U Göteborgu ovaj vikend ugodnih dvadesetak stupnjeva. To je i više nego dovoljno da vas plavo nebo i još plavije more izmame van. Ne, ne želim kvariti ugođaj ovih divnih slika koje će vam najbolje opisti južnu Švedsku uz obalu, ali moram dodati kako se i ovdje situacija poboljšava. Sve je više cijepljenih, Šveđani se raduju skorom razdobolju godišnjeg odmora, ali i svojem najvećem prazniku Midsommaru koji će stići za koji tjedan. Nadamo se u veselijem izdanju nego lani, kada su ga ljudi obilježili svatko u svom dvorištu u uskom obiteljskom krugu. I da ću vam moći nešto i uslikati. U vodi je 15 stupnjeva. Sasvim dovoljno za Šveđane i sve hrabre.
Svjesni su da svaki ljepi dan treba iskoristiti maksimalno baš kao i svaki lijep trenutak u životu. Nadam se da smo u ovih godinu i pol shvatili to i mi svi ostali koji nismo znali cijeniti ljepotu trenutka u njenom punom sjaju.
Mirno more i ugodan dan bili su dovoljan razlog za prvo isplovljavanje
Malo švedskih vila u nizu kojima je cijena u pandemiji strelovito porasla
Puno kupača za ovo doba s obzirom da je u vodi 15 stupnjeva celizijevihSve skupa kao iz poznatih švedskih serija, zar ne?
Što ima novo? U biti sve je isto. Svi se u nekoj čudnoj situaciji pripremamo za ljeto, a ono što je sigurno, ljeto za mnoge ni ove godine neće biti ni približno kao što su ljeta bila, makar idemo prema nečem boljem, kako kažu. Iako se cijepi sve više, to je još uvijek slabašan hod. Mnogi još nisu dobili svoju drugu dozu, neki ni iz inih razloga i ne smiju, pa tako neće ni code koji će im navodno omogućiti povratak u stari život. Ne znam iskreno kako se Švedska namjerava postaviti po pitanju ljudskih prava i samog QR coda (uvijek se trudila štititi ljudska prava i slobodu kretanja nadam se da će i sada!), no ono što se sprema u nekim zemljama meni se nikako ne sviđa. Tim više što su ljudi masovno pocijepljeni s jednom dozom i uredno u stožerima pribrojeni u zbrajanje kolektivnog imuniteta ( te tako njemu lijepo pridonijeli), no nemaju praktički nikakva prava da se slobodno kreću. Osim da se testiraju. Baš kao i oni necijepljeni, baš kao i antivakseri koji se ne broje nikamo,a sada će se i jednodozaši pribrojiti njima makar imaju antitijela. Čitava priča s kodom opasno je zahačila ljudska prava i slobodu kretanja već u prvom naletu, tim više što se on promovira kao ulaznica za stari život, za povratak u normalu. Baš kao što se već godinu i više vodimo isključivo kao brojevi, bili živi ili mrtvi, uskoro ćemo se svesti na dozaše, prva, druga, treća.I ne samo to,nego će se kretanje onemogućavati i ljudima koji imaju antitijela odnosno su imuni. Ne znam dokle će tako,i koliko će mi imati snage za sve. Nadam se ne dugo makar nikako ne vidim rasplet ovoga jer smo preduboko zaglibili. Nadam se da vam se neće pokvariti sve to skupa ljeto. Mada su sve posvuda i vrijeme i prilike – sve samo ne predljetni.
Švedsko zelenilo i kiša obilježava svaki svibanj
Jutra su snena i oblačna
Švedska iz zraka- šume u prvom planu
Ali Šveđani vole svoje proljetne roštiljade usprkos težim vremenima
Bože moj, kad ću li vidjeti Dansku, onak kako spada? Kad ću se otići isplesati u Berlin? Kad će mi dijete ići u vrtić da ne brinem? Slike s aviona nosim u sebi i zamišljam se kako hodam ulicama koje sam planirala posjetiti još davno u nekim boljim vremenima. Baš kao mnogi, pa tako ni ja, nisam mogla ni sanjati o tome kako ću zapravo dvije godine biti prikovana uz dom. Uz planove koji nikako da se realiziraju. Koji već pucaju u meni i koji samo nešto čekaju. Osim toga, čeka još mnogo toga drugog u meni na nekim drugim životnim poljima, jer sam uglavom 90 posto vremena posvećena samo svojem djetetu. Pa kad uspijem otići obaviti nešto za sebe, to mi je dan za slavlje. A ova pandemija, vratila me, ponekad pomislim, i deset godina unatrag. A onda, opet, stvore se misli, ideje, planovi, novi tekstovi i mislim kako je zapravo sve ok i kako će se sve realizirati.
