Švedska – Stranica 7 – Moja švedska priča

Lights of childhood

22 studenoga 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

Švedska se okitila. Bez obriza na sve. I sjaji se sve oko nas. Kroz šetnju vraćam se u djetinjstvo i svoj kvart. Nije teško to danas. Mreže vrve slikama nekadašnjih Božića i jelki, kao nikad prije. Više to nisu slike koje govore kako je nekad bilo, već kako smo se osjećali. Kao da se svi masovno žele vratiti u mir, koji je postojao. U šetnji s malim kojeg oduševljavaju ogromne okićene jelke po trgovima i lampice na golim granama drveća, vrtim u mislima svoje djetinjstvo. Prolazim kroz ulice od kojih me svaka vraća na neki dio u godini.

Naš prvi stan u Đureku gdje je jedan kamin na drva grijao sve četri sobe u stanu, a bor s mahovinom u podnožju, stajao je na stoliću za kojim se pila kava. Sjećam se ukrasa, sjećam se glazbe s radija, sjećam se mirisa. Ugođaja. Velikog snijega zbog kojeg me baka morala pratiti do škole, jer nisam vidjela kamo idem. Prošla je zima, ubrzo se sve zazelenilo, kod obližnje Glazbene škole procvalo posađeno cvijeće, stigla je nova roba u robnu kuću, mirisi su se osjećali jače, prve peludne alergije. Nije trajalo dugo, radovali smo se završetku škole i planovima za ljeto. Ljetovanje sa starcima prohujalo je u dahu. Još je ostalo dosta vremena u dva mjeseca za varaždinski, legendarni varaždinski bazen na koji smo masovno odlazili svi iz kvarta. Rijeke mladih i dečurlije odlazile su na kupanje na veliki olimpski bazen. Ne pamtim dal’ se ikad nekom nešto dogodilo. Osim pokoja sraćka. Tjedan, dva, tri ludila i dobre muzike iz 80-ih koja se vrtjela s popularnog mariborskog tada jedinog internacionalnog radija u Jugi na razglas. I već su se kupovale knjige u knjižarama za novu školsku godinu. Također masovno. Za to se dobivao dan godišnjeg. Bili smo veći, pametniji, stariji kada smo naljepnice s imenima lijepili nove knjige. Počela je još jedna školska godina, kupovale su se nove stvari i već smo u školi radili nove božićne ukrase i spremali novu predstavu. I dok šetam sa svojim malim kroz jesensko lišće razmišljam kako moje djetinjstvo nema veze s njegovim. On ima tablet, crtić koji got i bilo kad poželi, igračku koja je sa slike dostupna u stan u roku od para dana, dok sam je svoje doslovno rezala iz kataloga (stranih) i lijepila u album.

I tako ih samo gledala. Djedu Mrazu se ne veseli kao ja. Ali se veseli Božiću. I drago mi je zbog toga. Tom posebnom ugođaju u godini koji nas sve okuplja. Svaki put na sve načine. Naši mališani naučit će zapravo puno više, jer su rođeni s našim iskustvom, i s pandemijom ili ne, njima je svijet otvoren na način na koji nama nije bio. Stvari gledaju na drugačiji način, brže zaključuju, brže razmišljaju , brže traže i zahtijevaju, ne srame se….Nadam se da će imati barem ovakva sjećanja….Ili barem približno takva. Koja se bude uz radost svjetlosti koju donosi kraj godine. Negdje sam pročitala lijepu rečenicu neki dan. Glasila je ovako nekako. – “Baš kao odrastemo do kraja, i počnemo Božić pripremati našoj djeci, shvaćamo da je sva čarolija Božića zapravo čista majčina ljubavi prema djeci….” Da. Tako nekako.

Vraćam se mislima natrag, u šetalište okupano svjetlima. Svjetlima velegrada koje prkosi pandemiji i svime što nam donosi, makar je i Švedsku uhvatio opet i nanovo strah od svega što je oko nas i donosi neke mjere. Prije dvije godine mislili smo da ćemo se riješiti svega na neki normalniji, lakši način. Čini se sve više da – nećemo. Nažalost. Ali djeci trebamo čuvati duh Božića bez obzira na sve. To je ono što ostaje. Što vrijedi. Na što smo ponosni i što ne smijemo nikada dati da se zaboravi. Iščekivanje, slatko iščekivanje…. Iz dana u dan. I čisto, čisto veselje u te dane godišta…. Bez obzira što je oko nas. Trdimo se. Jer vrijedi.

Izvrtjela sam jednu godinu u minuti. Očito mi je trebalo. Mali povratak u prošlost, za bolju budućnost.

