Prvi školski dani počeli su u Švedskoj u našem Goteborgu. Moram priznati, po prvi put sam ovdje u to doba, a da imam školarca. Čudni su mi dani. Kao da je netko ukrao dio ljeta, kao da je jesen netko ugurao u mjesec u koji ona ne pripada. Nikako da shvatim zašto je ovdje povratak u normalu tako rani. Zašto svi sredinom kolovoza počnu raditi odjednom. Još u lipnju bili smo svi užurbani i čekali odmor, i mi, i djeca. Onaj kasni dio ljeta, ovdje nestaje. Vjerojatno ni ne postoji. Misli su mi u domovini u kojoj tek slijedi onaj finiš, onaj vrhunac godišnjih koji obično završava u svakom gradu na svoj način, nekim slavljem, nekim koncertom, nekim eventima kojima se s ljetom pozdravljamo. No, sve tamnija jutra ovdje mi svako jutro otvoraju sve sumornije oči i jasno je da je ovdje jesen pred vratima. A vrlo brzo će i dosta zahladiti. Moram priznati kako je ovdje na sjeveru ljeto bilo nikad toplije i Švedska je bila više u crvenoj boji nego u tradicionalno zeleno-plavoj u jutarnjim vremenskim prognozama. No, radujemo se već nekim prvim praznicima u rujnu, pa onda onim malo većim za Halloween,… Tako to ovdje jest.
Ujutro nas je do škole pratila neka čudna kiša kroz guste tamne oblake, kroz prtisak, ali i uz sunce koje se probijalo uza sve to. Kao da govori da je još uvijek tu.
Pomislila sam kako nisam pomislila na kišobran, po prvi put. Vratila sam se doma isprativši malog pomalo pokisla, uopće neopterećena time. Pomislim, počela sam živjeti ovaj život. Na sjeveru kao i svi, bez kišobrana.
Iako je netko ukrao dio ljeta, veselim se vikendu i odlasku na obalu. Možda je tamo ostalo barem malo ljeta…