Ostatak svijeta panično se priprema za sve manja okupljanja koja isključuju čak i ona malo šira obiteljska, a švedski epidemiolozi (tek) su sad dopustili starijima od 70 “živjeti kao i svi ostali”. Naime, u proljeće su i ondje bile donesene mjere koje su se najviše odnosile na zaštitu starijih, pa tako nije bilo preporučljivo sastajanje i druženje starijih i mlađih članova obitelji.
Kako sada stvari stoje, ovog Božića bit će dopuštena druženja i starijima, sve do 15 ljudi, obiteljski povezanih, no ističe se da se još uvijek trebaju izbjegavati brojnija i nepoznata društva.
Također, dopušteni su i zagrljaji! Djeca se ne smatraju potencijalnim prijenosnicma zaraze pa će tako malo po malo moći početi posvjećivati i svoje bake i djedove. Za Božić bit će i zagrljaja, rečeno je.
Evo, dragi moji. Kakav će biti dan kad ćemo dočekati dozvolu za zagrljaj? Što će ostati od nas i kakvih ćemo biti emocija?Iskreno fali mi moja baka, njezini savjeti i iskustvo rata, iskustvo života s bolesti, sveg tog jakog u njoj, a što bi mogla ponovno podijeliti s nama doma, održati nas, voditi u smijehu i miru kao što je to znala raditi u Domovinskom ratu kojeg smo, hvala Bogu, ipak gledali iz daleka, ali bio je tu. Ali glavno je da je ona tu, u sjećanju, u mislima, više nego ikad prije. Patetično zvuči, ali patetičan nam je život i bit će kasnije još i više.
Ova bolest opasno se uplela u sve sfere zivota, vuče nas debelo za nos sve po redu.
Jedno je sigurno. Donijela je zabranu zagrljaja ili ih barem učiniti zatrašujućim. Dugoročno možda i neku vrstu otupljenih emocija. Donijet će ova pandemija i kraj sveg tog smeća, i sreću za koju će nam trebati hrabrost. Kao za onu poslije izliječene bolesti i straha da se ne vrati. Dobro nam došli zagrljaji! Samo da do Božića ne narastu previše brojevi…
Evo, da upamte generacije iz nas. Baš kao što i ja pamtim i siećam se. To mi ne može nitko uzeti. Ni mjere, ni pandemije, ni mjere, ni dozvole.
Možete li vjerovati? Čini li vam se da su na drugom svijetu? Jesu. Oduvijek bili. Imaju svoje jesenske praznike koje tradicionalno već više desetaka godina troše na zadnje zrake sunca negdje u egzotici prije zime. Počela je ovdje tmurna i mračna i hladna jesen i znaju Šveđani da je bolje ukrasti negdje dva tjedna sunca, nego biti zatvoren i depresivan. A osim toga bogme, trenutno, Šveđani imaju naprosto i otvorenu rutu samo za sebe, jer nitko ne putuje nikamo. Idilično, ha? Nego, dok ostatak Europe zbraja i zdvaja nad brojkama razmišljajući što učiniti i što je gore, jutarnja me vijest u Švedskoj totalno iznenadila. Iako nema drugog vala, u Švedskoj se povećava broj zaraženih, oko 800 na dan. Što je i nije mnogo za zemlju od 10 milijuna ljudi. Mjere se uvode tamo gdje treba. Simbolično. Ovdašnje aviokompanije objavile su kako su avioni od ovog vikenda pa slijedeća dva tjedna, kad u Švedskoj budu dječji jesenski praznici, – totalno bukirani! Razlog tome- masovni odlazak u Portugal, na Kanare, Cipar, u Španjolsku. Iako je turistička ponuda bitno smanjena, jer nitko nije očekivao ovakav interes u ovoj situaciji, putovanja u egzotične krajeve Šveđani su pokupovali kao da se ništa ne događa! Susjedi Norvežani putovat će više na Sredozemlje, Alicante, Las Palmas… Čarteri voze kao i svake godine. Također, velika je potražnja i za domaćim putovanjima vlakom koja Šveđani jako vole u jesenskim praznicima. Ipak, Javno zdravstvo pozvalo je pučanstvo da izbjegava javni prijevoz. Kad je riječ o putovanjima Švedska nije imala ikakve restrikcije, niti izolacije, niti je ikom zatvarala vrata. Pozivaju se putnici na oprez, naročito kad se vrate kući i da ako osjete ikakve i najmanje simptome prehlade, da ostanu kod kuće. Jesu li Šveđani iskoristili odličan trenutak za putovanja? Vidjet ćemo. Jedno je sigurno. Da biraju opet svoj put. Put u kojem se ponašaju ustaljeno i prirodno. Bez obzira na sve. Ide li im situacija na ruku? Zasad, čak i da. Kasnije, vidjet ćemo. Sve u svemu – boarding completed.
