Margareta – Stranica 9 – Moja švedska priča

A new spirit has arrived…

4 rujna 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

Dragi moji, jeste li se išta promijenili? Otkad je pandemija? Je li kliknulo nešto u vama, udarilo vas? Onako iznutra.Kako gledate na vašu vezu, brak, prijatelje, posao, obitelj, način života? Jeste li shvatili neke stvari u životu na bilo kojem planu preko noći i osjetili ste se odjednom kao pogurani u autobus u koji niste prije imali hrabrosti ući? Je li dobar osjećaj? Ili ste se se prepustili tjeskobi i vodite bitku u osjećaju krivnje i čekate svoj red na psihijatra u obližnjoj klinici?
Kako kažu vijesti i mediji ovih dana, osim virusnu, pokupili smo i psiho pandemiju. Ma iskreno meni je svega dosta. A naročito onoga djela koji se tiče oduzimanja ljudskih prava i to nama svima naočigled? Nemaju na to pravo, pa makar i bila pandemija.
Ne znam zašto u čitavoj priči šute ljudi koji se ne smiju cijepiti i kojima su s covid putovnicama životi definitivno stali bez ikakvog zakona (naravno jer se takav zakon ne može donijeti ni u jednoj normalnoj liberalnoj zemlji) već na bazi preporuka, u Hrvatskoj? Vjerojatno šute zato jer se boje svojih bolesti za koje misle da su krivi sami, boje se tražiti prava jer su stjerani u kut, jer misle da nemaju više išta tražiti ovdje i da su sretni što mogu gledati kroz prozor. Eto, zato šute.
Zašto se na ljude koji su testirani prije dolaska na event, a nisu cijepljeni jer ne smiju, gleda kao da opasnost za cijepljene? Kao prvo, cijepljeni se navodno više ne mogu smrtno zaraziti niti prenositi bolest. Navodno. Drugo, pa ljudi koji se ne mogu cijepiti paze više nego cijepljeni dragi moji epidemiolozi i svi koji donosite mjere! Zašto su oni opasnost? Meni moja logika, a prema dosadašnjim uputama struke, nalaže da opasnost može biti i cijepljena osoba koja ništa ne pazi. Zašto nikada nije bila presica o ljudima koji se ne mogu cijepiti i tko će štititi njihova prava odlaska na roditeljski? Tko će za njih donijeti neka pravila? Ili su pravila Ostani doma? Strašno. Srediti stvari, hitno dok ne odu predaleko.
U Švedskoj nisu zaživjele covid putovnice na način kao što su u Hrvatskoj. Nadam se da ni neće, baš kao nije ni izolacija, a ne daj Bože zatvaranje.
Osim toga, o virusu se počelo govoriti stvarno kao o vanzemaljcu. Evo slušam jučer na vijestima stručnjaci govore – virus želi preživjeti, on je došao da preživi, da se nastani u nama, on neće nestati nikada, živjet ćemo ovdje s njime makar još uvijek ne znamo otkuda je,ali je prijetnja… Moramo se cijepiti trećom, četvrtom, osamnaestom, sto i prvom dozom, pa tko preživi… Bože mi oprosti, pa stvarno kao da nas se priprema na otimanje ljudi u snu iz kreveta preko noći, pa vraćanje ujutro s novim mozgovima…U biti lagano svi već imamo nove mozgove.

Nego, bablje ljeto još uvijek posvuda, nekako mi se čini da se teško vratiti svima na posao, onaj pravi posao koji je nekada postojao. Jer pravog posla čini se i nema. Ne zna se bi li se radilo ovako ili onako, ne zna se kako će djeca u školu ….ili se zna? Govorim za Hrvatsku. U Švedskoj djeca idu normalno u školu, svi po redu, nitko ne mora nositi maske. Ukoliko ima pozitivnih u razredu, djeca se testiraju kod kuće. Vraćanje na posao upitno, ali nije više ostanak doma jedina mogućnost rada.
Grade se novi mostovi u Goteborgu i to jedan divni u samome centru grada.