Švedske večeri su doslovno crne, ali prepune boja

Svjelosti iz davnina

13 studenoga 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

Malo švedskih večeri uz more. Znate da se Šveđani zimi liječe sa puno lampi…. Vidi se, zar ne?

Još ljetos sam pisala o tome kako je ovo godina vraćanja. Kamo? Valjda svatko u neko svoje utočište. Mira. U vremena obojena u boje koje u nama bude dobre osjećaje i misli. Koje pamtimo i kojima smo se vraćali ponekad usput, ali nismo ih bili svijesni do kraja. Ja sam se igrom slučaja u ljetnim mjesecima vratila u mjesto ljetovanja iz djetinjstva. Hvala Bogu na neostvarenim, nespretnim i nerealiziranim rezervacijama. Već tada dobila sam ideju o nečem. Ne znam ima li ova sva situacija oko nas veze s time, vjerojatno da. Ali da sam naginjala oduvijek nekim starim vremenima, jesam. Nije mi teško u selima, malim mjestima, kaže moj muž. Ja bih rekla – mjestima koja imaju priču. Priču koja se rodi u meni, a ne koju kreiraju arhitekti i urbanisti prema nekim drugim pravilima….

Bavim se kutijicama u koje ću staviti nešto najbližima. Bavim se šivanjem čestitki. Pravim pravcatim koncem i iglom. Kolaju mi glavom neke stare priče moje bake na koju često mislim ovih dana. Vidim sebe kao malu kako ju promatram dok “našivava” stolnjak. Nisam nikad mislila da ću se sjećati tih dana i tih trenutaka. Prsti su mi izbodeni, ali svaka rupica kroz koju prođe konac obasjava tim trenutkom neku svoju svjetlost. U početku se konstrukcija ruši na sve strane, ali s vremenom postaje čvrsta kao kuća. Ima nešto u tim starim zanatima. Kad sve dobro primi konac, ono nekim čudom stoji. Osjećam svjetlost starine, tihih večeri, večeri koje su naši stari provodili uz svijeće i tišinu čekajući blagdane. Baš tim mirom odišu ti mali proizvodi.

Kutijice jednog trenutka iz djetinjstva – postale su kutijice pandemijskog Božića. Pomislim kako svaka priča i trenutak ima svoje “zato” i svoju svrhu

No, nije to ta baka. Ona kod koje sam jednom vidjela sašivenu kutiju je ona druga, koju sam rijeđe posjećivala. Što je ona nosila tada, ne sjećam se. Sjećam se situacije, stola i kutijice koju sam ugledala. Bila mi je pojam sela. Pojam siromaštva. Pojam nekog tko nema ništa, a htio je nekom dati nešto lijepo, što je sam izradio od nečeg lijepog što mu je došlo poštom. Mislim da su se u njih stavljali keksi. Pretpostavljam. Čestitke su nekad bile nešto što se čuvalo. Čuvalo do drugog Božića. Najupečatljivije su bile one koje su svirale, koje su došle iz egzotičnih zemalja naših iseljenika. Koje smo posebno čuvali. A mi klinci nismo imali pojma od koga su. Koliko su koštale te čestitke s malim radijem u sebi? Često sam pomislila. Tannenbaum.

Sad slušam muziku iz svoje srednje škole, u kojoj su Depeche Mode, The Mission, The Sisters of Mercy bili oni koji su nam donijeli neke vrijednosti kojima smo vjerovali. Sada su oni dio mojih večeri.

Ne gledam Dnevnike, već više mjeseci. Nažalost, dragi moje kolege novinari. Ali, ne mogu.

Čitam knjige. Evo, skoro svaki tjedan kupim si neki horor od jedne novije poznate britanske autorice i jedva čekam neke njene najavljene ekranizacije. Uživam u pričama, daleko od ovih, makar bile one i horori, trileri ili drame. Sve je dobar bijeg od ovog što se nudi u večernjim satima. Što nam se općenito nudi.

Da nisam jednina potvrdila mi je jučer vijest s jednog portala da je ove godine, odnosno lanjske, nisam sigurna, prodan rekordan broj knjiga u knjižarama i da se ljudi masovno liječe knjigama. I da se knjižare otvaraju masovno, jer posao cvijeta. Evo nečeg dobrog. Ako ništa drugo, dok nas drugi pripremaju na živote s potvrdama o zdravstvenom statusu (koje su izuzetno pravno ozbiljna stvar, jer što je slijedeće – potvrda o liječenom HPV-u? Ili prvom seksu možda(?))- ja se liječim knjigama. Jer jedino tako lako usnem, jedino tako lako ispričam nešto djetetu prije spavanja. I bacim se u svoje knjige i stranice mira.