Stigli su. Ranije nego inače? Pomislila sam. Mora da je tu negde. Mirisao je dan od jutra na blagdane. Ili ja već jednostavno bježim od svega lagano. Last Christmas pogledala sam lani. Gledljiv film za izjesti sve vanili kiflice sa stola koje nisam namjeravala. I super film da se moj muž digne 200 puta s kauča da provjeri kakvo je vrijeme vani. Zvonila mi je u glavi Emilia Clarke s Wham-ovom verzijom najveće uspješnice za školsku priredbu i osvojila me na prvu.
Čudno mi u zadnje vrijeme dolaze sjećanja i asocijacije na stvari. Neki dan našla sam kutiju od božićnog čaja u kredencu i shvatila kako smo bili lanjski Božić bezbrižni. Čini se i vama lanjski Božić kao da je bio prije mjesec dana? Ali na nekom drugom svijetu? Kao da ste se bavili problemima koje danas ni ne zamijećujete? Božić u kojem niste ni sanjali da ćete živjeti u karanteni i raditi od doma u pidjami? Sve je to bio Last Christmas. Definitivno zadnji Christmas u kojem smo živjeli bez straha da je moguće ono što smo mislili da nije.
Švedska nema drugi val!
Objavili su ovih dana tamošnji stručnjaci iako imaju porast broja oboljelih i preporučuju da se ne odlazi na AW partyje,klubove,teretane i treninge. U Švedskoj su Tomtar (ovi mali Mrazovi na slici) na policama, i kuglice za bor već zovu na crveno razdoblje u godini. Hoće li Švedska imati Božić kao i svaki drugi? Hoće li ostatak Europe i svijeta imati Božić kao i inače? Koliko se svijet podijelio i promijenio moglo bi se vidjeti upravo u te dane. Dane koji nose zajedništvo, razbibrigu, veselje, opuštenost.
Mnogi su izgubili volju za kupovanjem. Mnogi su izgubili volju za mnogim stvarima koje su ranije život činile životom. Vidjet ćemo što će donijeti novo doba. Hoćemo li biti bolji ili gori ljudi? Ako ništa drugo, bit ćemo spremniji i pametniji.
Rano je za Božić? Ovo vrijeme naučilo nas je razmišljati na dvotjednoj bazi. Naučilo nas je paziti na brojke. Možda naučimo više paziti jedni na druge.
Na sjeveru Švedske, u Kiruni, gdje će uskoro početi polarne noće, palo je 30 cm snijega, ranije nego inače. Snježne vijavice su u prognozi i minus 10. Sjevernjaci se ne boje zime. Smatraju da ona nosi svoje čari.
Last Christmas, we did’t now, that it’ll hit us so hard, that we’re gonna go blind. This year, to stop fuckin’ fears we’ll gonna shoot our masks – to remember:) Izmislila sam to kad sam išla iz dućana i dosađivala malom u autu. Ne zamjerite mi. Morala sam zapisati negdje da se sjetim. Slijedeće godine…
Što napisati? Nisu prave. Ali, zašto su u celofanu? Bit će da je virus,
Plexiglasi su čak i na vanjskim terasama. Rigorozne mjere po tom pitanju bile su upravo u Švedskoj
Ovih dana, u ovom već krajnjem ludilu najviše se, sudeći prema medijskim napisima u HR, govori o tome kako će preživjeti kafići i drugi ugostiteljski objekti. Zašto nema naslova o tome kako će i kako preživljavaju djeca i prvašići koji su se prvi puta sreli sa školom i to on -line?! U koje ne smiju ući roditelji. Kako je vrtićarcima koji pokorno nose maske? Ugostitelji propadaju, ugostitelji bi ovakve ili onakve mjere, kafići se zatvaraju, kafići propadaju, barovi rade do ponoći… Koliko sam vidjela u Hrvatskoj i kafići i restorani ljetos su ipak bili i lijepo popunjeni, za razliku od onih po Europi. U nekoliko navrata pisala sam o tome koliko pate aviokompanije ( i na koje načine se njima mora ili može pomagati) i kako izgledaju aerodromi. Hrvati kao i svi južnjaci vole kavu, vole se družiti, vole se naći s društvom. Važan je taj dio “doći i biti viđen” koji je u tom segmentu u sjevernoj Europi davno napušten, a ponegdje potpuno nepoznat. Stoga, podržavam da se se svakako taj dio društvenog života uredi i u pandemiji na način da budu svi zadovoljni i ugostitelji i epidemiolozi, a najviše klijenti koji moraju biti zdravi da bi sustav održao. I to u većem broju da bi se sustav održao. No, moramo biti svijesni da u ovoj situaciji nitko ne može biti sretan do kraja. To je trenutno prošlost. Pandemija koja nas je doslovno zadesila preko noći, našla nas je nespremne na išta slično tome. Debelo nas je potresla psihički koliko god to mi priznali ili ne, i duboko je zdrmala gospodarstvo u cijelosti. No budimo svjesni i toga da će se gospodarstvo dići vrlo bzo nakon što se riješimo virusa, na ovaj ili onaj način. Tko će misliti na nas iznutra? Vratimo se kafićima. U Švedskoj se ljudi ne druže toliko, Nemaju tu kulturu, ali Šveđani vam u ogromnom postotku jedu vani na pauzi. Kao možda rijetko koji Europljani. Tako da neki restorani otvaraju samo za glablec, potom zatvaraju i otvaraju opet navečer. Dakle, restorani su prepuni oko 12 ili 13 sati. Doslovce prepuni. da bi potom opet bili popunjeni kasnije navečer. Ne znam kako je u klubovima, jer su oni izuzetno skupi, pa Šveđani uglavnom cugaju doma pa onda eventualno izađu na jedno piće, ali ne idu u kafiće i klubove kao mi u Hrvatskoj. Na kavi sjede mame ili tate s kolicima ujutro, oni koji su slobodni, ali nitko tko je zaposlen. Kava prije posla pije se doma. Cijele obitelji sjednu za vikend na kolače, kavu ili bezalkoholno pivo. Također, na proljeće, kada je u Švedskoj bilo zaista gadno po pitanju pandemije, posebice u Stockholmu, zatvorilo se brdo kafića i restorana, jer se nisu o početku svagdje poštivale mjere distance – ili bio je preveliki broj ljudi u objektu ili nije bio pravilno postavljen plexiglas na stolu i među stolovima.