Nego, jeste li čuli i vidjeli ili ste možda i sudjelovali u kojem test partyju onih cijepljenih, testiranih i preboljenih, odnosno onih koji se smiju okupiti i dobro se zabaviti u nekom velikom broju u zatvorenom prostoru kako bi se vidjelo ima li zaraza šanse protiv cijepljenih, preboljenih i testiranih i kako će se kakav odbjegli virus među njima ponašati? Kako vam se čini ta ideja koja se upravo provodi u HR u, kako je bilo prikazano u tv prilogu, u predivno okićenoj dvorani sa skupocijenim stolovima, escajgom i lampama? Ja sam se doslovno pred televizorom osjećala kao da me netko posrao. Još malo. (Nije bilo dosta kroz godinu unatrag kada su neki partyjali po karantenama i klubovima onako uzduž i porijeko i nikom ništa.) Ne zato jer me nitko nije pozvao nikamo na test party, ja si partyjam doma kad me uhvati u četri zida sama ili s mužem čist fajn, dok mi dijete zaspi. Već zato jer su mi se rojila pitanja u glavi – jel’ moguće da smo se još malo niže srozali? Što je slijedeće? Na poslu: cijepljeni u jednu sobu, ne cijepljeni u drugu? Ili ajmo se svi izmiješati da vidimo kako će biti? Zahod za cijepljene i necijepljene. Zahod za one s antitijelima i onima bez. Trgovine za preboljele? Oni koji nisu cijepljeni neka prebole! Najbolje britanski soj. Dakle, najbolje izaći van u rano proljeće bez maski. Nikako na ljeto, jer tada dolazi indijski soj koji je opasniji. Oni cijepljeni s jednom dozom morat će se javljati službama svako malo da se vide antitijela. Ako su niska – jok party, dućan , ništa bez testa. Do daljnjeg. Za njih je zahod samo doma. I smiju živjeti samo sa cijepljenim ljudima. Ili onima koji su preboljeli ili su se testirali…. Šalim se, naravno. Zapravo, što s onim ljudima kojima cijepljenje nije uspjelo iz nekih čudnih razloga? Koji se nisu smjeli cijepiti iz nekih zdravstvenih razloga? Na koje partyje će oni? Ajmo, živi bili pa vidjeli. Možda nam ovi partyji daju smjernice i za njih. Što je najgore, prije godinu dana nije se činilo da će cijepivo biti ovako brzo gotovo, nije se činilo da će cijepiva biti rangirana iz pitaj Boga kojeg razloga zašto i kako, nije se činilo da će se organizirati partyji za one koji su sretno odj….li COVID. Ovako ili onako. Nije se činilo ništa kao što je sada. Stoga si postavljam pitanje, kako će izgledati slijedeće godine pred nama? Uglavnom, možda i cijela priča jednostavno padne u vodu. Baš kao i sve veeeeelike priče. Evo čak se i Gatesovi razvode. Kod njih ono sa zahodima nije upalilo. Makar su se cijepili. Ili nisu?! No, nije uspjelo. Iako imaju kvadrate i hektre oko kuća koji se mjere u mjerilima manjih državica, ali pandemija je izludila svakog ovaj put u glavu, a protiv toga hektri i kvadrati nemaju šanse. .
Sve u svemu, čini mi se da je počelo ono zadnje odbrojavanje ovoj pandemiji. Jer osim virusa koji, mislim, da jenjava, smatram da su i naši mozgovi po pitanju svega toga došli do potpunog ispražnjenja i da nam treba recharge. Kakav i gdje, to će biti problem odlučiti se i isplanirati. Jedino to. Jer zahodi za cijepljene i necijepljene bit će golem problem. Naročito u avionu. A ne, pardon, tamo smiju samo cijepljeni i preboljeni i testirani. Transferi će definitivno biti problem. Mislim da će virus pobjeći od ovog ludila sam. Već obuva dobre kopačke, u slučaju kiše. Ako ništa drugo, druga polovica ove godine bit će presudna. Partyjali svi ili nitko. Statistika mi se čini, iako je labavog karaktera inače, ovaj put na strani prirode. Bilo je i vrijeme. Jer, sve ostalo je prolupalo.
Ono što fascinira na sjeveru i hladnome moru je njegova mirnoća. Izgleda gotovo kao mrtvo, nacrtano, nestvarno i nemoguće da se plovi njime….
I malo Švedske (u slikama dolje) u proljetnom trenutku. U trenutku kažem zato što je uglavnom kiša i vrijeme je jako loše. A u nekim sunčanim trenucima ipak dobije se dojam da je svibanj. I da proljeće došepa nekako do krajnjeg sjevera. Onako sramežljivo, polako. Traje kratko. Zato ga treba ovjekovječiti.