I kutijice koje će ovaj Božić, nadam se, mojima donijeti povratak, makar u priče iz davnina.

O kojima možda, ili zasigurno, znaju više od mene.

Kutijice jednog trenutka iz djetinjstva – postale su kutijice pandemijskog Božića. Pomislim kako svaka priča i trenutak ima svoje zato i svoju svrhu.

Marine u zimskom Hovasu mirne su baš kao i Šveđani. Kod njih nema Covid putovnica…

Novo normalno ili švedsko uobičajeno

9 studenoga 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

Dolaskom u Švedsku svi putnici mogu se slobodno i besplatno, ukoliko žele, testirati PCR testom kojeg obavljaju sami iza postavljenih zelenih pultova

Kišni dani zarobili su ovih dana južnu Švedsku. Tako izgledaju uglavnom zime ovdje u južnoj Švedskoj. Već godinama nije bilo većeg snijega i pravih snježnih radosti. Čak su i stupnjevi debelo iznad nule – oko 8 stupnjeva, što je pravo čudo za ovo doba godine. Mrak pada sve ranije pa se i psihički teže nositi sa danima. No s onim s čime se nije teže nositi ovdje u odnosu na ostatak Europe je definitivno – novo normalno, ako se ta izmišljotina uopće može primijeniti na ovu zemlju koja nije ni uvela neke velike mjere, niti prisilne izolacije, niti obavezno nošenje maski, niti on-line nastavu najmlađima.

Sve je to ostalo na preporuci, a distanca se ovdje živi sama od sebe – oduvijek.

Dakle, novo normalno ili švedsko uobičajeno.

Švedska bilježi tjednu incidenciju zaraze četiri put manju od trenutne Hrvatske incidencije, a tjedno umre deset puta manje ljudi nego u Hrvatskoj. Čujem da se u Hrvatskoj govori o tzv. prisilnim cijepljenjima, prijetnjama s otkazima necijepljenima, uvođenjem COVID putovnica za sve i svašta, pa se drugi dan naprasno odustaje od toga jer se nema zakonskog uporišta ili nema tko provesti preglede isprava…. U ovom svijetu – nezamislivo. Iznosim naime i namjerno samo šture podatke, jer sam lagano umorna od čitanja i misli o tome. Vjerujem da i vi svi skupa. I da će doći dan kad ćemo opet biti svi na istoj putanji. Jer, kako got bilo, i jesmo na istoj putanji. I vrtimo se u krug. Ovdje u Švedskoj upravo su to htjeli izbjeći, kako se got kome činila njihova strategija. Stoga sam odlučila biti promatrač i samo promatrati što se i kako i gdje upravo događa.

Na švedskom aerodromu test moraju pokazati samo oni koji nisu građani ili državljani Švedske. Ostali prilikom izlaska iz aviona skidaju maske i slobodnu je mogu baciti. Jer ondje se ne moraju nositi maske. Hodajući aerodromom imate punktove na kojima se možete sami testirati, dakel štapić za nos, grlo, plus pljuvačka , a nakon određenog broja sati sa skinutim codom i aplikacijom doći će vam rezultat PCR testa. Nema ljudi u skafanderima. Samo u žutim prslucima kako bi bili uočljivi, ako im se želite obratiti zbog ikakvih pitanja. Test izvodite sami iza paravana. Nakon dolaska eventualno pozitivnog nalaza, po prepooruci ostajete doma do nestanka simptoma bolesti.

Što će tiče predblaganskog rasploženja ono je prisutno samo u mojem telefonu i u brdu reklama koje dobijem svaki dan. Sve su nekako prazne. Čak i one “velike” reklame koje rade Disney i slični koje bi trebale natjerati suzu i oka ili vas uvesti u odlično raspoloženje. Mene su ostavile hladnom.

Preslušala sam novu ABBU koja je ovdje velika vijest i svi su jako ponosni na njih. Mislim da su, obzirom na godine, i godine ne bivanja na sceni, dali sve od sebe. Možda ne toliko u glazbi kao ranije, koliko u teksovima, koji se u prvi mah čine jednostavnim i bukvalnim, no otkrivaju sve ono o čemu su razmišljala sve ove godine ova dva glazbeno-bračna para. Dosta je iz njih progovorila i pandemija, osjeća se na trenutke i to dosta, zato je ovo zasigurno i album koji je obilježio jedno razdoblje. Razdoblje Švedske u pandemiji koja je baš kao i ostatak svijeta ostala zatečena sa svim što nas je snašlo gotovo preko noći, povrijeđena od prvobitnog šoka, ali koja je ustala, makar umorna i u godinama i ostavila trag iza sebe.

