Od početka pandemije nismo letjeli avionom. Iako brojke oboljelih u EU rastu, u Švedskoj one – padaju. Potaknuti riječima nekih hrvatskih stručnjaka, koji često putuju u Ameriku i natrag, o tome kako je sigurno letjeti avionom, upustili smo se u avanturu. COVID pandemija još se osjeća na aerodromima. Uz pustoš koja vas straši, neumoljivu tišinu koja podsjeća na sve što prolazimo bez one uobičajene aerodromske žurbe dobije se osjećaj nekog drugog, zaista, bolesnog svijeta. Čovjek se često na aerodromima osjeća kao između dva svijeta, no taj osjećaj obično je popraćen srećom i uzbuđenjem. Sada nije tako. Ljudi su uplašeni, neprirodno mirni i često – zamišljeni.
Jutro na goteborškom aerodromu je više nego depresivno. Nekolicina hrabrih putnika, bescarinski shop prazan, radi tu i tamo koji šalter za check-in i dućan. Letovi – za na prste nabrojati. Na aerodromu – ne treba maska u avionu, odnosno nije obavezna. Na avionu – “Face mask on” .Ništa za piće, ništa za jelo,a ni za prepustiti slučaju. Let do Copenhagena je kratak. Do Zagreba je ipak situacija drugačija. Uz vodu da izdržite put i masku na licu, sjedi se uz razmake. Sva sreća pa se moglo, jer nije bio avion pun putnicima. Klima je neumoljivo puhala, a formular?!?… A formular – ima se što raditi skoro pa do Zagreba.
Kad prijavite sve svoje podatke, eto vas na odredištu. Daj Bože, da ste stigli -bez neželjene – nevidljive pratnje.
Nastavak o lagomu, idući post.