Nije baš neki naslov. Oko mene umrlo je jako puno ljudi posljednjih mjesec dana. Sve prijatelji daljnji, poznanici. Nečija rodbina. Nitko meni jako blizak. Sve do jedne. Kažu da je pogled koji imate iz stana jedna od najvažnijih stvari. Slažem se s time. Moj pogled iz stana u HR je lijep i panoramski, jer gleda na tri strane svijeta. Uz to, lijepo vidim dvije najviše zgrade bolnice. Puno sam se nagledala bolničkih prozora u zadnje vrijeme, naročito onda kada je u Varaždinu vladalo izvanredno stanje zbog prenapučenih bolnica. Dizala sam se rano, još u noćnim satima s djetetom zimi, jer se on rano budi, a bolnica je svijetlila non stop. Dajući mi na znanje. Na znanje da moj pogled na svijet više nije isti i neće biti. Da se u njoj odvijaju prave borbe. Izgledala je kao bojno polje usred zamraćenja i s vremenom počela sam sve manje voljeti svoj pogled iz stana. Čujem ptice vani, ne želim dići pogled, jer više ne uživam. Zamišljala sam gledajuži te prozore kako je ljudima koji odlaze na respiratore, koji su tek došli u bolnicu i razmišljaju hoće li se ikada vratiti doma i vidjeti svoje. Čitala sam i slušala o tome kako pacijenti mole sestre za zadnji poziv na mobitel prije odlaska na potpomognuto disanje. Kako se zovu svoju bližnje sa raznih mobitela onih koji ih imaju kraj sebe… Kako sestre imaju ulogu i glavnih komunikatora između obitelji i onih u bolnicama. Ti tekstovi i vijesti uvijek su me totalno bacali u tugu i spoznaju kako i u tim trenucima ne možemo ništa učiniti. Nedavno je umirala baka Ana. Užasno puno spoznaja događalo mi se u glavi . Od onih – što prolaze djeca koja su emigrirala kad im roditelji odlaze zauvijek u domovini, do onih kako zavolite nekad određene ljude bez da ih poznajete dugo. Pa sve do onih kako unuci reagiraju kada se bake najednom naglo izgube i nikad više ne dođu natrag. Ostaju prazne kuće, mirisi, stare stvari, igre koje smo igrali, ostaci hrane koja je ostala nepodijeljena u smočnici, a bila je pripremljena za nekog, knjige, slike, zvukovi kojih nema. Ostaju samo sjećanja koja potiskujete i pokušavate gledati naprijed, ostavljajući pored sebe bol koja je neminovna kao da nije dio vas. Ostaje vam na silu osmijeh i jačina koju ste stekli putem, usput. Upamtite njihovu svesrdnu pomoć i nikad upućene ikakve ružne riječi. I jednostavna činjenica da ste s nekim bili dobri, a da niste bili svijesni zadnjeg zajedničkog trenutka pa tako ni rastanka, postaje zastrašujuća i ne ostavlja mjesta lakim mislima koje bi htjele doći kada bude kraj.
Nekad smo ovo povezivali sa stepenicama za raj
A otišla je naglo. Odlazila je tiho, bez da je ikome rekla koliko pati i koliko ju boli. Odlazila je tako tiho i u bolnici na samome kraju ne znajući da zovemo u JIL i ispituejmo tri puta na dan o njezinom stanju. Odlazila je u našim mislima na nju, nekoliko dana i noći. Razmišljala sam hoće li se probuditi nakon operacije koja je ipak bila preteška. Hoće li u tim segmentima imati kakve bliceve života svoga i svih nas koji brinemo. I na koji način nas se sjeća, u bunilu u kojem je bila. Razmšljala sam o tome kako ljudi sada zaista umiru sami. I koliko je to strašno. Baš kao i oni od COVID-a, uglavnom na respiratorima, potpuno nesvjesni svega. Baš kao i naša baka Ana koja je hrabro usprkos visokim godinama otišla na operaciju po svoj spas, ali ga nije dočekala. Otišla je negdje putem, u neki novi svijet. I valjda je tako odlučila. Ona je bila ta koja je samo htjela pomoći. I svakom htjela dobro.
Pomislim, imaju li ti ljudi osjećaj da odlaze? Negdje sam čitala kako čovjek, bio pri svjesti ili ne, uvijek zna kada odlazi. Mozak jednostavno doživi neki šok i na tren se osvijesti i daje tijelu to na znanje. Nevažno više.
Mi koji smo ostali iza njih, svjedočit ćemo. Svemu. Ovom teškom razdoblju. Razdoblju koje ne dopušta minimun humanosti u najtežim trenucima. Svjedoči ćemo, njihovim životima, ljubavi koju su davali i životu kojeg su živjeli i kojeg su napustili u ovo teško doba u kojem su osuđeni odlaziti sami. I tiše nego ikad. A dovoljno glasno da nikad ne zaboravimo.
Sve slike snimila sam u vrtu bake u trenucima njenog odlaska.Mir i spokoj.
I vikend u Švedskoj u travnju može bit sunčan, lijep, ugodnih temperatura i pun ljudi na otvorenom.
Morate samo biti strpljivi i dobro isplanirati dan. Otići na kavu, obavit kupovinu negdje gdje inače ne idete i razmišljati kako i ovdje dođe sunce i može biti baš kao što je i doma. Ukoliko ste negdje s juga, a doselili ste na sjever, zasigurno vam fale ovakvi dani.