Stakla sve posvuda, ali najvažnije je kako je u nama samimaPogled preko stakla još je uvijek – pogled
U to vrijeme mnogi su se divili Švedskoj, govorilo se i pisalo o tome kako ljudi sjede po vani, piju i zabavljaju se i kako nitko ne šljivi COVID. Da, Šveđani jesu bili vani i družili se. Više nego itko na svijetu. Ali u Švedskoj su svi restorani i kafići prema pravilima struke postavili plexiglase odnosno pregrade u rekordnom roku i to na otvorenom, ne samo u zatvorenom i ubrzo su se svi držali reda, iako su brojni bili zatvoreni zbog kršenja mjera. Koliko znam, bilo je i napisa u medijima o strogim mjerama u restoranima i barovima. Danas su svi navikli na novo normalno. Nitko ne nosi masku. Možda jedna osoba na njih 200, u busu ili dućanu. Nitko se ne tuži oko novih mjera, već su uložili kako bi opstali i stisnuli zube zbog eventualnog manjka gostiju… Po mnogo čemu smo se ugledali na Švedsku i željeli biti Švedska. Koliko čitam u Hrvatskoj se polako napušta izolacija “jer se ne mogu poloviti kontakti”. Ne smije se zaboraviti da ta dva društva o kojima govorim nisu za usporediti ni po mentalitetu i ni po temperamentu ni po kulturi ljudi. Stoga Švedskoj je lako ne imati izolacije, jer su oni inače vrlo distancirani o čemu sam već pisala. Također, ostavlja im se na dušu da svoje bliske kontakte obavijeste sami o mogućoj zarazi. I tako žive. Ako želimo biti Švedska ili samo bliže njoj, trebali bismo možda nešto funkcionalno učiniti, svatko kako može i umije, bez obzira što će se dio nečeg izgubiti. Vremena su takva. Gaze nas i uzimaju. Ako ne lovu, onda psihu, dostajanstvo i bezbrižnu djecu koja sve to nisu ničim zaslužila. Ako ne shvatimo da u ovoj situaciji treba prionuti i postaviti se virusu najboljei jedino kako možemo – glavom i razumom, teško da možemo biti Švedska kojoj je na početku pandemije Vlada doslovno i jedino poručila “neka pokaže izdržljivost i strpljivost”. Švedska je odlučila uzeti što se može i uložiti u situaciju koja je trenutno svima neizbježna. Dogovor kuću gradi. Makar onu prepunu plexiglasa. Još malo. Izdržat će i takva.
Ako ste letjeti kojom skandinavskom aviokompanijom onda ste se možda iznenadili, baš kao i ja prvi put, kako su skandinavski jezici zapravo čudni. Oni jesu, koji više, a koji manje, mješavina njemačkog i engleskog, ali nisam mogla uloviti ništa od onog što je stjuardesa govorila. Zato što su skandinavski jezici – jezici naglaska. To je spoj jezika Vikinga i onog što su oni uspjeli pokupiti prilikom svojih putovanja i ludovanja, pa su si preveli sve skupa na svoj sjevernjački govor. Tako nekako ja sebi to tumačim. Što se tiče švedskog jezika mnogi me pitaju koliko je težak. Ja bi rekla da je teži od engleskog (not hard to be), ali možda lakši od njemačkog. Ono što ga čini posebnim su upravo ti naglasci i izgovor, neka čudna zavlačenja koja ne pašu ni u engleski ni u njemački, iako su riječi prepoznatljive tek kad ih pročitate znate što su. Osim toga, potpuno se drugačije čitaju O i A s preglasima i slično nego u njemačkom, a neke stvari su potpuno suprotne nego u engleskom. U švedskom jeziku, pa tako ni u kulturi, nema VI iz poštovanja. Ondje su svi na TI. Pa tako kamo got dođete, svi će vam se obraćati sa TI i vi njima također. VI u jeziku ne postoji kao lice. Svi Šveđani govore dobro engleski jezik, onako s britanskim sjevernjačkim prizvukom pa ćete njihov engleski lako razumijeti. Nije im problem s vama razgovarati na engleskom o bilo kojoj temi. Bili vi kod liječnika ili u dućanu, razgovarali sa mlađom ili starijom osobom, naići ćete na istu razinu engleskog. Možda ćete se i posramiti svojeg engleskog kad shvatite da netko od 60 i kusur godina govori engleski bolje nego vi. To pjevanje u švedskom je upravo jako važno, jer bez toga vas nitko od Šveđana neće (htjeti) ništa razumijeti. Također, kad smo suprug i ja na švedski prevodili moje slikovnice za djecu, shvatili smo kako švedski jezik nema toliko riječi kao hrvatski. On je zapravo siromašan riječima, kao i engleski. Bolje je reći kako je hrvatski bogat jezik. Opisati nešto na hrvatskom naročito u nekakvoj bajci, nije lako prevesti na švedski, a da bi imalo toliku težinu i značenje kao na hrvatskom. Stoga su prevodi vjerujem vrlo teški. Da ne govorim o tome koliko je teško dočarati drugu kulturu i običaj na drugom jeziku.