Neki se grade, neki se ruše, nemilosrdno u ovoj situaciji. Porušeni su odnosi, porušeno je povjerenje, povjerenje u vlasti, u struku, u one kojima smo vjerovali kao u jedino spasenje, u one s kojima živimo ili smo živjeli. U roditelje koji su se od straha otuđili. Nemojmo se otuđiti od djece kojoj je najteže. Naročito od one koja je debelo svjesna situacije, a trebala je živjeti.
ABBA-e su kao što, vjerujem, znate, snimile novi album koji će uskoro izaći. Ne bih htjela biti patetična, ali kroz život u svim važnijim trenucima javljala se The winner takes it all. Nekako je ta pjesma bila uvijek uz mene. I kad sam gubila i kad sam dobivala. Od nekud je dopirala, s neke radio postaje. Dok su se one još slušale. Dugo je nisam čula. Granica između gubitnika i pobjednika na koju smo navikli u ove dvije godine postala je tanka. Možda i neprimjetna.
The new spirit has arrived….Baš su me rastužile riječi njihove nove pjesme “I still have faith in you”. One istovremenu i dižu. I baš svaka je na mjestu. Baš kao što su to ABBA-e uvijek znale raditi. I uvijek u pravo vrijeme, bez obzira na godine. Mislim da je Švedska dala time fantastičan poklon mnogim generacijama za povratak u Normalno.
Lijepo je da su se sada opet pojavili.
Baš kao nada, ili čar u vezi, u koju smo već izgubili povjerenje.

Kad te oduševi hrvatski proizvod daleko od doma

27 kolovoza 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

Teško je opisati osjećaj kada te na policama dućana daleko od domovine iznenadi neki naš hrvatski proizvod.

Već sam pisala o raznim suhomesnatim proizvodima koji ovdje na sjeveru odlično prolaze od pršuta do raznih kobasica i ajvara pa sve do omiljenih delicija napolitanki i dječje hrane čokolina.Sad je došlo vrijeme i za malo odličnog osvježavajućeg alkohola.

Šveđani vole pivo, no u trgovinama se obično prodaje ono s kao malo posto alkohola, skoro ništa, pa se pije uglavnom kao sok. U posebnim trgovinama za prodaju alkohola ovih dana svoje je mjesto na polici ponosno osiguralo pivo sve poznatijeg hrvatskog prozvođača Nova runda.Njihov Back to Mars osim odličnog okusa ima i prezabavno oslikanu limenku.

Želimo našim rundašima puno uspjeha.I da ugledamo još koju našu pivu daleko od doma.Ovako,

na dohvat ruke.

Još uvijek koji sunčan dan ovdje na sjeveru….iako kišni uglavnom prevladavaju

Back to Mars uhvatio je let za Skandinaviju

Kada ljeto još jednom ode

23 kolovoza 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

U Varaždin se usprkos COVID-u vratio festival učičnih šetača. Uspjeli smo popiti malo vina i vratiti se u atmosferu od nekad…

Posljednje minute provedene na Špancirfestu na danu otvorenja opet su me podsjetile da je ljetu zapravo još jednom došao kraj. U trenu se javio onaj osjećaj iz djetnjstva kada sam nakon puno druženja, što na moru, što u gradu, kraj kolovoza osjećala s nekim novim mirisom u nosu, hladnijim večerima, novom školskom torbom u sobi i knjigama koje su budile nova očekivanja.
Svima pomalo čemerno, ali posebno nama kojima je kuća putujuća.
Čaša – dvije vina, i pozdrav s prijateljima na daljinu, prebrzo su prošli i ovaj put. Već slijedeći dan u glavi se javila žurba, prebacivanje kolosjeka, šoping za sve što nema gore, prebacivanje ritma disanja za sve što nas čeka gore….
I ne opet se susrećemo s onim da mnogi ne razumiju, da nije to odlazak po novu pernicu u Graz. Da dijete ima tisuću i jedno pitanje o svemu.
Zašto je tata zatvorio vrata od sobe? Zašto opet radi?