Još uvijek čekam prave božićne ukrase, ali nikako da dođu.

Kako izaći iz magle?

1 studenoga 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

Samo da se pohvalim da imam tikve i ove godine i da ih palim kad stignem.

Prave, strašne. Bilo ih je teško nabaviti ovdje u maglovitoj Hrvatskoj, gdje je trenutno najzagađeniji zrak, kako kažu mediji. Pandemija ovdje nikako ne jenjava, ne znam ima li veze s maglom ili zagađenjem. Ali sa zamagljivanjem očiju, nečijih, možda, ima, ili je svakako bilo u vezi.

Čini se gotovo ista zima kao lani. Lani, kad smo se svi nadali onim plavim kamionima iz reklama punih prozirnih bočica u kartonskim kutijama koji su trebale vratiti sav onaj super život na koji smo navikli. Kako se bliži kraj godine tako mi čini da se sve više gledam u svoj hrvatski špigl i vidim isti izraz svojeg lica. Što se promijenilo? Uglavnom ništa.

U Švedskoj korona već dugo nije vijest broj jedan, osim ako nije u pitanju cjepljenje djece i informiranje u vezi toga. Više se bave problemima, recimo, milenijske generacije koja je počela raditi upravo u pandemiji i to od doma, pa tako već godinu- dvije ne razumiju i ne znaju kako izgleda doći na posao i otići s njega doma. Ne znaju, pišu mediji, kako napisati mail u kojem javljaju da su bolesni, ali da će biti dostupni, onoliko koliko se može biti dostupan s obziom da su dostupni samo preko maila i što to uopće znači. I tako…

Isto tako čitam kako je i wellness izgubio svoju čar. Ne znam dal’ su neke serije imale utjecaj na otvaranje očiju po tom pitanju, ili su neki shvatili da mogu i sami izdepilirati noge. Ili se trebao dogoditi golemi strah od bolesti da shvatimo da vitaminske napitke možemo i sami sebi doma spremiti? Odnosno, kako je postizanje vlastitog unutarnjeg mira dobilo novu definiciju, rangiranje. Ma stvarno? Jel’ se stvarno treba dogoditi ovako nešto da shvatimo da je unutarnji mir nešto na čemu sami radimo, a ne (samo) teta maserka? Ne znam zašto, ali tužna sam od shvaćanja da od neumjerenosti zapadamo u potpuno drugu krajnost, tako lako. Ili je i to neka furka sada? Dokad?

Žao mi je što se u nekim zemljama, neću reći u HR, napravilo nekoliko krivih koraka u tako važnoj stvari kao što je riješavanje broja oboljelih. Prvo se ljudi nisu mogli cijepiti svi, odnosno ne po redu. Trebalo je za rješavanje toga nekoliko loših naslova u novinama – o tome kako se jurilo preko reda na navodne ostanjke u bočicama. Onda, kad je ipak sve krenulo po redu, bilo je ponuđeno samo jedno cijepivo kojem se nažalost spremala loša reklama, a na ona druga se moralo čekati. Kada je straha i frustracije bilo previše, tada je počelo cijepljenje. Ljudi, laici, su prepuni straha dovedeni u situaciju da odluku donesu sami, ali u posljedicama tih odluka za njih sankcije donose drugi…. Neću dalje. Žalosno. Ne znam dal’ je ikako popravljivo. Daj, Boze.

Opet kažem, nadali smo se boljem kraju godine. Kraju koji je trebao biti novi početak. Teško da će biti. Teško se sada ugledati u zemlje koje su otišle dalje, koje nisu frustrirale od početka, koje su možda imale više takta, malo više takta i mira.

Još mi je teže u svemu ovome, jer su mi dvije prijateljice jako bolesne.

Danas, na Sve Svete, kad pokušavamo iz magle izroniti van na malo sunca, jedino što mi tjera osmjeh na lice je san od sinoć. Jedna mala svijetla brineta glavica dojurila je do mene, od nikud, a ja sam joj u letu uspjela dati poljubac. I odjurio je dalje. Ne sjećam se dalje sna. Ali definitivno sam se probudila i krenula u još jedan dan u pet ujutro. Pokušavajući se ne osvrnuti na sve oko mene.

Osim na njega.

Malog, bezbrižnog i mojeg.