Iako ćete dobro prolaziti s engleskim, više ćete biti poštivani ako se naučite švedski jezik. S obirom na veliki broj stranaca ovdje, i na poslu se uglavnom govori engleski, pa ukoliko se planirate zaposliti ovdje morate naučiti jako dobro engleski naročito u poslovnom smislu, ako već švedski ne mislitite ili nemate namjeru ili vremena naučiti. Škole za učenje stranog jezika za strance su besplatne i financira ih država svim strancima. Da bi upisali švedski jezik u toj školi, morate imati švedski OIB, odnosno personal number i živjeti u švedskoj ili raditi ondje. Bit ćete stavljeni u grupe, obično kreirane po razini vaše naobrazbe koju imate. Tom ćete brzinom i učiti jezik. Švedski jezik da se naučiti za godinu dana dosta dobro, a za dvije izvrsno. Osim u školi, bilo bi super kad bi našli i posao ondje gdje ćete imati priliku govoriti švedski sa Šveđanima. A ne engleski sa strancima. Švedski razumijem, puno mogu pročitati, posebno novinskih članaka, jer se njima i najviše bavim dok se ne bavim s djetetom, a govoriti mi je još uvijek teško. I kada pokušam nešto reći, koju riječ, obično mi je naglasak toliko kriv da me muž mora ispraviti 45 puta, iako je shvatio što sam htjela reći. No, to vam je čisto preseravanje. Oni inzisiraju da kažete onako kako oni govore, inače se prave da vas nisu razumijeli. Ovo je pozitivna šala za koju svi znaju. Moj mali pjeva švedske pjesmice, špice švedskih crtića, imitira tatu dok razgovara na telefon. I po sto puta na svoj mali mobitel kaže – Juuooo! Precise! To vam je kao nešto slično – Da! Točno! I ja sam to prvo usvojila gledajući švedsku televiziju. Mene nisu osuđivali što nisam govorila švedski, i nisu me osuđivali niti zbog toga što dijete učim hrvatski. Čak su me i pohvalili.
Ono što je zajedničko mnogima u Švedskoj je da govore prokleto tiho. Ne znam zašto. Ili se mi s juga previše deremo (?). Ali ja se dobro naprežem da bi ih nešto čula. Ili su im od zime otišle glasnice, onako generalno? Sve mi je to puno puta proletjelo kroz glavu. I svojeg muža jedva čujem. I on je utihnuo gore. Bit će da su tama i zima učinili svoje. Biti tih, biti miran. Ja nikad nikog od njegovih kolega ne čujem dok razgovaraju na skype, jer svi pričaju kao da spavaju. Tako je to tamo gore. Ili su fini u biti? Hmm. Ne znam. Trebaju mi još godine da shvatim. Tihi jesu, ali puno previše kašlju. Gdje god dođeš, čovječe, kašlju svi. Zato se i ne boje korone previše. Jer zime su ondje takve. Kašlje se. Pa što. No u zadnje vrijeme se suzdražavaju. Osjeti se razlika.
Pustimo glasnice i pluća. Mnogi znaju reći kako švedski jezik izumire jer u zemlji govore svi većinom engleski. Švesski jezik prepun je engleskih riječi koje polako ulaze u mnoge jezike svijeta. No ne na taj način. Šveđani normalno i svakodnevno koriste puno engleskog i čitave fraze na poslu, tako da će vam dan na poslu izgledati kao konstantni spoj engleskog i švedskog jer će vam svaka peta riječ biti engleska. Švedski se govori u dijelovima Finske i djelovima Norveške. Razumiju se dobro s Dancima (kao mi sa Slovencima recimo). Švedski se govori u i nekim dijelovima Ukrajine, a sva skupa na svijetu govori ga oko 10 milijuna ljudi. S obzirom da je došla tamna jesen, a još tamnija zima je sve bliže, mislim da je dobro da se pjeva dok se govori.