Kad nakon 13 sati vožnje ugledate ovo, znate da je sve moguće

Na zatvorena vrata taj sam dan često nailazila i ja, baš kad je počela neka dobra stvar, a htjela sam reći nešto lijepo.
Teški su odlasci, još su teži rastanci, težak je i dugi put, ali je još uvijek dobro. Misli okrećem u drugom smjeru.
Miris ljeta i apartmana u kojem smo ljetovali još mi je u glavi, i vraća mi se. Često je u mislima dok sam sve dalje od svega. Sve dalje od mirisa istarske lavande dok maštam o kremi od lavande koja me oborila s nogu. Mislim o tome kako ću provesti slijedeće ljeto i ostvariti sve ono što ovo nisam. Kako provesti više vremena s mužem na samo. Hoće li doći ti trenuci ikad? Puno otvorenih pitanja nosi jesen. Osjećam da smo se svi nekako povukli u sebe i razmišljamo jesmo li u stanju primijeniti ono što smo naučili u ovih godinu i pol. I za šta smo uopće spremni. Ili preumorni.
Opet nailazim na zatvorena vrata. Da, tako se moj muž priprema za put i prebacuje na kolosjek. A ja bi htjela nešto reći. Sve ono što nisam ovo ljeto. Sve što sam zaboravila usput, u trenucima bezbrojnih dječjih pitanjaca upućenih meni, a bilo je važno. I riječi i misli jednostavno ostanu izbrisane.
Baš sam nekako htjela lijepo završiti ljeto jer mi je bilo važno. Ali nisam. Nisam ni ovaj put. Jer smo se svi nekako počeli samo pripremati za rutinu u kojoj živimo.
– Evo ti je mama! – prekida me radosnim povikom mali, jer na televiziji kreću prvi taktovi Čolićeve “Ti si mi u krvi”. Kako mali pamti maminu dobro volju? Ili tugu. Ne znam.
Mislim već duboko o jeseni, o radostima Halloweena i svega ostalog dok mi se nižu slike autoputa i gužve kroz koju jurim već unaprijed. Da što prije prođe, da što prije završi i ovoga puta taj put i da se pojavi to odredište i prepusti nam se u svom drugačijem miru. Odredište s novim ciljevima, nadama i nadamo se i radostima.
Ništa, stavljam slušalice u uši, jurim prema toboganu da ga dočekam i zgrabim, jer vrijeme je za doma i spremanje.
Prvi na popisu, zarazni pjesmuljak Human League. -Heart Like a Wheel! Jedino me on vraća u misli koje su bile zbrojene i mirne. Realne.
Kada smo samo plesali.
U dvoje.

Još malo Istre i sramote oko rezervacija

8 kolovoza 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

Valovito je ovih dana bilo u Istri.Ali su zato dani i prolazili u vožnji uokolo kroz mala poznata i malo manje poznata mjesta,ribarska mjesta, uživanciju kroz istarsku hranu, posjet Poreču koji je prepun restorana i dućana.
Ima i onih starih zanata – ja sam srela onog gdje se posjetiteljima rade portreti na ulicama kao i dućan s krpenim lutkicama koje su u ovoj sezoni posvećene moru.

….ne možete shvatiti da netko ima potrebu takav trud s druge strane sramotiti tjeranjem turista

Šteta sto su trgovine gumenih i čokoladnih bombona tako skupe odnosno proizvodi nemaju cijenu (bar onaj u koji smo ušli) pa smo ostali neugodno iznenađeni na kraju.
Neugodno smo ostali iznenađeni i otkazivanjem više naših rezervacija,a iz jedne još čekamo povrat uplaćenog novca koji nije mali.Baš kao i naši švedski prijatelji koji su završili u Splitu kod starog prijatelja koji im je ustupio stan i otišao kod svojih kako ljudi ne bi ostali na cesti 9 dana.

Baš kao i mnogi ovo ljeto pomislili smo kako su se naši iznajmljivači i agencije od kojih smo dobili vritnjak u pet slučajeva odlučili na taktiku Igrali smo jedno ljeto E pa dragi naši željni turista i turizma tako se ne radi.Ali vi to znate i očito ste i zaštićeni u čitavoj situaciji što je posebno sramotno.Baš kao što znate i to da se ovakve stvari jako dobro pamte, daleko čuju i tjeraju turiste nekamo još dalje.Evo ja za slijedeće ljeto već gledam Austriju ili Capri. Plesali sm jedno ljeto obično se koristi u kontekstu ismijavanja i žalosno je da ovaj puta ja javno ismijavam. Ali moram nakon što nam je netko doslovno ukrao lovu.
Ništa, uzivajte u slikama vi koji niste bili na moru u Hrvatskoj, a slijedeće godine organiziranje nešto pametno.

Ipak, ispratilo nas je nevrijeme,valovi.Valjda samo kao dobar vjetar u leđa….