Iznad zlih, uvijek bdije onaj dobar – u ovom slučaju zvijezda Danica

Scary days ahead ili malo straha, malo nade

16 listopada 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

Ups, šifra za ulazak na blog ovaj put je teško izlazila iz velikog mozga do tastature. Ne znam dal’ je posljedica cjepiva ili dugotrajnijeg izbivanja s mreže… Ne znam. Znam samo jedno. Da se privikavanje na novo normalno ili nenormalan život, koji nam se i dalje servira, i dalje jako teško navikavam. Tim više što je oko mene opet dosta bolesnih ljudi i cijepljenih i onih necijepljenih. No, ne može ovo proći pod ispriku. Ne, nikako. Želim reći da sam se malo povukla u osamu, jer mi čini kako se ništa ne mijenja oko nas. U stvari, možda se ja mijenjam na veliko. Da bar.

Kao što sigurno znate u Skandinaviji nema puno toga novog, ovdje se ne događaju velike stvari. Ili se o njima ne izvještava sa tolikim žarom kao drugdje. Ovdje se furaju na staloženost i finoću. No, zabrinuti su ipak što im zaraza po staračkim domovima raste i kod cijepljenih ljudi, pa i smrtnost. Danska i Švedska davno su ukinule sve mjere. Pa je sve uglavnom po starom. Tko se cijepio – cijepio se, a na pitanje o tome jeste li se uboli ili ne, možete dobiti samo hladan pogled, koji ovdje znači nešto slično kao šamarčina. Jer je ovdje to zabranjeno i spada u zdravstveno stanje svake osobe koje je tajno. Eto, malo za Stožer i poslodavce koji uvjetuju radna prava time, negdje daleko.

Nego, počela sam se baviti nekim stvarima koje je radila moja baka za Božić, kad mali spava. Neću vam još otkriti o čemu se radi, jer su počeli jako krasti po internetu, naročito tekstove. Tek kad mi uspije, onda ću fotkati. Prije – ne.

Druga stvar koju bi istaknula,a o kojoj čitam, je da se ljudi masovno sele iz gradova, što mi se čini odličnom idejom. A treća, što se bliže dani kada je strah zafrkancija. I dani kad se obično samo zafrkavamo ili se barem pravimo. Pa se možemo mirno pretvarati kako nas je strah samo utvara, a ne novog normalnog.

Pa evo, kako sam već i pisala, Šveđani jako vole Halloween i sve što uz njega ide. Znaju super inspirirati naročito u pripremi partyja i u gastronomiji. Ove godine totalno su iznenadili u dućanima. Procijenite sami, kako bi ovakve lutke na slikama dolje prošle u dječjim trgovinama u Hrvatskoj?! Vjerojatno bi bile tema na Dnevniku uz razgovor s psihologom. Inače, daju se i kupiti, pa ju možete u dane kad “mrtvi zapjevaju” imati doma i podružiti se ,onako, kad vas u noći stisne na WC, da se podsjetite da je život ipak lijep. Po danu.

Ne daj Bože da vam se dijete digne u noći.

A što sad.

Počelo se i božićno kićenje. Da…. Tako da vam se u trgovini i po gradu miješa u glavi, i to doslovno. Malo kostura, malo božićnih cimet srdašaca. I tu smo negdje. Malo straha, malo nade. Baš tako, kao i ovi dani u kojima živimo.

Zreli za jedan vrući alkoholni Glogg.

Gubi li se tradicija ili zdravi razum, ipak se pitam.

Ma nije bitno više.

Teško mi se miriti sa time.

Jel to Grašina?

Ma neću Grašu.

Njemu je o.k. koliko čujem.

Skrećem ipak na Glogg – i staru Abbu.

Ah, mila majko. Kad netko zabrije na teen horor, onda to tako izgleda.

Vjerujete da se ova “lutka” nalazi u dječjoj trgovini da se može kupiti? Vjerujte.

Za ove ne znam dal su na prodaju. Ali činjenica je da je ovogodišnji švedski Halloween u znaku – kostiju. Hrabro, nema što.

In the air…

10 rujna 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

Često sam vam stavljala fotke letova kojima sam putovala preko Europe.Zanimljivo, to su ujedno i medu najposijećenijim stranicama bloga.

Danska je ukinula sve mjere ovih dana,uskoro će i Švedska.Osjeća se novi zrak u Skandinaviji. Stiže jesen, velikom brzinom počet će i mračni dani na sjeveru.Nadamo se da će pandemijski biti bolje za sve.

I da,za sve one koji muku muče s dijeljenjem naroda na cijepljene i necijepljene mozda samo jedan detalj sa sjevera:u Švedskoj vas imaju pravo pitati jeste li ili niste cijepljeni, ali Vi imate pravo ne odgovoriti na to pitanje. Gdje god bili i što god radili. Naročito se to odnosi na situaciju na poslu.Dragi moji…

Jurimo u normalno. Jer smo dvije godine bili u strahu i tuzi.