U Švedskoj se radi od kuće od proljeća pa sve do kraja godine, odlučeno je to još na proljeće, jer se smatra da je najviše zaraze bilo upravo među zaposlenima i na radnim mjestima. Od kuće rade svi koji to mogu. To se, pokazuju prvi upitnici, kojima se bave švedski sindikati, pokazalo i dobrim i lošim. Švedski sindikati ističu kako zaposlenici smatraju da se radom od doma izgubila rutina koja se imala dolaskom na posao i odlaskom s posla. Odnosno, kako zaposlenici smatraju kako se od doma radi više, po satnici. Smatraju i to kako se radi u konfuziji, jer se istovremeno obavljaju i kućanski poslovi. Osim toga, obitelj tako provodi više vremena zajedno, pa se nakuplja posla i po kući, kojeg inače nema. Da podsjetimo, u Švedskoj su djeca uglavnom od malih nogu po institucijama i doma nema nikog. Većina je naučena jesti po vani i vraćati se doma u večernjim satima. Nezaposlenih gotovo da i nema. Također, posebno se ističe kako je rad od doma najteže pao šefovima i voditeljima poslova koji teže okupljaju sve zaposlenike pa, iako postoje sva čuda digitalnih poveznica, ističe se kako se izgubila komunikacija uživo. Gle čuda, sada odjednom je i ona sve više na cijeni, jer ipak ova situacija traje više mjeseci. Čini se da je teško pao i onaj dio priče o tome kako su jedno odrešeno vrijeme svi u obitelji sad doma, pa je teško obavljati sve odjednom. Baš mi je drago da se i to probalo. Ja sam uvijek za to da se sve proba u tom segmentu, a ne samo život u kojem je obitelj samo tri sata zajedno skupa navečer, a klopa se donese izvana.
Rad od doma donio je nekima i dobrobiti. Primjerice, oni koji su dulje putovali autom do posla zabilježili su velike uštede na gorivu, kažu kako bi tako mogli do penzije, a oni koji nisu provodili dosta vremena s obitelji, a kojima je to i nedostajalo, sad su došli na svoje, naročito ako su uspjeli dobro posložiti vrijeme i organizirati slobodne trenutke, uskladiti pauze za ručak, odlaske u trgovinu ako ne naručuju dostavom, i slično.
Šveđanima, čini se, najviše nedostaju odlasci u restorane pod pauzom, no ima i onih koji ističu kako im paše što mogu kuhati doma i jesti domaću hranu. Bilo kako bilo, rad od doma donio je velike promjene. Ako ništa drugo, počet će se cijeniti neke druge stvari. Koje se dosad možda nisu u mjeri u kojoj su se trebale. Recimo, kućanski poslovi iz dana u dan i cijelodnevni boravak s djecom. Iz dana u dan. Tog su se Šveđani oslobodili davno.
Ovih dana zaposlenici su dobili i upitnike o tome kako se osjećaju s obzirom na rad od kuće, jer je u planu (bio) povratak na posao u fizičkom smislu i to u nekoliko faza. No, ne zna se kako i da li će se to uopće dogoditi, jer se zaraza vraća i na sjever i to na velika vrata.
Iako nema puno teških slučajeva, od prošlog petka do danas, registrirano je gotovo 2 tisuće novih slučajeva. Razmišlja se o postroženju nekih mjera, uvođenju izolacija za čitave obitelji, ako je netko u obitelji bolestan, ali na preporuku. Toga nije bilo prije. Najviše zaraženih je i opet na radnim mjestima i među mladima te nakon okupljanja u zatvorenim prostorima. Zanimljivo je pratiti kako će se Švedska postaviti u nadolazećem drugom valu. I kako će proći rad od doma. Onako, na dulje staze.
Dobro je da svi kad tad barem malo probaju sve.