Meni fale. Osim što mi fali društvo, život od nekad u kojem smo mogli koliko-toliko kamo i kada smo htjeli (mislim na one s malom djecom), sada se topao i sunčan dan čini kao dar s neba. Je li nam to dovoljno da nas učini sretnim? Nisam sigurna više. Mislim da se strah i nelagoda uvukla u nas za dugo unaprijed. I badava pričaju stručnjaci po televiziji kako ćemo živjeti uskoro i puno bolje nego nekad, odnosno da će ljudi htjeti sve nadoknaditi i živjeti bolje i više ispunjenije nego prije, mislim da tome ipak neće biti tako. Jer, kako čujem u nekim zemljama, ljudima se brani otići na godišnji, a ukoliko nisu cijepljeni skida im se s plaće. Ne, ne žive samo ljudi na zemlji. Živi i politika, nažalost, koja bi trebala osmisliti ljudima sretan i ispunjen život! Jesmo li bili naivni? Dakle, osim plesa s virusom, opet ćemo se morati suočiti s time da živimo i s politikom, dragi moji. Možda i više nego ikad prije. Ja bi to tako rekla. Ali, još se uvijek veselimo suncu i u toplome danu vidimo odmah više smisla. Baš kao što se i naša baka Ana iz bolničke sobe s prozora veselila raspupalom drveću. I malim psićima u obližnjem dvorištu te osmijehu medicinskog tehničara kad se suočila s teškom bolesti. U danima kad brinemo, teško je naći utjehu. U bilo čemu i bilo kako. No, imajte na umu, da oni pravi heroji, oni koji zaista trpe, to nekako uspiju.
Bravo za njih. Posvećujem im ovaj blog. Nek’ je još više lijepih i sunčanih dana. Baš za inat svemu oko nas.
Došao je i moj dan. Nedavno. Napokon. Odnosno prebrzo? Nisam mislila da će se dogoditi tako naglo. Jesam li razmislila prije toga? Puno sam razmišljala o tom danu i kako ću se riješiti velike brige i kako ću se super obući i poslije otići nekud na piće. Ali baš kao i svi, uglavnom sam se gubila u tim golemim bespućima informacija o cijepivima i nus pojavama. A taj dan nisam imala ni vremena ni volje razmišljati o odjeći ni piću. Jer, ionako na kraju, opet ne znamo ništa. A naš dan dođe brzo i odluku moramo donijeti vrlo brzo. Nego, kako je izgledao moj dan? Uobičajeno – nimalo. Već dva dana prije pazila sam što jedem – nisam htjela ništa eksperimentirati s hranom niti s pićem. Čak niti jesti ljuto što je moja svakodnevica. Malo sam pojačala pilates ujutro, bila više u šetnji, na zraku… Nahranila sam dijete ranije kako bi stigla na vrijeme, u pola 12, na svoj termin za cijepljenje. Nije trajalo dugo, malo je peklo. Svi su bili dobre volje. I oni koji su se cijepili samnom i liječnica i tehničar. Nakon 15 minuta mogla sam mirno napustiti ordinaciju i zaželjela sam ostalima u čekaonici sreću. Krenula sam doma. Uglavnom, za sat vremena počela me boljeti ruka na mjestu uboda kao da me netko ustrijelio pištoljem. A u to vrijeme dobila sam i mali napadaj kašlja, kao da sam se zagrcnula nečime na suho. Znala sam da je cijepivo počelo djelovati. Još nekoliko puta tako do navečer kada sam dobila dva plika na dekolteu. Nisam pridavala pažnju tome, jer je stvar ostala samo na dva plika. Pogledala sam film nakon večere kada sam počela osjećati nelagodu pred temperaturu. Nisam htjela odmah popiti ništa za skidanje temp. već sam pokušala zaspati i preznojiti se. No, nije bilo tako jednostavno. Moja borba s to malo mrtvog COVID-a u meni počela je strašno. Do pola noći okretala sam se od nemira po krevetu, a kad sam imala temperaturu 38.3 popila sam Lupocet. Počela je i lagana lupavicu srca. Možda oko 120 otkucaja u minuti što mi je dobro poznato, jer sam nerijetko uz moju ludu štitnjaču znala lupetati i malo više od toga. Onako, tu i tamo, i iznenada. Sat, dva i više nije se smirivalo. Temperatura mi je uspješno pala, no zaspala nisam. Oko pola tri ujutro odlučila sam izmjeriti puls koji je bio 141 s time da su mi se počele znojiti ruke i stopala te nisam dobro osjećala tlo pod nogama dok sam išla po tlakomjer.
Jedna za sjećanje
Odlučila sam pozvati hitnu pomoć, jer ipak lupetalo je to sve više i nekako čudno, kao da je sve u vodi. Pa bila sam cijepljena Bože moj. Počeo je i strah. Nazvala sam potom mamu i rekla joj da čekam hitnu te da se idem pripremiti za njihov dolazak i otvoriti im vrata da budu otvorena pošto mi je s hitne gospođa na telefon rekla neka se ne mičem ako ikako mogu. Poklopila sam telefon, dok mama nije stigla reći ništa. Mirno sam disala, jedino nisam imala svoj glas. Još ni danima poslije.