Vrijeme za povratke

3 kolovoza 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

Malo do podne je. Kišni ljetni sati u Istri koji se izmjenjuju sa sunčanim razdobljima opet su podsjetili da je ovdje vrijeme više nego promijenjivo i upravo je to, uz miris biljne ugodne vlage u zraku, ono što me više od ičega podsjeća na djetinjstvo. Godina odnosno ljeto koja je trebalo rezultirati ulaskom u nešto novo, ludo, dosad neisprobano, mene je odvelo na mjesto mojih prvih putovanja – na obale Savudrije, Poreča i Červara Porata.
Potpuno neplaniramo našla sam se tako usred zemlje crljenice do plaže gdje sam kao klinka upoznavala školjke priljepke po cijele dane, gdje su Barbike po prvi puta izguble svoju važnost, gdje sam vidjela prave ronioce, vozila autiće u luna parku svaku večer za čije bi žetone stari ostaviljao mjesečnu plaću, gledala kako strani klinci (ili su to bili naši -strani??) ne znam, prodaju strane stripove čije me šarenilo svaku večer iznova magnetski privlačilo. A moju nadu za kupnju jednog takvog svaku večer iznova mama je ubijala rečenicom – “Što će ti to, ionako ništa ne razumiješ”. Moć tih naslovnica još je živa i još postoji. Toliko o tome koliko dijete razumije ili ne. Ne shvaćajući želju djeteta da nešto ponese s mora moje mame, ja sam ove godine kupila po trideset i treću bušilicu igračku u običnom dućanu svojem klincu.

Červar Porat jedno je od najupečatljivijih mjesta mog djetinjstva. Tek kad se vratiš ponovno- jasno je

Červar Porat svakako je mjesto prvih prijateljica iz Slovenije, prvih plesnjaka. Mjesto je to gdje sam od uzbuđenja za stolom gotovo svaku večer razbila jednu čaču s Kolom slučajno laktom. Mjesto je to gdje sam danas tražila i odmah našla prozore stana u kojem je na ferije dolazila Nataša iz Postojne i koju sam gledala kako se šminka sprema za “izlazak na moru navečer”.
Mjesto je sendviča to od mortadele, dugih boravaka na plaži s koje nije trebalo bježati jer u osamdestima nije bilo tako jakog sunca.Mjesto je to u kojem je socijalizam i danas vidjljiv na svakom koraku, a njegovi se mještani kao i ne trude ići u obnovu nečeg. Mjesto je mira i nekog čudnog spokoja. U Červaru su isti ljudi slastičari. Ima ljudi iz BiH koji su, čini mi se ondje u tim bungalovima ostali još od rata a koje su tada imale za svoje radnike hrvatske i slovenske tvrke i tadašnja poduzeća. Upravo oni unose neki mir na plažu noseći sa sobom svo ratno iskustvo koje su steli i poštovanje malog mjesta koje ih je lijepo prihvatilo. Vidim to na licu gospođe koja prodaje kuhanu rajčicu u staklenki i u govoru gospođe pored nas na plaži koja razgovara na mobitel.

Ovi su me praznici odvukli i u samo srce Istre – u Višnjan do kojeg vas vode neki čudne astronomske instalacije po rotorima, aludirajući na obližnju svjetski poznatu zvjezdarnicu. Mene su ipak privikli ljudi i samo mjesto. Ljudi koji su evo usred pandemije izašli u svoje male kafiće s čijih terasa se potiho dovikuju s onima na terasi preko puta ceste. Tišina toga mjesta je tolika da ondje mještanima srce ne kuca brže od 45 otkucaja u minuti. Njihove okićene kućice šarenih šalaporki privlače svakog, bile derutne ili ne, svaka priča svoju priču. Priču nekog drevnog i sadašnjeg vlasnika koji cijeni svoje, koji želi biti poseban i sve to očuvati, kojeg ne privlače veliki gradove i mondena zbivanja. Uglavnom, Višnjan u jutarnjima satima u srcu sezone – nigdje nikog. Pred svakom drugom kućicom je automobil strane registracije. Puno je Nizozemaca, Austrijanaca i Nijemaca za koje znam da vole mir i tišinu. Jedan od njih zaustavlja nas iz svojeg đipa i pita gdje se kupuje pecivo i kruh. Svi ostali još spavaju i ne daju se smetati. Domaćini pred kućom u tišini pred vratima za malim stolićem pijuckaju kavu iz tihi razgovor na mobitel. Atmosfera je to koju ne zaboravljate. Mala crkva, lijep tornjić, bunar…. Sve malo podsjeća na Provansu. Samo sam itekako sretna da sada to vidim u Hrvatskoj. Prema izlazu iz mjesta lijepo ograđeno bijelo groblje. Cesta izlaska nas je dovela do jednog OPG-a gdje smo kupili vino i ugodno razgovarali s vlasnikom koji od crnog grožđa radi bijeli šampanjac. Probali smo muškat kupili Teran te nastavili dalje.