Rad od kuće ipak je tijekom jutra dobrano ispraznio švedske ulice
Iako često tamni i oblačan, Copenhagen je prvo mjesto na koje ću otići. Pojesti pecivo od kojeg je šećer u krvi 8.5, ostati živa, i bez grižnje savjesti otići dalje i napokon istražiti Andersena
Mnogi su mi rekli kako jedva čekaju da pandemija završi i da počnu napokon i opet – putovati. Mnogi, i to oni za koje ne bi nikad rekla da im fale putovanja. Da, ne zna čovjek kakve mogućnosti ima dok ih ne izgubi. Pokazalo se još jednom točnim. No, zašto nam fale baš putovanja? Ono što nam je pandemija uzela, neću reći Vlade ili sustavi, jer svaki radi, vjerujem, najbolje što može i zna u postojećoj situaciji, već baš pandemija. Zašto putovanja? Zato jer smo u njima ipak najslobodniji. Zato jer nam fale osjećaji da je svijet lako naš, da je otići na neko drugo mjesto normalna stvar, da je jesti vani u restoranu posve normalna stvar, da je letjeti avionom ugodno, a ne zastrašujuće. Da putovanje jest nešto super, a ne nešto od čega se treba generalno čuvati. Da, zabranili su nam putovati, grliti se, rukovati se, dotaknuti se, poljubiiti dragu osobu na rastanku ili prilikom susreta, sve nam je to uzeto. I da nije tako preporučeno, nebi više bilo spontano niti ugodno. Pitam se hoće li i biti u skorijoj budućnosti. Pitam se kakvu će opuštenost rezultirati pojava cijepiva i saznanje da je svemu kraj. I čemu će se ljudi opet posvetiti i u koju krajnost ćemo skliznuti nakon što se zaštitimo barem malo? Pitam se, nažalost, jesu li postupili svi dobro koju ipak putuju i koliko im je ugodno? Tjeraju li time strah iz sebe van? Pitam se rade li dobro oni koji kažu “open like never before” i što se pod tim misli. Tužno mi dolazi jesen ove godine i bliži se datum kad sam trebala otići na koncert A-ha u Goteborghu. Dugoočekivani, možda i jedan od zadnjih. Baš smo se veselili. Nikad nisam mislila da ću ih imati prilike još čuti. Pa izgleda da ipak i neću. Ili možda još hoću? Neki dan me frendica nazvala i pitala imam li naše fotke iz Verone od prije 10 i više godina. Sjetile smo se kako smo slobodno putovale i jele i pile u Italiji. Stale smo gdje smo htjele. Kupovale, svađale se, plakale nasred kafića… I kako i zašto nikom na kraj pameti nije bilo da ćemo se jednom u nekoj pandemiji toga sjećati i tražiti slike jedna od druge jer smo od onda promijenile brdo mobitela. Nismo se sjetile što smo kupile, niti koliko smo love imale. Nego da smo slobodno klopale u restoranu i putovale. Putovanja čovjeku omogućavaju toliko potreban odmak od svakodnevice, od sebe samog, od svega što nam se događa, omogućavaju nam da smo na kratko netko drugi, uživamo u drugoj kulturi i jeziku, drugom zraku i vodi, ali i da pronađemo sebe. Odmorimo misli i sagledamo probleme u drugom svijetlu. Ona su vrlo često kao neki spas. Mali izlet u nepoznato, mali izlet u nešto novo, ili i samo izlet na dobro poznato mjesto gdje nam je ugodno. Čini se da je trenutno zmrdan ovaj dio pod ugodno. To me plaši. Imam osjećaj da se neće nikad vratiti. Nego, čovjek tek kad dođe na aerodrom onda nažalost shvati što se dogodilo i da još uvijek traje. Da stojimo. Da se bojimo. Bojimo kad nikad dosad. Bojimo se ući u avion i svega što on nosi ili ne nosi. Ono što sigurno znam je to da će ljudi nakon svega putovati više nego ikad. Mnogi si već rade popise kamo će sve otići kada svemu bude kraj. To mi je totalno dalo drugačiji pogled na pandemiju. Onaj koji govori da su ljudi ojačali, možda i shvatili što vrijedi i ćemu će se posvetiti kada svemu dođe kraj. Putovati. Jer nema ništa ljepšeg nego otići slobodno i vratiti se još slobodnije. I slobodniji. Travel travel, eternally….
Aerodrom u Goteborghu još je uvijek, bolje rečeno, sve je prazniji
Najveća skandinavska međunarodna luka, Copenhagen, zjapi neprepoznatljivo prazno
Šume golemih stabala simbol su divlje švedske prirode, a hladan vjetar koji šiba kroz njih samo je dokaz da je zima sve bliže. Stotine nijansi zelene boje odlike su jeseni u južnoj Švedskoj. Na sunčan dan temperatura zna rasti i do blizu 20 stupnjeva. Jutra su već polako mračna i maglovita. U Švedskoj kažu da je listopad mjesec kad se kralj šume, njihov los, počinje skrivati, jer u te dane počinje lov na losove na sjeveru Švedske. Ondje već polako i dolazi snijeg. Listopad je i mjesec kad je švedski poslovni svijet u punom zamahu. Moraju se odradti postojeći ugovori i polako pripremiti novi. Krajem listopada su i školski praznici, pa Šveđani obično odlaze na neka prva skijanja ili na još koji tjedan nekuda na zadnje ovogodišnje sunce i kupanje u egzotične krajeve. Ove godine, zasigurno – ne. Pandemija i ovdje ponovno polako uzima maha, spominju se i nove restrikcije…
Listopad je i mjesec kada poznato pecivo od cimeta ili rolice od cimeta imaju svoju dan – 4. 10.
Zanimljivo, ali listopad u Švedskoj nije mjesec kad se mijenaju gume na automobilima. Ondje je zakon drugačiji. Odnosno, zimske gume se voze puno kraće nego u južnoj Europi. Zašto? Još nisam uspjela skužiti točno zašto. Ali ima nešto u tome što su zimske gume drugačije nego one koje se voze u južnoj Europi, pa se ne smiju voziti u vrijeme dok još nema leda. Listopad je i mjesec kad se u Švedskoj počinju tjerati i prvi mračni dani. U balkone se stavljaju blagdanske žaruljice, a u unutrašnjost doma svijećice. Vadimo deke i zimske jastuke. Čini vam se prerano? Meni ne. Barem ove godine moramo iskoristiti sve sredstva da otjeramo mrak i negativu iz kuća.