Stigli su odmah. Doslovno. Uz mirno disanje i EKG liječnik je odmah konstatirao palpitacije koje su išle i do 150 povremeno. Pribran do kraja i totalno miran mjerivši mi svako malo zasićenost kisikom i otkucaje srca. Razgovarali smo što ćemo i kako ćemo i koliko je opasna ova reakcija. Sjećam se našeg razgovora, ali se nisam dobro sjećala prvih nekoliko minuta njihova dolaska vjerojatno od šoka i stresa i svega što su mi nastavljali na mene i na prste ruke. Lupala sam tako negdje do pola pet ujutro, kada se počelo smirivati, srce samo od sebe, kao da je odlučilo. Nisam ni ujednom trenutku mislila da ću umrijeti, Znala sam da sam se susrela s NJIME i da mi je tijelo poludjelo od borbe i poludjelo bi od svakog cijepiva jer je moj organizam takav. Tako da se zna, da nikoga i ništa ne osuđujem i presretna sam što sam se cijepila. Nego, imala sam cijelo vrijeme osježaj kao da me godina užasa koju svi proživljavamo još uvijek pripemila na tu borbu psihički. Ali isto tako znala sam da ću ga “proći” kao i sve gadove i padove u svom životu. Jer moram. Jer imam malo dijete koje me ujutro treba. Prije nego li je hitna došla jedino sam pomislila da vjerojatno imam blagi srčani udar koji će liječnik na vrijeme vidjeti i spasiti me. Začudila me moja odlučnost u tome da pozovem hitnu. Inače nisam tako naglo odlučna u životu. Zanimljivo je i to da mi se dijete, koje se inače budi na svaki trzaj i ptičji pjev, nije diglo iz kreveta iz susjedne sobe do jutra. Kao da me pustilo da se na miru izborim. Muž mi je cijelu noć bio samo jako blijed i vidjela sam ga u biti jako malo. S prvim jutarnjim minutama hitna je otišla kada su odradili i svu papirologiju i mene ostavili u relativno normalnijem stanju nego su me zatekli. U svoj toj strci uspjeli su izgubiti gukometar koji mjeri šećer u krvi pa ga je liječnik slijedeći dan došao tražiti, no nismo ga našli. No bilo ga je dobro vidjeti, jer mi je djelovao zabrinut za mene, još uvijek. Bio mi je savjetovan odmor i dana uputnica da sutradan hitno posjetim svojeg obiteljskog liječnika i provjerim štitnjaču i srce. Moji nalazi nisu pokazali ništa osobito, ali sam nosila holter srca. Drugi dan provela sam u krevetu s temperaturom opet iznad 38 koju sam skidala na vrijeme, s teškom glavoboljom i laganom mučninom i nemogućnosti da otvaram oči. Da bi se navečer, kad sam uzela zadnji Lupocet, obilno preznojila i zaspala. Probudila sam se u pola noći i osjetila da sam zdrava i hladna.Taj cijeli dan svoje srce nisam osjećala uopće. Još sam par dana kasnije osjećala slabost u nogama, uz strah od tromboze i srčanih smetnji i svega o čemu su pisali mediji iz dana u dan. Nekako sam se lagano vraćala u život koji mi se čini ipak malo lakšim. Kao da sam naglo ušla u neki novi svijet, bez preopterećenja. Mada se i dalje pazim koliko mogu. Moja iskustva iz razgovora s ljudima pokazala su kako neki nemaju reakcije uopće, neki imaju blage, neki jake kao ja, neki, nažalost, umru. Baš kao i od posljedica same bolesti. Dragi moji, drugo ne možemo ni očekivati. No, još uvijek mislim svakome savjetovati neka se cijepi. Jer mislim da je ova bolest nešto zbilja grozno i da udara ondje gdje smo najslabiji. Zaista udara ondje! Prema tome donesite svoju odluku. Ne znam kakve će mi preporuke biti za drugu dozu, ali poslušat ću ih kakve god bile. Nadam se da ćemo i ja i moja liječnica u to ući sa više iskustva i znanja. Uostalom, u ovoj situaciji svi smo pametniji samo s vremenom i iskustvom koji idu uz nas u hodu, a kojih nažalost nemamo puno. Imamo samo nadu, hrabrost i vjeru u pobjedu nad bolesti koju moramo odraditi mi – i samo mi. Moja prva, mala pobjeda desila se te noći. Hvala mojoj štitnjači što je izdržala.