Vlada mir u jutarnjim satima dok svi turisti spavaju

Odlučila sam se posjetiti plažu u Ćervaru. Na putu do njega u luci, u samom središtu mjesta, danas je ACI marina gdje su luksuzne jahte, a ne barkice koje su bile nekada. Tek su trkaći autići u Lunaparku oni isti. Mislila sam pitat ženu koja ondje radi upravo je izašla iz kućice da li mogu pogledat koji stari žeton, ali idem ipak se okupati. Ne mogu vam do kraja riječima opisati koliko mi je značio ovaj povratak u staro doba upravo sada. Baš u ovoj godini koja, kao i ona prije, nije donijela ništa lijepog, ništa onako da se čovjek osjeti mirno i spokojno. Kao da mi je ljeto poručilo da moramo biti sretni zbog svojih sjećanja. I s njima nastaviti dalje. S možda i više snage nego da sam posjetila neko novo mjesto na kojem nikad nisam bila, ja krećem dalje.
Baš kao i one neke osobe koje vam nekad pomognu, a da nikad to ne saznaju, tako sam se ja osjetila sretna zbog Červara. Znao on to ili ne.

Mozda dogodine….ovo…ili ovu jesen.Zanima me hoću li biti istog raspoloženja….

Nakon dugo godina napokon sam u plićaku uživala u priljepcima

Neki novi ljudi

23 srpnja 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

Nije me bilo neko vrijeme, ali nisam na odmoru. Još.

Nije prošlo dugo otkad sam na molu u Novalji još u proljeće snimila svoje dijete kako po prvi puta hrabro skače u vodu mjerivši si dubinu koja mu se sviđa i pomislila kako su sada na molu neki novi klinci. I po prvi puta shvatila sam tu frazu. Prošlo je još manje dana otkad sam čula pjesmu Mije Dimšić koja pjeva o nekim novim ljudima.

Izgleda kao sjever, ali zapravo je Mediteran

Ljudima koji su se opet našli i sretni su zbog toga što su se opet “samo” našli. Razmišljam ovih dana koliko smo novi, koliko je staroga ostalo u nama. O tome kako se sa svoje dvije frendice nisam vidjela skoro dvije godine koje su proletjele od jednog do drugog i trećeg vala, karantene, posla od doma, izolacija. Koliko smo drugačiji, koliko je sve mogli biti drugačije da se nije sve dogodilo. Koliko je moglo biti gore ili bolje ne mjerim. Samo mislim o tome koliko smo isti. Nismo oni stari dragi moji. Nitko. Ne znam jeste li na moru? Nadam se da se negdje odmarate i da ste odbacili loše misli barem na tjedan ili dva.

Sada kada je ljeto, kada se može.

I do toga smo došli.

Onaj mir proljetnog mora, još uvijek čistog,uspavanog od zime i umornog od vjetra…

Do toga da samo po ljeti možemo, koliko toliko. Usprkos svemu što uz to moramo proći. A prolazimo svaki dan nesvijesni težine i stresa.

Nego, evo neki dan, malo poslije samog podneva, nakon ručka, baš kad sam pomislila kako je lijepo kad mogu ostaviti u miru dijete u drugoj sobi da se igra samo, a ja čistiti u drugoj sobi, dogodilo mi se ono grozno. Uspio je nategnuti gumicu za spajanje tereta na igrački kamionu i opalio se njome po oku. I dok je on doteturao do mene s time u ruci, curila je vodica iz oka, oko je plesalo u očnoj jabučici na sve strane, ja sam se počela tresti kao prut. Uspjela sam se sabrati, skinuti njegove sandale sa sebe koje sam počela obuvat od muke, obući sebe i dijete koje je bilo potpuno u miru i samo govorilo mama (inače nikad nije u miru) i spustili smo se niz stepenice iz zgrade te sjeli u auto i otišli smo u bolnicu. I dok sam vrtjela filmove u glavi kako ću mu dati svoje oko bez problema odmah samo da vidi, i kako želim da samo živi dođemo do bolnice uz sav moj stres, pomislila sam i kako nema jebene korone oko nas u tom trenutku i kako je jedino ovo važno. Hvala dragome Bogu, da se sve smirilo i dijete je pregledano u normalnom roku, i mi smo došli kući s mastima za oči. I dok su mi misli bježale u smjeru pitanja – dokle? Samu samu sam zatekla u zaključku da sam zapravo postala jaka kao čelik. I kako sve više mislim da samo mogu, mogu, mogu i mogu bez kraja. Hoću li biti ok ikad? Ista ko prije ikad? Nikad. I dok je moj mali u miru slagao svoje bagere kao i svaku večer, mene je u sobi dočekela pjesma “Neki novi ljudi”. Polako se spremala i oluja, a dijete je sve iznijelo iz terase unutra. Čak i čuvara kuće i fenjer. Reklo mi je neka ga upalim. Kao na Božić. Nismo imali lučicu. Ali smo imali super priču za laku noć.