Pred zimu, južna Švedska je puna bobica koje se beru naveliko, stavljaju u kolače ili se rade pekmeziNeki su (na prvom katu) već stavili žaruljice na svoju terasu
Sigurno ste čuli da u Švedskoj postoji dan u tjednu kad se jede slatko. Ja sam čula i da postoji Fika – svaki dan u 15 h kad se jede slatko s cimetom. Očito su puno toga izmislili kako bi mogli jesti slatko, zar ne? Vjerojatno zbog oskudice slatkoga iz djetinjstva… a bilo je tako zima…
Nego, nedavno sam naišla na tekst koji govori o tome kako je Švedska zemlja u koju se najteže uklopiti kao stranac. Odnosno, da prema nekim izračunima spada u ekstremno teške zemlje za uklopiti se. Ono što je sigurno je to da otkuda got došli, ta je sredina sigurno više tradicionalna nego ona švedska, tako se objašnjava fenomen ekstreman. Ne moram spominjati koliko su oskudni u razgovoru, odnosno komuniciraju samo o onom što je važno. O tome koliko su ekstremni govori i to da jednom tjedno jedu gumene bombone -subotom – tzv. lordagsgodis! U švedskim dućanima imate ih za kupiti na tisuće vrsta. Ne lažem. Možete bez problema pasti na guzicu kad vidite te količine slatke gume. Kad sam to vidjela nije mi nikako išla u glavu polica nasuprot tome s tisućama vrsti zdravih namirnica – brašna, povrća, klica, jogurta, mlijeka, maslaca,soje ovakve i onakve… Baš kao što ne mogu shvatiti i goleme količine bez ili nisko postotnih alkoholnih piva u svim aromama.
Nepregledni redovi, gotovo napadni, gumenih bombona još ju jedna potvrda sjevernjačke ekstremnosti u kojoj oni – uživaju
No vratimo se gumenima. Mislila sam, kupuju se uglavnom djeci. No prevarilo me. U gumenima uglavnom uživaju – odrasli. I to subotom kad djeca spavaju. Njima se eventualno dodijeli, također samo subotom, neka manja količina slatkiša kako bi naučili cijeniti što su dobili i kako bi naučili da se u slatkom uživa na malo. Ah vidjet će kad ostare što subota znači.Ona s ili bez gumenih.
Skandinavski gumeni su u svim bojama ovoga svijeta. I u svih okusima. Neki su kiseli, neki kiseloslatki, neki slatkokiseli neki slanoslatki, neki gorkoslatki… Ovi zadnji su posebno karakteristični za skandinavski svijet. Obično su super isfurani izgledom, ali meni rijetko koji legnu.
Neki gumeni imaju kristalni šećer po sebi, neki šećer u prahu. Mene su se dojmili oni od tzv. kvazi bjelanjaka – marshmallows. Ona bijela pjena. Ona je u biti najmanje slatka.Jer nije ni kisela ni gorka ni slana.Pjenica.Za stavit u usta dok je noć gadna i tamna. I dan isto. Gadan i tamni.Oni izrađeni po likovima iz popularnih crtića skupi su ko vrag. No, nisu ni ovi baš neka jeftinoća. Prodaju se na deke, u vrećice. Eto. Imala sam subotu gumenih. Kupila sam one od Cole. U biti, dobro je imati subotu za gumene. Ionako subotom jedemo nešto nezdravo, malo i pijemo. Pa onda, kud sve – tud i gumeni. Bolje subota, nego srijeda. Nego, ovih dana svi hvale Švedsku zbog malog broja oboljelih. Sjetite se da su oni svoj danak itekako dali. I zbog puno toga se kaju. Evo, počeli su im ovih dana njihovi susjedi Norvežani i Finci tek sad otvarati granice, iako kod njih raste broj zaraženih. Raste lagano i u Švedskoj ,no nitko se ne zamara time. Ponavljam, osim što su poslušali savjete Vlade, Šveđani rade od kuće do kraja godine! Šveđani se tek sad smiju okupljati do 500 ljudi! Šveđani su otkazali većinu svojih božićnih sajmova(!!!). Nemojte misliti da ondje nema ikakvih promjena u načinu života. Organizatori inače raskošno uređenih božičnih sajmova i tržnica i raznih drugih programa već su sada uvidjeli da im za to treba jako puno vremena i da će se okupljati previše ljudi. Stoga su odustali.No ističe se kako će se organizirati neki drugi programi za Božić u te dane. Ako ništa drugo, žaruljica nebu manjkalo. Ne žele Šveđani više riskirati, a vjerojatno je u tijeku pandemije i malo teže organizirati sajmove tih razmjera. Avioni još uvijeke ne lete redovno, ma ni približno tome, a transport robe je spor. Barem meni. Razmislite o potezima. Pa ih usporedite. Koliko čujem u Hrvatskoj se već pompozno najavljuju i sajmovi i neki drugi masovni festivali. Pohvala za hrabrost.Nek se ljudi druže. Zanima me i kakav će novogodišnji serijski program u obliku Adventkalendara tradicionalno osmisliti švedska državna televizija. Lani su se tematizirali oko prebukiranosti poslom, što je itekako bila aktualna tema. Hoće li pandemija biti središnja tema 2020? Ili će dječici ,a i svima koji se tako osjećaju, pokloniti 24 večeri da odahnu od svega. Mislim da, ipak, možda – da.
