Posljednje minute provedene na Špancirfestu na danu otvorenja opet su me podsjetile da je ljetu zapravo još jednom došao kraj. U trenu se javio onaj osjećaj iz djetnjstva kada sam nakon puno druženja, što na moru, što u gradu, kraj kolovoza osjećala s nekim novim mirisom u nosu, hladnijim večerima, novom školskom torbom u sobi i knjigama koje su budile nova očekivanja.
Svima pomalo čemerno, ali posebno nama kojima je kuća putujuća.
Čaša – dvije vina, i pozdrav s prijateljima na daljinu, prebrzo su prošli i ovaj put. Već slijedeći dan u glavi se javila žurba, prebacivanje kolosjeka, šoping za sve što nema gore, prebacivanje ritma disanja za sve što nas čeka gore….
I ne opet se susrećemo s onim da mnogi ne razumiju, da nije to odlazak po novu pernicu u Graz. Da dijete ima tisuću i jedno pitanje o svemu.
Zašto je tata zatvorio vrata od sobe? Zašto opet radi?
Na zatvorena vrata taj sam dan često nailazila i ja, baš kad je počela neka dobra stvar, a htjela sam reći nešto lijepo.
Teški su odlasci, još su teži rastanci, težak je i dugi put, ali je još uvijek dobro. Misli okrećem u drugom smjeru.
Miris ljeta i apartmana u kojem smo ljetovali još mi je u glavi, i vraća mi se. Često je u mislima dok sam sve dalje od svega. Sve dalje od mirisa istarske lavande dok maštam o kremi od lavande koja me oborila s nogu. Mislim o tome kako ću provesti slijedeće ljeto i ostvariti sve ono što ovo nisam. Kako provesti više vremena s mužem na samo. Hoće li doći ti trenuci ikad? Puno otvorenih pitanja nosi jesen. Osjećam da smo se svi nekako povukli u sebe i razmišljamo jesmo li u stanju primijeniti ono što smo naučili u ovih godinu i pol. I za šta smo uopće spremni. Ili preumorni.
Opet nailazim na zatvorena vrata. Da, tako se moj muž priprema za put i prebacuje na kolosjek. A ja bi htjela nešto reći. Sve ono što nisam ovo ljeto. Sve što sam zaboravila usput, u trenucima bezbrojnih dječjih pitanjaca upućenih meni, a bilo je važno. I riječi i misli jednostavno ostanu izbrisane.
Baš sam nekako htjela lijepo završiti ljeto jer mi je bilo važno. Ali nisam. Nisam ni ovaj put. Jer smo se svi nekako počeli samo pripremati za rutinu u kojoj živimo.
– Evo ti je mama! – prekida me radosnim povikom mali, jer na televiziji kreću prvi taktovi Čolićeve “Ti si mi u krvi”. Kako mali pamti maminu dobro volju? Ili tugu. Ne znam.
Mislim već duboko o jeseni, o radostima Halloweena i svega ostalog dok mi se nižu slike autoputa i gužve kroz koju jurim već unaprijed. Da što prije prođe, da što prije završi i ovoga puta taj put i da se pojavi to odredište i prepusti nam se u svom drugačijem miru. Odredište s novim ciljevima, nadama i nadamo se i radostima.
Ništa, stavljam slušalice u uši, jurim prema toboganu da ga dočekam i zgrabim, jer vrijeme je za doma i spremanje.
Prvi na popisu, zarazni pjesmuljak Human League. -Heart Like a Wheel! Jedino me on vraća u misli koje su bile zbrojene i mirne. Realne.
Kada smo samo plesali.
U dvoje.