Bojite li se sami sebe dragi moji? Bojite li se trenutka kada će sve ove mjere nestati, a mi ćemo se susresti sami sa sobom sa starim zivotima ako ga još bude? U primjerice, nekoj sada nedopuštenoj, opuštenoj situaciji kao nekad koja će tražiti jake i sretne ljude, ljude od prije korone, opuštene, bez frustracija i straha od grljenja? Hoćemo li biti sretni?

Jesu li opušteni kao nekad oni koji već sad plešu po ulicama kao nekad?

Svaka priča ima kraj. Ima i ova. Neki. I ona traži nove i hrabre ljude. Spremne pogledat u ogledalo i zakoračiti naprijed. Ja ću vam reći kako se sve događa samo zato da ostanemo jaki, postanemo drukčiji prema sebi i drugima, da odgojimo djecu najbolje što možemo, da prkosimo svemu negativnom jer smo vrijedniji nego ikad prije! Počnite cijeniti sami sebe! Učite.

Evo, upravo mi mali javlja da su mu javili da možemo u naš omiljeni apartman u Kožinu. (Naravno da ne, jer je zauzet), ali dijete se nada. On je moja nada. Moja snaga, moja hrabrost i sve ono što sam mislila da nisam, sada s njime jesam.

Svaka priča ima svoj kraj. Ima ga i ova.

Čiča mića, gotova priča. Kaže moj mali.

A ja sam mu dužna prirediti još jedno ljeto za sjećanje. Jer, jedino to je ono što ostaje. Za neka nova, nova i bolja vremena. Neka stara lijepa sjećanja njima, malima danas, a nama, velikima, spomenice od trnja na srcu koje smo preživjeli. Sjećanja za onda kada budemo potpuno svjesni da smo neki novi ljudi.

Goteborški zabavni park trenutno nedostižan mnogima

Neki novi ljudi postajemo upravo sada,- sve udaljeniji putnici na istome letu

Prvo putovanje uz Covid-putovnicu – uz nikakve kontrole

1 srpnja 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

Prvo cestovno putovanje uz Covid-putovnicu. Što se promijenilo? Kažu gotovo ništa. Baš kao i svako ljeto – isto vrijeme, isti brod, isti put, isti smjer prema Hrvatskoj iz dalekog sjevera, daleke luke Trelleborg prema njemačkom Rostocku. Uz, opet moramo zamijenititi, baš kao i lani, manje vozila na cesti, što znači da se ljudi ipak još uvijek manje kreću, a na granicama gotovo nikakvih kontrola, za razliku od onih na avionskim transferima. Po povratku na sjever, u kolovozu, očekujemo da će situacija biti bitno drugačija, jer 1. srpnja donosi i nove obaveze, a novi soj nažalost ozbiljno prijeti i novim zatvaranjima u EU… Bilo kako bilo, evo malo ceste i puta za one koji bi rado putovali, i za one koji se nisu makli godinu ili dvije nikamo.

U luci Trelleborg uobičajen broj automobila i kamiona čeka za ukrcaj i noću vožnju do Njemačke.

Rano jutro pola šest. Mogli bi pjevati u Rostocku u lipnju….

U Njemačkoj nismo zatekli nikakvu kontrolu. Švedska je trenutno sigurna zona

Ceste prazne….podsjećaju na lanjske u jeku lockdowna…

I ovdje uocljivo ko je najzastupljeniji na cesti

Kolona automobila u Austriji jest, ali nitko ništa ne pregledava

Putovnice su naši putnici pokazali prvi puta na slovenskoj granici

Midsommar ove godine jedva dočekan

25 lipnja 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

Šveđanima najdraži, a svijetu najpoznatiji švedski praznik – Midsommar, slavio se prošlu noć. Osim Šveđana Midsommar slavi se još jedino u Finskoj, možda ne na posve isti način. To je noć kada dolazi ljeto, kada je Sunce najviše, doduše kratkotrajno, a s njime dolaze i bijele, odnosno svijetle noći s tek par sati mraka. No one traju ipak dulje i mnogi ih teško podnose. S ovom noći koja se obilježava još od antičkih vremena, po tradiciji Šveđanima dolazi veselje, bdijenje i naravno – ljubav. Na temu Midsommara ispričane su brojne priče, radili se filomovi čak i horori, a ono što ga čini posebnim su fešte na otvorenom, puno poljskoga cvijeća, haringe, krumpir na sve načine, sve vrste alkohola, duge cvijetne haljine i cvjetni vjenčići. Najpoznaiji simbol je May Pole koji zna biti itekako visok, kojeg grade pravi znalci, a kojim se navodno priziva plodnost. Kao uostalom i mnogim drugim običajima.

