-Prepare for take off-.
Umorni jutarnji glas pilota razbio je lagani žamor u avionu. Uvijek mislim kako, iako je umoran i rano je ujutro, dat će sve od sebe kao i uvijek dosad, da sretno sletimo u naš Copenhagen gdje imamo transfer. Baš se radujem ovaj put. U Švedskoj je još uvijek kolovoz i toplo je i moći ćemo se i posunčati za vikend koji je najavljen kao sunćan. Moj trogodišnjak i ja sjedimo i gledamo van. Tek kad se dignemo i avion uhvati svoj ritam i brzinu te prođemo oblake, znam da smo napustili našu Hrvatsku. Izgubi se i posljednja zelena ravnica, brdašce i riječica iz avionskog prozorčića i letimo prema sjeveru. Sjeveru koji me pozvao k sebi prije 4 i nešto godina.
Bok svima! Svima koji ste me čitali i rado me se sjećate iz mojih kolumni. Zbog vas sam se i vratila za ekran. Zatim svima koji ste hrabro iselili i koji bi rado iselili. Svima koji ste se još hrabrije vratili natrag kao i onima koji ste u penziji pa razmijenjujete gastarbajterska životna iskustva negdje pod palmama. Vama, a i ostalima rado ću ispričati svoju priču i dijeliti s vama iskustva koje stičem kao mama u novoj sredini i novoj kulturi.
Pisat ću vam o svojim iseljeničkim iskustvima u Švedskoj u kojoj sam unatrag 4 godine, manje-više. Kaže moja prijateljica, “ako te već nešto moralo snać´ bolje da je Švedska, nego nešto drugo”. Nikad nisam ni sanjala o tome da će me život odnijeti na sjever Europe. Dalek i hladan. Zimi mračan i gotovo uvijek neovisno o godišnjem dobu – vjetrovit. Ponekad stvarno mističan. Ljeti obasjan (pre)jakom sunčevom svjetlosti koju je jednostavno nemoguće izbjeći, do gotovo ponoći . Uvijek je nekako nisko, i bliješti, to skandinavsko sunce. Zato je ovdje i dosta teško ponekad biti sudionikom u prometu.
Ozbiljno, nema tih roleta koje uspiju zaustaviti tu prodirajuću svjetlost, ali, evo, ovo ljeto počela sam zamijećivati da su počeli stavljati i ugradjivati rolete i tende, čega nije bilo prije gotovo četiri godina kada sam stigla. Mislili su, valjda, skandinavci izbjeći te cake , ali su ih nekoliko zadnjih paklenih ljeta, kada je bilo gotovo preko 30 stupnjeva, a bogme bijesnili su i požari, uspjelo nagovoriti na suprotno.
Nisam tipična iseljenica koja je zbog posla ili loših životnih uvjeta iselila. Iselila sam zbog ljubavi. Ljubav se pojavila u nepregladnoj snazi davanja svih svoji čari, ali i traženjima. Promjena nije bila ništa manje šokantna i ništa manje nije bolna kao i svaka druga velika životna promjena. Ostavila sam gotovo preko noći svoju obitelj i prijatelje, svoj stan, svoj posao i svoj auto star nekoliko mjeseci . Ali dobila predivno djetešce i supruga, i njegovo dvoje “bonus barn” kako se ovdje kaže za djecu iz partnerove bivše veze. Pisat ću vam o tome zašto je sve na struju, zašto su kućanski uređaji kao svemirski brodovi, kako se sortira smeće, zašto se ne čuje buka u stanovima, zašto je sve tako tiho, koliko je dobro ili loše raditi sve elektronskim putem, ali i o tome da se ovdje ljudi ipak nasmiju kad se pozdravite.
Dakle, kada po prvi put doselite u drugu zemlju obuzmu vas osjećaji koje nikada ranije niste osjetili. I to je neizbježno koliko got se dobro snašli ili imate poznanike. Javlja se osjećaj straha od novog te ono najgore – osjećaj da ste negdje stranac. Mnogi će reći kako je selidba tog tipa među najtežim događajima u životu. U prvim mjesecima mješat će se osjećaji i to traje stalno. Uz konfuziju u glavi da je sve ono što ste ostavili bilo super, a sve što je došlo da je neizvjesno – žive svi iseljenici. Prve mjesece trudnoće provela sam upoznavajući kvart u kojem smo tada živjeli o kojem ću vam pisati u slijedećim postovima, kao i o trudnoći i majčinstvu u stranoj sredini. O razdvojenosti i osjećaju nepripanodsti koje je u stranoj zemlji bilo popraćeno stalnim osjećajem straha.
Vratimo se našem slijetanju. Već pri dolasku na danski aerodrom osjećate skandinavski svijet koji je tih i uglađen. Hodajući po tamnom parketu kojim je aerodrom popločen imate osjećaj da ste došli na spa odmor u luksuzni hotel, a ne na transfer. Ovaj put idemo autom do Göteborga. Udaljenost negdje oko tri i pol sata. Na granici predate putovnice i dobijete alko puhalicu. Što je i u redu. Iznenadile su me obrađene ravnice, kukuruz uz cestu, krave i ovce koje pasu. Mislim, ipak se ne kaže bez veze da će postati žitnicom svijeta. Samo je premalo bilo mjesta za stajanje. No dobro, mi smo krivi što smo naučili naše turiste da moraju svako malo stat´ i pojest.
I popit.
🙂
Proveli smo nedjeljeno jutro u šetnji i skakutanju po tamnom stijenju uz mirno plavo-sivo more, grmovima divljih ruža, nepreglednim količinama vrijeska te kolonoma švedskih obitelji koji hrle od jutarnjih sati prema plaži, kako bi ove zadnje ljetne dane uhvatili još malo sunca. I bućnuli se. Makar je ´nutra 18. Ili manje.
Razgledajte slike….pišem vam skoro opet.
Već sutra.
Hej då (čitajte: Hej do)!