Sve su bliži zimski dani,iako se ni ovdje u Skandinaviji tako ne čini.Za sutra su najavili 21 stupanj.No mi ipak imamo unutarnji osjećaj vremena i polako nam sve ide prema zimi.
Sve u meni govori da je vrijeme za svijeće.Počela sam ih paliti i u ujutro.Da, smiruju me,čine mi sobu ugodnom,imaju nešto čarobno i umirujuće.Budi se vjerojatno osjećaj koji još od davnina nosimo svi u sebi kad su ljudi izumili vatru i sjedili oko nje.Umirivala ih je,grijala,i povezivala.
Svijeće palimo kad netko umre, nosimo ih na ponosno na nečijem krštenju,palimo ih za rođendane, poklajamo ih nekom kao znak da mu želimo ugodu i mir.Svijeće palimo svaki put kad posjetimo nečiji grob kako bi se povezali,kako bi tom činu dali neku posebnu energiju zivota,odnosno sjećanja.
Svijeće palimo i kada je mrak, kada nema struje.Palimo svjetlo.Bez kojeg ne možemo.Sječam se kao malena dok su bile redukcije u 80-im godinama prošlog stoljeća,da smo umali svijeće sve posvud.Buli du to posebno mistični trenuci za mene.Uopće nismo osjećali lošu energiju.Naprotiv.Bilomje preugodno.
Kako sam još uvijek homemade mom, sve više cijenim vrijeme koje sam dala obitelji i još uvijek dajem,no ponekad sam ipak usamljena.Kad odradim sve u kući.skuham svakom po želji, odšetam malo po šumi,popiti čaj uz svijeće meni je vrhunac dana.U toj usamljenosti prolazim i mir.
Evo možda probate, možda ste probali…Ja nekako bježim od svih čuda modernog doba,tako da me neki stari i umirujući običaji najbolje uvode u zimski period želje za toplinom,ugodom,dobrom hranom i ugodnim društvom.Makar i to bila jedna zelena mirisna svijeća.