Nije prošlo ni šest mjeseci od Božića, a moj sin još uvijek pamti dedinu bajalicu koja završava :…i jedino, jedino zdravu Novu godinu!” kojom je svima čestitao Božić preko mobitela. Bajao je on tako malen sve po svuda u te dane, čak i sam sebi dok smo šetali usamljeni praznim gradom tražeći Djeda Mraza u njegovoj postavljenoj kućici,a u kojoj su nas zatekle samo knjige i okićeni bor. I lažni pokloni. Ove godine za Uskrs ništa drugačijih bajalica.Uglavnom iste i umorne od još umornijih prijatelja. Ne, nisam ga osjetila. Skoro gotovo ništa praznično. A uz to, bilo je i previše tužnih vijesti ovdje u mojoj domovini.Od papinog Križnog puta u kojem su djeca nosila križ asocirajući na trenutačnu situaciju u svojim životima koji je parao srca dijem svijeta, do one u Hrvatskoj u kojoj je majka (kako navode mediji) pretukla svoju dvogodišnju djevojčicu nasmrt. Od posljedica ozljeda glave dijete je preminulo u bolnici na intenzivnoj njezi na sam Uskrs, a na Uskrsni ponedjeljak doniralo je hrabro organe i “otišla na neko mirnije i sigurnije mjesto”. Od ovog.Tiješila se javnost toga dana rečenicom iz medijskih naslova. Javile su se misli koje više ni sama nisam mogla pratiti. Uskrsni ponedjeljak već je dugo moj dan sjećanja, najviše na dan kad sam se prije šest godina pakirala otići na operaciju polipa u maternici koja mi je ubrzo nakon toga omogućila da zatrudnim od prve i dobijem Luku. Uskrsni pondjeljak danas – jedan je tužan dan, ali opet jedan za pamćenje – jedno je maleno dijete doniralo organe nekoj drugoj djeci, i nekim bolesnima. Roje mi se pitanja od jutra što se uopće događa više u ovom svijetu? Zašto se nekako ne stane na kraj lošim stvarima? Zašto konstantno moramo se prisjećati na to kako nešto loše postupamo, kako je opet sustav zakazao, kako udruge ne čine dovoljno jer ne mogu, kako su djeca zaista podnijela križ svega ovog i dalje ga podnose najviše? Zašto se samo pitamo i čitamo vijesti?Sve završi na komentarima poznatih koji stanu uz žrtvu u javnosti ili tu i tamo kojoj emisiji u kojoj svi svaljuju jedni na druge nešto neopipljivo, nešto nepopravljivo ,ali vrišteće iz svih nas iz dubine duše frustrirajući nas još više i ubijajući želju za ičime osim da podlegnemo patnji jer se s rogatima ne isplati bosti? Ne mogu slušati više svoju mamu koja stalno plače za svojom unukom koja je srednjoškolka, a koja nema svoje godine odrastanja kako bi trebala. Divim se drugoj baki mojeg djeteta koja je stigla iz bolnice ovih dana s dijagnozom za ne spomenuti i drži se uspravnije nego ikad.
Pokušavam sve manje koristiti mobitel u svrhu gledanja brojki i situacije za koju se bojim ozbiljno pomisliti da je sve izgubilo više smisao, vjeru da itko više može nešto učiniti i da je sve izmaklo kontroli. Tješimo se urotama zavjere, skrivamo se iza ne straha, tu i tamo smijeha. Jesmo li izgubili i nadu pitam vas danas na Uskrsni ponedjeljak kad mi tv reklama pjeva …”i dobre stvari su pred nama”.. ili…”lanjska godina naučila me koje su prave stvari u životu”… Jesmo li? Mnogi jesu kad su čuli da ni od sezone u Hrvatskoj neće biti puno ni ove godine odnosno da će biti i gora od lanjske. Trudili smo se malome priuštiti Uskrs kako zaslužuje. Uglavnom s puno običaja koji su nam dostupni iz sjećanja nekih davnih djetinjstava. Bili smo zbilja skupa. Onako, sa zadnjim atomima snage i voljom do neba. Voljom da je Uskrsni ponedjeljak nešto super, nešto što MORA čovjeku dati nadu baš kao što je meni dao jednom prije šest godina i obilježio se za cijeli život. Uglavnom, bili smo tiši nego ikad.Gledajući u daljinu- kako dolazi još jedno proljeće.Slušajući dječje želje i snove iz dječje sobe….
Stol pun tradicije za sjećanjeAvion iz Goteborgu za Frankfurt bio je pun ovih praznika
Jeste li čuli za sambo?To je neka vsta izvanbračne zajednice u Švedskoj. Ali meni se s čini s puno manje obaveza papira i birokracije, nego li je to izvanbračna zajednica recimo u Hrvatskoj. Iako, ime podsjeća na jedan od najerotičnijih plesova za koji treba dobra usklađenost obiju strana, sambo to teško jest. Bar iz mojeg iskustva, odnosno iz pričanja i iskustva onih koji su ga probali. U takvoj zajednici u kojoj je par prijavljen na istoj adresi, mogu i kupiti zajednički stan te skrbe zajedno o djeci (ukoliko imaju zajedničku), dobija se dojam razigranosti i slobode. Čak i sami švedski pravnici ističu kako sambo još uvijek nije do kraja pravno jasan, odnosno nije puno toga dorečeno u toj zajednici, tim više što se u sambou ne naslijeđuje od partnera ama baš ništa po njegovoj ili njezinoj smrti makar i imali zajedničku djeci i skupa gradili dom. U zajednici zvanoj sambo prema dostupnim podacima živi oko 2 milijuna Šveđana. Mnogo je samaca, neki su u klasičnom braku, a neki žive sarbo – odnosno viđanje bez života na istoj adresi. Ne znam potpisuju li se i za to neki papiri.