Osjećala se kod polijetanja neka nova snaga, baš kao i uvijek, dosad meni je to nekako najtužniji dio leta.

Ona snaga koja vam je potrebna da se kroz guste oblake opet spustite na zemlju.

U Skandinaviji obično su spuštanja puna turbulencije i propadanja jer je ondje takvo vrijeme i jaki su vjetrovi. Zna biti velikog ljuljanja iznad Švedske,no piloti to odlično hendlaju.No ipak kad sletite imate osjećaj da ste pobijedili u gladijatorskom ringu.

Nadam se da ste dobro.I da uživate u jeseni.Ja se polako spreman raditi originalne božićne poklone ručne radinosti za najmilije.Nadam se da ću vam ih imati “snage” i pokazati …

Doviđenja Hrvatska….još jednom isti i opet isti osjećaj

Slijetanje u Skandinaviju zna biti jako turbulentno, pa se osjećate dok dotaknete tlo kao da ste upravo pobijedili u ringu.Ovaj put je bilo ok…

A new spirit has arrived…

4 rujna 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

Dragi moji, jeste li se išta promijenili? Otkad je pandemija? Je li kliknulo nešto u vama, udarilo vas? Onako iznutra.Kako gledate na vašu vezu, brak, prijatelje, posao, obitelj, način života? Jeste li shvatili neke stvari u životu na bilo kojem planu preko noći i osjetili ste se odjednom kao pogurani u autobus u koji niste prije imali hrabrosti ući? Je li dobar osjećaj? Ili ste se se prepustili tjeskobi i vodite bitku u osjećaju krivnje i čekate svoj red na psihijatra u obližnjoj klinici?
Kako kažu vijesti i mediji ovih dana, osim virusnu, pokupili smo i psiho pandemiju. Ma iskreno meni je svega dosta. A naročito onoga djela koji se tiče oduzimanja ljudskih prava i to nama svima naočigled? Nemaju na to pravo, pa makar i bila pandemija.
Ne znam zašto u čitavoj priči šute ljudi koji se ne smiju cijepiti i kojima su s covid putovnicama životi definitivno stali bez ikakvog zakona (naravno jer se takav zakon ne može donijeti ni u jednoj normalnoj liberalnoj zemlji) već na bazi preporuka, u Hrvatskoj? Vjerojatno šute zato jer se boje svojih bolesti za koje misle da su krivi sami, boje se tražiti prava jer su stjerani u kut, jer misle da nemaju više išta tražiti ovdje i da su sretni što mogu gledati kroz prozor. Eto, zato šute.
Zašto se na ljude koji su testirani prije dolaska na event, a nisu cijepljeni jer ne smiju, gleda kao da opasnost za cijepljene? Kao prvo, cijepljeni se navodno više ne mogu smrtno zaraziti niti prenositi bolest. Navodno. Drugo, pa ljudi koji se ne mogu cijepiti paze više nego cijepljeni dragi moji epidemiolozi i svi koji donosite mjere! Zašto su oni opasnost? Meni moja logika, a prema dosadašnjim uputama struke, nalaže da opasnost može biti i cijepljena osoba koja ništa ne pazi. Zašto nikada nije bila presica o ljudima koji se ne mogu cijepiti i tko će štititi njihova prava odlaska na roditeljski? Tko će za njih donijeti neka pravila? Ili su pravila Ostani doma? Strašno. Srediti stvari, hitno dok ne odu predaleko.
U Švedskoj nisu zaživjele covid putovnice na način kao što su u Hrvatskoj. Nadam se da ni neće, baš kao nije ni izolacija, a ne daj Bože zatvaranje.
Osim toga, o virusu se počelo govoriti stvarno kao o vanzemaljcu. Evo slušam jučer na vijestima stručnjaci govore – virus želi preživjeti, on je došao da preživi, da se nastani u nama, on neće nestati nikada, živjet ćemo ovdje s njime makar još uvijek ne znamo otkuda je,ali je prijetnja… Moramo se cijepiti trećom, četvrtom, osamnaestom, sto i prvom dozom, pa tko preživi… Bože mi oprosti, pa stvarno kao da nas se priprema na otimanje ljudi u snu iz kreveta preko noći, pa vraćanje ujutro s novim mozgovima…U biti lagano svi već imamo nove mozgove.

Nego, bablje ljeto još uvijek posvuda, nekako mi se čini da se teško vratiti svima na posao, onaj pravi posao koji je nekada postojao. Jer pravog posla čini se i nema. Ne zna se bi li se radilo ovako ili onako, ne zna se kako će djeca u školu ….ili se zna? Govorim za Hrvatsku. U Švedskoj djeca idu normalno u školu, svi po redu, nitko ne mora nositi maske. Ukoliko ima pozitivnih u razredu, djeca se testiraju kod kuće. Vraćanje na posao upitno, ali nije više ostanak doma jedina mogućnost rada.
Grade se novi mostovi u Goteborgu i to jedan divni u samome centru grada.