Tradicionalni desert ove noći je kolač s jagodama ili samo jagode sa šlagom. Ova noć je posebna jer sve one koje sanjaju o udaji, dobit će u snu neke važne odgovore. Kako da ne. Sve u svemu – magična noć.

Švedski epidemiolog i danas je upozorio da se Šveđani spremaju na druženja, čak i na putovanja po zemlji kako bi slavili svoj dan. Pozvao ih je na trezvenost i okupljanja u malom broju. Prijateji mojeg muža proslavili su ove godine Midsommar bogatije i opuštenije nego lani. Uz sve rekvizite i puno dobre hrane i dobroga društva. A potom i vatrom odnosno tradicionalnim krijesovima otjerali svo zlo…. Nadamo se – zauvijek.

Šveđani na Midsommar najviše vole haringu u umaku i kuhani krumpir s koprom. I pokoji falusni oblik na stolu….

Finci vole malo drugačiju hranu, ali slave također obilato

Kad jedne godine preskočite slavlje, druge se potrudite maksimalno….

Najvažniji rekviziti u najduljoj noći u Švedskoj kojom se slavi Solsticij

Kvinna vid havet, ili kako sam i ja sklopila ruke (EURO 2020)

13 lipnja 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

Neću reći kako mi ovogodišnji EURO nije legao, već je nekako došao prebrzo. Prije bih rekla da nisam spremna za velika uzbuđenja, za povratak tako naglo u neko normlano, ili što već. Imam osjećaj da se sve događa prebrzo i da smo jednostavno svi, svaki na svoj način, zasićeni životom koji živimo i koji nam je nametnut već godinu i pol, koji nam je nepoznat, a sada bi trebali vježbati odbacivanje tolike količine straha. Ne znam više niti da li ćemo se u skoro vrijeme moći vratiti na staro i ako Covid sutra krepa zauvijek. Puno ljudi kaže kako su im maske i dalje štit, ne samo od bolesti već i od ljudi. Od toga da ne pokažu kako nemaju osmijeh kakav su imali. Kako imaju panične napadaje ukoliko se nađu među puno ljudi naglo i odjednom.

Zašto sam spomenula EURO. Do jučerašnje utakmice nisam pogledala ni jednu. Iako sam srčana navijačica naše repke. Pa tako je moje srce baš jučer naletjelo na scene koje su me opet nečemu podučile. Naravno, to je jučerašnji stravični događaj na tekmi između Finske i Danske o kojoj sam inače razmišljala cijeli dan jer mi se i Danci i Finci čine nekako bliskima otkako upoznajem sjeverni svijet. Svaki taj narod smipatičan je na svoj način. Ne znam jesu li uopće odigrane i četiri poštene utakmice, a novo normalno nam je pokazalo koliko smo slabi i krhki, ali koliko smo (p)ostali judi. Ono što je jučerašnji EURO pokazao je i to da smo iz euforije u trenutku u mogućnosti pasti na dno. Da smo nakon ove godine i pol empatičniji nego ikad.

Sve to nakon što se danski veznjak srušio i doživio srčani udar. Nije samo stala publika ondje, svijet je stao. Društvene mreže su podivljale, riječi podrške i molitve prštale su na sve strane od svakog tko je mogao nešto napisati. Nogomet više nije bio važan uopće. I dok su se komentatori utakmice u HR studiju prisjećali kako su se ovakve teške stvari znale dogođati i prije, te kako su tamo u 80-ima kraj doslovno umirućih igrača utakmice išle dalje, reakcija tipa “Show must go on” ovaj put je izostala. Svima nam je isto bilo na pameti. Zašto još i ovo? Što je krivo? Jel prebolio Covid? Jel je bolovao od nečeg? Što se dogodilo i zašto još i to sada? U nekim trenucima jednostano sam mislila kako nam netko ili nešto neda normalno živjeti. Gledajući štit od igrača koji su stvorili oko njega na podu, a koji ga je štitio od pogleda publike i kamere dok su ga oživljavali, pomislila sam kako smo se naučili ponašati i kao heroji u trenutku. Odlazio je s terena s otvorenim očima na nosilima uz plahte oko sebe uz pljesak publike kojoj ništa nije bilo važno. Kao luda tražila sam informacije o njegovom stanju, što po britanskim medijima, što po danskim i švedskim, sve dok nisam našla da je stabilno. I da su mu njegov najbolji prjatelj i liječnici brzom reakcijom spasili život. Nije više ništa bilo važno ni njegovom prijatelju suigraču koji je napustio utakmicu zbog psihičkog stresa, a koja se ipak dalje nastavila nakon dva sata i to nakon što je sam bolesnik iz bolnice poručio neka igraju.