Bilo bi to u stilu Pipi duge čarape. I tako i treba.
Kad malo bolje razmislim prevladava ipak roza bojaZa dječicu tek niti pola šalice
Kako se švedski lagom primjenjuje na tijelo i duh? Glavni postulati su slični kao i onima u opremanju stana o kojima sam vam već pisala. Malo, ali sa stilom. Dale, traženje sreće i biti opterećen sa srećom se ne savjetuje. Već korisno iskoristiti dan. Lagom traži da pokušate posložiti svoje vrijeme, vrijeme za posao, za obitelj i vas same. Savjetuje da se bavite zemljom, da sadite ili uređujete vrt ili jednostavno kupite neku sobnu biljku ili voćku (naranču ili bosiljak) koju ćete doma njegovati i gledati kako raste. Jer to je izuzetno važno. Brinuti o nečem i živjeti uz to, odnosno pratiti kako napredujete zajedno. Također, za zdrav duh važno je i zdravo tijelo. Možda nigdje drugdje kao na sjeveru nisam vidjela toliko ljudi koji treniraju na otvorenom, bez obzira na dob koristeći sve moguće što imaju od prirode. Makar radili trbušnjake obješeni za granu ili na klupici. Ne morate biti okorijeli amaterski sportaš, već je važno da svoje tijelo amortizirate na prave načine i to kako vam odgovara. Ukoliko vam paše plesati – plešite, ukoliko volite aerobik – ima ga sveposvuda svakakvih za svaku dob. Ništa ne mora biti savršeno. Već je savršeno to što uopće nešto radite za sebe. Nigdje nisam vidjela toliko reklama vezanih uz sport kao u Švedskoj. Lagom nalaže – You just jump around to the music and have fun. U Švedskoj se jako puno pjeva. Ta me činjenica ugodno iznenadila kad sam stigla tamo. Nisam znala da Švedska ima najveći broj zborova na broj stanovnika. Njih čak oko 600 tisuća pjeva po zborovima. Švedska istraživanja pokazala su da pjevanje u zborovima kod ljudi luči jako puno oksitocina, odnosno hormona sreće. Što je za njih jako važno pošto je vrijeme dosta depresivno. A što je lagom u društvu i vezama? E u tom dijelu je često depresivno. Tu su se zaribali u nekoliko stvari. Ovako. Sudeći prema dostupnim podacima, posljednjih desetljeća u Švedskoj se jako popularizirao individualizam čak do te mjere da je za sobom počeo ostavljati mnoge polomljene obitelji i to se smatra(lo) uobičajenim. O tome kako je normalno da braća ne komuniciraju jer se jednostavno ne razumiju, naslušala sam se. Kao i o brakovima koji pucaju na prvom problemu jer se nitko ne želi mučiti previše oko nekog drugog u životu ne doživljavajući vezu i stvorenu obitelj kao dio sebe, već kao strano tijelo, a koje, ako nije kako smo si zamislili, mora nam što manje smetati. Takav individualizam naišao je na mnoge kritike ne samo starijeg stanovništva, već i novijih generacija koje smatraju da je empatija nešto što su jednostavno zaboravili, a takav način razmišljanja rodio je generacije – nesretnih ljudi. Stoga, lagom odnosno harmonija u životu, je još uvijek nešto čemu Šveđani streme, o čemu se pišu knjige i priručnici koji bi trebali učiti o tome što je sreća i kako do nje doći. Zanimljivo je kako je nacija s toliko osobnih sloboda i prava uspjela toliko zatomiti bliske odnose koji bi bili trajniji. Stoga se danas sve više pišu knjige o tome kako individualizam “koji nas razdvaja nije dobar, već onaj koji rađa suosjećajnost prema drugome – jest”. Baš kao što su me iznenadili savjeti o tome kako friđ mora biti čist i mirisati na limun, odnosno koža lica mora biti čista svaki dan i da toksične mirise iz stana treba izbaciti van, tako su me iznenadili savjeti i o međuljudskim odnosima, kao da su ih tek sad otkrili. Kad malo bolje pogledam svoje iskustvo da se staviti rečenicu- nikad vas neće nitko povrijediti, ali nećete ni znati što si ustvari misli. Pa, što je gore od toga? Ili je li uopće to važno? Svijet sjevera, drugi je svijet. To je svijet koji se, čini se, uspio odhrvati i pandemiji zahvljujući svojoj hladnoći. Dakle, možda je bolje danas ipak biti hladan? Vidjet ćemo. Nadamo se samo da imamo model za koristiti u budućim sličnim situacijama. Još samo da srede ono s empatijom…
Večeri su jos uvijek svijetleZa razliku od jutra koja su sve tmurnija