Dakle, sambo je zajednica partnera koji prilikom dolaska na istu adresu potpisuju papir (bez odvjetnika i bilježnika) da će živjeti skupa te ukoliko se raziđu, a veliki broj samboa propadne, uglavnom kasnije zajedno skrbe o djeci – imaju tzv. dvotjedni život, bez uzajamne alimentacije. Papiri o sambo zajednici predaju se u organizaciji Family law i to je to. Koliko sam iščitala iz raznih pisama ljudi koji su izišli iz švedskog samboa, u Švedskoj ima jako puno stranaca koji su potpisali sambo, a nisu znali do kraja njegova pravila, pa imaju jako puno problema. U sambou ipak postoji mogućnost i da samo jedan roditelj dobije skrbništvo, a drugi viđanja po dogovoru, što mnogi ne znaju.
Mislim da je najveći problem u propalom sambou u dvotjednom životu. Dakle, djeca su kod svakog partnera svaki drugi tjedan. U tom tjednu kao roditelj teško da možete na poslovni put (ukoliko nemate svrsrdnu pomoć sa strane, a poznato je da ondje nema baka servisa jer bake rade do kasnih godina). To ste nužni kod intervjua za posao i istaknuti. Ne možete si, bogme, ni organizirati nešto s novim partnerom u koliko su djeca mala, a uglavnom – jesu. Teško se održavaju prijateljstva, jer je jako puno dvotjednih života ovdje i teško se poklopiti s nekim da ste u tjednu kad ste svi sami. Čujem kako se parovi i u Hrvatskoj sve više dogovaraju kako će voditi dvotjedni život i kako im dobro ide u tome. Hrvatska je ipak puno manja i toplija zemlja, pa vjerujem u dogovore za dobrobit djece, a postoje i bake servisi.
Moje iskustvo je da djeca u sambou imaju podijeljene igračke, nerijetko im nešto fali jer je ostalo u drugom domu, od igri do knjiga, do pribora za školu. Imaju podvojenu garderobicu (zna se što kupuju majke a, što očevi – u lipu), zdjelice za hranu u školi. S vremeno i to profunkcionira tako kako jest. Često, a naročito sad u pandemiji, nemaju kamo pozvati prijatelje, jer je teško išta planirati na veće udaljenosti. Obično se tako rođendani slave i do mjesec dana zakašnjenja. Ono što stvara najveći stres je stalno seljakanje iz doma u dom, iz situacije u situaciju. Događa se i još jedna bitna stvar. Često ta djeca dobivaju polubraću, krvnu ili onu koja dolazi s novim partnerom pa su opet svaki drugi tjedan u drugom prostoru s drugom djecom, a ako se ponovno dogodi razvod, a događa se često i to, tada se sele opet nekom trećem i priča se vrti u krug. Gubi li obitelj kao iskonska tradicionalna tvorevina na kakvu sam naučena od malena u mojem svijetu u tome onaj svoj smisao – kontinuitet i stabilnost? Često sam se pitala gledajući oko sebe. Do svoje punoljetnosti djeca promijene i po nekoliko maćeha ili očuha na koje se navikavaju pa ih opet gube, sa ne znam koliko polubraće ili tuđe djece s kojom dijele dom svakog od roditelja. Jedan je čovjek dobro opisao sambo. Rekao je: “Za ustati se ujutro i isplanirati dan s partnerom s kojim živite, treba četverodimenzionalni sofver!”
Također, ima slučajeva da su partneri koji se nisu jasno izjasnili u vezi skrbništva ili se nisu još dogovorili do kraja, a raziđu se, netko želi otići u drugu zemlju s novim partnerom i dijetetom, pa je onaj koji je ostao u matičnoj doslovno u potrazi za vlastitim djetetom na koji zakonski ima pravo, ali i nema jer nisu ništa riješili ni potpisali. Sve su to rupe u sambou za kojeg pravnici u Švedskoj kažu da ga treba sustavno razraditi, jer jako puno mladih ulijeće u takav način života. Treća stvar su partneri koji su novi u čitavoj situaciji. Primjerice, ako nemaju svoju djecu od prije, a ni djecu s partnerom s kojim su u vezi, a koji ima djecu otprije, itekako trpe u ovakvim vezama. Jer, zapravo, svaki drugi tjedan teško da mogu išta planirati, osim – planirati sami. Tako se zapravo nehotice događa otuđenje u vezama, jer je nekako uvijek netko iskuljučen iz nečeg. Jednom našem prijatelju bivša sambo je zaprijetila da ne može na medeni mjesec s novom suprugom, s kojom je sada u “tradicionalnom” braku, onda kada je planirao, (a najavio joj je unaprijed što kani i kako će izgledati tjedni koje će kasnije dijeliti, odnosno on ih dijeci nadoknaditi) iz razloga “da onda ona mora biti dva tjedna zaredom s vlastitom djecom”. Ucijenila ga je doslovno s brdom para koje bi joj morao platiti za neplaćeno koji bi ona uzela, a kako bi bila ona doma s djecom u tjednima koji nisu njeni kako se to kaže ovdje. Svojom djecom. Inače, radila je od doma, a škola je bila gotova.
