Adventa, već i Adventskih kalendara. Otvaraju ih djeca, ali i oni koji su još u duši ostali djeca. Meni se oni čine zapravo jako dobra fora i oduvijek su mi se sviđali jer maloj djeci daju osjećaj Adventa tijekom cijelog mjeseca sve do Božića. Bude radost i osjećaj iščekivanja. Kako je nastao Adventski kalendar? I on ima i neku svoju priču. Ona traje otprilike od kraja 19. stoljeća kada je njemački dječačić Gerhard Lang konstantno tijekom prosinca ispitivao majku koliko još ima do Božića. Tada je njegova mama došla na ideju da ispeče 24 kolačića koje je stavljala u komade papirića na kojima je ispisala brojeve od 1 do 24. Tako je Gerhard, sladivši se svaki dan po jednim kolačićem, lako dočekao Božić. Došao je dan kad je Gerhard, naravno, postao biznismen pa su sjećanja iz djetinjstva postala profitabilna ideja i proizvod. 1920. godine konstruirano je prvi Adventski kalendar koji se sastojao od 2 komada papira – jedan sa slikama koje su se dale izrezati van, a drugi u obliku modlica u koji su se mogle izliti smjese za kolače ili čokoladu. Adventski kalendar također je imao brojeve. Polučio je ogroman uspjeh. I ubrzo je osmišljen bolji model koji je imao prozorčiće kakve i danas imaju Adventski kalendari. No, mehanizam izrade je bio vrlo skup, pa je prodaja kalendara ubrzo padala.
Predivne slike iz serijala Adventskog kalendara putem svt-a
Gerhard je bankrotirao, ali Adventski kalendar ipak nije. Vezano uz Švedsku, tu je glavnu ulogu odigrala Henny Stromman. Ona je ovaj divni božićni običaj upoznala u Njemačkoj kao voditeljica švedskih izviđača, a kad se vratila u Švedsku odlučila je i švedskoj djeci pružiti takvu igračku. Zajedno sa umjetnicom Ainom Stenberg MasOlle izradila je prvi švedski Adventski kalendar 1932. godine koji je bio tiskan u 10 tisuća kopija. Kalendari su bili veliki uspjeh i u Švedskoj sve do 1964. godine. Kada je kalendar u svom osnovnom obliku dobio – konkurenciju. I to u Švedskoj državnoj televiziji i Švedskom radiju. Najprije radio, a potom i tv, osmislili su i emitirali program (serije ili emisije) koje se “vrte” svaki dan od 1. do 24. prosinca. Tako Švedska nacionalna televizija svake godine vrti seriju u obliku Adventskog kalendara. Obično su to dječje serije vezane uz božićne ili zimsko-švedske teme. Dok radio emisije emitira od 1957. godine, ovaj program je na Švedskoj televiziji počeo s emitiranjem 1962. godine,
Jedan od likova je i malo zabrinuti Snjegović
1972. godine televizija je promijenila naziv iz Adventskalendern u Christmas Calendar (Julkalendern). Sve serije dostupne su na DVD formatu i mogu se i danas nabaviti. Obično nose zanimljive, baš švedske naslove kao da su svi iz serijala o Pipi – “Obitelj Deda Mraza u velikoj šumi”, “Julianin božićni brod”, “Mala Stina u reportaži velike šume”, “Dućan gospodina Pekka”, “Mali grad na početku stoljeća”, “Velika gospođa koja je postala mala kao čajna žlićica”, “Svi na put u Tomtebod”, “Zemlja duge”, “Dolina Moomina”, “Vrijeme trolova”, i slično. Ove godine gleda se Panika u tvornici Djeda Mraza. Postoji još jedan običaj vezan uz Božić i tv. To je božićno emitiranje dugometražnog crtića o Paji Patku. Meni se osobno nije dopao. Ali bar je vila koja je vodila program bila O.K. I glog kojim sam se grijala… Koji drugi post o tome…
Slike “pravog” Adventa u Goteborgu ipak su nešto potpuno drugo…posebno kad su fotkane u jutarnjim satima…
U subotu u 11.55 minuta Sunce je po poslijednji put ove godine zašlo u Treriksrosetu, u najsjevernijoj točki Švedske. Slijedeći puta Sunce će tamo biti na horizontu u siječnju 2020. godine. Ovaj tjedan tako su započele polarne noći i u Kiruni, najvećem gradu u švedskom Laplandu. Dani će tako postati sve kraći i kraći u cijeloj zemlji i tako sve do zimskog solsticija 22. prosinca u 5.19 minuta kada će se Sunce polako početi vraćati. U Kiruni obično polarne noći traju oko 28 dana, a sunčane noći oko 50 dana. Postoji nekoliko vrsta polarnih noći – one koje označavaju potpuni mrak i koje se događaju na krajnjem sjeveru Švedske te u Norveškoj kao i nautičke polarne noći u kojima ima nešto sunca obično oko podneva. Ovisno o lokaciji. Sada, u južnoj Švedskoj, Sunce izlazi otprilike oko pola 9 ujutro i zalazi ubrzo nakon 15 sati. Obično imamo oko 6 sati nekakvoga čudnoga dana i svjetla.