Neki se grade, neki se ruše, nemilosrdno u ovoj situaciji. Porušeni su odnosi, porušeno je povjerenje, povjerenje u vlasti, u struku, u one kojima smo vjerovali kao u jedino spasenje, u one s kojima živimo ili smo živjeli. U roditelje koji su se od straha otuđili. Nemojmo se otuđiti od djece kojoj je najteže. Naročito od one koja je debelo svjesna situacije, a trebala je živjeti.
ABBA-e su kao što, vjerujem, znate, snimile novi album koji će uskoro izaći. Ne bih htjela biti patetična, ali kroz život u svim važnijim trenucima javljala se The winner takes it all. Nekako je ta pjesma bila uvijek uz mene. I kad sam gubila i kad sam dobivala. Od nekud je dopirala, s neke radio postaje. Dok su se one još slušale. Dugo je nisam čula. Granica između gubitnika i pobjednika na koju smo navikli u ove dvije godine postala je tanka. Možda i neprimjetna.
The new spirit has arrived….Baš su me rastužile riječi njihove nove pjesme “I still have faith in you”. One istovremenu i dižu. I baš svaka je na mjestu. Baš kao što su to ABBA-e uvijek znale raditi. I uvijek u pravo vrijeme, bez obzira na godine. Mislim da je Švedska dala time fantastičan poklon mnogim generacijama za povratak u Normalno.
Lijepo je da su se sada opet pojavili.
Baš kao nada, ili čar u vezi, u koju smo već izgubili povjerenje.

Kad te oduševi hrvatski proizvod daleko od doma

27 kolovoza 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

Teško je opisati osjećaj kada te na policama dućana daleko od domovine iznenadi neki naš hrvatski proizvod.

Već sam pisala o raznim suhomesnatim proizvodima koji ovdje na sjeveru odlično prolaze od pršuta do raznih kobasica i ajvara pa sve do omiljenih delicija napolitanki i dječje hrane čokolina.Sad je došlo vrijeme i za malo odličnog osvježavajućeg alkohola.

Šveđani vole pivo, no u trgovinama se obično prodaje ono s kao malo posto alkohola, skoro ništa, pa se pije uglavnom kao sok. U posebnim trgovinama za prodaju alkohola ovih dana svoje je mjesto na polici ponosno osiguralo pivo sve poznatijeg hrvatskog prozvođača Nova runda.Njihov Back to Mars osim odličnog okusa ima i prezabavno oslikanu limenku.

Želimo našim rundašima puno uspjeha.I da ugledamo još koju našu pivu daleko od doma.Ovako,

na dohvat ruke.

Još uvijek koji sunčan dan ovdje na sjeveru….iako kišni uglavnom prevladavaju

Back to Mars uhvatio je let za Skandinaviju

Kada ljeto još jednom ode

23 kolovoza 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

U Varaždin se usprkos COVID-u vratio festival učičnih šetača. Uspjeli smo popiti malo vina i vratiti se u atmosferu od nekad…

Posljednje minute provedene na Špancirfestu na danu otvorenja opet su me podsjetile da je ljetu zapravo još jednom došao kraj. U trenu se javio onaj osjećaj iz djetnjstva kada sam nakon puno druženja, što na moru, što u gradu, kraj kolovoza osjećala s nekim novim mirisom u nosu, hladnijim večerima, novom školskom torbom u sobi i knjigama koje su budile nova očekivanja.
Svima pomalo čemerno, ali posebno nama kojima je kuća putujuća.
Čaša – dvije vina, i pozdrav s prijateljima na daljinu, prebrzo su prošli i ovaj put. Već slijedeći dan u glavi se javila žurba, prebacivanje kolosjeka, šoping za sve što nema gore, prebacivanje ritma disanja za sve što nas čeka gore….
I ne opet se susrećemo s onim da mnogi ne razumiju, da nije to odlazak po novu pernicu u Graz. Da dijete ima tisuću i jedno pitanje o svemu.
Zašto je tata zatvorio vrata od sobe? Zašto opet radi?