Utakmice se igraju i dalje, dragi moji. Borba ne prestaje. Jedva sam zaspala s mislima koje nas iz dana u dan podsjećaju na nešto. Svatko u sebi zna na što. Želim našima danas da i oni pokažu jedinstvo na terenu. Zbog toga što znamo više nego ikad prije.

Baš kao i mnoge nečije djevojke, supruge, majke, bile navijačice ili ne, i baš kao moj naljepši kip u Goteborgu “Žena pored mora” (prijevod naslova) sklopljenih ruku moli za siguran povratak svojeg mornara na vjetru i vrhu stijene, i ja sam sklopila ruke navečer poslavši svoju energiju ondje na teren. Na teren koji je trebao značiti novo okupljanje, navijanje kao nekad, razbijanje loših misli kojih smo puni i vraćanje pozitivog duha, a koji je postao simbolom iznimne humanosti i brze reakcije u cilju spašavanja ljudskog života. Kao da nas je u tih nekoliko minuta strave taj teren podsjetio na sve što smo prošli i pokazao nam što smo danas. Christian Eriksen, nek’ ti dragi Bog podari zdravlje i snagu.

400 godina Göteborga – još uvijek grad mojih neostvarenih snova

4 lipnja 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

Divna pošta danas. Svoje stanovništvo posjetili su iz Grada da je danas 400 godina postojanja Goteborga! Ovaj južnošvedski grad nikad mi nije, čak ni u najdaljim snovima kao uostalom ni sjever Europe, bio upisan kao moj drugi grad, niti sam ikad mislila da ću ikada biti nekako vezana za njega. Prije sam, u svojim 20-im i 30-im godinama, razmišljala o Italiji, iz koje korijenima potječem, pa sam tako godine i godine učila talijanski jezik. Ma….dobro.

Kako životne prilike dopuštaju, tako upoznajem Göteborg. Prvo zbog ranomajčinskih dana nisam uspjela puno, osim tu i tamo ukrasti koji sat, a onda je došla pandemija. Najviše fotkanjem, kako svojim tako i od svojih poznanika koji mi rado udijele dobre fotke, manje druženjima. A najviše ga upoznajem maštom upravo iz svih tih slika, od činjenica koje čitam o Švedskoj. Rađaju se slike njegove povijesti i nekadašnjeg života, centra brodogradnje, života mornara i njihovih obitelji. Slike njegovog suvremenog života sada živim. On je centar izuzetnog modernizma po mnogim pitanjima. Liberalizma, multikulturalnosti, potentnog graditeljstva na svakom koraku, izuzetnog dizajna i infrastrukture kao i važnog kulturnog središta. Da ne spominjem da je to grad Volva odnosno svjetski poznate automobilske industrije u kojoj radi veliki broj građana Göteborga i okolice. Gledajući goleme ulice uglavnom bez ljudi (sretni su i rijetki dani kada ih ima, onako, kao primjerice na jugu Europe) i prometnice pune automobila u točno određeno vrijeme, doima se zbilja gradom budućnosti. Gradom koji živi svoj ritam. Grad koji je spoj starine i modernog doba. Grad u kojem su cigle i staklo kao spoj starog i novog vješto spajani u moderne građevine koje odoljevaju surovoj klimi sa malo sunca. Gradom u kojem su ljudi posvećeni poslu, a nakon toga svojim obiteljima u svojim lijepim prostranim stanovima bez zavjesa. Grad u kojem je najjači vjetar koji sam dosad osjetila, u kojem je najzelenija trava, u kojem je najčišći i najhladniji zrak, grad u kojem svi imaju slušalice u ušima, u kojim više od pedeset posto ljudi koji ćete sresti na ulici trči, a u kojem se pije pivo i bez alkohola i uživa. I jedu sendviči sa škampima, ako se već nešto jede na ulici… Grad koji još nisam upoznala kako treba. Koji me često muči. Čije zgrade sanjam. Koji je izvor mojih svakakvih snova o mogućnostima, dosad neostvarenih i nerealiziranih ideja. To je grad u koji sam stigla naglo, nenadano i koji me (još) čeka. E, pa dragi moj Göteborgu, sretan ti rođendan.

Voli te jedna hrvatska blogerica.

Autor: Margareta