Aurora Borealis / Polarna svjetlost u Kiruni (slika preuzeta sa / copyright – https://www.kiruna.se/ )
Dark nights znaju biti posebno teške turistima koji putuju u te dijelove kako bi gledali polarnu svjetlost. Savjetujte se prije putovanja sa liječnicima. Obično se kaže kako se lakše podnose sunčane noći nego tamni dani. Ja bih rekla kako svaka od tih pojava nosi svoje probleme. U ljetno doba teško je zaspati pod dnevnim svjelom koje vas i jako rano budi. A polarne noći teške su za izdržati po danu, a tijelo navečer više ne prepoznaje da li je noć ili ne, pa je opet teško zaspati. No, nemojte se prestrašiti. Čak i neki lokalci koji cijeli život žive u ovim ekstremnim uvjetima imaju problema sa tamnim danima i svjetlim noćima. Uostalom, spavat ćete kada dođete doma…
Dok ga neki na engleskom zovu goat (koza), a na švedskom bock (jarac), ja ću koristiti naziv Julbock, odnosno, švedski božićni jarac.
Izrada Julbocka od slame spada u najstarije običaje vezane uz božićna slavlja u nordijskim zemljama, a osim u Švedskoj postoji još i u Norveškoj i u Finskoj. Ovaj običaj vezan je uz staro-germanska slavlja pred kraj godine, kojima su ti narodi slavili zimski solsticij i dolazak duljih dana i kraćih noći. A kako se zadržao do danas, on je vezan uz adventske, odnosno, božićne dane. Julbocka Šveđani smatraju pomagačem njihovom Djedu Mrazu u donošenju darova, a inače je on i simbol plodnosti. Može se ga u minijaturnom izdanju kupiti u dućanu i također je izrađen od slame.
Danas se divovski Julbock veže uz grad Gävle koji je smješten oko 200 kilometera sjeverno od Stockholma. Gigantskog Julbock-a osmislio je oglašivač Stieg Gävle. Htio je napraviti nešto posebno za Božić, pa mu se gigantska “koza” činila super idejom. Julbock u gradu Gavle težak je oko 3 tone i ima oko 13 metara!
Priča oko Gävlebockena (kako se zove gigantski Julbock u Gävle) zapravo je tragična. Dosad je uglavnom bio spaljen do Božića. Ne zna se zašto je došlo do tradicije spaljivanja Gävlebockena, no rijetko kad preživi do kraja blagdana. U zadnjih 50 godina bio je spaljen 35 puta! Kako bi zaštitili gigantsku postavu, Šveđani su postavljali kamere, zaštitare i zalijevali su ga protupožarnim sredstvima, no ništa nije pomoglo.
Julbock zapravo je simbol upornosti. Da li običaja samog po sebi, da li Božića koji bi trebao ljudima ulijevati nadu i ustrajnost ili samog nordijskog duha koji se trudi i trsi preživjeti u surovoj klimi i uvjetima, nećemo točno znati. No u njega je uložen golemi trud i Julbock svake godine zaživi ponovno.