Kad nakon 13 sati vožnje ugledate ovo, znate da je sve moguće

Na zatvorena vrata taj sam dan često nailazila i ja, baš kad je počela neka dobra stvar, a htjela sam reći nešto lijepo.
Teški su odlasci, još su teži rastanci, težak je i dugi put, ali je još uvijek dobro. Misli okrećem u drugom smjeru.
Miris ljeta i apartmana u kojem smo ljetovali još mi je u glavi, i vraća mi se. Često je u mislima dok sam sve dalje od svega. Sve dalje od mirisa istarske lavande dok maštam o kremi od lavande koja me oborila s nogu. Mislim o tome kako ću provesti slijedeće ljeto i ostvariti sve ono što ovo nisam. Kako provesti više vremena s mužem na samo. Hoće li doći ti trenuci ikad? Puno otvorenih pitanja nosi jesen. Osjećam da smo se svi nekako povukli u sebe i razmišljamo jesmo li u stanju primijeniti ono što smo naučili u ovih godinu i pol. I za šta smo uopće spremni. Ili preumorni.
Opet nailazim na zatvorena vrata. Da, tako se moj muž priprema za put i prebacuje na kolosjek. A ja bi htjela nešto reći. Sve ono što nisam ovo ljeto. Sve što sam zaboravila usput, u trenucima bezbrojnih dječjih pitanjaca upućenih meni, a bilo je važno. I riječi i misli jednostavno ostanu izbrisane.
Baš sam nekako htjela lijepo završiti ljeto jer mi je bilo važno. Ali nisam. Nisam ni ovaj put. Jer smo se svi nekako počeli samo pripremati za rutinu u kojoj živimo.
– Evo ti je mama! – prekida me radosnim povikom mali, jer na televiziji kreću prvi taktovi Čolićeve “Ti si mi u krvi”. Kako mali pamti maminu dobro volju? Ili tugu. Ne znam.
Mislim već duboko o jeseni, o radostima Halloweena i svega ostalog dok mi se nižu slike autoputa i gužve kroz koju jurim već unaprijed. Da što prije prođe, da što prije završi i ovoga puta taj put i da se pojavi to odredište i prepusti nam se u svom drugačijem miru. Odredište s novim ciljevima, nadama i nadamo se i radostima.
Ništa, stavljam slušalice u uši, jurim prema toboganu da ga dočekam i zgrabim, jer vrijeme je za doma i spremanje.
Prvi na popisu, zarazni pjesmuljak Human League. -Heart Like a Wheel! Jedino me on vraća u misli koje su bile zbrojene i mirne. Realne.
Kada smo samo plesali.
U dvoje.

Još malo Istre i sramote oko rezervacija

8 kolovoza 2021 u Margareta, objavljeno u Švedska

Valovito je ovih dana bilo u Istri.Ali su zato dani i prolazili u vožnji uokolo kroz mala poznata i malo manje poznata mjesta,ribarska mjesta, uživanciju kroz istarsku hranu, posjet Poreču koji je prepun restorana i dućana.
Ima i onih starih zanata – ja sam srela onog gdje se posjetiteljima rade portreti na ulicama kao i dućan s krpenim lutkicama koje su u ovoj sezoni posvećene moru.

….ne možete shvatiti da netko ima potrebu takav trud s druge strane sramotiti tjeranjem turista

Šteta sto su trgovine gumenih i čokoladnih bombona tako skupe odnosno proizvodi nemaju cijenu (bar onaj u koji smo ušli) pa smo ostali neugodno iznenađeni na kraju.
Neugodno smo ostali iznenađeni i otkazivanjem više naših rezervacija,a iz jedne još čekamo povrat uplaćenog novca koji nije mali.Baš kao i naši švedski prijatelji koji su završili u Splitu kod starog prijatelja koji im je ustupio stan i otišao kod svojih kako ljudi ne bi ostali na cesti 9 dana.

Baš kao i mnogi ovo ljeto pomislili smo kako su se naši iznajmljivači i agencije od kojih smo dobili vritnjak u pet slučajeva odlučili na taktiku Igrali smo jedno ljeto E pa dragi naši željni turista i turizma tako se ne radi.Ali vi to znate i očito ste i zaštićeni u čitavoj situaciji što je posebno sramotno.Baš kao što znate i to da se ovakve stvari jako dobro pamte, daleko čuju i tjeraju turiste nekamo još dalje.Evo ja za slijedeće ljeto već gledam Austriju ili Capri. Plesali sm jedno ljeto obično se koristi u kontekstu ismijavanja i žalosno je da ovaj puta ja javno ismijavam. Ali moram nakon što nam je netko doslovno ukrao lovu.
Ništa, uzivajte u slikama vi koji niste bili na moru u Hrvatskoj, a slijedeće godine organiziranje nešto pametno.

Ipak, ispratilo nas je nevrijeme,valovi.Valjda samo kao dobar vjetar u leđa….

Kategorija: Švedska