Život na relaciji između dva mjesta danas je jako popularan. Većina misli kako je lijep i lagan. Lijep i jest. Ukoliko je dobro organiziran. Lagan nimalo. No, i uz dobru organizaciju, život na dvije relacije bile one blizu ili daleko, zahtijeva stalno prešaltavanje psihe i svega ostalog. A mnogima je upravo to i lakše nego – zauvijek otići.
Stalne promjene i skokove u raspoloženju, načinu života, drugoj sredini i običajima, teško je ponekad kontrolirati i biti miran i hladan. No jedno je sigurno. Kad takav život probate, teško je postati setlle down. Odnosno, ostati na jednom mjestu. Jer zapravo shvatite da u ovom trenutku možda nigdje do kraja ne pripadate? Vjerojatno. Kad sam tek bila u začecima života u dvije zemlje često sam znala reći mužu kako se najbolje osjećam na aerodromu. Jer tamo si nekako na putu. Tamo tek ideš prema nečem, tamo si u vakuumu, tamo si nigdje i nigdje ne pripadaš. Tamo nema presinga, nema odluka, nema nostalgije.
Mnogi Hrvati danas tako žive. Neki dolaze u domovinu češće, neki rijeđe, neki uopće ne. Neki su uspješno organizirali posao na dvije lokacije, dakle život, što isto tako nije lako i treba dobro poznavanje poreznih i drugih zakona dviju zemalja kako bi mogli sebi omogućiti normalan život radeći tako.
Svaki puta doći u Švedsku meni je neopisiv osjećaj slobode, ali i strašan osjećaj čudnog gubitka, nepoznatog do trenutka kada sam ga prvi put doživjela. Ali, taj osjećaj, sad mi je već bolje poznat i nekako bliži. Prodor hladnog zraka na aerodromu itekako vam daje do znanja da ste daleko od domovine i topline na koju smo navikli. Mrak i svijetla automobila govore o tome da se jednako živi svagdje i sve se odvija normalno iako je nedjelja i bili smo 5 sati u zraku. A skandinavski mrak već je nešto na što smo se naviki od sredine listopada.
Doći u Švedsku uvijek je neponovljiv osjećaj nove šanse i novog izazova, osjećaj da smo kao mala obitelj svi zajedno. Osjećaj radosti da ću opet ići s Lukom “na kućicu” i u nove šetnje uz vlažno crno stijenje koje će uskoro postati ledeno.
Da ću vidjeti svoje stvari u svojem švedskom ormaru, svoju kozmetiku i svoje švedske ručnike, svoje debele veste koje ne nosim u Hrvatskoj i debele zimske čarape i čizme. Svoj švedski život. Veselim se mekanoj vodi i lijepoj kosi koja lijepo stoji bez obzira počešljali je ili ne. Veselim se miru i tišini. I vinu navečer. Vjetru u ponoć i ledenim kišama. Mirisu omekšivača, tihoj veš mašini, tihoj bravi i tihom prometu. Ne veselim se jedino pametnoj kući i ventilaciji. S njom sam još u svađi.
Kad napuštam Hrvatsku uvijek je isto.
I zauvijek je isto.
Nije toliko teško zatvoriti vrata i sve pogasiti koliko je teško proći ispod table “odlasci” na aerodromu. I dok se svi koji vas prate vesele jer su vas dofurali do točke B, i okreću se i idu natrag, vama se malo svijet ruši, ali ipak idete nekako s leptirićem u trbuhu.
I taj je osjećaj isti u svakom smjeru. Baš kao što je isti osjećaj doći natrag u Hrvatsku. Već u avionu prema jugu dobijete malo vina, malo sira i pršuta, puno smijeha i opuštene atmosfere. Toga, dragi moji, na sjeveru – nema. Doći u Hrvatsku je – osjetiti mir, nostalgiju, djetinjstvo i obitelj.
No, kad vas vaši ipak isprate, a taj se avion digne i kad krenete tom raketnom silinom u zrak, kao da vam ona potjera snagu u srce i mozak. I pomislite, i shvatite, da je život samo pustolovina. Svakom na njegov način. I da od rastanaka i novih početaka treba samo učiti. Ostati miran, ostati svoj.
Makar putujući i živjeti na relaciji, jer ste tako odlučili. Ili će jednom djeca odlučiti umjesto vas. Jer uvijek tako nekako bude.
Stoga, svima koji me pitaju što ću, umjesto da me pitaju kako sam – mirno kažem : odluke prepuštam vremenu i mudrosti.