No, da ne bi bilo sve tako crno, vjerujem da postoje čvrsti i dobro posloženi samboi. Kao što postoje i dobri brakovi i dobri razvodi. Samo za njih ne trebaju profesionalni plesači, ni sociološki teoretičari, već doslovno izdržljivi plesači akrobatskog rock’n’ rolla s veeeelikim srcem, debelom kožom i dobroga želuca. I još tvrđeg osmijeha. Kako bi, dok se popiknu, uvijek mogli dalje u dobrom smjeru. I tako preživjeti. Iz dana u dan. A to je teško danas. Negdje je uvijek nekakvi kompromis. Samo kad ne bi bio na leđima najslabijih.
Evo, dugo ste čekali na tekst o sambu. Nadam se da vam ga barem malo približila…. Onako, liberalno kako mu i priliči.
Moja omiljena cvjećarnica opet me ludo i ugodno iznenadila! Pripremili su (opet) izlog za najposebniji Uskrs. Kokoti su me oduševili.
Moja najomiljenija cvjećarnica na Hovas jedna od glavnih krivaca što smo izabrali ovaj kvart za kupiti stan. U ovoj cvjećanici kupila sam svoje prve uskrsne nakite u Švedskoj. Imam dojam da je u Švedskoj iz godine u godinu sve šarenije.
Nakon šetnje po mirnom Hovasu, u jednom od poznatijih shopping centara – druga slika. Ljudi, tako – tako. Pandemijski.
Upute da se držite razmaka i svoje desne straneU nekim trgovinama ograničen je broj kupacaA pred trgovinom u kojoj se prodaju alkoholna pića – redoviJoš malo Uskrsa. Razigrane koke balerine u stanju su uljepšati i najtmurniji dan
Cvijeće i razne sadnice nezaobilazan su dio ovog doba godine. A ja bih najradije odmorila na ovim stolicama na stijenju ( na slici ispod) Baš tipično švedski….
Kad slika govori tisuću riječi… Željni smo mira i opuštanja.
U Goteborgu mećava i vjetar uzrokuju probleme u prometu
Prije 4 godine čini mi se kao prije 20. Vama ne? Toliko smo toga doživjeli. Toliko nenadanog. U samoj jednoj godini. Svakakve misli i sjećanja dolaze u takvim mračnim, snježnim, švedskim noćima dok vjetar lupa u prozore sa svih strana.
Snijeg u Švedskoj uvijek je bijelji nego drugdje
Južnu Švedsku noćas je zahvatilo snažno snježno nevrijeme. Već u ranim jutarnjim satima dogodilo se nekoliko težih prometnih nesreća s prevrnutim kamionima i automobilima u jarcima. Vani je sklisko i vjetrovito, a s jutrom je na sav taj led počela padati kiša kako se temperatura digla iznad nule. Spasilačke službe pozvale su da svi ostanu u svojim domovima koji god to mogu, a “ako morate držite se distance” kažu. Pandemijska pravila. Neke autobusne linije su otkazane, ali i tramvajski promet ne vozi kako bi trebao. Tako to izgleda danas.
Ožujak je tako još jednom dokazao da je u Švedskoj on još jako zimski mjesec, makar se i ovdje počinju u trgovinama prodavati tulipani. A sprema se polako sve i za Uskrs. Prije točno 4 godine na današnji dan posjetila sam prvi puta goteborški mali London kako ga ovdje nazivaju – poznati kvart Linne o kojem sam vam već pisala, a u kojem sam prvi puta osjetila miris pravog, šminkerskog švedskog života u starim švedskim zdanjima. S obzirom da u svim našim selidbama imamo stan u modernom kvartu, okruženi smo modernim zdanjima i svime što ona nose, posjet starom dijelu grada bio mi je pravo osvježenje i pogled na Švedsku u drugom, povijesnom smislu koji je odlično sačuvan ovdje. Osim toga, bilo je super vrijeme i plavo nebo. U obližnjem parku bilo je i djece na igralištima.
Bili smo bez maski.
Bilo nam je nepojmljivo da ćemo ikada doživjeti ovo što živimo danas.
Oduševila su me stara švedska zdanjaNadam se da su i vas ove opuštajuće fotke vratile u neka stara opuštenija vremena
A ove od danas, podsjetile na borbu u kojoj jesmo i u kojoj moramo pobijediti. I da nakon kiše dođe sunce. Kao što je dolazilo i k nama na naš Ericsberg. Nekad, jednom prije.
Sunce na Ericsbergu neponovljivo je iskustvo i sjećanje koje traje zauvijek
